Biblioteka

Prakse čitanja: pola vijeka Katedre za stilistiku

Marin Andrijašević
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak / Summary

Često nam se pokaže da su najjednostavnija pitanja puno složenija od onoga što smo na početku očekivali i mogu nas nerijetko odvesti u potpuno nepredvidive smjerove. Značenje1 je jedan od pojmova o kojemu razmišljamo ponajprije onda kada postoji problem, to jest kada ga mi ne pronalazimo, kada ga ne prepoznajemo, kada nismo sigurni u nj. I obratno, o njemu uopće ne razmišljamo kada ga imamo, odnosno kada ga prepoznamo i prihvatimo na prvu.2 Već smo unaprijed svjesni da je pitanje značenja i jednostavno i složeno.

U općoj lingvistici značenje predstavlja slabiju kariku u jezičnome opisu, odnosno ne definira se i ne opisuje na jednak način kod različitih autora. Tako se možemo prisjetiti da su pisac i lingvist Charles Kay Ogden i književni kritičar i retoričar Ivor Armstrong Richards u svojoj knjizi The Meaning of Meaning iz 1923. godine nabrojali 23 značenja termina “značenje”, podijeljenih u 16 osnovnih klasa, a danas bismo tomu popisu mogli pridodati još desetak značenja i/ili prilagoditi suvremenome metajeziku. Međutim, tek će dobrim dijelom teorijska lingvistika pokazati ili dati elemente odgovora na svu složenost toga pojma. Već i sam termin “teorijska lingvistika”, kada je nastao, izazvao je problem sa značenjem i time potvrdio složenost pojma. Naime, kao što znamo, taj je pojam godine 1968. osmislio kao znanstvenu disciplinu John Lyons u svojoj knjizi Introduction to Theoretical Linguistics, što je u ono doba toliko zbunilo lingvističku javnost da njegovu knjigu nisu znali prevesti na druge jezike (a to znači da nisu poznavali značenje toga pojma), pa se često prevodila kao Opća lingvistika – uvod u teorijsku lingvistiku. Zašto bi, dakle, teorijska lingvistika mogla pomoći u rješavanju složenosti pojma “značenje”? Zato što ona predstavlja intersekciju, odnosno nalazi se na presjecištu barem pet znanstvenih disciplina, i to deskriptivne lingvistike, psihologije, semiotike, teorije književnosti i filozofije.

Kada je o analizi značenja riječ, tada ne treba izgubiti iz vida, između ostaloga, i empirijsku i metodološku orijentaciju koja u pristupu komunikaciji omogućuje stvaranje i pridonosi stvaranju različitih alata nužnih za opis sve složenijih i raznorodnijih komunikacijskih praksi kojima je danas čovjek, a onda i semiotičar, izložen u svakodnevnom životu, odnosno semiotičkom istraživanju.3 Očito je da se konceptualizacija značenja mijenja i dopunjuje otkako se poziva na tzv. kulturalne studije. Semiotički pogled na značenje ustupa mjesto ili, bolje, proširuje se sociosemiotičkim pogledom. Taj se sociosemiotički pogled u semiotici uvriježio u drugoj polovici devedesetih godina prošloga stoljeća, premda je termin desetak godina ranije uveo Eric Landowski.4

Premda postoje različiti pristupi sociosemiotici, odnosno različiti pogledi na predmete takva istraživanja, u pravilu se na sociosemiotiku gleda kao na granu semiotike koja se bavi društvenom diskurzivnošću, ili barem društvenom dimenzijom diskurzivnosti (Lambert 2007: 71). Pri tome, treba podsjetiti da termini “diskurs”, “diskurzivan” i “diskurzivnost” u metajeziku predstavljaju predmete značenja, koje proizlazi iz iskaza ili koje određuju društveni subjekti. Naravno, to upućuje na smjer kojim semiotika klizi prema sociosemiotici, očito ne zbog društvene dimenzije označenoga – što bi termin “sociosemiotika” mogao dati naslutiti – nego ponajprije zbog uobičajene analize teksta koja ustupa mjesto analizi diskursa i različitim diskurzivnim praksama, a diskurs postaje ništa drugo doli tekst u iskazu, odnosno postupci koji upravljaju njegovom proizvodnjom. Ili, drukčije rečeno, semiotičari podržavaju i nastavljaju Greimasov pristup (1976), dok ga sociosemiotičari napuštaju ili prevladavaju. Naime, dok za semiotičare vrijedi Greimasova dogma “Hors du texte point de salut!” (“Izvan teksta nema spasa / razumijevanja / značenja!”), za sociosemiotičare tekstovi nisu prirodni po sebi, nego, s jedne su strane, pojedinačan proizvod i, s druge strane, društveni proizvod, a oba pridonose tekstualnoj djelatnosti koja podrazumijeva već spomenute dvije prakse, društvenu i pojedinačnu, dakle praksu koja ponajprije određuje tekst, određuje granice teksta, ali i načine njegova širenja u prostoru, nerijetko i vremenu, kao i moguće primateljeve (ne)sigurnosti u iščitavanju značenja. Naime, ne treba zaboraviti da značenje ovisi o načinu modeliranja, a model nije ništa drugo doli reducirana stvarnost. Dakle, stvarnost, ali reducirana; u značenju se zrcali stvarnost, ali ne u cijelosti. A tko je nositelj redukcije? Čovjek, koji u procesu semioze stvara znak i pridružuje mu značenje. Prema tome, redukcijom odnosno stupnjem redukcije čovjek (i društveno, ali i pojedinačno) stvara i usmjeruje značenje.5 Semprini će reći da je čisto semiotički, dakle gremasovski pristup, u konačnici naivan i reduktivan (2007: 15). Naivan zato što se ne zna nužno o kojem je tekstu zapravo riječ, a reduktivan zato što isključivo istraživanje teksta zanemaruje, a zapravo ne vidi, sociosemiotičke diskurzivne vrijednosti koje postaju integralnim dijelom teksta. Naime, tekst i kontekst nisu unaprijed određene vrijednosti, oni se opredmećuju istovremeno i uzajamno, a onda se postupno, dakle kroz vrijeme, razlučuju, odjeljuju, a ponekad i suprotstavljaju.6 Upravo zbog takva procesa različite društvene snage mogu potaknuti, a onda i razvijati različite vizije teksta i konteksta. Kao primjere možemo ovdje spomenuti skorašnji koncert pjevača Thompsona na zagrebačkom Hipodromu ili supstancijalno različite nekrologe i evaluacije nedavno preminuloga pape Franje, te različite tipove polemika u oba slučaja, koje tek sociosemiotika može objasniti svojim instrumentarijem i metodologijom. Ukratko, sociosemiotički se pristup razlikuje od klasičnoga semiotičkoga pristupa ponajviše vokacijom da proširi analizu na sociokulturne semiosfere.

Iz lingvističkoga instrumentarija, semiotika i sociosemiotika preuzimaju različite planove analize značenja i smisla, ponajprije dva osnovna plana koji se odnose na značenje leksičkih jedinica – leksema i značenje gramatičkih jedinica – gramatema. Njima se pridružuju, za semiotiku i sociosemiotiku posebno važni, planovi analize značenja rečenice, teksta i diskursa, a sve se više govori i o značenju fonema (naravno, ne u sosirovskom smislu riječi).

U hrvatskome lingvističkom i semiotičkom metajeziku postoji problem s terminom “značenje”, odnosno u našem jeziku – koji za ove termine ne preuzima lekseme iz latinskoga jezika – nema one razlike koja u velikom broju jezika postoji između fr. signification vs. sens. (šp. significado vs. sentido; engl. signification vs. sense; tal. significato vs. senso; njem. Bedeutung vs. Sinn). U ovome kontekstu mogli bismo u hrvatskom jeziku pretpostaviti dihotomiju značenje vs. smisao.7 Valja napomenuti da ti termini, premda proizlaze iz latinskoga jezika, ni u kojem jeziku nemaju potpuno istu semantičku distribuciju, što se posebno primjećuje pri prevođenju, tj. nekada istu riječ prevodimo kao “značenje”, a nekada kao “smisao”, a ponekad nalazimo i neka druga rješenja u hrvatskome jeziku. Bilo kako bilo, u ovim indoeuropskim jezicima termini proizlaze iz latinskih supina, tj. nominalnih oblika glagola koje rabimo u derivacijama: od supina significatum8 koji ima značenje 'označivanje', 'značenje', 'najava', i od supina sensum9 koji ima različito, ali komplementarno značenje 'osjećaj', 'način osjećanja', 'percepcija', 'mišljenje', 'ideja', pa tek onda 'značenje riječi'. Drugim riječima engl. signification značenje je koje proizlazi iz čovjekova uma, a sense je značenje povezano s emocijom i proizašlo jednim dijelom iz emocije, a tek onda i iz misaonoga procesa. U hrvatskome jeziku ta razlika ne postoji, ne osjećamo je, odnosno mi je, barem etimološki, ne prepoznajemo.

Semiotički će nam pristup omogućiti daljnje poniranje u značenje bez obzira na to o kojemu je planu analize riječ. Za to je dovoljno da si postavimo pitanje: “Na što se odnosi kada kažemo da nešto ima značenje ili čak da nešto ima smisla?” Moguće je dati barem tri suvisla odgovora:

  1. Odnosi se, odnosno primjenjuje se na intencionalna ponašanja (dakle, ne na bića ili predmete) ili na rezultate takva ponašanja (zato se i govori o značenju filma, značenju slike...). Naime, značenje, a i smisao doživljavaju se kao koherentnost, kao prilagodba kontekstu.10
  2. Odnosi se, odnosno primjenjuje se na apstraktne pojmove (značenje života, značenje rada...). Značenje i smisao povezani su s idejom opravdanja nekoga pojma, s njegovim ciljem.
  3. 3. Odnosi se, odnosno primjenjuje se na jezične znakove (značenje neke riječi, rečenice, teksta...), kao i na izvanjezične znakove (značenje jednoga osmijeha, pogleda...). To samo govori o tome da, kao i znak, značenje i smisao jesu stvoreni, odnosno postoje kao ideja, kao mentalna predodžba (a tu se ponovno vraćamo de Saussureovu poimanju obaju konstitutivnih dijelova znaka).11

Sljedeće pitanje koje bi bilo zanimljivo postaviti jest: “Koji su odnosi, tj. kakva je veza među tim različitim, ali komplementarnim značenjima?” Odgovor bi mogao biti: razumijevanje. Znači da pitanje značenja, pa i smisla, premještamo odnosno usmjeravamo prema pojmu “razumijevanja”. Stoga je moguće reći da je “značenje” ono što razumijemo kada razumijemo (i ono što ne razumijemo kad ne razumijemo). Dakle, nešto ima značenje kada ima nešto, kada se nešto može razumjeti (bilo da se to može izreći ili ne može izreći). Koliko smo puta pri prevođenju imali problema jer nismo dosegnuli značenje, jer ništa nije imalo smisla; ne možemo prevesti nešto što nema značenja i/ili smisla (u tom slučaju obično prevodilac prvo malo “dotjera” tekst, pa ga onda prevede).

Ima nekoliko prednosti u tome da pitanje “značenja” i “smisla” premjestimo na razumijevanje. Moguće ih je objasniti na sljedeći način:

  1. Razumjeti i ne-razumjeti – to su događaji, radnje, postupci iz našega mentalnog života koji su nam bliski, poznati. Zato ni nismo svjesni kada razumijemo. Na taj se način izbjegava opskurnost značenja.
  2. Razumjeti i ne-razumjeti – to su događaji, radnje, postupci koji se mogu promatrati, mjeriti, evaluirati uz pomoć konkretnih testova. Drugim riječima, krenemo li od razumijevanja, možemo ga mjeriti (a u školi, na fakultetu i ocjenjivati).
  3. Pojam razumijevanja nije isključivo vezan uz lingvistički pristup, nego uključuje i ono što okružuje jezično, dakle – kontekst (npr. razumijemo rečenicu, ali ne razumijemo zašto ju je netko izgovorio “tamo” i “tada”).
  4. Pojam razumijevanja može uključiti i način razmišljanja koje nije isključivo razumsko, intelektualno, nego je riječ o osjećajnom, emotivnom razumijevanju (npr. kada na kavi slušamo ispovijed drage osobe o njezinim problemima, vrlo često, u želji za davanjem potpore, često ponavljamo: “Razumijem, razumijem...”, premda to u ovome kontekstu treba značiti: “Suosjećam, suosjećam...”).
  5. Nerazumijevanje kao da je vodič za stupnjevanje značenja i smisla. Kao što smo već rekli, kada razumijemo, to ni ne primjećujemo. Međutim, kada ne razumijemo, onda odmah primijetimo da imamo problem sa značenjem i/ili smislom. To znači da se možemo baviti značenjem i krenemo li od stupnjevanja nerazumijevanja. Naime, ako odmah nešto razumijemo, onda to nije razumijevanje, nego svojevrsna vrsta dekodiranja. O stvarnomu razumijevanju možemo govoriti onda kada ranije nismo razumjeli pa smo postupno sve više razumijevali. Istinsko razumijevanje jest prijelaz od nerazumijevanja prema razumijevanju, što se može usporediti s tzv. heureka efektom.

Kako bismo zaokružili konceptualizaciju značenja u ovoj fazi, a na tragu značenja kao mjerljivoga (i sumjerljivoga) razumijevanja, dobro bi bilo pojam “razumjeti” staviti u dodatnu analogiju prema “vidjeti”. To će nam biti puno bliže prisjetimo li se da nam je i u hrvatskom jeziku, a i u mnogim drugim jezicima, potpuno prihvatljiva rečenica: “Vidiš li u čemu je problem?” u značenju “Razumiješ li u čemu je problem?”. Mi smo a priori spremni, i to činimo, staviti glagol “razumjeti” u analogiju s “vidjeti”. Naime, postoje različite situacije u kojima ne vidimo, pa onda ni ne razumijemo. Nabrojat ćemo većinu takvih slučajeva:

  1. Ne vidimo ili ništa ne vidimo jer se nema što vidjeti. Nitko ništa ne vidi i ne može vidjeti, dakle ne ovisi o meni, jer nitko ne vidi. Kao jezični primjer mogu poslužiti: slova bez veze (asdfjklč), riječi bez veze (Oblaci onaj boli slikom ispod). U oba primjera iskazi nisu u skladu s obilježjima jezičnoga koda. Ovakvi primjeri mogu predstavljati problem kada je riječ o književnim tekstovima, kao npr. nadrealista Antonina Artauda, dadaista Tristana Tzare...
  2. Ne vidimo ili ništa ne vidimo zbog izvanjskih okolnosti koje nam to ne dopuštaju (mrak, buka...). Kao jezični primjeri mogu poslužiti: sve vrste buke u kanalu (nečitak rukopis, žamor...)
  3. Ne vidimo zbog problema u nama (kratkovidnost, loš vid...). Kao jezični primjeri mogu poslužiti: afazija (lezija fokalnoga sistema središnjega živčanog sustava), disfazija (nedostatak kod usvajanja / učenja jezika).
  4. Ne vidimo jer nemamo dobar “vizualni prostor”, tzv. stereoskopske slike, tj. dvije usporedne slike. Kao jezični primjeri mogu poslužiti: nesporazumi usred nerazumijevanja implicitnoga (a u to se može ubrojiti i pitanje mogu li se pričati vicevi o svemu...).
  5. Ne znamo što vidimo jer postoji ambivalentnost, dvosmislenost (crtež koji predstavlja dvije različite stvari, ovisno o tomu s koje strane krenemo u promatranje i dekodiranje crteža). Kao jezični primjeri mogu poslužiti: dvosmislene poruke (namjerne ili nenamjerne), višeznačnost (homonimija, polisemija).
  6. Ne vidimo jer nemamo dovoljno iskustva, znanja (zbog neznanja iz botanike ne prepoznajemo bogatstvo raznolikosti na fotografiji šume). Kao jezični primjeri mogu poslužiti: jezične/leksičke praznine, nerazumijevanje u stranom jeziku.
  7. Ne vidimo jer ono što vidimo ne integrira se u naš vidokrug, nije dio našega kulturnog horizonta (ne primjećujemo i/ili ne prepoznajemo zbog različitih kulturnih i društvenih kodova). Kao jezični primjeri mogu poslužiti: tzv. teški tekstovi (filozofski, književni), ali i (ne)kontinuirano učenje gradiva pod godinom.

Iz ovako postavljenih premisa za konceptualizaciju značenja razvidno je da je osim nužne supstitucije u procesu semioze, za značenje iznimno važan postupak modeliranja, to jest stupanj redukcije stvarnosti koji ne ovisi samo o pošiljatelju i primatelju, nego – u ovom sociosemiotičkom pristupu – i o (mogli bismo čak reći i ponajprije) o diskurzivnosti. Ta diskurzivnost proizlazi iz mogućega, a ne stvarnoga, svijeta, u kojemu se susreću, utječu jedan na drugoga u stalnoj interakciji, tekstualni prostor, diskurzivni prostor i sociokulturni prostor.12 Takav tip diskurzivnosti potvrdom je i razlogom što je sociosemiotička analiza značenja nužno složenija od tradicionalnih semantičkih pristupa.

Literatura

  • Andrijašević, Marin. 2025. “Osam godina u Varšavi – sociosemiotički pristup Benešićevoj memoarskoj prozi”. U: Između Save i Dunava. Zbornik radova sa skupa Jubilarni XX. Dani Julija Benešića (ur. Anica Bilić, Ivana Filipović Petrović, Jadranka Gvozdanović i dr.). Zagreb – Ilok: HAZU i Muzej grada Vukovara.
  • Greimas, Algirdas Julien. 1976. Sémiotique et sciences sociales. Paris: Éditions du Seuil.
  • Lambert, Frédéric. 2007. “Les avatars de la liberté – Ouvertures sémiologiques”. U: Analyser la communication II – Regards sociosémiotiques (ur. Andrea Semprini). Paris: L’Harmattan.
  • Landowski, Eric. 1989. La société réfléchie – Essais de socio-sémiotique. Paris: Éditions du Seuil.
  • Lyons, John. 1968. Introduction to Theoretical Linguistics. London: Cambridge University Press.
  • Saussure, Ferdinand de. 2002. Écrits de linguistique générale. Paris: Éditions Gallimard.
  • Semprini, Andrea. 2007. “Sémiotique et après”. U: Analyser la communication II – Regards sociosémiotiques (ur. Andrea Semprini). Paris: L’Harmattan.