1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?
Imam Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, neka se nađe ako zatreba, ali ga rijetko koristim. Pogledao sam ga kad je izišao, procijenio ga korisnim i nabavio, ali mi u međuvremenu nije zatrebao. Nasuprot tome, često rabim različite rječnike. U prvom redu, od 2003. tu je Hrvatski enciklopedijski rječnik Novog Libera, a od ranije često zavirim u Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića. Povremeno mi dobro dođe englesko-hrvatski slikovni rječnik i jedno slično egzotično izdanje: Šta je šta, slikovni rječnik iz 1928. koji su priredili Iso Velikanović i Nikola Andrić. Pored njih u radnoj sobi imam i stručne rječnike: sociološke, psihološke, filozofske, politološke i novinarske, na hrvatskom i na engleskom, a ni enciklopedije nisu na odmet.
Ono što najčešće, svakodnevno rabim, pa i dok pišem ovaj tekst, kompjutorski je „spelingčeker”. Ne mogu dovoljno nahvaliti taj program. Vrlo rijetko se oglušujem na upozorenja koja daje (recimo, sad nije zadovoljan izrazom „oglušujem”, ali se na to ne obazirem) i jednako rijetko nisam zadovoljan solucijama koje nudi. Ako se program i ja sukobimo oko nečega u što nisam siguran, slijedim ono što nađem u gorenavedenim knjigama.
2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?
Način pisanja ima drugačiju ulogu i značenje u raznim vrstama tekstova koje produciram. Jedno je filmski ili tv-scenarij, drugo novinarski tekst, treće ono što ubrajam u literaturu. U literaturi se razlikuje prozni tekst od poezije. Razlikuje se i da li je tekst namijenjen za štampanje ili će biti objavljen na blogu. (Za prve nastojim da su što savršeniji, više puta ih pročitam, po mogućnosti ih prije predaje ostavim da odleže; kod drugih nisam toliko savjestan, računam da se sve može naknadno dotjerati, ispraviti, poboljšati, a da će me čitatelji dobronamjerno upozoriti na neku slabost, nejasnoću ili pogrešku.) Volim da prije objavljivanja tekst pogleda netko u koga imam povjerenja: četiri oka više vide nego dva. Isto tako, rado dam tekst na provjeru lektoru u kojeg imam povjerenja. U vrijeme dok sam još pisao pisaćom mašinom, mnogo sam naučio gledajući što su ispravili neki sjajni redaktori i lektori.
Metodologija koju danas koristim kad povjerim knjige izdavačima sastoji se od nekoliko koraka. Bitni koraci su da u nekom trenutku lektor unese svoje primjedbe / intervencije pisalicom na tekstu otisnutom na papiru; nakon toga ja provjerim te zabilješke, unesem one s kojima sam suglasan u elektronsku verziju teksta, te tako ispravljen tekst ide u daljnju obradu, dizajneru, pa u tiskaru. Eventualno sam u kontaktu s lektorom, pa razjasnimo ako naiđe na neke nejasnoće ili iskrsnu neke dvojbe.
3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?
Ne bih. Pitanje me inspirira da napomenem: nemam ništa protiv bogatstva „smajlića”
:)
4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?
Naglas čitam samo poeziju, pa ni to ne uvijek. Za ostale vrste tekstova dovoljno mi je čitati i bez glasa. Što mi je do teksta više stalo, to ga više puta pročitam. Recimo, roman Stjecaj okolnosti je bio napisan u kompjutoru, otisnuo sam ga na papiru, pročitao, unio u elektronski zapis promjene koje sam napravio čitajući, nakon toga svako malo promijenio ponešto u kompjutoru sve dok se nije nakupilo toliko izmjena da je posrijedi bila druga verzija teksta, onda sam ponovo cjelinu otisnuo na papiru… Verzija koja je otišla u tisak bila je dvadeset i prva temeljita redakcija.
Naravno da pri pisanju imam u vidu ciljano čitateljstvo. Sasvim drugačije su pisane moje osobne natuknice, zabilješke, dnevnički zapisi, pisma ili e-mail poruke…
5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?
Utvaram si da je danas glavno obilježje mog stila funkcionalnost i ekonomičnost, barem bih želio da je tako. U početku, dok sam pisao kao mladac, često sam bio impresioniran nekim knjigama i nekim piscima. Često sam nakon takvih utjecaja u narednom razdoblju pisao što sličnije onome što me oduševilo. Ponašao sam se otprilike kao studenti slikarstva koji prve godine precrtavaju slike velikih majstora. Kad se izmijenilo dovoljno takvih faza, od svake je ponešto ostalo, ali sam došao i do stila u kojem malo tko osim mene može prepoznati davne uzore.