1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?
Kad pišem, baš onda kad pišem, rijetko koristim ijedan od jezičnih priručnika. Tada bi mi to smetalo, usporavalo me, udaljilo me od toka misli, odvelo bi mi misli nekamo drugdje. No, kad je neka prva faza pisanja gotova, dakako da koristim i pravopis i sve raspoložive rječnike. A u nekoj višoj fazi rada, onda kad tekst brusim, kad ga jezično-stilski oplemenjujem, onda koristim i rječnik sinonima i frazeološki rječnik... Provjere i konzultacije s jezičnim priručnicima nužne su i najvećim znalcima, pogotovu onima koji iznimno drže do svojega teksta i ne bi baš sve prepustili lektorima, redaktorima ili urednicima...
Mnogo je pravopisa (imam ih 7-8), ali najradije konzultiram tzv. londonac (1971.), a sad se privikavam i na novi (Jozić, ur., 2013.). Od rječnika hrvatskog jezika (Šonje, ur., 2000.; Anić, 2003.), ali često konzultiram i Skokov Etimologijski I-IV (1971.), Broz-Ivekovićev I-II (1901.), Šarić-Wittschen Rječnik sinonima (2008.), Matešićev Frazeološki rječnik (1982.), Škaljićev Rječnik turcizama (1985.), Klaićev Rječnik stranih riječi (2002.), Anić-Goldsteinov Rječnik stranih riječi (2002.).
2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?
Način pisanja je stil i tu, bez velikih razloga, ne dopuštam intervencije. Pravopis je tehnička stvar i tu su dapače nužne intervencije nekoga tko je dnevno u toj stvari. Tko može pomoći u „prohodnosti” teksta. No, ima i mjesta koja su isključivo stvar stila, autorskog razumijevanja sintakse, njegovih potreba i tu ne dam dirati, čak i kad bi jezični stručnjak tu vidio „jezičnu nepodobnost”. Inače, dakako da dopuštam lekturu, ali, kao što je već iz rečenoga vidljivo, uz konzultacije sa mnom oko tzv. „spornih mjesta”. Suradnja – da. Više očiju više vidi, više ljudi više zna... Najposlije, lektor i urednik su i prvi, i to izvrsni čitatelji. I prvi filter, prvi recepcijski test za svaki tekst.
3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?
Nije nezanimljivo to s interpunkcijskim znakom za ironiju. No, ne bih išao tako daleko sa sugestijom čitateljstvu. To mi je kao u američko-britanskim humorističkim serijama onaj nasnimljeni smijeh, kojim se sugerira da je nešto smiješno, dosjetka i sl. Meni to ne treba, ali razumijem i one koji vole dirigirano ili sugerirano razumijevanje teksta ili konteksta. Previše poštujem individualnu inteligenciju, da bih pristao na takvo što. Tko nije dovoljno inteligentan da sam odčita ironiju, neka ne čita takve tekstove.
4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?
Naglas čitanje? Ne, osim u slučaju poezije. Ali i to samo ponekad da bih osjetio ritam i zvukom, a ne samo nekim unutarnjim sluhom. Ne, nikad me čitatelj nije zanimao na takav način da bih sad kod pisanja išao misliti na njega, na bilo kojega. Tim više, što čitatelj nije jedinstvena kategorija, jednom zadana... Sua fata libeli habent. Kao što rekoh lektor i urednik su čitatelji, prvi i najvažniji. Ako je njima kod čitanja sve jasno, čitko, meni je dovoljno. Ostalo? Razumijevanje? Učinci moga teksta? Ne. Uopće ne! Na to ne mogu utjecati, a na što ne mogu utjecati... Bože, koliko su samo puta moje rečenice krivo pročitane i u najboljoj nakani, a kamoli...
5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?
Ne znam što bih rekao o svojemu stilu, to bi valjda trebala govoriti kritika. Doduše, i kritika svašta govori i najčešće reagira površno i na prvu asocijaciju. Pa i kritika više govori sebe, nego ono što čita.
Inače, što uopće o stilu reći a da već nije rečeno. Da, stil je piscu najautentičniji otisak osobnosti, identitarni piščev znak, kao otisak prsta, kao skenirana rožnica, njegov duhovni DNK. Stil je cjeloživotno formiranje izričaja na koji utječe i fizički i duhovni zavičaj, i školovanje, duhovno i intelektualno formatiranje, lektira...