Biblioteka

Prakse čitanja: pola vijeka Katedre za stilistiku

Ljubica Josić
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb

Sažetak / Summary

1. Uvod

Kritička analiza diskursa oslanja se u nazivu na jedan od semantički najprotegljivijih lingvističkih termina, koji je nadređen tipskoj raznolikosti tekstova te vezan uz jezične ostvaraje u društvenom, kulturnom i komunikacijskom kontekstu. Kako navode Wodak i Meyer (2009: 3), primjeri među ostalim medijskoga diskursa i populističkoga diskursa ilustriraju kako je u slučaju “diskursa” riječ o terminusu technicusu široka značenjskoga raspona, uključujući registar i politički program. Referirajući se na polisemičnost temeljnoga termina kritičke analize diskursa, Fairclough (2012: 9) na prvom mjestu navodi “stvaranje značenja kao element društvenoga procesa”, potom “jezik povezan s određenim društvenim područjem ili praksom” i “način konstruiranja aspekata svijeta povezanih s određenom društvenom perspektivom”. Zalažući se za ishodište u najopćenitijem značenju od nabrojenih, proizvodnji društvenoga značenja, isti autor analizu diskursa vezuje uz različite “semiotičke modalitete, od kojih je jezik samo jedan” (ibid.). Neverbalna komunikacija, među ostalim posebice u medijskome diskursu važni vizualni kodovi, uključuje se u kritičku analizu diskursa multimodalnim pristupom, pri čemu se vizualne sastavnice, donekle nalik na odnos između jezičnih jedinica i njihovih gramatičkih opisa, mogu promatrati s pomoću “vizualne gramatike” (Kress i van Leeuwen 2006).

Uz diskurs, kritička analiza diskursa najčešće obuhvaća pojmove poput “moći, dominacije, hegemonije, ideologije, klase, spola, rase, diskriminacije, interesa, reprodukcije, institucije, društvenih struktura i društvenoga poretka” (van Dijk 2015: 468), dijalektički premošćujući razdjelbu na mikrorazinu (jezične značajke, govorne strategije, interakcijski kontekst) i makrorazinu društvenih struktura (moć, ideologija, nejednakost i dr.). Baveći se jezičnom uporabom, kritička analiza diskursa prema predmetu proučavanja srodna je tradicionalnoj stilistici, no jezične značajke promatra u širem društvenom kontekstu, a njezine “tehnike interpretacije diskursa dominacije” primjenjive su, kako ističe Katnić-Bakaršić (2003: 43), u suvremenoj stilistici diskursa.

2. Heterogena perspektiva o društvu koje valja osnaživati

Konstituirana u prvoj polovici 1990-ih, kritička analiza diskursa, oslonjena u poticajima kritičke teorije (tzv. frankfurtska škola) i analize diskursa (M. Bahtin, M. Foucault, J. Derrida), kronološki se i izvorišno nadovezala na kritičku lingvistiku utemeljenu potkraj 1970-ih u radovima Rogera Fowlera, Boba Hodgea, Gunthera Kressa i Tonyja Trewa, okupljenima u znamenitu zborniku Language and Control (1979), u središtu kojih je međuovisnost jezika i društvenih struktura. U odnosu na predšasničke paradigme u jezikoslovlju obrat se sastojao u društvenoj oblikotvornosti jezične uporabe – jezik “nije samo posljedica ili odraz društvene organizacije i procesa, već je dio društvenoga procesa”, pri čemu “konstituira društvena značenja i stoga društvene prakse” (Fowler i dr. 2018 [1979]: I). Kritička analiza diskursa baštini od kritičke lingvistike pomnjivu lingvističku analizu, s pomoću koje nastoji razumjeti konstruiranje obrazaca društvene moći. Interdisciplinarno je ili, prema nekim istraživačima, transdisciplinarno orijentirana, primjenjuje se u humanističkim i društvenim područjima. Obuhvaća širok raspon pristupa okrenutih društvenoj (Norman Fairclough), društveno-povijesnoj (Ruth Wodak), društveno-kognitivnoj (Teun A. van Dijk) i društveno-semiotičkoj perspektivi (Gunther Kress i van Leeuwen) (o značajkama pojedinih pristupa vidi u: Čolović, De Castro Burica i Šimičić 2021: 147–152; Matić 2023: 78–102). Ističući kako kritička analiza diskursa nije metoda analize diskursa već područje znanstvene prakse, van Dijk (2008: 2; 2015: 465) ustrajava na značenjski prikladnijem nazivu “kritičke studije diskursa”.

Baveći se odnosom jezika i mehanizama moći kao nužnih dijelova društvenih struktura i procesa u kojima se proizvodi nejednakost, kritička analiza diskursa problemski je usmjerena, interpretativna i objasnidbena (Fairclough i Wodak 1997, Wodak i Meyer 2009). Pretičak “kritički” u analizi diskursa vezan je uz dijalektiku jezika i odnosa nejednakosti proizašlih iz društvene moći. Upozoravajući na potrebu istraživanja i onih diskursa koji su dio društvenih promjena te prinos osnaživanju jezičnih zajednica, Rogers (2018) među onim je kritičarima koji se zalažu za nadopunjujući pristup kritičkomu ‒ “pozitivnu analizu diskursa, PDA”, konstruktivno odabirući tekstove i komunikacijske prakse koje nisu obilježene izravnim ili latentnim diskurzivnim oblicima diskriminacije već stvaraju pozitivne društvene pomake.

Pristupi kritičke analize diskursa oslanjaju se o analizu jezičnih i stilskih obilježja u kontekstu oblikovanom kulturnim, povijesnim i političkim silnicama, istražujući njihovu dijalektičku povezanost. Nije riječ samo o sadržajnom utiskivanju diskurzivnih tragova u šire shvaćen društveni kontekst nego o aktivnoj ulozi tih tragova kao oblika društvenoga djelovanja. Rabeći jezičnu analizu kao temeljni metodološki instrument, kritička analiza diskursa nadilazi katalogizaciju jezičnih izbora i njihovu deskripciju; uključuje primjerice leksičke izbore, stilske figure, gramatičke konstrukcije i aspekte suprasintakse, koje potom analizira unutar sukreiranja odnosa moći i s njom povezanom neravnopravnosti. Van Dijk (2008: 2–3) navodi kako (kritičke) studije diskursa promatranjem, deskripcijom i drugim vrstama analize obuhvaćaju raznovrsne aspekte diskursnih struktura i strategija te među ostalim, uz stilistiku, uključuju gramatičku analizu, pragmatičku analizu govornih i komunikacijskih činova, retoričku analizu, analizu specifičnih (npr. žanrovskih) struktura, analizu razgovora u interakciji te semiotičku analizu zvukova, slika i drugih multimodalnih svojstava diskursa i interakcije. Diskurs, pisani ili govoreni, verbalni ili neverbalni, jednojezični ili višejezični, “uvijek ima povijesnu, društvenu, funkcionalnu i religijsku dimenziju” (Bednarek 2006: 12). Kritička analiza diskursa obuhvaća pristupe koji različito zahvaćaju navedenu diskursnu višedimenzionalnost, nazivi pojedinih pristupa najčešće su okrenuti pak društvenomu i povijesnomu.

3. Kritička analiza diskursa i medijski diskurs

Baveći se privilegiranim pristupom društvenim resursima kao temeljem moći određenih društvenih skupina, kritička analiza diskursa prirodno je usmjerena na način na koji se diskurzivna stvarnost oblikuje u medijskom diskursu kao obliku javnoga diskursa. Prema O’Keeffe (2012: 441), medijski diskurs obuhvaća usmenu ili pisanu komunikaciju ostvarenu emitiranjem ili posredovanjem platforme za emitiranje, namijenjenu publici (čitateljima, slušateljima ili gledateljima) koja u tradicionalnim medijima ne može trenutačno odgovoriti na primljeni diskurs, ali s pojavom novih medija i hibridizacijom žanrova može u realnom vremenu odgovarati na primljene medijske poruke. Istraživači su posebnu pozornost usmjerili na vijesti; držeći da su proizvod društvenoga i političkoga svijeta koji tematiziraju, o njima je iz perspektive kritičke lingvistike pisao Fowler (1991), diskriminatornim i predrasudnim diskurzivnim značajkama tradicionalnoga izvješćivanja s pomoću trodimenzionalnoga okvira teksta (konteksta), diskurzivnih praksa (proizvodnja, distribucija i konzumacija) te društvene i kulturne perspektive bavio se Fairclough (1995), a Biber i sur. u svojoj su gramatici engleskoga jezika (Longman Grammar of Spoken and Written English, 1999) izdvojili među četirima registrima vijesti, razgovor, fikciju i akademsko pisanje. Upućujući na složenost ostvarivanja medija u socioekonomskom i komunikacijskom kontekstu, Bednarek (2006: 5) referirala se na područja koja, prema Bellu (1991), analiza jezika medija treba obuhvatiti: 1. žanrove kao “osobitu vrstu medijskoga sadržaja” (vijesti, reklame, vremenska prognoza i dr.); 2. prenositelje medijskoga sadržaja – publikacije, televizijski programi, radijske postaje (media outlets); 3. pojedine medijske sadržaje koji će biti promatrani u određenom periodu (media outputs). Kako upozorava Mayr (2008), odlučujuću ulogu u proizvodnji vijesti imaju institucije, npr. novinske agencije i administrativne organizacije, ostvarujući kontrolu nad time da se medijskim porukama interesi društvenih skupina s najvećom moći prikažu relevantnima za ostale. Napominjući kako “one skupine koje kontroliraju najutjecajniji diskurs također imaju više prilika da neizravno kontroliraju umove i postupke drugih” (2015: 470), van Dijk postavlja pitanja vezana uz načine na koje skupine s društvenom moći kontroliraju “tekst i kontekst javnoga diskursa” (kontrola komunikacijske situacije, zastupljenih tema te diskursnih struktura), upućuje na diskursno zloupotrebljavanje moći i društvene posljedice takve zlouporabe. Neupitno je da diskurzivno oblikovanje medijskih poruka utječe na konstruiranje stavova i znanja, odvija se u složenim društvenim procesima i stoga je uokvireno transformacijom različitih značenjskih kodova. Bilo da je riječ o državnim, privatnim ili neprofitnim medijima, proizvodnja njihova sadržaja odvija se u odnosima moći i privilegiranoga pristupa oblikovanju javnoga diskursa. Kritička analiza diskursa okrenuta medijima obuhvatila je postupno, nakon vijesti, različite novinarske žanrove i tipove diskursa (govoreni i pisani), analizirajući jezične činjenice kao strukture medijskoga diskursa, npr. leksik, ekspresivnost i metaforičnost iskaza. Ramanathan i Tan (2015: 66), ističući kako masovni mediji imaju važnu ulogu u proizvodnji uvjerenja, predrasuda i dominacije nad društvenim kontekstom, s tendencijom marginaliziranja Drugih i pogrješnim interpretacijama događaja, zaključuju kako je kritička analiza diskursa “moćan alat u dekonstruiranju tekstova jer proučava namjeravane ideološke reprezentacije”. Isti autori donose pregled kritičke analize diskursa primijenjene na medijski diskurs, iz kojeg je razvidno da se istraživači iz obuhvaćena uzorka najčešće odlučuju za Faircloughov trodimenzijski model, potom za van Dijkov sociokognitivni pristup te naposljetku za njegov ideološki kvadrat, istraživačke ciljeve pretežno vezujući uz odnos jezika i ideološke reprezentacije. Žanrovski gledano, pretežno se istražuju vijesti, zastupljeni su i magazini (reklame), obuhvaćen je, uz pisani, i govorni diskurs (televizijski informativni program, talk show). Navedena analiza bila je poticajna i za donošenje pregleda dosadašnjih nalaza kritičke analize diskursa u medijskom diskursu hrvatskoga jezika u ovom radu, pri čemu su uzeti u obzir oni radovi i monografije u kojima su autori deklarirali kritičku analizu diskursa kao temeljnu perspektivu istraživanja.

Kada se motri odnos diskursa i društvenih, kulturnih te političkih struktura u digitalnom dobu, neki teoretičari, npr. Esposito i Khosravinik (2024), upućuju na ambivalentnost povezivosti; s jedne strane razvija se hashtag aktivizam, a s druge se pridonosi pojačavanju, čak i promicanju diskursa nasilja, mržnje i terorizma. Isti autori ističu kako mediji i komunikacijska tehnologija u svojem spletu prirodno odgovaraju predmetu proučavanja kritičke analize diskursa; riječ je o tehnologijama formiranom diskursu, s pretpostavkom da diskurs proizlazi iz “vršenja moći kako bi se utjecalo na živote oko nas” (Esposito i Khosravinik 2024: 2). Nadalje, upozoravaju kako razmišljanja o moći, kontroli i manipulaciji, koja karakteriziraju velik dio kritičke analize diskursa, problematiziraju same značajke odnosa medija i društva u cjelini. Razrađuju postavke “kritičkih diskursnih studija društvenih medija, SM-CDS”, usmjerenih na digitalne diskurzivne prakse, uzimajući u obzir utjecaj tehnologija u oblikovanju značenja medijskih poruka, te proizvodnju, distribuciju i konzumaciju digitalnoga sadržaja. Pod diskursom autori podrazumijevaju “različite forme strukturirane reprezentacije u široku rasponu komunikacijskih modaliteta”, među kojima obuhvaćaju primjerice dijeljenja (shares), označivanja (tags), obilježavanja ključnim riječima (hashtags), strategije proizvodnje lažnih vijesti te strategije click-baitinga (Esposito i Khosravinik 2024: 9). Kritičke diskursne studije društvenih medija bave se temama poput mizoginije, nacionalnoga identiteta, društvenoga aktivizma i terorizma u kontekstu društvenih medija (Smith i Sissons 2025: 247) te su nesumnjivo velik potencijal za otkrivanje diskursom proizvedenih mehanizama moći.

4. Migracijski diskurs u hrvatskim elektroničkim medijima i tiskanim dnevnim periodicima

Medijska pozornost polovicom drugoga desetljeća XXI. stoljeća bila je usmjerena na globalne migracijske procese, koji su u to doba u Europi doživjeli vrhunac. Medijski izvještaji o migrantima kao prostorno i etnički izmještenoj društvenoj skupini potencijalno mogu biti obilježeni neizravnim elementima diskriminatornoga govora. Jezična sredstva kojima se konstruira prikaz migranata utječu na oblikovanje stavova o društvenim procesima vezanima uz suvremene migracije, zbog čega je doseg kritičke analize diskursa, predmet koje je proučavanje migracijskoga diskursa, iznimno važan za produbljivanje spoznaja o svjetotvornosti jezika, odnosima moći i s njima povezanim medijskim portretiranjem Drugoga. Migracijskomu diskursu brojni su autori posvetili pozornost, stoga je očekivano da bude i među zastupljenim temama kritičke analize diskursa u istraživanju medijskoga diskursa hrvatskoga jezika (Dobrić Basaneže i Ostojić 2021, Pajnić 2021, Matić 2023, Kardov i Popović 2025). Valja dodati da su se diskursnim oblikovanjem prikaza migranata bavili i drugi autori, među ostalima Bezić i Petrović (2019) koje su rabeći diskursno-povijesni pristup M. Reisigla i R. Wodak u korpusu jednomjesečno praćene britanske i talijanske dnevne periodike analizu usredištile u leksičke izbore ‒ strategije nominacije (npr. uporaba bliskoznačnica, figuriranost iskaza, metafore vode, rata i trgovine) i predikacije (oprjeka Mi/Oni).

Analiza Dobrić Basaneže i Ostojić (2021) teoretsko-metodološkoga je oslonca u britanskoj kritičkoj analizi migracijskoga diskursa u kojoj je ostvarena plodonosna sinergija kombinacijom kritičke analize diskursa i korpusne lingvistike. Rezultati Dobrić Basaneže i Ostojić (2021) upućuju na to da se u jeziku hrvatskih medija prenosi i proizvodi nejednako postupanje prema navedenoj društvenoj skupini, pokazujući kako je izvještavanje o migracijskim procesima konstrukcijski proces društvene hijerarhizacije utemeljene na perpetuiranju nepovoljnoga položaja Drugih. Autorice polaze od razlike u medijskoj, ponajprije frazeološkoj i gramatičkoj uporabi pojmovlja “migrant”, “imigrant”, “izbjeglica” i “azilant”. Postupak koji rabe jest korpusno utemeljeno izdvajanje više stotina tisuća riječi te analiza njihovih kolokacija, uključujući pozitivno ili negativno intoniran stav, iza kojeg se zahvaća društveni kontekst, povijesni, politički, kulturološki, pravni i drugi. Istraživački uzorak obuhvaća hrvatsko elektroničko novinarstvo u najširem smislu, publikacije koje izlaze u tradicionalnom obliku i elektronički, te se primjenjuju kriteriji: frekventnost objavljivanja, doseg, politička usmjerenost i stil. Nastojeći utvrditi postoji li razlika između migracijskoga diskursa u pojedinim razdobljima, korpusi se razdjeljuju u vremenski određene potkorpuse, a reprezentativnost korpusa postiže se uključivanjem u nj hrvatskih nacionalnih i regionalnih elektroničkih izdanja. U metodologiji se među ostalim primjenjuje softver Sketch Engine i njegovi alat Keywords, Word Sketch i Concordance. Uz ostalo, rezultati pokazuju čestu uporabu metafora vezanih uz vodu (“dotok azilanata”, “val migranata” i dr.), češću uporabu potentne kolokacije “integracija” od 2015. naovamo, potom “zapošljavanje”, “osposobljavanje”, “suradnja”, “smještaj” i “zbrinjavanje” kao najčešće u posljednjem istraživanom razdoblju. Autorice u obzir uzimaju dugotrajnost kritičke analize diskursa, zbog čega se primjerice odlučuju na analizu određenog broja tekstova potkorpusa, istražujući u njima odnos medija prema autoritetima (npr. službena izvješća Republike Hrvatske), u nekima od njih detektirajući i blagu ironiju. Nalazi su pokazali kako migracijski diskurs u hrvatskim elektroničkim izdanjima nije u tolikoj mjeri diskriminatoran kao u britanskim medijima, ali ipak pridonosi stvaranju ksenofobičnih stavova u javnosti. Iako se u hrvatskom medijskom diskursu otvoreno ne pokazuje diskriminacija, ona se ostvaruje jezičnim sredstvima kojima se dehumaniziraju vulnerabilne skupine i portretiraju kao opasne. Diskriminacija se proizvodi na frazeološkoj i gramatičkoj razini, rabe se među ostalim diskriminacijske kolokacije. Iako hrvatski mediji uglavnom kritiziraju Vladu, izravno ili neizravno, zbog neefikasne migrantske politike, uvidi istraživanja utvrđuju da su mediji suodgovorni za neprijateljski diskurs vezan uz migracijske teme.

Istraživanjem migracijskoga diskursa u kolumnama hrvatskih dnevnih novina bavi se Pajnić (2021). Korpus se temelji na četirima dnevnim novinama (Jutarnji list, Večernji list, Slobodna Dalmacija, Glas Slavonije) i njihovim mrežnim portalima, promatranima tijekom jednogodišnjega razdoblja izlaženja (2015–16), iz kojeg su ekstrahirani prilozi vezani uz migraciju. Metodološka su uporišta Faircloughov trodimenzijski model te diskursne strategije Wodakina i Reisigleova diskursno-povijesnoga pristupa. Autorica se isprva bavi jezičnim obilježjima korpusa, među ostalim imenovanjem i opisivanjem subjekata u migracijskom procesu te imenovanjem procesa i prostora migracije (Faircloughova dimenzija diskursa kao teksta). Potom se bavi Faircloughovom dimenzijom diskursne prakse, uzimajući među ostalim u obzir reprezentativne elemente vizualnoga diskursa (dominantni motivi, ikonična fotografija, odnosi moći, način prikazivanja subjekata s obzirom na pojedinačno i skupno, metonimija i antiteza kao vizualne stilske figure te posebnost vizualnih prikaza u kolumnama), konceptualnu metaforu u migracijskome diskursu, te interdiskurzivne prakse vezane uz humanitarni diskurs. Naposljetku je uključena Faircloughova dimenzija društvene prakse: politički kontekst migracija, kvantitativna analiza podataka, retorika političkih subjekata, politička korektnost, koncept humanosti i humanitarnosti, identitet Europe u migracijskome diskursu i dr. Uvidi istraživanja pokazali su među ostalim uporabne razlike u bliskoznačnicama značenjski vezanima uz migracijski diskurs, korištenje idealizirane sintagme za odredište (obećana zemlja, novi ili bolji život) pri imenovanju prostora kretanja te dominantnu metaforu migracije kao kretanja vode koja je postala naturalizirana, kao i načine kojima vizualni diskurs nadograđuje humanitarni diskurs ili sugerira oprečnost Oni i Mi.

U zasad jedinoj objavljenoj monografiji u cijelosti posvećenoj kritičkoj analizi diskursa u nas Matić (2023) znatan udio posvećuje migracijskomu diskursu. Nakon uvoda koji obuhvaća situacijski kontekst, društvene prakse te diskurzivne prakse, uporišno ponajviše u van Dijkovim radovima, autorica analizira novinske članke koji prikazuju važne događaje vezane uz migrantske teme objavljene u hrvatskim dnevnicima tijekom rujna 2015. Istraživačkim korpusom obuhvaćene su dvoje nacionalne novine te pet regionalnih novina. Metodološki je okvir diskursno-povijesni Reisigla i Wodak koji poticajnim nudi pet ključnih pitanja važnih za istraživanje diskriminacije, ksenofobije i isključivanje pripadnika manjinske zajednice, a odnose se među ostalim na referencijske, predikacijske i argumentacijske diskursne strategije. Prema Wodak, istraživanje u obzir uzima četiri sloja konteksta: intertekstualne i interdiskurzivne odnose, izvanjezične društvene varijable, povijest teksta i organizacija te institucionalni okvir specifičnoga konteksta situacije. Analiziraju se naslovi članaka te globalna, potom i lokalna značenja tekstova novinskih članaka. Rezultati među ostalim pokazuju da su migranti predikacijskim strategijama prikazani neindividualizirano, kao skupina “nesretnih”, predstavljeni su ustaljenim metaforama kao “val” ili “kriza”, pri čemu se ističe kako se autori koriste raznovrsnim jezičnim sredstvima “kako bi oblikovali informacije te uključili ili isključili podatke koji prikrivaju njihovu političku pristranost” (Matić 2023: 223).

Lovačkim diskursnim strategijama u medijskom prikazu iregulariziranih migranata na hrvatskim medijskim portalima 2018‒19. bave se Kardov i Popović (2025). Istraživački korpus omeđen je prema kriteriju najveće posjećenosti te obuhvaća mrežne portale televizija s nacionalnom koncesijom, informativne mrežne portale, elektroničke publikacije, regionalne i lokalne portale. Istraživanje se bavi diskurzivnim načinom na koji se migranti oblikuju kao “kulturno radikalno drugačija vrsta ljudi” i “beznadno” isključena društvena skupina, strukturno reprezentirana isključivo posredno ‒ “samo kroz priče svjedoka i uz pomoć tragova, materijalnih ostataka ili zvukova, jer kao beznadno isključeni ne mogu ni na koji način biti uključeni u postojeću društvenu stvarnost” (Kardov i Popović 2025: 121). Nadalje, diskursni prikaz iregulariziranih migranata otkriva odnos moći koji je u temelju lova na izravan način, kroz medijski korištene izraze, kao i neizravno, s jednim od zaključaka kako “mediji sudjeluju u uspostavi i reprodukciji predatorskih odnosa”, pri čemu “lovački diskurs otkriva specifičnu praksu i perspektivu autonomnog političkog subjekta koji strahuje od odsustva državnog nadzora, koji zbog tog odsustva osjeća krizu pa uvijek iznova pokušava kolonizirati i osvojiti prostor koji je donedavno bio stabilan i zadan” (Kardov i Popović 2025: 124).

5. Manipulacija u medijskom diskursu hrvatskih informativnih mrežnih portala

Jedna od zastupljenih tema u kritičkoj analizi diskursa usmjerenoj medijskomu diskursu hrvatskoga jezika jest manipulacija kao oblik zlouporabe moći (Vrtič i Car 2016, Miletić i Perić 2022). Vrtič i Car u radu istražuju naslove 340 priloga pet najposjećenijih hrvatskih online-medija (24sata.hr, Jutarnji.hr, Vecernji.hr, Dnevnik.hr i Net.hr) koji se odnose na hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović tijekom prvoga mjeseca njezina predsjedničkoga mandata 2015., radi utvrđivanja kako jezične strukture medijskoga diskursa, u kojima se potencijalno ostvaruju manipulacijske strategije, potvrđuju ili osporavaju odnose moći i dominacije u društvu. Primijenjen je spomenuti Faircloughov trodimenzijski model, a u kontekstu pak imenovanja proučavaju se leksički izbor, među ostalim upotreba zamjenica kao jednog od načina imenovanja društvenih aktera, te metafore ‒ napose prikaz politike kao rata, potom se naslovi istražuju s aspekta intertekstualnosti te interdiskurzivnosti, pri čemu su među ostalim uočena obilježja koja pokazuju kako prakse diskursa zabave ulaze u politički diskurs, naposljetku se analizira izbor tema, zastupljen i prešućen, vezan uz naslove koji se referiraju na Grabar-Kitarović. Nalazi istraživanja upućuju na proizvodnju društvene nejednakosti temeljenu na rodnoj reprezentaciji: “Kritička analiza diskursa navedenog uzorka naslova pokazala je da izbor antroponimijske kategorije osobno ime (Kolinda) za imenovanje predsjednice Grabar-Kitarović, način imenovanja koji prevladava u medijima 24sata.hr i Jutarnji.hr, ne treba samo promatrati u okviru procesa tabloidizacije politike nego i u okviru odnosa prema ženama u hrvatskim medijima te osobito u okviru (jezičnih) sredstava koja se koriste kako bi se oduzeo autoritet i smanjila moć imenovanog društvenog aktera” (Vrtič i Car 2016: 161).

Miletić i Perić (2022) manipulaciju u doba koronakrize u medijskom diskursu i u njemu sadržavanu političkom diskursu analiziraju s uporištem u van Dijkovim strategijama manipulacije, polazno vezanima uz interakcijske strategije odnosa Mi i Oni, promatranima u sintaksi (naglašen red riječi, umetnute rečenice, ponavljanja i dr.), semantici (metafore, negativno te pozitivno obojen leksik) i pragmalingvistici (odnos nas i njih). Istraživački korpus dvojezičan je; obuhvaća informativne mrežne portale Večernji list i Der Spiegel, članci kojih su objavljeni unutar dvomjesečnog promatranog razdoblja, 315 članaka iz hrvatskoga dijela korpusa te 1974 iz njemačkoga dijela korpusa, izdvojeni su prema ključnim riječima (korona, COVID-19, lock-down i cjepivo) i uzeti u obzir ako sadržavaju izravne navode epidemiologa, političara i ostalih relevantnih društvenih aktera. Proučavanjem manipulativnih sredstava kao diskurzivnih sastavnica autorice detektiraju odnose moći i jezika, napose u leksiku kojim se “pokušava utjecati na široko čitateljstvo, izazvati u njemu strah i navesti ga na pridržavanje mjera” (Miletić i Perić 2022: 143). Diskurse se definira kao “virtualne tekstualne korpuse čiji se sastav određuje sadržajnim, tj. semantičkim kriterijima” (Miletić i Perić 2022: 144) te se u nalazima istraživanja pokazuje znatnija uporaba manipulacijskih diskursnih strategija u hrvatskom korpusu (26,98 %) u odnosu na strategije korištene u njemačkom korpusu (10,08 %). Nadalje, u hrvatskom korpusu negativno prikazani oni obuhvaćaju 51 % primjera, pozitivan prikaz nas 40 % primjera, 9 % primjera sadržava konstatiranje njih i nas, a u njemačkom korpusu negativno prikazani oni zabilježeni su u 47 % primjera, pozitivan prikaz nas u 50 % te u 3 % konstatiranje njih i nas. Nalazi istraživanja među ostalim govore da su u hrvatskom korpusu oni češće prikazani negativno, najčešće kroz okrivljivanje, a u njemačkom korpusu otkriven je veći naglasak na pozitivnim stranama nas kroz jačanje zajedništva. Uvidi pokazuju da je manipulacija sadržavana u obama korpusima, učestalije pak u hrvatskom korpusu.

6. Hrvatski novinski diskurs o starenju

Naslovnom temom hrvatski kritičari analize diskursa bave se u posljednjih nekoliko godina (Matić 2024; 2025). Na teoretskim postavkama Faircloughove teorije o društvenoj uvjetovanosti i istodobno društveno-oblikotvornoj značajki (medijskoga) diskursa, u jednomjesečnom razdoblju istražuje se je li diskurzivno formiranje dobizma kao vrste diskriminacije “rezultat negativnih stereotipa i predrasuda prema starijim osobama koje su pretežno predstavljene kao uniformna skupina koja dijeli manje-više iste osobine na istoj razini fizičkih ili mentalnih sposobnosti, te su stoga deindividualizirane i obezvrijeđene” (Matić 2024: 176). Proučavajući nekoliko hrvatskih tiskanih dnevnih publikacija, uključujući njihove raznovrsne priloge, kao i tematskom usmjerenošću razjedinjene tjednike i specijalizirana izdanja, autorica se zanima za to kako medijski tekstovi odražavaju trendove, ali i pridonose stvaranju stereotipa vezanih uza starenje. Na Faircloughovu tragu uzima u obzir jezične i semantičke značajke teksta (ekspresivne, iskustvene, relacijske vrijednosti, metaforičnost iskaza) te se, oslanjajući se na Machin i Mayr, usmjerava na izraze uporabljene u reprezentacijskim strategijama, personalizaciji, impersonalizaciji, individualizaciji, kolektivizaciji i dr., kao i, prema Reisigl i Wodak, izraze koji su sastavni dio referencijalnih strategija, tj. diskursno vezani uz imenovanje društvenih aktera, te izraze unutar predikacijskih strategija kojima se ti akteri opisuju. U radu se dalje bavi trima kontekstualnim kategorijama (briga vlasti za umirovljenike, tegoban umirovljenički život i ugroza te društvena isključenost starijih žena) te dolazi do nalaza vezanih uz izravnu ili latentnu diskriminaciju. Iako otvoreni diskriminatorni diskurs prema tzv. trećoj dobi nije potvrđen u istraživačkom uzorku hrvatskih tiskanih medija, prikaz kolektiva starijega od 65 godina sumoran je i vezan među ostalim uz krhkost, bolest, siromaštvo, što pokazuje zanemarenost starije populacije u medijskoj reprezentaciji izvan tih kontekstualnih kategorija.

Tematski nadovezano istraživanje i podjednako omeđen istraživački uzorak (Matić 2025) pokazuje traganje za jezičnim sredstvima, ponajprije leksičkim jedinicama, izraženom temom starenja i uz nju povezanom latentnom dobnom diskriminacijom, prateći kako autori novinskih članaka donose sadržaje sa sudionicima starije dobi, kao i uloge i situacije pojavljivanja spomenute dobne skupine te prikaz starije dobne skupine kao homogena kolektiva. Nakon pregleda novinskih članaka i utvrđivanja kontekstualnih kategorija vezanih uz diskurs o starijima, autorica prati dvije kategorije (tekstove o poznatima gdje je dob uvijek dio diskursa i tekstove o smrti poznatih pripadnika tzv. treće dobi također sa spomenutom dobi), potom pomnjivom analizom i kontekstualizacijom primjera dolazi do zaključka kako istraživani tiskani mediji ne sadržavaju izravne izraze dobne diskriminacije, ali su prožeti latentnim dobizmom, razvidnim među ostalim u dosljednom navođenju dobi starijoj društvenoj skupini. U medijskom istraživanom tiskanom isječku uloge i konteksti s društvenim akterima pripadnicima starije dobne skupine pokazali su se “vrlo ograničenima”, s naglašenom reprezentacijskom strategijom u središtu koje je odnos suprotnosti: “Tiskani mediji, hotimice ili ne, zaobilaze teme koje bi starenje prikazivale drukčije. Bilo da je riječ o izravnome, neizravnom dobizmu ili suosjećajnome tonu kojim autori tekstova pišu, vidljiva je opozicija ʻnasʼ, novinara, mlađih, i ʻnjihʼ, starijih, koji su populacija nedovoljno poznata mlađima i zato ponekad uzrok čuđenja, iznenađenja i sumnje u njihove sposobnosti” (Matić 2025: 27).

7. Zaključak

S napomenom da ovim pregledom nisu obuhvaćeni članci i monografije na hrvatskome jeziku koje primjenjuju kritičku analizu diskursa na korpuse isključivo nekoga od svjetskih jezika, primjerice Novak Mijić (2024), a kojih se tematski (npr. novinski diskurs o pandemiji COVID-19), analitički, interpretatorski i objasnidbeni prinos hrvatskoj kritičkoj analizi diskursa ne smije zanemariti, može se zaključiti kako je dosadašnja primjena kritičke analize diskursa na istraživanje medijskoga diskursa hrvatskoga jezika usmjerena isključivo na pisani diskurs, obuhvaćeno je tiskano i elektroničko izdavaštvo, najčešće se proučavaju vijesti i izvještaji u dnevnim novinama i na informativnim mrežnim portalima te je među najzastupljenijim temama migracijski diskurs. Rabe se pretežno društveno-povijesni i društveno-kognitivni pristup, najčešće se prožimaju, u okviru kojih se analiziraju diskurzivne strategije i donose mnogobrojne lingvistički, stilistički i društveno relevantne spoznaje o hrvatskome jeziku u medijskoj uporabi, pokazujući u velikoj mjeri korespondentnost s istraživanjima medijskoga diskursa onih jezičnih zajednica na koja se hrvatski autori u svojim radovima pozivaju. Poneki prilozi rabe multimodalni pristup medijskomu diskursu hrvatskoga jezika, poneki pak u istraživanja uključuju diskursne strategije tišine, koje se odnose na ono što je diskursom i/ili u diskursu prešućeno, marginalizirano ili vlastitim izborom odbijeno. Mnoga pak diskurzivna područja hrvatskih medija nisu još istražena, bilo žanrovska, bilo modusna (ponajprije govorni medijski diskurs), bilo tematska, među inima npr. diskurs društvenih klasa u odnosima moći između dominantnoga i otpora te nacionalni identitet.

Literatura

  • Čolović, Nina, De Castro Burica, Antonia i Šimičić, Lucija. 2021. ”Načela i alati kritičke analize diskursa”. U: Izričajna pragmatika i analiza diskursa: izazovi primjene / La pragmatique énonciative et l’analyse du discours à l’épreuve de l’application. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa (ur. Barbara Vodanović). Zadar: Sveučilište u Zadru.
  • Bednarek, Monika. 2006. Evaluation in Media Discourse. Analysis of Newspaper Corpus. London, New York: Continuum.
  • Bell, Allan. 1991. The Language of News Media. Oxford: Basil Blackwell.
  • Bezić, Maja i Petrović, Ivana. 2019. ”Diskursne strategije u medijskom prikazu migranata”. U: Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu 12. Str. 81–97.
  • Biber, Douglas i sur. 1999. Longman Grammar of Spoken and Written English. Edinburgh: Pearson Education Ltd.
  • Dobrić Basaneže, Katja i Ostojić, Paulina. 2021. ”Migration Discourse in Croatian News Media”. Medijska istraživanja 27 (1). Str. 5–27.
  • Esposito, Eleonora i KhosraviNik, Majid. 2024. ”Discourse in the digital age: a critical introduction”. U: Discourse in the Digital Age: Social Media, Power, and Society (ur. Eleonora Esposito i Majid KhosraviNik). New York; Abingdon: Routledge.
  • Fairclough, Norman. 1995. Media Discourse. London: Hodder Arnold.
  • Fairclough, Norman i Ruth Wodak. 1997. ”Critical discourse analysis”. U: Discourse as Social Interaction: Discourse Studies: A Multidisciplinary Introduction (ur. Teun van Dijk). Thousand Oaks, CA: Sage.
  • Fairclough, Norman. 2012. ”Critical discourse analysis”. U: The Routledge Handbook of Discourse Analysis (ur. James Paul Gee i Michael Handford). New York, Abingdon: Routledge.
  • Farhadytooli, Morteza. 2025. ”Studying the Fundamental Approaches to Critical Discourse Analysis: Disclose the Criticism of Power and Ideology”. International Journal of Social Science and Education Research Studies 5 (2). Str. 156–164.
  • Fowler, Roger. 1991. Language in the News. Discourse and Ideology in the Press. London, New York: Routledge.
  • Fowler, Roger i dr. 2018. [1979]. Language and Control. London: Routledge.
  • Kardov, Kruno i Popović, Helena. 2025. ”Kinegetička moć i mediji. Lovački diskurs u medijskim izvještavanjima o iregulariziranim migrantima”. Socijalna ekologija 34 (2). Str. 111–128.
  • Katnić-Bakaršić, Marina. 2003. Stilistika diskursa kao kontekstualizirana stilistika. Fluminensia 15 (2). Str. 37–48.
  • Kress, Gunther i van Leeuwen, Theo. 2001. Multimodal Discourse: The Modes and Media of Contemporary Communication. London, New York: Arnold Publishers, Oxford University Press.
  • Kress, Gunther i van Leeuwen, Theo. 2006. Reading Images. The Grammar of Visual Design. Routledge: London, New York.
  • Machin, David i Mayr, Andrea. 2012. How to do Critical Discourse Analysis. A Multimodal Introduction. London: Sage Publications Ltd.
  • Mayr, Andrea 2008. Language and Power: An Introduction to Institutional Discourse. London; New York: Continuum.
  • Matić, Daniela. 2023. Kritička analiza diskursa: s primjerima iz medijskoga i političkoga diskursa. Split: Redak.
  • Matić, Daniela. 2024. ”Is there ageism in Croatian print media? Critical discourse analysis of media discourse”. Komunikacija i kultura online 15 (15). Str. 174–199.
  • Matić, Daniela. 2025. ”Kritička analiza referencija povezanih s dobi u diskursu hrvatskih tiskanih medija”. Fluminensia 37 (1). Str. 7–31.
  • Miletić, Nikolina i Perić, Marija. 2022. ”Jezik manipulacije u medijskom diskursu u doba koronakrize”. Fluminensia 34 (1). Str. 143–161.
  • Novak Mijić, Sonja. 2024. The New York Times i pandemija Covid-19: kritička analiza diskursa. Split: Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu.
  • O’Keeffe, Anne. 2012. ”Media and Discourse Analysis”. U: The Routledge Handbook of Discourse Analysis (ur. James Paul Gee i Michael Handford). New York, Oxon: Routledge.
  • O’Regan, Veronica i Riordan, Elaine. 2018. ”Comparing the representation of refugees, asylum seekers and migrants in the Irish and UK press: A corpus-based critical discourse analysis”. Journal of Language and Politics 17 (6). Str. 744–768.
  • Pajnić, Sanja. 2021. Analiza diskursa o migracijama u kolumnama hrvatskih dnevnih novina. Neobjavljena doktorska disertacija. Filozofski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.
  • Ramanathan, Renugah i Tan, Bee Hon. 2015. ”Application of critical discourse analysis in media discourse studies”. 3L Language, Linguistics, Literature: The Southeast Asian Journal of English Language Studies 21 (2). Str. 57– 68.
  • Reisigl, Martin i Wodak, Ruth. 2001. Discourse and Discrimination. Rhetorics of Racism and Anti-Semitism. London: Routledge.
  • Rogers, Rebecca. 2018. Reclaiming Powerful Literacies: New Horizons for Critical Discourse Analysis. New York: Routledge.
  • Schröter, Melani i Taylor, Charlotte. 2018. ”Introduction”. U: Exploring Silence and Absence in Discourse. Empirical Approaches (ur. Schröter, Melani i Charlotte Taylor). Cham: Palgrave Macmillan.
  • Smith, Philippa i Sissons, Helen. 2025. ”Digital journalism discourse and social media communication”. U: Discourse in the Digital Age: Social Media, Power, and Society (ur. Eleonora Esposito, Majid KhosraviNik). New York; Abingdon, Oxon: Routledge.
  • van Dijk, Teun A. 1993. ”Principles of critical discourse analysis”. Discourse & Society 4 (2). Str. 249–283.
  • van Dijk, Teun A. 2005. Discourse and Racism in Spain and Latin America. Amsterdam: John Benjamins.
  • van Dijk, Teun A. 2008. Discourse and Power. Basingstoke, New York: Palgrave Macmillan
  • van Dijk, Teun A. 2015. Critical Discourse Analysis. U: The Handbook of Discourse Analysis (ur. Schiffrin, Deborah, Tannen, Deborah i Hamilton, Heidi E.). Wiley-Blackwell.
  • Vrtič, Ivana i Car, Viktorija. 2016. ”Manipulacija u medijskom diskursu: kritička analiza diskursa naslova najposjećenijih hrvatskih online medija o hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović”. U: Mediji i javni interes (ur. Viiktorija Car, Marijana Matović i Lejla Turčilo). Zagreb: Zaklada Hanns Seidel; Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
  • Wodak, Ruth i Meyer, Michael. 2009. ”Critical Discourse Analysis: History, Agenda, Theory and Methodology”. U: Methods of Critical Discourse Analysis (ur. Ruth Wodak i Michael Meyer). London: Sage.