1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?
Tijekom samog pisanja ne koristim nikakve priručnike. Kad završim tekst, tj. fragment, odlomak, što god, onda posegnem za pravopisom. Rječnik stranih riječi (Anić, Goldstein) i ispravi.me.
2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?
Smatram da su određeni momenti nezamjenjivi. Dakle, određeno odstupanje od norme si dozvoljavam i nazivam to vlastitim stilskim karakteristikama. Također, ponekad su mi neke „gramatičke ispravne konstrukcije” naprosto grafički ružne. Tipa, sa mnom. Odurno. Tako da pišem samnom.
Dopuštam lekturu, učim od svake lekture i smatram kako je lektura nužna. I da, ako učim iz svake lekture, onda i surađujem s lektorom oliti urednikom.
3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?
Ne, čak bih točku-zarez izbacio. Daj se odluči, jel' točka ili zarez.
4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?
Svaki završeni tekst, paragraf, fragment ili štoveć čitam naglas. Konstantno radim na tekstu i mislim da bi svaki pisac trebao mnogo vremena provesti uređujući vlastite tekstove. Čitanje naglas je iznimno bitno zbog ritma. Bez ritmičnosti nema (stilski) dobre proze. Neke ritmične nezgrapnosti nemoguće je ne primijetiti bez čitanja naglas.
Ne razmišljam o čitatelju, ali svejedno svaki tekst šaljem prijateljima i kolegama.
5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?
Nebo u kaljuži iznimno je lirski nabijena proza. Ti su tekstovi nastajali između moje 19. i 24. godine. Dakle, pjesnička rečenica, fragmentarnost, otvoreni krajevi, razigranost i slaba struktura. U sljedećem rukopisu će struktura biti mnogo čvršća, rečenice koncentriranije. Stil mi se mijenjao, iako ne možemo govoriti o nekom opusu, barem ne zasad. Volio bih vjerovati da mi je proza sad manje narcisoidna, ako se mogu tako izraziti.
Mnogo je polifoničnija nego u prvoj zbirci i jako me veseli preboljeti te neke dječje bolesti.
Stil je svakako prostor autorske originalnosti. Jebeš pisca čiji stil ne prepoznaješ.