1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?
Iskreno, a vjerujem da se i ne očekuje drukčiji pristup, ne koristim jezične priručnike pri pisanju. Možda si to mogu dopustiti zbog činjenice da gotovo uvijek pišem u prvom licu. Moj se pripovjedač često nalazi u gotovo svakodnevnoj kazivačkoj situaciji pa si može dopustiti i neka mjesta u koja bi ozbiljniji lektor intervenirao. Nikada nisam, uz rukopis poslan uredniku, napisala napomenu Ne lektorirati. Volim da još netko baci oko na tekst. Međutim, nesretna sam kad mi, primjerice, školsku kutu promijene u školsku odoru. Srećom, moj nakladnik ne traži pogrješke, ne razdvaja neću... i ne zadaje mi oko toga nikakve glavobolje.
2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?
Na pitanje o lektoru, već sam donekle odgovorila. Zamolim urednika da mi poslije lektorova čitanja pošalje tekst. Činim to uvijek nekako blago jer znam da nitko baš ne voli da ga se nadzire u onome što je njegov posao. Kako koristim podosta regionalizama, stalo mi je da oni u tekstu ostanu. Da ih ne dovedem u opasnost, odlučila sam ih ispisivati kurzivom. To je dio i prepoznatljivosti, ne usuđujem se reći kreacije.
3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?
Ironija se mora prepoznati iz teksta. Ako je čitatelj nije prepoznao, onda ne čita svog pisca, ili je taj pisac posegnuo za sredstvom koje mu ne leži. Možda bi interpunkcijski znak više koristio sucima u parnicama vezanim uz duševne boli, političke korektnosti. Lupiš gore, e sad ću reći štambilj a ne žig, „ironija” i sve je riješeno.
4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?
Znam čitati naglas ono što sam napisala. O tome sam puno razgovarala s pokojnim urednikom i prevoditeljem Zlatkom Crnkovićem. On mi je rekao da se tako najbolje provjerava rečenica. Zlatko bi svaki svoj prijevod čitao svojoj supruzi Nedi. I tek bi tada čuo kako rečenica teče. A ona je – svojim sarajevskim sluhom – osjetila svaku neravninu. Ponovno se sad vraćam na svoje prvo lice. Ja doista imam osjećaj da me netko sluša, a ne da me netko čita.
5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?
Na samom startu nisam mogla odoljeti detalju, brojnim mustrama unutar iste rečenice. Bila sam svjesna, jer sam u mladosti itekako dobro štrikala, da se u čitanju ne smije izgubiti niti jedan detalj jer će se tekst oporiti kao što se opori pletivo kad izgubiš očicu. Puno godina poslije, vidim da sam tim tipom rečenice mogla i umoriti čitatelja. Književni tekst ne smije biti pregust. To je kao trčanje na duge pruge. Jednim dijelom grabiš malo brže, ali onda dio staze moraš malkoc usporiti, da bi uopće došao do cilja. Poslije sam skratila rečenicu, prorijedila detalje i smanjila sebe.