Čaj od maka
Po završetku radnog vremena prolazim Ilicom. Starci se vuku ulicom, klinci vrište – mislim si daj začepite više! – roditelji ih ignoriraju – a koji ih vi kurac ne utišate? – dostavljač hrane utrkuje se s tramvajem, ptice se pred mojim nogama izmiču, u haustoru moje zgrade ljubavnici razmjenjuju nježnosti. Kao ti i ja nekada. Pusa za rastanak koja traje čitavu vječnost. Dok me nisi zanemario. Ulazim u stan: požutjeli su listovi biljaka i neplaćenih računa. Kuhinja: suđe neoprano, frižider prazan – kuham si čaj. Kupaonica: zrcalo prljavo, druga ladica, ista bočica, drugi pokušaj – drhtim sva. Čaj od maka ima okus boli. Zove me mama – majko, prehlađena sam... ne mogu sad... pijem čaj... volim i ja tebe. Bolnica: bjelina, moja jaka narav, tišina. Iscrpli su iz mene sav otrov čaja, no nisu uspjeli odstraniti bol.
Trovanje
On za me ne mari, samo me hladno zanemari. Nedostaje mi njegova tama. Sad sama moram more tkati, iz zjenica sol krasti. Kiša po njegovim obrazima odavno je prestala padati. Odričem se ovoga svijeta odavno, odavno. Ali tijelo ponovno odolijeva otrovu. Iz utrobe odstranjuju smrt. Krevet mi poprima oblik mekane membrane. Poželim zaspati.
Belladonna
Oko tebe su anđeli u bijelim kutama. Kakav je to zvuk? Anđeli sviraju harfe nad tvojim mislima. Ugasite se! Šutite! Netko treba mir. Belladonna u tvom trbuhu. Taj cvijet tamo više neće cvasti. Belladonna u tvom trbuhu. Tvoj ljubavnik te više neće zvati. Liječnici su te lišili smrti. U izvještaju piše – pacijentica D, trovanje, želudac iscrpljen, spriječena je pogibelj.
Grupna terapija
Postavili su nas u krug i rekli da se predstavimo. Moj je red. Bivša konobarica D. Dvadeset sedam godina. Pokušala sam... ovaj... imala sam nakanu. Da se odreknem ovoga svijeta. Dva puta. Otrovom. Zbog dečka. Moj je organizam odlijevao uzetoj količini otrova. Oba puta bez značajnih tjelesnih posljedica. Uz malo vrtoglavice, glavobolje, mučnine... kako to već ide. Ništa strašno. To ustvari... Znate što ću vam reći... Ja mislim da ja ovdje s vama psihićima uopće ne bih trebala biti. Kroz obraze mi projuri krv. Nisam to trebala reći. Sjedam. Djevojka pored mene ima tetovažu; točku-zarez. Valjda joj je trebala dulja pauza. Trebala bi i meni. Dok nas tjeraju da ponavljamo ja to mogu ja to mogu ja to mogu.
Prohujalo...
S Igorom sam prvi put plesala na kiši. Bili smo mladi i žudni. Sastali smo se na Ilici. Najprije naše ščepavanje u čvrsti zagrljaj. A onda poljubac ulatičen kapljicama kiše. Svojim pokretima stišavali smo izvore nevremena. Tišinama brisali rane. Drhtala sam u njegovu naručju kao puška u rukama nevinog. U mojoj ruci drhtao je otrov kao u rukama očajnog. Ja sam ga voljela, čak i kad me odnemario. Odricala sam se ovoga svijeta zbog njega, ali smrt mi je uvijek nekako izmicala. Otrov je uvijek nalazio put za izlazak iz mojega tijela.