1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?
Pri pisanju prve verzije (scene, poglavlja) slabo obraćam pažnju na gramatičku i pravopisnu ispravnost, to mi odvlači fokus od cilja koji je tada primaran – što prije ispisati taj dio teksta. U drugoj i svim daljnjim verzijama prerađujem tekst na svim razinama. Tada radim mnogo sporije i pazim u prvom redu na preciznost. Pod tim podrazumijevam sve od odabira semantički primjerenog glagola, preko „destilacije” prave metafore, do postizanja uvjerljivosti dijaloške replike. U drugom redu pazim i na pravilnost onih dijelova tekstova u kojima sam slučajno prekršio standard hrvatskoga jezika. Koristim se pravopisom i javno dostupnim resursima – Hrvatskim jezičnim portalom, Morfološkim leksikonom i lematizacijskim poslužiteljem, Hascheckom, pa i računalnim korpusima hrvatskoga jezika. Ponekad jer nisam siguran u točan oblik koje riječi, a ponekad jer želim vidjeti u kojim se kolokacijama riječ najčešće koristi. Naravno, kako u dijaloškim replikama, tako i u narativnim dijelovima teksta često se namjerno koristim širinom nestandardnih varijeteta i tu mi pomaže isključivo vlastiti kakav-takav osjećaj za jezik, njegove pojavne oblike i učinke.
2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?
Način pisanja jest nezamjenjiv dio kreacije, no svjesno kršim normu samo kada takav postupak ima jasno komunikacijsko opravdanje, kada se tako i jedino tako može prenijeti sadržaj. Pazim da mi od silne markiranosti tekst ne počne ukazivati isključivo na sama sebe. Kada pišem, rastežem jezik(e), ne bih li nekako obuhvatio izvanjezično rasulo. Čini mi se da u mom slučaju rasulo uvijek biva pobjednikom, pa mi ostaje uživati u frustraciji časnog gubitnika, ali bolje je i to od odustajanja.
Lekturu svojih književnih tekstova smatram nužnom. Budući da su to do sada bile dulje prozne forme, dakle veće količine teksta, dobro je imati dodatan par očiju za tipfelere, ali i drugo mišljenje glede nekih normativno diskutabilnih rješenja. Dakle, svakako lektura, ali uz napomenu da je moja zadnja. Do sada sam imao posla s lektorima koji shvaćaju slobodu koju traži književni tekst, pa sam prihvaćao oko 90 posto sugestija. Ako se zna mjera, jezično uređivanje dat će precizniji, finiji i bolji tekst.
Rado, dakle, surađujem s lektorima, a isto vrijedi i za urednika. Moj je proces do sada bio takav da sam rukopis predavao uredniku kad više sam nisam znao što bih na tekstu mijenjao da bude bolji, ili manje loš. Dakle, ne u trenutku kada osjetim zadovoljstvo stanjem teksta, nego bespomoćnost. Tada mi treba nešto veći odmak od teksta, pogled izvana. Rad s urednikom traje mjesec dana do tri mjeseca i to je posljednja faza prije objavljivanja. Jasno je da se u tako kratkom razdoblju ne može od hladetine napraviti foie gras, ali se solidan tekst može učiniti mnogo boljim. Raspravlja se o svim razinama teksta: strukturi radnje, motivaciji likova, unutarnjoj logici dijaloga, ritmu rečenica i pasusa, sve do odabira najprimjerenijeg leksema u kojem kontekstu. Glavni je postupak u mom slučaju – redukcija. Tekst se krati, izbacuju se cijeli pasusi, poglavlja, a ponekad preko margine teksta padne i cijeli lik. Sve što tekstu ne treba, mora otići. Ponekad to budu i dijelovi koji su mi osobito prirasli srcu, biva teško brisati ih, ali tekst u konačnici postaje oštriji i prozračniji. Ponavljam si u glavi da je savršeno ono od čega više nemam što oduzeti. Neću tvrditi da mi to polazi za rukom, ali to mi je svakako dobra misao vodilja.
3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?
Nisam siguran što bi nam donio ironičnik, osim potrebe za još barem desetak znakova koji iskazuju kakvo kompleksnije značenje. To me podsjeća na iskazivanje osjećaja emoticonima na društvenim mrežama. Misliš da vladaš njima, a zapravo oni zavladaju komunikacijom. Propustiš u svoje iskaze smajlije, a uskoro se svaka rečenica koja ne završava smajlijem doživi ljutitom, zabrinutom, tužnom. Ja sam protiv. Ako su u cijelom 20. stoljeću mogli bez ironičnika, a ironije im sigurno nije manjkalo, možemo i mi. Uostalom, postojećim jezičnim sredstvima naznačiti ironiju, ljutnju, nježnost ili nešto drugo što probija iz iskaza samo po sebi predstavlja umjetnički izazov.
Meni povremeno zatreba posebni znak kada želim prikazati šutnju u dijaloškoj replici. Do sada sam stavljao trotočku, čini se da funkcionira.
– Gdje je revolver?
– ...
– Odgovori, huljo!
4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?
Svako poglavlje prerađujem najmanje tri puta, a ponekad i dvoznamenkasti broj puta. Zadnji ili predzadnji prolaz kroz poglavlje je čitanje naglas. Ne mislim da govoreni i pisani jezik trebaju biti jednaki, ali ipak tražim tekst koji bi dobro i lako prelazio kroz usta, koji ne bi bio preartificijelan za glasno čitanje.
Potencijalni čitatelj je uvijek u primisli. Zanimljivo je to. Pišeš fikciju, pri čemu ti druga fikcija biva motivatorom. Ili korektivom. Ili smetalom. On je nekakav nedefiniran entitet (samo povremeno sličan nekome do koga mi je stalo ili kome želim nešto reći) koji proviri preko ramena i šapne: daj se nemoj preseravati. Ili: ovo ti nije uvjerljivo. Ili: ovo je trivijalno. Ili: odustani. A jedino što meni preostaje je napisati rečenicu kojom ću mu začepiti bezobraznu labrt.
5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?
Siguran sam da se mogu definirati osnovna obilježja mog stila, ali ne bih rekao da sva proizlaze iz neke autorske strategije. Dio toga pripada, čini mi se, nesvjesnom. Većina toga mi se u smislu stila „dogodi” kad počinjem dobro razumijevati priču na kojoj radim i tu gravitaciju kojom neki lik pada prema završetku priče. Kada se to dogodi, čujem jasan i distinktivan glas pripovjedača i/ili lika, i tek tada mogu reći da dobro shvaćam što sam i zašto htio napisati. Zapravo bih u idealnom slučaju volio za svaku novu priču na kojoj radim doći do te faze, a to bi značilo i da mi se stil iz priče u priču, barem jednim dijelom, mijenja. Prema tome, ipak ne gledam na stil kao na svoj autorski potpis. Stil je ono što izađe iz jezika kada se doista predam priči.