1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?
Pri pisanju koristim samo Rječnik hrvatskoga jezika Vladimira Anića. Kako (još) ne posjedujem rječnik sinonima, za Anićevim rječnikom posegnem u potrazi za prikladnijom riječi od one koju sam napisao, a osjećam da nije prava.
2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?
Način pisanja i pravopisna organizacija teksta i jesu dio kreacije; dobrog pisca odaje njegov tekst, a ne potpis. Dopuštam lekturu svojih tekstova. Pritom lektorske zahvate prihvaćam više kao mjeru opreza (više očiju bolje vidi), kao sugestiju; neke uvažim, neke ne. Umjetnička proza onkraj je dosljednog pridržavanja pravopisnih i gramatičkih zavrzlama. Uostalom, lingvisti bi ponekad trebali slijediti pisce.
3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?
Ironija se mora iščitati iz rečenice, ili iz konteksta, a ako je nema, ne pomaže nikakav interpunkcijski znak. S tim u vezi i upitnik i uskličnik su suvišni. Ne vidim, dakle, neki poseban razlog za uvođenje novih interpunkcijskih znakova. Počnemo li s ironičnikom, vrlo brzo ćemo doći do tužnika, plačnika, bijesnika, smiješnika... Kao da trend diktiraju Facebookovi emotikoni.
4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?
Ne čitam naglas napisano, ali čitam, čitam, i opet čitam, sve dok mi se ne smuči od vlastitog teksta. Pritom mijenjam ono što mi se ne čini dobrim, sve dok ne osjetim kako je to blizu onome što bi se moglo nazvati dobrim. Ili dok mi se ne smuči. O čitatelju ne razmišljam. Ne pišem s namjerom da izazovem nekakve učinke kod čitatelja, da ih šokiram, zadivim, raznježim, razbjesnim, nasmijem... Ništa slično. Fraza o pisanju kao samotnom poslu poprilično je otrcana, ali bolju i originalniju još nisam čuo. U trenutku pisanja postoje samo pisac i tekst. Sve drugo dolazi kasnije.
5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?
Nisam razmišljao o tome, niti se osjećam pozvanim da govorim o vlastitom stilu. Jedna je književna kritičarka, mislim da je to bila Nataša Govedić, pišući o mojoj zbirci priča San žutih zmija, spomenula neinhibiran odnos prema jeziku i uporabu različitih jezičnih registara. Mislim da je to dobra skica glavnih obilježja mojeg stila. Stil jest prostor autorske originalnosti; pisci varijaju stare, davno ispričane priče, novost je jedino način na koji ih pričaju. A koliko se moj stil mijenjao? Danas u prozama manje koristim žargon ulice, jezik je smireniji. To ima veze s temama kojima se bavim u novijim prozama, ali i s godinama. Pretpostavljam.