Čim se spomene jezik uključuje se patetični dio ljudskog bića. Jezikom krećemo u okružje artefakata, dopunjujemo svijet, sijemo svoje sjeme, zaplićemo se u sudbinu i našu ne/moć upravljanja sudbinom. Odjednom sve postaje ozbiljno, mora postati ozbiljno. Jezik – to sam ja!
Kao i većina ljudi koji su odrastali prije – što da se krije – sedamdesetak godina tadašnjim tehnološkim prilikama ni ja nemam nikakav dokument o jeziku kojim sam govorio kao materinskim. Jednostavno nemam odakle doznati kojim sam jezikom govorio u svojoj šestoj, ili osmoj, ili desetoj godini života, to jest u onoj fazi razvoja kad se uglavnom zaokružuje temeljni, matični i materinski jezik. Sve ostalo izvire iz tog jezika. Jezik je lelujava biljka i mijenja se kako vjetrić dahne pa nikad neću saznati kojim smo jezikom u klapi razgovarali kalendarske te i te godine. Mogao sam, da je bilo, ali po zakonu kozjeg repa ne da nije bilo nego nitko nije mogao ni pretpostavljati da će jednoga dana u džepu imati memory stick i na njemu zabilježeno kilometre riječi i slika.
Rastao sam u kajkavskom kraju i to u takvoj kaj/kej/kojkavici da bih suhim zlatom, kad bih ga samo imao, platio magnetski zapis tadašnjeg živog govora nekoga od starijih mještana. Tada su još jedino oni znali nepatvoreni mjesni jezik. Službeni jezik potiskivao je starokajkavski, smatralo se sve seljačkijim govoriti taj furmanski tvrdi dijalektovog dijalekta dijalekt. Bio sam dakle dvojezičan, nekakav štokavi kajkavac.
U ovakvu jezičnu magmu ulijeće šatrovačka špreha, tada još ne spika, jer u tim drugosvjetskim poslijeratnim godinama engleski je još bio vrlo dalek i vrlo stran jezik. Za vrijeme školskih praznika svakog je ljeta počeo dolaziti dečko iz Zagreba s nadimkom Ahtaš. Decenijima pamtim njegovu rečenicu koja me bila bacila na leđa: „Starci su rekli da bum dobil novu kožu!”. U našem kravarskom osjećanju stvarnosti koža je bila prije svega ono što se u obližnjoj klaonici skidalo s upravo na kuke obješene krave. Kako roditelji misle Ahtašu navući novu, valjda prostraniju kožu? I gdje se uopće nabavlja, po veličinama sortirana, ljudska koža? Tako sam uživo prošao kurs jezika koji je razumije se elastičniji od svih koža i ajncuga!
Negdje u četrnaestoj godini zakoračio sam u čisto štokavsko pjesmotvorstvo, potpuno imun na inflitraciju i žargona i kajkavona. Moja ničim skrivana ljubav prema šatri strogo se držala isključivo u usmenom rezervatu. Otponac je našla mojim dolaskom na faks u Zagreb. U Studentskom listu javlja se Šime Svrdlić alias Tomislav Sabljak na čistoj ulično-uličarskoj šatri, njenom koncentratu. Malo dalje u Krugovima hofiraju sa slangom Slamnig i Šoljan, ali više kao dvojica gospodičića, finije, distanciranije. U Vjesniku i Vjesniku u srijedu pak kalamburistički vatromet Vlatka Pavletića neminovno potpaljuje moj književni frajeritis. A u prizemlju nebodera na početku Ilice pije kavicu čovjek izrazito niskog rasta, ali ipak Hercegovac, Stanislav Šimić. Koja je to bila sinteza urbanog i na kamenu klesanog jezika! Svi smo uz sve ovo bili genetski kodirani Krležinim jezičkim imperativom.
Jezik su stvorila djeca, ne odrasli – kažu novija istraživanja. Pojednostavnimo li priču do kraja djeca su kmečanje razvila u jezik, valjda stoga što su već imala kakvu takvu inteligenciju homo sapiensa a tjelesno su bila potpuno bespomoćna. Poeziju pišu djeca kradući iz jezika odgovore na beskrajnu rijeku pitanja u koju su bačena i samo što se ne utope. Da, to može doista biti simpatično, katkad zastrašujuće glupo, a katkad, bogme, i proročansko. Stoga dio svjetske poezije i kad su je ispisali jedva punoljetni momci može biti natopljen mudrošću, obasjan svjetlom devetog kruga pakla, može nositi u sebi jednadžbu prvoga praska. Imamo i primjera kasnijeg pjevanja, u zrelim, vrlo zrelim godinama kada pjesnik već ima zalihu nakupljenih iskustava i spoznaja, a njegova neuvela dječja znatiželja izvlači lucidne odgovore na sve šira pitanja iz prostora koji je s godinama osvojio. U tom smislu svi pjesnici svijeta u trenutku nastajanja pjesme jednako su stari. U tome trenutku, naime, kliže se kroz sva iskustva svijeta, da budem točniji kroz ona iskustva koja su nastala otkako je u čovjeku nastalo pamćenje. Pjesnik pamti i ono što su naši davni preci doživljavali, osjećali, tumačili prije desetke i desetke tisuća godina. Pamti ih svaki ljudski stvor ali, eto, pjesnici su zapeli da baš sve razgrnu – zaljubivši se u Lauru zaljubili su se i u jezik, pa više i ne razlikuju Lauru od jezika ni jezik od Laure. A kad pogledamo ovako s distance ni Laura nije sigurna da je ikad i postojala izvan jezika.
Vidjeti svijet drugima očima, što je to? Zar to nije i drugo, a još više ono treće? Ima li još nešto što bi bilo više od toga? Ovako ili onako spotičemo se o biološke zadanosti. Čarobni hardver zvan ljudsko tijelo jednom me bio zamalo izdao i poslije toga je počeo moj drugi život. U isto su se vrijeme događale goleme društvene promjene, a na sve je legao i rat – i to ne neki virtualni, filmski rat, nego strašan, ovozemaljski, sveuništavajući rat. Dok se sve oko mene mijenjalo, u meni se pomakao taj svijet, njegova je slika postala drukčija i više se nisam mogao zaustaviti. Povijest, pitao sam se, što je i gdje je ta slavna frajla? Čime se ona uopće bavi i tko joj je dao pravo da se bavi recimo i sa mnom? Znao sam da je život negdje drugdje. Otrgnuti se od povijesti i vinuti se onom čuvenom tangentom koju mi je Krleža zabio u svijest! To! To! – urlao sam usred općeg pokolja. Tangenta je jedino što nas može iščupati iz povijesti. A na drugom kraju tangente dočekala me moja mladost. Čak sam i zaboravio koji je događaj u mojoj mladosti bio presudan da shvatim da je antropocentričnost naš najteži okov. Čovjek je cjelokupnim svojim postojanjem jadan, mali i nikakav pa mu je narcisoidnost za utjehu ucijepila još i antropocentrički način razmišljanja. Je li me promijenio moj besmrtni profesor fizike? Čovjek koji se u nekoliko godina samo jednom nasmijao – kad je naša razredna ljepotica odgovarajući na pitanje zašto se tijela na toplini šire objasnila da je to zato jer se molekule razmnožavaju. Zar nije jednako glupa i nelogična tvrdnja da se Sunce okreće oko Zemlje? Kako bilo da bilo i iz ovoga, baš kao i iz povijesti, izlaz je bila – tangenta. Naš hardver jednostavno treba izvući iz njegove hardverocentričnosti i punom parom trčati svoj softverski život. Olupine su svuda oko nas, olupine su u nama. Na nama je da živimo jedan složeniji svijet. A on, taj svijet, stanuje u riječima. Izvan riječi ne postoji. Bez riječi nema ni nas. U početku bi riječ! Hoće li je biti i pri svršetku? Hoće, riječ će biti i pri svršetku jer jedino posredstvom riječi svršetak će se moći preobraziti u novi početak. Sladostrasno doživljavam moć riječi. Riječ vlada Svemirom, njegovim začetcima i početcima, kafkijanskim kukcima i Ujevićevim pobratimstvima, pričom koja je jača od povijesti, tvarima koje su trajnije od života.
Od rođenja silno sam staromodan. Usprkos svim mijenama koje sam uživo gledao i čitao i danas držim da poezije izvan jezika nema, a kako je jezik komunikacija to i poezija ne može živjeti izvan jezika tj. izvan komunikacije. Ako malo duže surfate internetom, otkrit ćete da poezija izviruje na sve strane: i klasična i moderna, i teška i laka, i mudra i razigrana – njena je komunikacija elektronskim medijem u novom zamahu! Može li to biti potvrda da je i danas vrijeme kad se pjesme još pišu i čitaju, kad je pjesništvo snažan medij identifikacije? I nije li tek posredovanje između pjesnika i čitatelja što nemarom, što robnovlasničkim sustavom, što trendovskim manipulacijama svođeno u sve uži prostor?
Taj Drugi doista postoji, ali ne samo kod mene, ne samo kod ljudi koji se bave bilo kojom umjetnosti, ne samo kod bilo kojeg pripadnika ljudske vrste, on, taj Drugi postoji kod svih sisavaca, pa čak i kod jednostaničnih bića. Sjetimo se samo genoma. I u amebi i u čovjeku nagonski je zadano preslikavanje samoga sebe. Nitko iz toga nije izuzet. Prije pola stoljeća nismo još mogli ni čuti za kloniranje, nismo dovoljno svjesni ni danas činjenice da je pola gena jedne obične, sluzave lignje u svakome od nas. Da ne odem u paraznanost i ovo je dovoljno da vidimo da smo samo mali dio ukupnog života prije nas i sada oko nas. Dakle, i kad ništa nisam znao o biokemiji nosio me taj osjećaj da se pomoću riječi obraćam nekome. Slično kao u snu. Taj drugi katkad ima lice, katkad je to lice nekoga koji bi mogao biti vaš dvojnik, nekad i jest dvojnik, najčešće opet postoji neka sitna pojedinost koja vam otkriva da to ipak niste vi, nego nekakav vaš približnik, ponekad je to beskrajno mnoštvo, ponekad oblak koji osim munji nosi i intelekt, ponekad je to žena koja sva miriše na ljubav, ponekad tipkovnica čija animirana slova love vaše prste. Još sličnije snu taj Drugi se najčešće i ne vidi, jednostavno znate da je tu. Što god sanjač sanjao i gdje god bivao taj Drugi je prisutan kao zrak: iako ga ne vidite, bez njegove prisutnosti san bi se rasplinuo! Taj Drugi je Riječ.
Vrijeme je sve. Ako ima Boga, onda je on vrijeme. U njegovom neograničenom prostranstvu svaki od nas može biti Bog, tu nije nikada tijesno, tu nema granica, nema ratovanja za posjed i imovinu. S druge strane bez vremena smo ništa. Budimo stoga sebični i recimo: tradicija nam omogućuje da budemo Bozi, pa ako nešto makar i najsićušnije svoga dodamo tradiciji, onda smo nekome sutrašnjemu pripomogli da bude Bog.
O tradiciji međutim postoje sukobljena mišljenja jer u njoj je mnogo biserja ali i limenih odličja. Pogledajmo kulturu velikih naroda. Dok su se uspostavljali kao nacije, dok su mnogo prije nas gradili svoje državne zidove – književnici, kipari, glazbenici bili su im itekako nužan građevni materijal. Mali narodi su ih nekritički prihvaćali. Malo je tko danas spreman na reviziju bilo kojih etabliranih vrijednosti u bilo kojoj uzmimo europskoj naciji/državi. Pa i s nama samima nije sve baš kako treba.
Kad pogledam u moje goransko dvorište, odmah je tu nesretni Ivan Goran Kovačić. I živoga a još više mrtvoga razvlačili su kao prave hijene. I još su ga, dodatno, kao malo kojeg pokojnika blatili tračerskim izmišljotinama. Međutim, Goranova opsjednutost magičarima riječi i jezičkim tvorenicama i meni je, dvodijalektalnom hibridu, bila spasonosno rješenje i vrata u pjesnički govor.
Slično je i s Mažuranićem, genijem koji je zapostavljan jer je i uzdizan i skidan iz političkih razloga. U pjesmi iz sedamdesetih (neskromno) govorim o Mažuraniću kao o sebi bliskome pjesniku koji šeta zagrebačkim glavnim trgom i osluškuje kako frajerski narod govori ne bi li uhvatio kakav novi blagotvorni šatrovački izraz. Vremenske, klasne i ideološke razlike jednostavno u toj bliskosti više ne igraju, tradicija je nešto što živi danas, sada, nešto što šeta Bogovićevom ili Tkalčom. Jednako tako uz starijega od braće Šimić i mladi se A. B. Šimić negdje za onim manje vidljivim pultom u onom istom kafiću na početku Ilice zagonetno osmjehivao kad bi mu netko od nas – baš kao u Krležinoj pjesmi – donio pjesme na imaginarni ogled. Bez živog odnosa s tradicijom mislim da ne može biti ni demokracije. Moja je glavna veza kroz tradiciju vodila od Marina Držića, preko A. G. Matoša (čije sam plavoukoričeno Binozino izdanje uzduž i poprijeko podiscrtavao i obilješkario!) do ključnoga Krleže. Ali, tu su ravnopravno za istim stolom sjedili i brončano ozbiljni pisci kao malo prije spomenuti Mažuranić ili Šimić ili tada još uvijek žedan kamen na studencu Ujević.
Iako je sa Slamnigom generacijska razlika skoro zanemariva i njegovu sam poetiku doživljavao kao tradiciju, dakle kao nešto gdje se prirodno igra može doigravati. Velika je prednost takvih zajedništava što pojedinac onda ne mora obavljati ono što su prethodnici obavili. Bezobrazno je reći: da nije bilo Radovana Ivšića – Slamnig bi bio Ivšić. Uostalom, sve je već definirano Cesarićevom kapljom!
Ipak, poslije početnih pjesničkih pokušaja krenuo sam i prema prozi, gotovo da sam cijeli život dvožanrovski pisac. Ne pomaže mi dovoljno zanatsko pravilo da proza mora biti prije svega prozno instalirana. U prozi se osjećam kao kazališni glumac koji opterećen daskama pred filmskom kamerom biva preglumljen, nikako da hoda i skače na konja kao John Wayne! Prozu sam inače trošio u golemim zalogajima. Marinkovićeve Ruke čim su se pojavile nekako sam nabavio i nekoliko ih puta naglas pročitao. Taj savršeni jezik meni je imao snagu čiste poezije i ludizam sintetiziranih Držića i Matoša. I veterani i kadeti, svi smo bili u istoj ekipi i igrali za isti pehar. Umjesto lopte ganjali smo riječi.