U ovom poglavlju iznijet ćemo u kratkim crtama prvotni književno-povijesni kontekst u kojem se Mickiewiczevi Krimski soneti pojavljuju. Nakon toga nastojat ćemo ukratko predstaviti povijest recepcije Mickiewiczeva djela u Hrvatskoj. Naglasak nam je možda veći na prijevodnom aspektu, no držimo ga bitnim jer se “prijevodna [...] književnost na različite načine uključuje u maticu [...] nacionalne književnosti”, “[p]onajprije [...] jezikom” (Užarević 1994: 90), odnosno prevedeno “djelo postaje pojava domaće književnosti i onda vrši iste kulturne funkcije kao i originalno djelo” (Levý 1982: 81). Pri takvu ocrtavanju glavne će nam zaustavne točke biti dakako konteksti unutar kojih se objavljuju predmetni prijevodi KS-â. Usto ćemo se trsiti nešto podrobnije skicirati i književno-prevoditeljske profile Trnskoga, Velikanovića, Šaule i Mioča.
II.1. Sonety krymskie Adama Mickiewicza i oko njih
Kada govorimo o poljskoj književnosti nakon treće podjele Poljske (1795), odnosno o književnosti omeđenoj prosvjetiteljskom koja joj je prethodila te pozitivističkom što je uslijedila, nemamo posla s književno-stilski homogenom epohom. U prvoj polovici 19. stoljeća istodobno su na snazi tri književne struje: klasicizam, sentimentalizam i romantizam, pričem potonja odigrava dakako ključnu ulogu i na neki način zasjenjuje preostala dva tada itekako prisutna književna pravca (Witkowska 2003: 5).3 Odlučna prevaga koju romantizam odnosi nad sentimentalizmom i klasicizmom dade se objasniti i time da navedene “dvije starije tendencije, [...] za razliku od romantizma, nisu formulirale neki koherentan estetski program” (Bobinac 2012: 136). Premda se njihovim akterima i literarnim ostvarenjima nećemo baviti, tu književno-povijesnu činjenicu svakako valja imati na umu. Retroaktivno zanemarivanje i omalovažavanje preostalih dviju književnih struja svjedoči u kolikoj je golemoj mjeri romantizam kao ne samo strogo književna već i rasprostranjenija kulturna formacija utjecala na naredne poljske naraštaje (Witkowska 2003: 5).
Doba u koje se romantizam pojavljuje i kad se munjevitom brzinom razvija u poljskoj književnosti – od 1822. do 1830. g. – navikosmo nazivati romantičarskim prijelomom (Witkowska 2003: 67). Završnu granicu toga silovita početka udarit će “[s]redišnji [...] politički događaj toga razdoblja[,] proturuski Novembarski ustanak” (Malić 2004: 96), krvavo ugušen sljedeće godine, a zbog čijeg se odjeka čitava epoha poljskog romantizma (okvirno od 1820. do 1850. godine) u književno-povijesnim klasifikacijama najčešće presijeca na dvije etape: na prijenovembarski, rani romantizam – prije svega književnoga karaktera – i na poslijenovembarski, zreli romantizam, koji uz svu svoju književnu ambiciju nosi itekako izražen političko-ideološki pečat (Blažina 2005: 22).4 Zaslužnim za silovit početak romantičarskog prijeloma drži se knjiški prvenac ni manje ni više nego pjesnika koji se smatra “tvorcem poljskoga romantizma” (Witkowska 2003: 88).
Adam Mickiewicz (1798–1855) neosporno je najznačajniji pjesnik spomenutog razdoblja, svojevrsni uvoznik književne romantičarske mode u poljsku književnost. Pripadnik prvog naraštaja koji na svijet dolazi nakon brisanja Poljske s političke karte Europe, rodio se najvjerojatnije u mjestu koje se na poljskom naziva Nowogródek, u ondašnjoj Litvi (lit. Naugardukas), a današnjoj Bjelorusiji. Diplomirao je klasičnu filologiju u Vilniusu (polj. Wilno) 1819. godine i do 1823. nastavnik je u današnjem Kaunasu (polj. Kowno). Godine 1817. započinje s književnim radom, stojeći s podrug noge u klasicizmu – spomenimo odužu opisnu pjesmu Gradska zima (Zima miejska, 1818) – a iste godine osniva s drugovima sa Sveučilišta u Vilniusu tzv. Filomatsko društvo (Towarzystwo Filomatyczne). U tom filomatskom ozračju nastat će i čuvena Oda mladosti (Oda do młodości, 1820), pjesma sada već prošarana zamjetljivijim i znatnijim romantičarskim crtama (usp. Witkowska 2003: 98), a stvari se na literarnoj sceni zahuktavaju kada Mickiewicz objavljuje već spomenut prvi svezak Pjesama (Poezye, 1822). Glavnu sastavnicu toga izdanja čini zapažen ciklus Balade i romance (Ballady i romanse), na čijem čelu stoji slavna programatska pjesma Romantičnost (Romantyczność). Taj će ciklus zbog silna broja imitatorskih radova u ondašnjem poljskom pjesništvu prouzročiti kratkotrajnu baladomaniju (Stanisz 2019: 14). Ipak valja istaći kako je navedena knjiga “izazvala [...] podijeljene reakcije u kritici, još uvijek ukusom klasicističkoj, te prva čitanja nisu upućivala na to da će njezina objava postati neslužbenim početkom poljskoga romantizma” (Rogić Musa 2021: 102). Već iduće godine Mickiewicz tiska drugi svezak Pjesama. Čine ga ponešto i dalje klasicistička poema Grażyna te II. i IV. dio romantičarske drame Dušni dan (Dziady).5 Toj prvoj, zemljopisno litavskoj fazi njegova stvaralaštva (1817–1823) (Fiećko – Stróżyński 2023: 9) stat će krajem iste godine na kraj ruski senator Nikolaj Nikolajevič Novosiljcev (polj. Nowosilcow) koji Mickiewicza – pokrenuvši proces protiv filomatâ zbog njihova protucarističkog i poljsko-patriotskog političkoga djelovanja – uhićuje. Nakon podužega razdoblja tamničarenja zatvorska mu je kazna preobličena u izgonsku, pa je tako osuđen “na prisilni boravak u Rusiji” (Witkowska 1998: 55).6 “Mickiewicz je napustio Vilnius 25. listopada 1824, dva tjedna kasnije stigao je kibitkom u Petrograd” (Kowalczykowa 2024: XXII).
Druga faza njegova stvaralaštva (1824–1829) veže se upravo uz prisilni boravak u Rusiji (usp. Zgorzelski 1997: III–XLVI; Fiećko – Stróżyński 2023: 19) i upravo će ona iznjedriti sonetni ciklus koji nas zanima. Nakon početnog razdoblja činovničkoga rada, Mickiewicz se literarno ponovo aktivira vjerojatno već za početnoga boravka u Odesi, od ožujka 1825. godine (Zgorzelski 1976: 4). Iste godine, vjerojatno krajem srpnja ili početkom kolovoza (isto),7 napustit će Odesu ne bi li proputovao poluotok koji je svojom orijentalnom egzotičnošću i prirodnom ljepotom uspio privući i neke prethodne romantičare,8 “1783. godine Rusiji pripojen, povezan s islamskom kulturom, tatarski Krim” (Makowski 1969: 11). To će višemjesečno putovanje9 – Mickiewicz napušta Krim u rujnu ili listopadu (Zgorzelski 1976: 4) – pjesniku poslužiti kao obilato vrelo za Krimske sonete, na kojima, uz ostalo pjesnikovanje, radi sve do kraja 1826. godine. Upravo tada u Moskvi tiskani su i broširani prvi primjerci Mickiewiczeve knjižice Soneti (Sonety), najvjerojatnije neposredno prije 20. prosinca (isto: 6).10 Ponovimo gradivo: taj se svezak sastoji od dvaju sonetnih ciklusa. Prvi od njih jednostavno je naslovljen Soneti, s književnim motom iz Petrarce,11 a čine ga 22 međusobno slabije povezana soneta. Poljska književna kritika i historiografija, nakon što se ovaj početni ciklus znao nazivati i ciklusom ljubavnih ili erotskih soneta (usp. Kleiner 1948: 496), danas ga je navikla nazivati Odeski soneti12 (usp. Pszczołowska 1993: 25; Zgorzelski 1997: XIV; Witkowska 2003: 115) prema približnom mjestu nastanka, premda nije svaki od tih soneta odista nastao u Odesi (ista 1998: 302). Drugi, ponešto kraći ciklus u knjižici – čini ga 18 vazda naslovljenih soneta – dakako su Krimski soneti (Sonety krymskie),13 “svojevrsna [...] niska putopisnih soneta” (Malić 2002: 22) koji “dograđuju i produbljuju poziciju romantizma u poljskoj književnosti” (isto: 24). KS posvećeni su “drugovima s krimskog putovanja” (Mickiewicz 1976: 27), a moto ovoga puta potječe iz pera znatno suvremenijega pisca: Goethea;14 usto su, za razliku od Odeskih, Krimski soneti snabdjeveni razmjerno opširnim, u dvama stupcima otisnutim Objašnjenjima (Objaśnienia) uz poneke stihovne retke ili uz naslove pojedinih soneta (isto: 47–48).15
Nakon što su primjerci ovoga opsegom nevelika sveska – a primjeraka je najvjerojatnije bilo barem tisuću (Zgorzelski 1976: 11) – razaslani u poljska kulturna žarišta u kojima se moglo računati na prijemčive čitatelje, oni su – osim u klasicističkoj prijestolnici Varšavi, u koju je, dosta optimistično s obzirom na ondašnja drugačija književna strujanja, poslana polovica naklade (Stanisz 2019: 13) – odreda gotovo smjesta razgrabljeni. Toliko brzo da se već s proljeća 1827. u Lavovu pojavilo drugo, neautorizirano izdanje (Zgorzelski 1976: 14), a u razdoblju 1827–1829. pretiskivani su u za to vrijeme razmjerno brojnim izdanjima iz Mickiewiczeva djela. Osim toga, 1829. pojavit će se i prijevod na ruski jezik (v. Stanisz 2019: 14–15). Događa se dakle slična stvar koja se dogodila i prethodnim Mickiewiczevim publikacijama: Soneti relativno brzo postaju ono što bismo danas nazvali bestselerom, uzrokuju zbog mnogobrojnih ne odviše nadarenih oponašatelja – što je itekako usporedivo s prethodnom poplavom baladâ – ovoga puta pravu-pravcatu sonetomaniju (Dłuska 1955: 77; Stanisz 2019: 16), dočim poljska kritika i čitateljstvo nisu jednostrano i u jednakoj mjeri oduševljeni samim djelom. Dobar dio njih bio je svakako prizemljen, suzdržan i umjeren prilikom izricanja pohvala ili prigovora (Zgorzelski 1976: 16), a manji dio kritičara i čitatelja gorljivo kipti u jednoj od dviju krajnosti, bilo da obasiplju Sonete prekomjernim hvalospjevima, bilo da im zajedaju sve po spisku. Nije naodmet spomenuti da se ova prigoda upotrebljava i kao još jedno bojište za tzv. bitku između zagovornika klasicizma s jedne i pobornika romantizma s druge strane (Stanisz 2019: 37–38).16 Napomenimo i da je znatno više kritičke i čitateljske pažnje posvećeno upravo drugom ciklusu, KS-ima (isto: 31) – prije svega zbog njihove putopisno-orijentalne tematike, motivike pa i leksika, na što se dotad nije baš moglo naići u poljskoj književnosti. Dosta je pozornosti privukao ì sām sonetni oblik, kratkoćom i strogoćom drastično drugačiji od sve donedavna dominantne balade, pa se njegova formalna zahtjevnost u tadašnjim kritikama nerijetko znala isticati (isto: 25). Mickiewiczevi hvàliše čak bi ga znali krstiti i tvorcem poljskoga soneta (isto: 20–21), što ne samo da nije točno u kontekstu čitave povijesti poljske književnosti (poljski sonet nastaje za renesanse) već i kad bismo se ograničili isključivo na 19. stoljeće: neposredno prije Mickiewicza nekolicina se pjesnika okušala u tom stalnom obliku (isto: 22). No mirne duše možemo ustvrditi da je Mickiewicz navedenim sveskom popularizirao sonet te da je time položio kamen-temeljac novoj, modernoj i neupitno najsnažnijoj sonetnoj tradiciji u Poljskoj (usp. Pszczołowska 1993: 30–31; o tome će detaljnije biti riječi u § III.2). U vezi s time, pojedine je kritičare iznenadio odabir upravo soneta, prije svega u kontekstu drugoga ciklusa.17 S negativne strane dosta se prigovora upućivalo leksiku KS-â, odnosno njihovu orijentalnu karakteru, tobože neprilagodljivom u poljskom kulturnom kontekstu, a u svezi s tim i samomu jeziku, s obzirom na određene morfološke i leksičke odabire koji onda nisu bili u skladu s tadašnjom (varšavskom, klasicističkom!) jezičnom normom (isto: 34–36). Sve u svemu, možemo zaključiti kako, premda isprva ne nailaze na svestrano oduševljenje, Soneti, a posebice KS, uzburkavaju strujanja književne scene, uvode određene formalne i tematske novine u poljsku književnost i, možda najvažnije, uvelike se čitaju: “Soneti su poljskim čitateljima predstavljali revelaciju prijelomnoga karaktera, čak i onima koji su već poznavali [...] ostala Mickiewiczeva ranije objavljena djela” (Zgorzelski 1976: 12). Marek Stanisz napominje kako su pjesničku “veličinu Mickiewiczu svi priznali: bilo pjesnikovi apologeti, bilo njegovi protivnici; podjednako pobornici starih kao i novih književnih tendencija” (2019: 28) te potom valjano zaključuje kako bi se, “da nije bilo moskovskog izdanja Sonetâ, potpuno [...] drugačije razvijala sudbina toga žanra u Poljskoj. Drugačije bi se stoga razvilo domaće pjesništvo. Različito bi se posložila i povijest naše književne kritike” (isto: 42).
Valjalo bi na brzinu proći i ostatak Mickiewiczeva opusa zato što će spominjanje ponekih od njegovih poslijesonetnih djela prilikom razmatranja njegove hrvatske recepcije biti neminovno. Okrenimo se prije svega preostalim, nebrojnim tekstovima iz ruske faze stvaralaštva. Uz poneke prijevode stranih klasika i suvremenika te uz pokoje izvorne balade (Malić 2002: 25), valja prije svega spomenuti dulju pjesmu koja kao da se egzotičnom tematikom, premda ne formom i žanrom, nadovezuje na KS – Faris (Farys) – napisanu 1828. (Witkowska 2003: 120). Iste godine objavljuje u Petrogradu zapaženu romantičarsku poemu Konrad Wallenrod – fikcionaliziranu povijesnu priču u kojoj je naslovni junak domoljubni Litavac koji se iz osvetničke mržnje pridružio križarskom redu i uspio uspeti do hijerarhijskih vrhova eda bi ih samoubilački i izdajnički upropastio iznutra – a koja će očitim aludiranjem na političku situaciju Poljske, svojevrsnim normiranjem zadaće “pravog” Poljaka-domoljuba, silno utjecati na njegove tadašnje sunarodnjake, posebno dvije godine kasnije, u Novembarskom ustanku (usp. Kowalczykowa 2024: XXXIV–XXXVI). Na kraju ruskoga razdoblja vrijedi spomenuti i značajan polemički, programatsko-romantičarski tekst, nastao između ostaloga i zbog prethodnih klasicističkih prigovora Mickiewiczevim Sonetima, objavljen 1829. kao predgovor petrogradskomu izdanju Pjesama: O varšavskim kritičarima i recenzentima (O krytykach i recenzentach warszawskich) (Malić 2002: 27; Stanisz 2019: 41).
“U svibnju 1829. godine pjesnik napušta Rusiju (dobio je dopuštenje za odlazak u inozemstvo), započinjući putovanje kroz Njemačku, Švicarsku, Italiju. U Rimu ga zatječe obavijest o izbijanju Novembarskog ustanka” (Witkowska 2003: 122). Nakon toga ukratko možemo reći da namjerava otputovati u Poljsku: polazi u svibnju 1831, zadržava se par mjeseci u Parizu, preko Dresdena stiže na područje Velikopoljske u kolovozu (Malić 2002: 30), gdje dočekuje kraj ustanka u listopadu te ostaje “do kraja veljače 1832. godine” (Kowalczykowa 2024: XXXVI), kada se ponovo vraća u Dresden. Nakon stvaralački vrlo plodnog boravka u tom gradu, okružen iseljenim sunarodnjacima, uputit će se najzad u Pariz, gdje stiže pred sam kraj srpnja s dovršenim rukopisima dvaju djela (isto: XXXVIII) koja će ubrzo objaviti, a koja će snažno čitateljski odjeknuti. Prvo je od njih III. dio već spomenute drame Dušni dan (Dziady),18 objavljen u pariškom izdanju Pjesama, a koji je, valja istaći, “prvi [...] Mickiewiczev veći pjesnički tekst napisan izvan dometa ruske policijske cenzure” (Malić 2002: 31). Uz labavo povezan dramski dio sadrži i zapažen prilog u obliku Ulomka (Ustęp) što ga čini “sedam pjesničkih fragmenata u kojima se jasno nazire izgled i naslućuje tematike nedovršene nove cjeline Dušnog dana” (isto: 38). Znatno se razlikujući od prethodnih dijelova, ispunjen oštrim političkim nabojima, odnosno reakcijama na nedavna zbivanja u Poljskoj, dalje razvijajući ideje začete u Konradu Wallenrodu u vidu mesijanizma, ideološki prožet, anticaristički nemilosrdan III. dio Dušnog dana ključno je djelo poljskoga romantizma. Donekle sličan tekst po ideološkom naboju, ali sa stilsko-formalnoga gledišta polarno suprotan, čine prozne Knjige poljskoga naroda i poljskoga hodočašća (Księgi narodu polskiego i pielgrzymstwa polskiego) koje su objavljene istodobno s prethodno spomenutim djelom, u istom gradu, ali prvotno bez imena autora. Dvodijelni tekst, na što upućuje naslov, glavno je djelo koji razvija ideju poljskog mesijanizma; ono nije “samo publicističko djelo (s primjesama biblijskoga ilirizma) nego ponajprije politički program poljske emigracije 1830-ih” (Rogić Musa 2021: 58). Prvi dio, Knjige poljskoga naroda, iznosi sažet pregled europske povijesti među kojima Poljska zauzima povlašten položaj, a kojoj najavljuje, budući da je prema Mickiewiczu upravo ona Krist među državama, skoro uskrsnuće. Drugi pak dio, Knjige poljskog hodočašća, sastoji se od nanizanih kraćih crtica, biblijski stiliziranih parabola kojih je pak glavna svrha “poziv na narodnu slogu, poziv na podređivanje svake političke djelatnosti najvažnijem cilju – oslobođenju Poljske” (Malić 2002: 42). Premda nailaze na podosta kritika iz raznih krugova (usp. Rogić Musa 2021: 59), postaju s tržišnoga aspekta možda najuspješnije Mickiewiczevo djelo dotad, svojevrsni molitvenik za čitavu poljsku emigraciju, u tim vremenima nakon propaloga ustanka sve brojniju.
Napisavši u to vrijeme i nešto kasnije “još dvadesetak kraćih pjesničkih tekstova, [...] gotovo [...] krajnje politički aktualni[h]” (Malić 2002: 43), Mickiewicz, i dalje u Parizu, objavljuje danas možda najcjenjenije svoje djelo, Gospodin Tadija (Pan Tadeusz), u kolovozu 1934. (Kowalczykowa 2024: XLVII). U ovoj se prigodi ono može ukratko opisati kao oduže stihovano idilično-epsko djelo s izraženom lirskom komponentom (usp. Malić 2002: 71), podijeljeno na 12 knjiga, a koje se danas smatra poljskim nacionalnim epom.19 Objavljivanjem tog djela okončava se treća faza njegova stvaralaštva, nakon čega uglavnom prestaje pisati, posvetivši se političkom i predavačkom poslu (isto: 12). Ipak kasnije, za nešto kraćeg boravka u Lausannei (1839–1840), koji je obilježen i nastavnom aktivnošću (Witkowska 2003: 147), nastaje skupina od svega šest pjesama koje ostaju za Mickiewiczeva života neobjavljene (Fiećko – Stróżyński 2023: 62), a koje su proučavatelji – opet po mjestu nastanka – nazvali Lozanskom lirikom (Liryki lozańskie) (Witkowska 2003: 146). Ostatak njegova života obilježen je predavačkim radom o slavenskim književnostima na Collège de France (1840–1844), što rezultira objavljivanjem tzv. pariških predavanja (v. Rogić Musa 2021: 124–126), a i istovremenim zanimanjem za mesijanistički misticizam oko kružoka Andrzeja Towiańskoga, iz kojeg istupa 1847. godine. Nakon još nekoliko godina javne i političke djelatnosti, 1855. odlazi u Tursku za vrijeme Krimskog rata kako bi organizirao poljske vojne jedinice te u ponešto nejasnim okolnostima umire 26. studenog u Istanbulu (Witkowska 2003: 153).
Mickiewicz ostaje upamćen kao najznačajniji pjesnik poljskoga romantizma, jedan od trojice pjesnika-proroka (polj. wieszcz), uz istaknute mlađe od njega romantičarske književnike Juliusza Słowackog (1809–1849) i Zygmunta Krasińskog (1812–1859); ovoj se ekipi u stručnoj literaturi katkada kao svojevrsni četvrti prorok pridružuje još mlađi Cyprian Kamil Norwid (1821–1883). Mickiewicz se nekada dapače proglašava i najvećim poljskim pjesnikom uopće (Dopart 1998: 16). Premda se o nekim njegovim djelima pisalo umnogome više i premda su izvršila veći utjecaj – prvenstveno, kako smo već više puta napomenuli, Dušni dan i Gospodin Tadija – ni Soneti, odnosno prije svega KS, nipošto nisu ostali nezamijećeni i bez odjeka, ponajviše zbog uvođenja znatnih orijentalističkih crta te postavljanja temelja za novu poljsku sonetnu tradiciju. Od objavljivanja do danas, dakle tijekom dvaju stoljeća, o KS-ima pisalo se uistinu mnogo. Neke proučavatelje to je djelo potaklo da se sami upute na Krim, kako bi im vlastita zapažanja s putovanja pomogla pri jasnijoj interpretaciji pojedinih dijelova kojeg od soneta iz toga ciklusa.20 Za kraj možemo spomenuti da se nakon (ako se ne varamo zadnje) izmjene školskoga programa gimnazija, tehničkih i viših strukovnih škola u današnjoj Poljskoj, donesene 10. srpnja 2024, na popisu obvezne lektire u navedenim ustanovama i dalje nalaze “odabrani soneti iz ciklusa Krimski soneti” (RME: 41; 412).
II.2. Od Sonetâ iz Krma do Krimskih zvonjelica. Prepjevi Ivana Trnskoga
Prije ogleda o prvim hrvatskim prijevodima KS-â 1870-ih godina iz pera Ivana Trnskoga, valja nam se osvrnuti na generalnu hrvatsku recepciju Mickiewiczeva djela što im je prethodila te na književno-recepcijsko doba u kojem se prijevodi Trnskoga pojavljuju.
Tijekom čitavoga 19. stoljeća recepcija poljske književnosti u Hrvatskoj dobrim je dijelom u znaku romantizma, odnosno usredotočena je na nezaobilaznog predstavnika mu Mickiewicza (usp. Rogić Musa 2021: 10). Unatoč takvu mickjevičocentrizmu javljat će se i sporadična zanimanja za druge poljske romantičarske pjesnike, za Zygmunta Krasińskoga21 ili za Juliusza Słowackoga,22 ali i za prozna djela prosvjetitelja Ignacyja Krasickog (usp. Wierzbicki 1970b: 43) te protorealista Józefa Ignacyja Kraszewskog. Potkraj stoljeća domaća će se književna struja okretati sve više pozitivističkim pripovjedačima, najsnažnije, s današnjega gledišta dosta predvidivo, Henryku Sienkiewiczu, čije djelo ipak nije u potpunosti usklađeno s glavnim pozitivističkim, mahom progresivnim strujanjima, već je dobrim dijelom nadahnuto konzervativnijim, historijsko-patriotskim patosom.
Bitno je uočiti da hrvatskim književnicima – i šire, kulturnoj javnosti – Mickiewicz u različitim desetljećima pretprošloga stoljeća ne predstavlja uvijek identičnu književno-kulturnu pojavu (usp. Rapacka 1999: 13). Njegovo se djelo percipira znatno drugačije ovisno o književno-povijesnim mijenama, a u svakom trenutku Mickiewicz-pjesnik također označava podosta drugačiji književno-kulturni fenomen usporedi li se s našim današnjim, uvelike širim i osvještenijim poimanjem njegova poetskoga opusa. Stoga nam valja razmotriti razvojnu crtu M.......ć – Mickiević – Mickjević – Mickiewicz, odnosno (ne samo prijevodnu) recepciju njegova djela u hrvatskoj književnoj historiji te kakvu ulogu u kojem od tih razdoblja odigravaju KS, tj. spominju li se uopće u određenom periodu.
Za vrijeme ilirizma, dakle od sredine 1830-ih do kraja 50-ih, kada se između ostaloga ugledaju “i u češkog pisca Jana Kollára (1793-1852.) i njegovu ideju o slavenskoj uzajamnosti” (Brešić 2019: 36; usp. i Rapacka 1999: 15), pripadnici ilirskoga pokreta itekako će očijukati i s Mickiewiczem;23 “poljski [je] pjesnik već ustaljeno bio čitan, prevođen i nasljedovan kao metonimija slavenskoga romantičkoga pjesništva.” (Rogić Musa 2021: 41). No on će im isprva, u 1830-im godinama, predstavljati prvenstveno proznoga autora Knjiga poljskoga naroda i poljskoga hodočašća. Potvrđuju to ponajprije prevedeni odlomci iz toga djela objavljeni u više navrata u Danici.24 Pripadnicima ilirskoga pokreta one su predstavljale “uzor dosta općenite domoljubne didaktike” (Wierzbicki 1970b: 31), a moguće je opravdano nagađati o barem djelomičnom utjecaju koji vrše na poučne tekstove koji su se uporedo pojavljivali u Danici – i to u istoj rubrici – na tzv. nětila (isto: 20), a za koje se može tvrditi da “su nosil[a] zametke buduće nove vrste” koja će se razviti koje desetljeće kasnije – novele (Brešić 2019: 106). U najranijem ilirizmu 1830-ih godina možemo ustvrditi da je načelno prevladavala površna formula “Mickiewicz = Knjige”.25 Ipak, valja istaći da je, unatoč očitomu ponešto selektivnomu čitanju Mickiewicza u to vrijeme, upravo “[z]ahvaljujući Knjigama naroda i hodočašća poljski [...] romantizam već jako rano [...] sudjelovao u oblikovanju idejnih i umjetničkih načela nove hrvatske književnosti” (Wierzbicki 1970b: 41).26
Drugačije, šire prihvaćanje Mickiewiczeva djela započet će s u bilješci 25 spomenutim Stankom Vrazom (1810–1851), koji je u drugoj fazi ilirizma, 1840-ih, “otklonivši se donekle od didaktičko-prosvjetiteljske sastavnice ilirskoga književnoga programa, omogućio anticipaciju Mickiewiczeva utjecaja” (Rogić Musa 2021: 42). Gledano na širem, pa čak i nacionalnom planu, “[m]oderne hrvatsko-poljske književne veze počinju Vrazom” (isto: 75; usp. i Blažina 2005: 108). Upravo kod njega naići ćemo i na prve izravne zamjetljive utjecaje KS-â u hrvatskoj književnosti. Ustrajno se ugledavajući u razne europske romantičarske tradicije te nastojeći uspostaviti po uzoru na njih koliko-toliko ravnopravan romantičarski program na domaćem terenu, doticat će se Vraz višekratno i na različitim žanrovskim područjima i Mickiewiczeva pjesničkoga djela. Osim što se eksplicitno pozivao na Konrada Wallenroda, Grażynu i Gospodina Tadiju (Wierzbicki 1970b: 48), ugledanje u Mickiewiczevo baladno pjesništvo, ali i u druga njegova djela – premda dakako slavni Poljak nije jedini strani uzor – zamjetljiv je u njegovu autorskom svesku Glasi iz dubrave žeravinske (1841) (usp. isto: 49–64). Na Mickiewiczeve Sonete eksplicitno će se nadovezati u zbirci Gusle i tambura (1845), u kojoj je trećemu ciklusu (Izza [sic] mora) moto upravo navod iz posljednje pjesme KS-â27 (Durković-Jakšić 1987: 223). U istoj će se zbirci naći i tri prijevoda iz Mickiewiczeve nesonetne lirike (usp. Rogić Musa 2021: 86). U kasnije napisanom Vrazovu ciklusu, posmrtno objavljenom 1846. pod naslovom Sanak i istina (isto: 97), naći će se u prijevodnom djelu prepjev iz Odeskih soneta28 te određeni izvorni soneti sa znatnim variranjem motiva iz toga ciklusa (usp. Wierzbicki 1970b: 72), što nas ovom prilikom detaljnije ne zanima, ali će zato silan motivsko-tematski, pa i kompozicijski utjecaj KS-â – točnije govoreći, tzv. plovidbenih soneta, kao što su II, III. i IV. sonet – biti uočljiv u pojedinim autorskim Vrazovim pjesmama, ponajprije u sonetu Mornar (usp. isto: 74–76). Upravo dakle s Vrazom, dijelom izričito, a dijelom zamjetljivim utjecajem, KS stupaju na hrvatsko književno tlo. Ocrtavajući Vrazovo zanimanje za Mickiewicza, ne smijemo prešutjeti i njegov za života neobjavljen prijevod Romantičnosti (v. Rogić Musa 2021: 88–90) te prijevod II. dijela Dušnog dana, naslovljen Trebine a objavljen posmrtno, u lipnju 1851. godine, kao – ne ubrojimo li prijevod iz Georgea Gordona Byrona – “jedini Vrazov pjesnički prijevod u Kolu” (isto: 102).29
Nakon Vrazove smrti nastupa književno dosta slabije razdoblje u Hrvatskoj 1850-ih godina. U skladu s oslabjelom literarnom proizvodnjom u tom se desetljeću, osim navedenih Vrazovih Trebinâ, ne pojavljuje niti jedan hrvatski prijevod iz Mickiewiczeva djela (usp. Slukan 1998: 38), premda će se njegovo prezime spominjati (još od 40-ih) u pojedinim ogledima, a pažnja se skreće i prema njegovim sveučilišnim predavanjima (usp. Wierzbicki 1970b: 80–87). Mickejvičevskom stazom koju je Vraz smjelo utabao poći će, s ponekim stranputicama, hrvatski književnici 1860-ih, a pogotovu 1870-ih godina. Uz pretiskivanje Vrazovih prijevoda te uz poneke anonimne prepjeve pojedinih pjesama (usp. Slukan 1998: 38), na stranicama tadanjih književnih časopisa (Pozor, Sviet i posebice Vienac) pojavit će se prijevodi iz pera uglednih književnih imena. Spomenimo Adolfa Vebera Tkalčevića (1825–1889), koji već 1862. objavljuje prijevod Farisa, a 1866. Konrada Wallenroda (usp. Rogić Musa 2021: 81–82); Franju Markovića (1845–1914), koji će prijevode pojedinih Mickiewiczevih balada objavljivati od 1869. pa sve do samog kraja stoljeća, te Augusta Šenou (1838–1881), koji silno obilježava hrvatsku književnost od polovice 1860-ih do svoje smrti, a koji je s njemačkoga preveo i objavio odlomak iz Konrada Wallenroda još 1862. godine (isto: 38–39). Šenoa se usto u čuvenom programatskom članku Naša književnost (1865) izričito na Mickiewicza i poziva. Recimo i da su se svi navedeni autori, premda ne nužno na isti način, ugledali u Mickiewiczevo stvaralaštvo kao ogledno i uzorno, ističući nerijetko nacionalnu komponentu (v. Blažina 2005: 110–114), a odjeci njegova stvaralaštva snažno su se odrazili u njihovu vlastitu književnom stvaralaštvu, najvidljivije u Markovićevu slučaju (v. Wierzbicki 1970b: 119–156; usp. Živanović 1956: 520–521). Premda svoje začetke ima i u ilirizmu – posebno u Vrazovu slučaju – u ovom razdoblju susrećemo se s naprosto divovskom popularnošću balade (usp. Rogić Musa 2021: 101), što se naravno ne mora i ne može objasniti isključivo Mickiewiczevim utjecajem. No ondašnje preferiranje navedene pjesničke vrste uočljivo je i u tome koja se Mickiewiczeva djela mahom prevode, pa će tako Tri Budrisa dobiti dva objavljena prijevoda u tim dvama desetljećima, isto kao i balada Alpuhara iz Konrada Wallenroda (Slukan 1998: 38; v. i bilj. 53).
Značajnu iznimku od tadanje baladomanije na prijevodnom mickjevičevskom terenu činit će prepjev pjesnika i prevoditelja čije smo ime sve dosad namjerno prešućivali. Ivan Trnski (1819–1910) – pjesnik, pripovjedač, prevoditelj – književno djeluje već od spomenutog razdoblja ilirizma, debitiravši u književnom tisku 1835. g. kratkim zapisom s ni manje ni više nego poljskim povijesnim motivom,30 crticom – po svoj prilici prijevodnom – Kony Kosciuskov, u prvom godištu Danice (Čorkalo Jemrić 2025: 10);31 dočim se pravim književnim početkom drži njegova plodnija suradnja dvije godine kasnije u istom časopisu, za vrijeme koje objavljuje kako vlastite pjesničke, tako i prepjevne uratke (isto). Spomenimo da ga možemo držati i jednim od pionira (novijeg) hrvatskoga soneta, objavivši 1838. u istom glasilu “već cio ciklus soneta, deset njih, pod naslovom Njegovanke” (Tomasović 2002: 27).32 Otada do svojih prijevoda iz Mickiewicza, tj. do sredine 1870-ih godina, Trnski će objavljivati dosta originalnih pjesama33 i bit će već visoko vrednovan pjesnik,34 ali i više od toga. “Sve do pojave modernijih pjesničkih programa dugotrajna pjesnička i prevoditeljska praksa [...] pribavljala mu je status učitelja i autoriteta” (Jurić 2000: 736, masna slova naša); štoviše, možemo govoriti o njemu kao svojevrsnom nacionalnom bardu (Protrka 2008: 47), odnosno za života kanoniziranom pjesniku (isto: 120–121). Od tzv. prevodilačke prakse, uz dakako onu s poljskoga, reći ćemo da je prevodio i s njemačkog (Goethe, Schiller), ruskog (Puškin, Ljermontov), češkog, slovenskog (Prešeren), engleskog (Shakespeare) (usp. Čorkalo Jemrić 2025: 214). Danas se Trnskomu obično odaju zasluge za rad na akcenatsko-silabičkom utemeljenju stiha u autorskom pjesništvu (detaljnije o tome v. § III), dočim se njegova pjesnička ostvarenja počesto smatraju drugorazrednima (usp. Wierzbicki 1970b: 99, Jurić 2000: 736). Pritom kritička oštrica nije zaobišla ni njegove prevodilačke radove, kojima se predbacivalo značajno značenjsko udaljavanje od izvornikâ te artificijelnost pjesničkog iskaza uzrokovana versifikacijskom rigoroznošću (usp. Barac 1960: 194–195, Rogić Musa 2021: 90).35
Spomenimo da je Trnski prije KS-â, 1873. godine, objavio nepotpun prijevod (bez posljednjih 18 redaka) Mickiewiczeve balade (naravno!) Romantičnost u Viencu (V, 35) (Slukan 1998: 38),36 tj. u časopisu kojega je jedan od pokretača (Čorkalo Jemrić 2025: 14). Iste je godine, u brojevima 47–49, objavio i izbor Shakespeareovih soneta (isto: 214), njih sveukupno 6, prepjevanih jampskim pentametrom s izmjeničnim muškim i ženskim klauzulama. Uzmu li se u obzir ove dvije prijevodne predradnje, prevođenje KS-â sljedeće godine kao da je Trnskomu bilo neminovno.
7. ožujka 1874. u Viencu (br. 10) pojavljuju se Tri soneta iz Krma,37 s podnaslovom: “Spjevao Adam Mickiević, pohrv. I. T.” (Mickiewicz 1874a), bez dodatnih napomena i objašnjenja. Zanimljivo je da to nisu početna tri soneta Mickiewiczeva ciklusa, već soneti VI, VII i VIII (u prijevodu: Bakćisaraj, Bakćisaraj po noći, Grob kneginje Potocke; ni u ovom pa ni u jednom od nastavaka u Viencu soneti nisu numerirani), a još je zanimljivije što je za prijevodni stih, kao analogni Mickiewiczevu trinaestercu, izabran jampski jedanaesterac. Moguće da je upravo zbog zahtjevnosti takva slogovno neadekvatna prevođenja – koja je vidljiva usporedi li se koliko punoznačnih riječi iz izvornika nedostaje u tim trima prvim prepjevnim pokušajima – Trnski odustaje od jedanaesterca kao prijevodnog metra KS-â. Tako se tek 1. kolovoza (br. 31) iste godine nastavlja objavljivanje njegova prijevoda, ovog puta u trinaestercima, pod naslovom Mickievićevi krmski soneti. Tom prilikom objavljeni su početni soneti I–IV, nakon čega će se preostali objavljivati u nešto manjim razmacima: za dva tjedna (br. 33) objavljeni su soneti V, IX i X. Nakon ponovne stanke, krenut će objavljivanje posljednjih osam soneta iz KS pravilnim, parnim redoslijedom: 19. rujna (br. 39) objavljeni su soneti XI i XII (Mickiewicz 1874b), a nastavci slijede naredne godine u znatno manjim razmacima: 2. siječnja (br. 1) pojavljuju se soneti XIII i XIV, 27. veljače (br. 9) XV i XVI te 6. ožujka (br. 10) završni soneti XVII i XVIII (isti: 1875).
U pregledanoj literaturi nismo pronašli ništa što bi detaljnije upućivalo na to kako je izgledala prvotna recepcija ovoga prvog izdanja prepjeva Trnskoga. S obzirom na popularnost Vienca i pojedine usputne zabilješke (usp. Benešić 1956: 528; § II.4), možemo pretpostaviti da je prijevod Trnskoga u ovom obliku bio, ako ništa, čitan, s obzirom na to da je riječ o poljskom već onda klasičnom književniku te zbog toga što će sve do početka 20. st. prijevod Trnskoga biti jedini koji je na hrvatskom jeziku dostupan čitateljstvu.38
Drugo izdanje KS-â u njegovu prijevodu pojavit će se razmjerno kasno, trideset godina kasnije (tim međuvremenom pozabavit ćemo se u § II.3), kada Trnski sabire svoje prepjeve iz slavenskih književnosti i objavljuje ih u knjizi Iz slavenske rodbine (1904). U njoj je dakako, uz spomenuti prijevod Romantičnosti te uz prijevode balada Zasjeda (Czaty) i Poturica (Renegat, prvi dio), ponovno objavljen njegov prepjev KS-â (Mickiewicz 1904). Premda je Trnski “jezično dotjeravao svoje radove [što je] najuočljivije [...] u njegovim prijevodima” (Barac 1960: 194), u ovom izdanju, premda ih ima popriličan broj, same promjene nisu toliko drastične usporede li se s njegovim prethodnim versifikacijskim dotjerivanjima (usp. Slamnig 1997: 85), budući da je prijevod nastao već nakon što je Trnski dulje vrijeme pjesnikovao akcenatsko-silabički. Pri razmatranju tih promjena (i ponekih lapsusa koji zbog njih nastaju) u obzir valja uzeti i tadanju poodmaklu životnu dob Trnskoga. Najveća izmjena svakako je u naslovu: toponim se osuvremenjuje, a žanrovska se posuđenica, razmjerno kasno i pomalo anakronično, nastoji zamijeniti nezaživjelim kalkom, pa su tako Krmski soneti postali ni manje ni više nego Krimske zvonjelice39 (Mickiewicz 1904). Od ostalih promjena svakako je najzamjetnije metričko preobličivanje soneta VI–VIII koji su, podsjetimo, prvotno objavljeni kao jedanaesterački, a zvonjelice VI–VIII proširene su u trinaesteračke, pomalo nespretno i s ponekim preostalim jedanaesteračkim retkom (v. TN: 2c, 2d). Ostalim promjenama, odnosno razlikama između dviju varijanata tekstova nećemo se ovdje podrobnije baviti – čitatelju će, vjerujemo, bolju sliku o izmjenama i razlikama dočarati naša Tekstološka napomena (v. 2).
O recepciji knjige Iz slavenske rodbine, odnosno o prijevodu KS-â koji se nalazi u njoj, nismo uspjeli pronaći mnogo. U potrazi za tada objavljenim osvrtima, prikazima, kritikama, nalazimo tek kratak slovenski tekst Josipa Tominšeka, objavljen iduće godine u Ljubljanskom zvonu, no on se ograničava na oštru kritiku njegovih prepjeva sa slovenskog jezika, napomenuvši na početku svog osvrta da se ne obazire “na prijevode s češkog, ruskog itd., koji su glavni sadržaj ove knjige (premda ni oni nisu posebice dobri)” (Tominšek 1905: 440).40 Gledamo li prijevodnoga Mickiewicza, knjiga izlazi u nezgodno doba jer se za svega četiri godine pojavljuje Velikanovićev opsegom mnogo veći prijevodni izbor koji sadržava nove prijevode svih Mickiewiczevih djela koje je preveo Trnski, pa je vrlo lako zasjenjuje. Koliko nam je poznato, prvo knjiško a drugo općenito izdanje KS-â u prijevodu Trnskoga ujedno je i posljednje, budući da su se za kasniju prezentaciju Mickiewiczevih soneta u antologijama nanovo otiskivali noviji prijevodi. Od novijih zapisa na KS-e u prijevodu Trnskoga osvrću se Julije Benešić (1956: 528, v. § II.4), negativno, i Đorđe Živanović, koji piše da “njegova verzija Krimskih soneta, premda ne uspijeva očuvati lakoću izvornika, pokazuje visoku razinu tehničke sposobnosti” (1956: 518). Vrednujući također ne baš najbolje sve njegove prijevode iz Mickiewicza, napominjući kako oni “ne opravdavaju slavu Trnskoga kao prevoditelja poezije”, Jan Wierzbicki navodi da su “najbolji među njima prijevodi Krimskih soneta, premda i oni sadrže mnoga odstupanja od izvornika, izostavljanja i pojednostavljivanja čitavog niza Mickiewiczevih slika” (1970b: 101), ali mu, s obzirom na tadanje stanje u hrvatskom pjesništvu, priznaje određene zasluge, što držimo načelno pogođenim:
Pa ipak, zadržavanje Mickiewiczeva trinaesterca dovelo je do toga da je prevoditelj izbjegao približavanje stereotipu tadašnjega hrvatskog pjesništva, morao je od Mickiewicza učiti stranu mu stilistiku u nemogućnosti da upotrijebi svoje uhodane zahvate. Zbog toga i prijevod Krimskih soneta valja ubrojiti u one podvige hrvatskih pisaca koji su se temeljili na raširivanju raspona stilističkih mogućnosti u vlastitoj književnosti prisvajanjem sredstava umjetničkoga izražavanja koja su se oblikovala na području poljske poezije. (Isto)
KS Trnskoga, dakle, razmjerno brzo tonu u zaborav, a kritički ih osvrti ovdje-ondje izranjaju kako bi ih kritički išibali, snažnije ili slabije. No navedeni prijevodi, osim zbog pojave novih, retroaktivno mogu djelovati izrazito zastarjelima i promašenima uzme li se u obzir promjena jezične politike, odnosno pobjeda koju su izvojevali tzv. hrvatski vukovci na prijelomu 19. i 20. stoljeća, a u tu se standardnojezičnu sliku hrvatskog jezika prijevod Trnskoga ne uklapa, dočim je s njome primjerice Velikanovićev prepjev itekako usklađen. Najviše pak valja uzeti u obzir ono što je naglasio i Wierzbicki u maločas citiranom tekstu: da još i tada u hrvatskoj književnosti prijevod Trnskoga označava, slično kao i Vrazovi pokušaji, utabavanaje novih pjesničkih puteva. Usto mu moramo priznati i zasluge za pokretanje prijevodne tradicije KS-â u nas – bez njega, pitanje je kako bi prijevod kojem posvećujemo naredni odjeljak izgledao.
II.3. Krimski soneti u izboru iz Mickiewiczeva djela Ise Velikanovića
Nakon pojave prijevoda Trnskoga 1874/75. godine, zanimanje hrvatske kulturne javnosti za Mickiewicza prividno neće opadati. Premda će od 1880. godine, odnosno nakon Šenoine smrti godinu dana kasnije, sve više zamirati romantičarske ideje te će započeti okretanje stranim realističkim utjecajima, prije svega ruskima (Wierzbicki 1970b: 157), u 80-im i 90-im godinama pretprošloga stoljeća “još će uvijek trajati zanimanje za Mickiewicza” (Gverić 2002: 84). Pritom će i dalje prevladavati vidljiv “interes za njegove balade” (isto). Usto će, budući da je već dulje vrijeme “[p]rihvaćen kao neupitni klasik 19. stoljeća, [...] postati predmetom zanimanja hrvatskih filologa” (Blažina 2005: 116), konkretno Milivoja Šrepela i Tome Maretića, koji će ga nastojati nadalje kanonizirati u svojim stručnim tekstovima (isto). KS, čini se, u ovom su razdoblju još uvijek u drugom planu, budući da se pažnja i dalje većinski pridaje baladama – popisu značajnijih hrvatskih književnika a ujedno prevodilaca Mickiewiczevih balada pridružuje se od 1880. August Harambašić (usp. Slukan 1998: 38–39; Gverić 2002: 84, 95) – ali pozornost na sebe skreće još jedno, znatno veće Mickiewiczevo djelo.
Nakon što su odlomci iz toga prijevoda objavljeni u trima navratima u Viencu 1891. (Slukan 1998: 39), za dvije godine pojavljuje se u knjiškom obliku Gospodin Tadija ili posljednji porob u Litvi, odnosno Pan Tadeusz u prijevodu T. Maretića41 (Mickiewicz 1893). Izdanje je opskrbljeno i za te prilike vrlo opsežnim predgovorom prevoditelja (Maretić 1893),42 koji je izvornim komentarima uz djelo pridružio i vlastite za hrvatsku publiku. Ovim prijevodom učinjen je uistinu golem posao za hrvatsku recepciju Mickiewiczeva djela – njegova pojava na neki je način “[k]ljučan trenutak Mickiewiczeve nazočnosti u hrvatskoj književnosti” (Petrač 1999: 435). Znatno čitan (usp. Benešić 1981: 557), između ostaloga jer je do 50-ih jedini dostupan prijevod toga djela, Gospodin je Tadija u Maretićevu ruhu “imao znatna odjeka u suvremenika pa i kasnije, u Matoševu naraštaju” (Rogić Musa 2021: 68). Čitateljstvo ga je načelno cijenilo otprilike do međuraća (Blažina 2005: 116), nakon čega se mogu čitati – posebice nakon što će 1951. izaći nov, danas standardni prijevod – uglavnom nepovoljni kritički sudovi o tom Maretićevu prijevodu (usp. Benešić 1951: 352–353; Petrač 1999: 435; Blažina 2005: 116; Pintarić 2011: 302; v. i našu bilješku br. 71).43
Kako već rekosmo, poslije Maretićeva prijevoda pojavljuju se još ponegdje prepjevi Mickiewiczevih pjesama do kraja stoljeća, što će se slabije nastaviti i u 1900-im godinama. Godine 1904, kao što znamo, Trnski objavljuje Iz slavenske rodbine. Svojevrsna kulminacija, ali istodobno labuđi pjev živog, dugodesetljetnog hrvatskog zanimanja za Mickiewicza upravo je pojava bogata i raznovrsna izbora iz njegova djela u prijevodu Ise Velikanovića.
Iso44 Velikanović (1869–1940), između ostaloga književnik i leksikograf-amater, danas je ponajprije zapamćen kao izrazito plodan prevoditelj. Prevodio je pjesme, novele, romane i drame, kako sam zapisuje, “s ruskoga, poljskoga, češkoga, francuskoga, talijanskoga, španjolskoga, engleskoga, njemačkoga jezika” (Velikanović 1980: 408).45 Originalna književna djela počinje pisati prije prijevodâ, budući da književno debitira 1889. (Vaupotić 1980: 265), no kao književnik bio je svojevrsni autsajder, pišući mahom humoristična djela i objavljujući ih razmjerno rijetko. Pisao je pjesme, humoristične epove (Otmica, 1901), pripovijetke (zbirka Srijemske priče, 1915), komedije, a od leksikografskog rada spomenimo Hrvatsko-španjolski priručni rječnik (1929) te slikovni rječnik Šta je šta (1938), sastavljen prema njemačkom izvorniku s Nikolom Andrićem.46
Što se tiče poljskoga – a uz Poljake je na neki način s majčine strane rodbinski povezan47 – navodno ga je naučio kada je 1894. boravio u Krakovu (Vaupotić 2000: 165), u kojem mu je živjela tetka, a ondje se obreo kao dobrovoljac austrijske vojske (Benešić 1956: 529). S poljskoga je Velikanović, osim dakako Mickiewicza, prevodio Sienkiewicza (Bez dogme, U pustinji i prašumi), Elizu Orzeszkowu, Stefana Żeromskog... (Vaupotić 1980: 408).
Godine 1908. Matica hrvatska izdaje izbor Velikanovićevih prijevoda iz Mickiewiczeva pjesništva kao drugi svezak biblioteke Prievodi novijih pjesnika,48 pod odužim naslovom Soneti. – Romance i balade. – Grażyna. – Konrad Wallenrod (Mickiewicz 1908).49 Koliko nam je poznato, nijedan od Velikanovićevih prijevoda iz Mickiewicza nije prethodno objavljen,50 a prijevod KS-â, koji su nama u fokusu, moguće da je nastao još 1900. godine (Benešić 1956: 528, v. § II.4). Premda je knjiga obujmom naoko znatno manja od Maretićeva Gospodina Tadije, ipak je riječ o također golemu prijevodnom pothvatu kojim je Velikanović zadužio Mickiewicza na hrvatskom jeziku. Dulji naslov djelomice je varljiv jer izdanje sadrži i nešto više od toga. Na prvom mjestu nalazi se odjeljak Soneti (5–18), koji se sastoji od 22 prepjeva Mickiewiczevih soneta, uglavnom Odeskih;51 slijede Krimski soneti (19–31) s naslovom koji će od ovoga prijevoda nadalje biti na hrvatskom tlu kanonski, pa tako i u dvama kasnijim prepjevima; nakon njih dolazi odjeljak Balade i romance (33–108) što ga čini 17 prepjeva;52 zatim razmjerno opsežan izbor Iz raznih pjesama (109–138) od 21 pjesme iz različitih faza Mickiewiczeva stvaralaštva. Nakon tih čak 79 prepjeva konačno slijede prvi cjeloviti i, koliko nam je poznato, jedini hrvatski prijevod Grażyne (139–172) te drugi kompletni hrvatski prijevod Konrada Wallenroda (173–230).53 Svemu tome pridružene su zgusnute prevoditeljske napomene pod naslovom Tumač i bilješke (231–234).
Osim kratke i očekivano pozitivne ocjene koju smo netom naveli u bilješci br. 49, nismo uspjeli ući u trag tadanjim prikazima i kritikama ovoga sveska. Vjerujemo da je, s obzirom na tadanji prestiž izdavača te Mickiewiczev status i dalje klasičnoga pisca, uživao određenu popularnost u čitateljâ. Nismo uspjeli naći ni konkretnijih kasnijih kritičkih zapisa o Velikanovićevim prijevodima iz Mickiewicza,54 što i ne čudi s obzirom na činjenicu da njegov golemi prevoditeljski opus još uvijek nije sustavno i temeljito opisan.55
Nakon objavljivanja Velikanovićeve prijevodne knjige i posebno nakon Prvog svjetskog rata može se reći da interes za Mickiewicza izrazito opada. U međuraću se pojavljuje, prema našim uvidima, tek jedan jedini nov prepjev iz Mickiewicza.56 Manjak novih prijevodâ u tom razdoblju svakako se može objasniti, osim temeljitijim promjenama u književnim strujanjima još od prijeloma stoljeća te odumiranjem romantičarskih trendova koji su se žilavo održavali na životu, i činjenicom da su Velikanović i Maretić svojim prijevodima hrvatskoj publici učinili dostupnim velik dio Mickiewiczeva pjesništva (Živanović 1956: 522), i to u knjiškom obliku, pa je razumno pretpostaviti da je potencijalne nove prevodioce taj već obavljen posao obeshrabrivao. Eventualno će se, i to češće u dnevnom tisku, pojavljivati jedino prigodni površniji članci o Mickiewiczu (usp. Slukan 1998: 42) lišeni značajnije književno-znanstvene vrijednosti.57
Svjetlo na kraju tunela zasijava u obliku antologije iz 1939. godine, Poljska lirika, koju je priredio Benešić, a u kojoj su ponovo otisnuti Velikanovićevi prijevodi iz Mickiewicza. Značajno je što su u njoj Krimski soneti, za razliku od Odeskih, pretisnuti u cijelosti, s manjim izmjenama za koje nismo sigurni jesu li autorizirane (o antologiji i ostalim Velikanovićevim prijevodima u njoj v. § II.4, a o KS-ima u tom izdanju v. TN: 3a). Upravo zbog ove publikacije Velikanovićev prijevod ostaje do dana današnjeg najdostupniji, kao jedini koji je doživio čak dva cjelovita izdanja u knjigama većih naklada, umjesto u znatno slabije dostupnim časopisima.
Spomenimo za kraj još nešto o Velikanoviću, a što opet stoji u svezi s Benešićem: Velikanović je na njegov nagovor, kao što smo rekli, fragmentarno preveo i Mickiewiczeve Dziade (usp. bilj. 4) s tim da “je djelu dao naslov “Podušje”” (Benešić 1948: 391). Taj je prijevod svoje začetke mogao imati i u vrijeme kada su nastajali prijevodi za izdanje iz 1908. (usp. bilj. 49), dio iz III. dijela (glasovita Improvizacija) objavljen je u Poljskoj lirici, a ostatak je prijevoda prema svemu sudeći ostao kod Benešića u rukopisu (Benešić 1948: 391), o sudbini kojega nismo ništa uspjeli doznati (usp. bilj. 65).
II.4. Intermeco. Neobjavljeni prepjevi i objavljeni komentari Julija Benešića
Kratak predah od objelodanjenih i dostupnih nam prijevoda posvetit ćemo Benešiću,58 koji je kao prevoditelj Mickiewicza itekako bitan zbog svoga monumentalnog prijevoda Dziada, odnosno Dušnoga dana iz 1948. godine, a spomenusmo ga maločas kao priređivača pozamašne Poljske lirike, za koju je većinu tekstova i preveo, objavivši ih u tom izdanju prvi put (usp. Paździerski 2004: 189–190).59 Međutim, svi prijevodi iz Mickiewiczeva pjesništva koji su se obreli u toj hrestomatiji potekli su iz pera drugih autora, konkretno: Velikanovića, Markovića i Maretića.60 Usto neki Benešićevi prijevodi kraćih Mickiewiczevih pjesama – Nad velikom vodom [i čistom] i Prolio sam suze – nastaju, čini se, dosta kasnije te su po svoj prilici prvi put objavljeni pred sam kraj njegova života.61 Stoga je opravdano pri kraju ovog odlomka upitati: kakve onda veze ima Benešić s Krimskim sonetima?
Odgovor može iznenaditi, a potrebno je segnuti do Benešićevih prvih susreta s poljskim jezikom, dakle pod sam kraj 19. stoljeća, o kojima nas obavještavaju njegovi prigodni memoarski zapisi. Tako će se, kada na predavanju Moji kolege Poljaci održanom 27. ožujka 1931. godine u Varšavi progovara o početcima svoje poljske izobrazbe, osvrnuti i na prve prevoditeljske pokušaje:
Počeo sam dobavljati jeftina izdanja poljskih klasika iz “Biblioteke Mrówki” u Lavovu i uz pomoć također crvenoga poljsko-njemačkoga rječnika prevodio sam stihove Mickiewicza i Słowackoga najprije doslovno, a onda u srokovima, koji su bili tako zamršeni i strašni, da misao originala nije ni prodrla u rimama silovani prijevod.
(Benešić 1981: 554)62
A o tome koje je to Mickiewiczeve stihove mladi Benešić nastojao prepjevati saznajemo iz kasnijeg, za našu temu zanimljivijeg teksta:
Moji prvi prijevodi Mickiewicza – osim kraćih pjesama i Knjigâ naroda poljskoga, koje sam čitao u našem gimnazijskom književnom društvu “Javor” – bili su Krimski soneti. Dao sam rukopis toga prijevoda svojoj šurjakinji za imendan. Ne znam jesu li ih ona ili moj brat pročitali, ali ako jesu, mora da su ili posumnjali je li Mickiewicz uopće bio pjesnik, ili su bili uvjereni da je prijevod sastavio šeprtlja. Tȇ su sonete već preveli Ivan Trnski 1875. g. te Iso Velikanović 1900. Kad bi netko htio objektivno usporediti ta tri prijevoda, ne bi mogao procijeniti koji je lošiji. Kamo sreće da smo sačuvali smisao tih soneta u našim prijevodima!
Prevoditelj tih soneta, ako sam nije pjesnik, mora prije svega poznavati jezik pjesnika koji je, istini za volju, svoj moto preuzeo od Goethea: “Wer den Dichter will verstehen, muss in Dichters Lande gehen.” Umjesto toga naši[m] prevoditelji[ma] trebalo je reći: “Tko god me želi razumjeti mora naučiti poljski” i “Neka onaj koji želi prevesti ove stihove ne sakati svoj jezik.” Jer nas trojica prevoditelja, Trnski, Velikanović i ja, osakatili smo vlastiti jezik i na autora prenijeli odgovornost za to nečasno djelo. (1956: 528, kosa slova Benešićeva, a masna naša)63
S pouzdanošću možemo ustvrditi da je od Mickiewiczevih djela 1899. Benešić preveo ne samo Krimske sonete već i pjesme Dvije riječi, Očev povratak, Ljiljani i Uspomena (Benešić 1934: [42]; Grabowski 1958: 115; Paździerski 1975: 384; 2004: 125), a dotične je prijevode soneta čitao na sjednicama spomenutoga gimnazijskog društva Javor 30. rujna 1899. (isti 1975: 383). Premda ih nije objavio, Benešić ih smješta na prvo mjesto popisa svojih prijevoda s poljskoga, ne navevši da su igdje tiskani64 (Benešić 1934: [42]), a zbog toga će se oni naći i na tuđim bibliografskim popisima njegovih prijevoda (usp. Frančić 1958: 183). Nije nam najjasnije je li njihov autograf uopće sačuvan i, ako jest, čuva li se u Benešićevoj rukopisnoj ostavštini.65 Pitanje je i prethode li oni Velikanovićevu prijevodu – ako su nastali 1899. godine, kako je sam označio u svojem popisu, zašto bi spominjao Velikanovićev već postojeći prijevod, koji je prema njemu nastao tek naredne godine? Bilo kako bilo, razvidno je da mu do tih svojih mladenačkih prijevoda nije bilo pretjerano stalo, što će naknadno potvrditi već naglašena a i u stručnoj literaturi uočavana činjenica da je u Poljsku liriku umjesto vlastita prijevoda uvrstio Velikanovićev (Grabowski 1958: 115–116; Rogić Musa 2018: 261). A njegova dosta negativna ocjena svoga (ali i Trnskoga i Velikanovićeva) prijevoda KS-â jednim se dijelom dade objasniti njegovim zaziranjem od prevođenja vezanim i rimovanim stihom, koje je opet možda uzrokovano upravo tim početničkim, jalovim pokušajima da se KS prevedu (Paździerski 2005: 127), a što se može iščitati i iz maloprije citiranih tekstova (usp. i Benešić 1956: 529). Nadalje, taj se zazor može dovesti u vezu i s njegovim autorskim pjesništvom, u kojem je također prisutan.66
II.5. Od sjaja zvezda do roja zvijezda. Krimski soneti u prepjevu Đorđa Šaule
Kao što se dalo naslutiti iz prethodnog odjeljka, tijekom 20. st. najveću rupu u korpusu na hrvatski prevedenih Mickiewiczevih djela 1948. godine – povodom 150-godišnjice pjesnikova rođenja – popunja Benešić svojim prijevodom Dušnog dana. Sâm prevodilac glede recepcije toga djela piše da “nitko u Hrvatskoj nije izrazio nikakvo mišljenje. Je li se čitao ili nije, ne znam, ali izdanje je bilo rasprodano” (Benešić 1956: 529).67 Usto ističe da je prijevod ipak naišao na mahom pozitivan prijam u Poljskoj68 (isto). A već iduće godine treći od četvorice naših predmetnih prevoditelja započet će s objavljivanjem vlastitih prepjeva iz Mickiewiczeve poezije.
Đorđe Šaula (1921–2006)69 današnjoj je književnoj javnosti manje poznata ličnost; između ostaloga i prevoditelj koji ipak prije svega ostaje zapamćen kao “jedan od najcjenjenijih glazbenih kritičara” (LHRT: s. v. Šaula, Đorđe), a pisao je i zapažene kazališne kritike. Osim s poljskoga, prevodio je s još sedam jezika (isto). Gledamo li broj stihovnih redaka, njegova prepjevna djelatnost glede Mickiewicza neupitno je najvećim svojim dijelom objavljena već u 1950-im godinama. Od Šaulinih prevoditeljskih početaka javljat će se zanimanje za KS-e i pokušaji da se nanovo aktualiziraju novim prijevodom, što će u konačnici ostvariti u 1990-im godinama. Prijevodna recepcija Mickiewicza u gotovo čitavoj drugoj polovici 20. st. svodi se, sve do same 1998. godine, na Šauline nove prepjeve ili na antologijsko pretiskivanje već postojećih – Benešićevih, Velikanovićevih, pa i Šaulinih.
Dakle već 1949. godine Šaula objavljuje u Izvoru tri prijevoda (na srpskom jeziku) iz Mickiewiczeva djela: glasovitu Odu mladosti, odlomak iz Dziadâ te Bahčisaraj u noći, VII. sonet krimskoga ciklusa (Mickiewicz 1949). Iduće godine, pošto se Šaula prebacio na hrvatski, objavljuje zacijelo svoj najpopularniji sonetni prijevod iz Mickiewicza: I. sonet KS-â, Akermanske stepe, koji se tada po prvi put pojavljuje u maloj antologiji Rukovet strane lirike, objelodanjenoj u Republici (Mickiewicz 1950).70 No već sljedeće godine pojavljuje se najznačajniji Šaulin doprinos hrvatskomu Mickiewiczu: novi prijevod njegova Gospodina Tadije (Mickiewicz 1951) koji je pregledao te korisnim i informativnim pogovorom popratio Benešić, u kojem iznosi i suzdržanu ali pozitivnu ocjenu prijevoda u usporedbi s prethodnim (1951: 352–353). Tako je Šaulin ubrzo svrgao Maretićeva Tadiju s prijestola prijevodnoga kanona i doživio čak dva ponovljena izdanja (1965. i 1999. godine) do kraja stoljeća, do kada se, čini nam se, očuvala i pozitivna percepcija Šaulina prepjeva (usp. Petrač 1999: 435).71 Bilo kako bilo, riječ je o napose iz današnje perspektive najdostupnijem i najrasprostranjenijem prijevodu iz Mickiewicza u nas.
Nakon svog monumentalnog prijevoda Gospodina Tadije, Šaula na kraće vrijeme prestaje s objavljivanjem prijevoda, da bi nastavio 1956. godine. Tada najprije u siječanjskom Vjesniku (V, 195) objavljuje kraći tekst povodom 100-godišnjice Mickiewiczeve smrti,72 pišući uglavnom o Gospodinu Tadiji, a u članak je ukomponiran i već objavljen prijevod Akermanskih stepa (Šaula 1956a). Ubrzo, u Kulturnom vjesniku, objavljuje kratak članak o Mickiewiczevim sonetima popraćen izborom od jednog starog i pet novih prepjeva; uz tri nova prepjeva iz Odeskih soneta (IV, XIV i XXI), izbor iz KS-â čine dotjeran73 i pohrvaćen Bahčisaraj u noći (VII) te novi prepjevi, Bajdari (X) i Put iznad provalije u Čufut-Kali (XV) (Šaula 1956b: 42–45). Nakon ovog znatnog broja novih prepjeva iz KS-â, Šaula će se dulje vrijeme suzdržavati od daljnjih objavljivanja novih prepjeva. Tek 1968. pojavit će se samo jedan njegov novi prepjev, Njemenu (VIII. od Odeskih soneta), u Antologiji svjetske ljubavne poezije Nikole Milićevića. Nakon navedenih Šaulinih prijevoda pa sve do 1998, ograničimo li se na KS-e – premda ni od ostalih Mickiewiczevih djela gotovo da nema novih prijevoda – pretiskivat će se u 1970-im i 1980-im godinama Velikanovićev prepjev IV. soneta i Šaulini prepjevi prije svega I. i XV. soneta (v. TN: 3b; 4).
U tom međuvremenu ne smijemo nikako prešutjeti prevodilačku ali prije svega mickjevičološku znanstvenu djelatnost Zdravka Malića (1933–1997), možda najznačajnijeg hrvatskog polonista, pokretača polonističkog studija u Zagrebu. Ograničimo se ovom prilikom samo na ono što je povezano s Mickiewiczem, pa spomenimo da je uz brojne prijevode iz njegovih pjesama74 – među kojima doduše nema niti jednog od KS-â, a ni Odeskih – napisao i pogovor drugom izdanju Šaulina prijevoda Gospodina Tadije te izrazito korisnu, poučnu i uistinu sveobuhvatnu sintezu njegova pjesništva Mickiewicz ili veličina poezije (1976; pretisnuto u Malić 2002: 11–59), kojom smo se dosad u radu imali prilike služiti. U svakom slučaju, Malića možemo bez oklijevanja opisati kao “jedinog autentičnoga hrvatskog mickjevičologa” (Blažina 1998).75
Godinu dana poslije Malićeve smrti pojavit će se prigodni broj časopisa Književna smotra (1998, XXX, 110) povodom 200. obljetnice Mickiewiczeva rođenja.76 U njemu će Šaula, 30 godina nakon zadnje objavljenog novog prepjeva, objaviti svoje cjelovite, konačne prepjeve čitavih Odeskih i Krimskih soneta (Mickiewicz 1998c). Tim iznimnim prilogom te dogodine objavljenim trećim izdanjem njegova Gospodina Tadije prikladno se zatvara Šaulina prijevodna djelatnost glede Mickiewicza. Preostaje nam obratiti pažnju na još jedan cjelovit prepjev KS-â, koji na neki način, po prvom cjelovitom objavljivanju, u stvari prethodi Šaulinu.
II.6. Mickiewiczevo najnovije hrvatsko ruho. Krimski soneti u prepjevu Pere Mioča
Pero Mioč (1942–2025), kazališni redatelj i glumac, ostat će po svoj prilici zapamćen ponajprije kao prevoditelj s poljskoga. Osim s poljskoga, prevodio je s ruskog, slovenskog i bugarskog (InM; Paljetak 2011: 168). S poljskoga je uglavnom prevodio poeziju suvremenijih autora – najpoznatiji su mu prijevodi pjesama Czesława Miłosza, Wisławe Szymborske i Tadeusza Różewicza – ali i prozu, primjerice posljednju poljsku nobelovku, Olgu Tokarczuk. Ako se ne varamo, njegov je prepjev KS-â jedino što je preveo iz Mickiewiczeva opusa. Usto se bavio književnim i dakako redateljskim radom (v. Paljetak 2011: 168–170).
Prije objavljivanja mickjevičevskog broja Književne smotre, Mioč u Hrvatskom slovu objavljuje prvu inačicu svoga prijevoda KS-â (Mickiewicz 1998a). Prijevod će sa znatno manje tipfelera a u značajno proširenu obliku – s prevedenim Mickiewiczevim a i vlastitim nadodanim bilješkama77 – objaviti iste godine u spomenutom broju Književne smotre, gdje je uvršten tik iza Šaulina (Mickiewicz 1998c). Konačno, gotovo dvadeset godina poslije, svoj će prijevod sa sitnijim izmjenama, no usto grafičko-prijelomnim omaškama osakaćen (v. TN: 5), ponovo objaviti u časopisu Kanavelić (Mickiewicz 2017). Koliko nam je poznato, na njegov se prijevod osvrnuo tek Božidar Petrač u naoko dosta pozitivnom kontekstu, pozvavši na obnovljenu reprezentaciju Mickiewicza “u novom ruhu i novim prijevodima s drugim svojim djelima. Onako kako je to s Krimskim sonetima učinio Pero Mioč” (Petrač 1998: 33–34).
O pojedinim se djelima svjetske književnosti koja su u nas dostupna u većem broju prijevoda može razmotriti njihov status danas: koji se prijevod najčešće nanovo otiskuje, koji drži kanonski položaj i na neki je način polazan u čitalačkoj svijesti i sl. U slučaju KS-â, ali i šire – u slučaju Adama Mickiewicza – možemo pesimistično uzdahnuvši ustvrditi da, izuzmemo li spomenutu Malićevu antologiju te maločas opisano treće izdanje Miočevih KS-â, prijevodni Mickiewicz u Hrvatskoj u 21. stoljeću, prema našoj evidenciji, ne postoji. Ipak, pozitivno možemo ustvrditi da se, kao što smo mogli vidjeti, broj prijevoda iz KS-â od 1874. do 1998. uistinu nagomilao, a prijevodi se pojavljuju i dotjeruju i u razdobljima kada o (prijevodnom ili kakvom drugom) utjecaju Mickiewicza u Hrvatskoj ne možemo ozbiljno govoriti. Opisavši šturo književno-povijesni puteljak po kojem je zasijana tradicija prevođenja KS-â na hrvatski jezik, red je da se uhvatimo ukoštac s usporedbom samih tekstova, kako s izvornikom, tako i međusobno.