1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?
Jezik vidim temeljnim komunikacijskim sredstvom u kojemu uspostavljena pravila omogućuju i olakšavaju razumijevanje poslane poruke. U mojemu opusu jezik, pismo i gramatika imaju važnu ulogu. Tako je, primjerice, roman Az u potpunosti posvećen promišljanju fonema i grafema, a gramatikom sam se u romanu Bizariju koristila za konstrukciju romanesknoga teksta te su „zavisne i nezavisne veze” prema jezičnome pravilu hrvatske gramatike tumači povezanosti „bizarnih” Osječana s njihovim/našim Gradom.
Za provjeru gramatičke ispravnosti koristim se različitim tiskanim priručnicima, a najčešće sljedećima:
- Ham, S. Povijest hrvatskih gramatika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2006.
- Ham, S. Školska gramatika hrvatskoga jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2002.
- Težak, S. Babić, S. Gramatika hrvatskoga jezika. Priručnik za osnovno jezično obrazovanje, Školska knjiga, Zagreb, 1992.
Svakodnevno se koristim digitalnim pomagalima – kako onima koja nude programi za računala poput Worda tako i onim pomagalima koja su dijelom besplatno dostupne usluge provjere teksta ponuđene na mrežnim mjestima. Tu izdvajam hrvatsku akademsku pravopisnu provjeru Hašek, Hrvatski jezični portal, Hrvatski pravopis, mrežno mjesto Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Hrvatski na mreži, jezični priručnik Coca-Cole HBC Hrvatska.
2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?
Ne bih mogla uopćiti ocjenu svog stilskog doprinosa hrvatskoj književnosti. Razlog tomu vjerojatno leži u činjenici da sam se okušala u vrlo različitim stilskim formama: od znanstvene i stručne sve do prozne i poetske. Stilsku čistoću zamisli ponajprije nastojim očuvati u poetskim dionicama. Postoje i dijelovi proznih tekstova u kojima je iznimno važan svaki grafem (tu mislim na roman Az), ali postoje i tekstovi ili dijelovi tekstova koji su u funkciji krovne konstrukcije premda njihova stiliziranost nije presudna. Moja je sklonost posezanju za paratekstualnim dodatcima takva da svojim stilskim sredstvom, između ostalih, vidim i citiranje drugih, a to uvijek znači uvažavanje tuđe kreacije prije svoje vlastite. Dopuštam lektoriranje i uređivanje tekstova uz ugovorni sporazum o suradnji. Rado čujem mišljenje prvih čitatelja, a uređivanje tekstova ne vidim onim što oštećuje autorstvo već autora potiče na još jedno promišljanje i pomaže mu prilagoditi tekst širem krugu čitatelja.
3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?
Prema procjeni književne teorije srodnicom sam Oulipou te time i sama sklona propitivanju potencijala književnosti. U romanu Vilijun uvela sam QR kod koji, doduše, nije interpunkcijski znak, ali se može promatrati kao digitalni signal. Pozdravljam svaki oblik propitivanja komunikativnosti književnoga teksta. Za mene književnost, uostalom, nikada nije samo „priča”.
4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?
Tekstove mijenjam sustavno i učestalo. Potrebna mi je distanca i svojevrstan „zaborav” teksta kako bih ga korigirala u ponovljenim i višestrukim čitanjima. Ponekad čitam i naglas, ali ne samoj sebi nego suradnicima. Razmišljam o čitateljima, ali svoje čitatelje ne vidim dijelom ovodobnosti, već ih zamišljam kao čitatelje koji žive u Budućnosti.
5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?
Moji književni uzori bili su oulipovci tako da mi je od najranije mladosti sve do današnjih dana ostala bliska oulipovska doktrina. Odlike svoga stila zapisala sam u Manifestu aksiomatske književnosti koji je objavljen u romanu Alikvot te ga ovom prigodom ponavljam u cijelosti.
Manifest aksiomatske književnosti
- Dostupnost tezaurusa raznovrsnih informacija i znanja zahtijeva novo promišljanje književnosti.
- Književni tekst nije rezultat slučaja već voljnog, osviještenog djelovanja autora.
- Književni tekst onaj je koji uspijeva objediniti zabavnost i korisnost.
- Književni tekst može komunicirati na više semiotičkih razina (indeksnoj, simboličkoj i ikoničkoj).
- Svaka razina književnog komuniciranja može se uočiti, utvrditi i izraziti kako individualno, tako i uopćeno.
- Književni tekst može se izgraditi primjenom aksioma.
- Aksiomi su „definicije koje se podrazumijevaju”.1
- Aksiomi potječu iz različitih znanstvenih disciplina.
- Aksiomi su primjenjivi u znanstvenim i umjetničkim disciplinama.
- Primjenom aksioma tekst se izgrađuje (i povezuje) na tematskoj, strukturnoj i ikoničkoj razini.
- Jedan književni tekst može počivati na više aksioma.
- Aksiomi književnog teksta (ne) posjeduju hijerarhiju u primjeni ili tumačenju.
- Književni tekstovi izgrađeni primjenom aksioma posjeduju prepoznatljive odlike:
- interpretabilnost u logičkom, formalnom i estetskom smislu,
- mnogostrukost tumačenja,
- unapređenje ljudske spoznaje,
- objedinjavanje fikcionalnog i stvarnosnog.
- Aksiomatska književnost podr(a)žava osnovne odlike internetskog doba.