1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?
U posljednje vrijeme koristim Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, premda listam i razne druge, starije pravopise. Za ono što je meni potrebno, a to su uglavnom ortografski primjeri u vezi s glasovnim promjenama, gotovo mi je svejedno koji koristim, jer me neke ekstravagancije i redovita otežavanja pravila i uzanci, puno i ne zanimaju. Podosta sam toga u praksi istesao u novinarstvu, pa me „kako-se-to-piše” ne prati baš na svakom koraku. Nedostaju mi, međutim, rječnici sinonima s kvalitetnim uvidom u oblike starije leksičko-stilističke prakse i novijih mogućnosti. U cjelini pak smatram da je hrvatski jezik u drugoj polovici 60-ih godina prošloga stoljeća postigao vrlo kvalitetnu verzatilnost, zaslugom književnih djela ali i novinskih, na poseban način u žurnalizmu koje je tada (unutar svekolike uzapćenosti) imalo i stila i duha.
Ne bi više trebalo puno prčkati oko hrvatskog jezika, do li pratiti kvalitetni utjecaj prakse na normu i obrnuto; no to je stvar stilističke imaginacije u književnosti i medijima.
Najviše su štete jezičnoj protočnosti, slikovitosti, preciznosti... donosila normiranja otežavajućih savjeta i propisa kojima se u korisnika stvara stalni osjećaj nesigurnosti, a priječe sinonimska razuđenost, autorske kolorature, slikovita izražajnost. Mislim da se to u posljednje vrijeme ipak stišalo i da hrvatski jezik ima sve bazične odlike elokucijskog moderniteta kao i arhaičnih koloratura.
2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?
Svaka je lektura dobrodošla i veoma korisna. Jako ovisi o onomu tko lektorira, a tu su najgora neznanja i umišljena kategoričnost u normiranju svega i svačega. Neki su lektori u stanju razbijati stilistiku u svim smjerovima (pretjerana i neznalački korištena genitivna stilizacija, npr.), ad hoc ulijetanje u ishitrene norme „novih” i „najnovijih” pravopisa... Najbolje je kada se lektura zadovolji provjerenom ortografijom ili pak dobronamjernim savjetom piscu da prestane gnjaviti građanstvo. Suradnja s lektorima i urednicima svakako je, premda unutar različitih okolnosti, nužna.
3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?
Znak za ironiju, „ironičnik” kako velite, nije potrebno uvoditi jer je ironija po sebi višeznačna. Ona štoviše, baš kao humor, i nerazumijevanje intencije uzima u svoj obzor. Koristiti interpunkcijski znak za ironiju, npr. kod Krleže!? Koliko bi tih znakova trebalo? Ili pak kod pisaca čija se ironija razotkriva kroz vrijeme; ona se i preoblikuje unutar generacija. Postoje i djela koja su u cjelini ironična. Postoje ona djela i pasusi koji i nisu željeli biti ironični, a postali su takvima... Mislim da su takve ideje o tekstualnoj signaletici besmislene. Književnost je figurama i tropima oblikovan slobodni izraz, pa bi, po nekojima, valjda i svaku metaforu trebalo označiti, sve metonimije i dr. Besmisleno.
4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?
Vrlo često. Sintaktička koherentnost, ritam i sonornost teksta jednako su važni u poeziji i prozi. U javnosti, najbolje je kad književne tekstove čitaju bolji spikeri, tako da se izbjegnu scenično patetiziranje i suhoparnost. Tada se oćute stvarni ritam i fluentnost teksta. Prozu kao autor čitam sporadično i u kraćim ulomcima, a lako se već pri prvim rečenicama osjeti „trokira” li tekst ili ne. Odliku te vrste na poseban su način gajili Ivana Brlić Mažuranić i Ivo Andrić, te gotovo svi naši pjesnici od Kranjčevića do Slamniga i štogod dalje. Kad razmišljam o čitatelju, onda je to imaginarni čitatelj koji, zamišljam si, gotovo i nema nekog odnosa prema prostoru nastanka knjige i našem jeziku. U dobru prijevodu, svaki bi književni tekst trebao raz-umjeti stranac. Ali i nasumce, uho i oko su u stanju prepoznati meštriju poteza.
5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?
Koristio sam savjete svoga sugrađanina Matije Vlačića Ilirika (XVI. st.) koji veli da kao što riječ ima svoj naglasak, tako ga mora imati i rečenica; na isti način ulomak, pa poglavlje, pa knjiga. Glavne se odrednice nisu mijenjale, ostalo nisam u stanju detaljnije analizirati a i mislim da s moje strane to i ne bi imalo smisla.