Prije dvjesta godina Adam Mickiewicz, poljski romantičarski pjesnik koji već tada iza sebe ima objavljena dva zapažena sveska pjesničkih djela, izdaje u Moskvi u vlastitoj nakladi knjižicu Soneti (Sonety). Kako su i njegove prethodne publikacije donosile stanovite novosti u ondašnju poljsku književnost, tako ni ovaj svezak nije iznimka jer uvodi određene nove teme te oživljuje u ondašnjem poljskom pjesništvu gotovo pa zaboravljen sonetni oblik. Prvi dio te knjige čini uglavnom ljubavno-erotski, Petrarcom nadahnut pjesnički ciklus koji je književna kritika navikla nazivati Odeskim sonetima (Sonety odeskie), a drugi je dio – koji će nas zanimati – putopisno-refleksivni, orijentalističkim motivima i toponimima prošaran ciklus Krimski soneti (Sonety krymskie). Premda nakon toga sveska objavljuje velik broj podjednako pa i više cijenjenih i utjecajnih djela – spomenimo se prije svega trećega dijela Dušnoga dana (Dziady) i podužega djela u stihovima koje se danas smatra poljskim nacionalnim epom, Gospodina Tadije (Pan Tadeusz) – Krimski soneti u čitateljskoj recepciji nisu nipošto izblijedjeli. U hrvatskoj prijevodnoj recepciji Mickiewiczeva djela oni zauzimaju posebice istaknuto mjesto jer su se od druge polovice 19. stoljeća naovamo nakupila čak četiri različita a cjelovita prepjeva.1 Prevoditelji su Ivan Trnski (objavio prepjeve prvi put 1874. i 1875), Iso Velikanović (prvo izdanje 1908), Đorđe Šaula (objavljivao prijevode pojedinih soneta 1949ؘ–1956, a čitav ciklus 1998) i Pero Mioč (prva dva izdanja 1998). Ako ne uzimamo u obzir prepjeve pojedinih pjesama i usredotočimo se na veće književne cjeline (pjesničke cikluse, poeme, drame i tomu slično), Krimski soneti u stvari su u nas najviše puta prevedeno Mickiewiczevo veće djelo, a istodobno je riječ o poljskom pjesničkom ciklusu s najviše prijevodnih inačica na hrvatski jezik uopće.
Svrha je ovoga rada proučiti poljski izvornik i četiri hrvatska prijevoda, pričem bi se najprije razmotrio njihov književno-povijesni kontekst (§ II), što ćemo učiniti tako da svakom od navedenih tekstova posvetimo po jedno potpoglavlje, kronološki se krećući. Potom nam je zamisao iscrpno analizirati i usporediti izvornik i prijevode s obzirom na njihova formalna svojstva (§ III), pričem će svaki od odjeljaka biti posvećen pojedinomu aspektu što ćemo ga razmotriti u svakom od prepjevâ. Čitavu priču zaokružili bismo sažetim osvrtom na sadržajnu razinu prepjevâ, uspoređujući ih na primjeru četvrtog soneta iz ciklusa (§ IV); u tom poglavlju najviše će do izražaja doći djelomičnost, ograničenost, pa i izbirljivost našega pristupa, zbog čega se jednosložni pa i jednoslovni prijedlog iz naslova utaborio na njegov početak.
Radu je pridružen Prilog koji se pokazao neophodnim za kakvo bilo razmatranje predmetnih tekstova. U njem je Mickiewiczev poljski izvornik udružen sa svim dosad objavljenim prepjevima na hrvatski jezik. Njegova je svrha prije svega praktične naravi, tj. da se izbjegnu golemi, cjeloviti navodi u samom tekstu rada,2 a nastao je dobrim dijelom i zbog tekstološke nepouzdanosti izdanjâ u kojima su prijevodi bili prvotno tiskani, u što će se, vjerujemo, čitatelj uvjeriti bude li pročitao uvodnu Tekstološku napomenu, na koju ćemo u radu upućivati služeći se pokratom TN.