Seminarski rad iz kolegija Ivan Gundulić i hrvatski književni barok, 2021.
Dživo Bunić Vučić, nesumnjivo je jedan od ponajvećih dubrovačkih baroknih lirika. Njegova je poetika obilježena amalgamacijom petrarkističke tradicije i novonastale seičenteskne paradigme. Upravo ćemo navedenu amalgamiranost dviju književnih paradigmi nastojati pokazati čitanjem pjesme »Prilijepa Elena, ka bi cvijet ljeposti« te vidjeti kako Dživo Bunić Vučić koristi tradiciju kao temelj inovacije. Pjesma glasi:
Prilijepa Elena, ka bi cvijet ljeposti,
videć se satrena od teške starosti,
uze se gledati u ogled ter kliče
zrcala pitati: »Rec' mi, moj svjetniče,
jesam li ovo ja, kaži mi istinu,
s ke zgorje sva Troja, s ke Prijam poginu,
s ke tisuću odveze drijeva se s Grečije
i s koje smače se sve carstvo Azije?
Ako sam ista ja, gdi mi je iz oči
veselo ke mi sja sunačce s istoči?
Gdje li pram zlaćeni, snježano gdje lice,
gdi koralj rumeni i usti ružice?
Oživi, Paride, sred tvoga života
da oči tve vide što 'e naša ljepota!
Taka da sam bila kad me si vidio,
ni Troja zgorila ni bi ti zgorio.
Udunu plam se i sam lud i mlad kijem gori,
nu nije moć zdunut plam kijem Troja dogori.«
Već u prvome stihu (naslovu pjesme) možemo prepoznati intertekstualni signal preko kojega će lirski subjekt izgraditi strukturni i sadržajni plan pjesme. Dakle, riječ je o dobro poznatoj grčkoj ljepotici Heleni koju je trojanski princ Paris oteo te time prouzrokovao legendarni desetogodišnji Trojanski rat. U prva četiri stiha lirski nas subjekt uvodi u intiman prostor glavne protagonistice koja, očajna od teške starosti, stoji pred zrcalom i u nizu retoričkih pitanja ogoljava svoju fizionomiju kako bi u konačnici zaključila da je ljepota prolazna. U pjesmi su jasno uočljivi tradicionalni petrarkistički motivi kojima se opisuje Helenina ljepota iz prošlosti. Ti su motivi obično sklopljeni naslijeđenim konvencionaliziranim sintagmama (stalnim epitetima): cvijet ljeposti, pram zlaćeni, usti ružice, koralj rumeni i sl. Međutim, tu je Heleninu ljepotu plamen vremena istrošio, što će reći da Bunićev lirski subjekt senzualistički opis ljepote vješto kombinira s motivom prolaznosti te time, na tematskom planu, iskazuje inovativnost. Vještina se pokazuje i u prebacivanju govorne perspektive lirskoga glasa. Dakle, u prva četiri stiha lirski nam subjekt eksterijerno predočava stanje u kojemu se nalazi glavna protagonistica da bi nam, prebacujući se u prvo lice, iz Elenine perspektive još detaljnije dočarao njezino labilno emotivno stanje zbog svjesnosti da više nije lijepa kao nekoć. I dobro poznati petrarkistički prozopografijski opis, koji je izložen u nizu retoričkih pitanja, u pjesmi služi za naglašavanje navedene psihologizacije glavne protagonistice što bismo također mogli smatrati inovativnošću. Što se tiče stila, pjesma je u cijelosti izgrađena prema antitečkoj koncepciji starost – mladost. Dakle, lirski nam subjekt već u prvom stihu podastire činjenicu da je Elena nekoć bila cvijet ljeposti da bi nas odmah u drugom stihu upoznao s Elenom koja vidi sebe satrenu od teške starosti. Antitetička se konstrukcija nastavlja i u nizu retoričkih pitanja kako bi se u nekoliko hiperbola još preciznije izoštrila slika između starosti i mladosti. U daljnjim se stihovima Elenina ljepota metonimijski vezuje uz hiperbolične slike stradavanja Troje kao azijskog carstva, Prijama i tisuću grčkih brodova. Osim hiperbole, Elena nas sa svojom davnom ljepotom upoznaje preko nekoliko metaforičkih pitanja: Ako sam ista ja, gdi mi je iz oči / veselo ke mi sja sunačce s istoči? / Gdje li pram zlaćeni, snježano gdje lice, gdi koralj rumeni i usti ružice? S druge strane, motiv je zrcala dobro poznat iz petrarkističke tradicije, međutim u navedenoj je pjesmi vješto antropomorfiziran s doznakom svjetniča kako bi lirski subjekt stvorio prividni dijalog te time iskazao svoj retorički ingenij. Mogli bismo reći da su navedene figure podvrgnute končetioznom postupku svojstvenom za barokno razdoblje. Dunja Fališevac navodi da je concetto književni postupak koji se ostvaruje dosljednom provedbom neke figure na kompozicijskoj razini ili na razini pojedinog segmenta teksta kako bi pjesnik iskazao svoje oštroumlje u cilju postizanja efekta začudnosti (meraviglia). Nadalje, oslanjajući se na Tesaurovu teoriju, Dunja Fališevac izlaže da je za concetto svojstven i entimem. Riječ je o obliku silogizma u kojemu je zaključak izveden iz jedne premise, dok se druga podrazumijeva. Dakle, radi se o paralogičnom, lažnom zaključku koji navodi čitatelja da sam odgonetne neizrečeni član misaonog lanca. Upravo nam lirski subjekt iz Elenine perspektive iznosi takvu jednu končetoznu poentu. Prije navedene poente, lirski će subjekt (Elena) apostrofom nastojati oživjeti mrtvoga Parisa da bi zaključio kako se zbog nečega što je prolazno uzaludno ljubilo i ratovalo, odnosno da se Paris ne bi zaljubio u nju (ovakvu ostarjelu) i da ne bi izgorjela Troja. Međutim, to se ne može pouzdano tvrditi, tj. zaključak je paralogičan, izveden iz deesetetizirajuće premise (starost/ružnoća). Sada nam je jasnije kako lirski subjekt ne pridaje, kao u prethodnome petrarkističkome razdoblju, važnost predmetu koliko načinu (stilu). Odnosno, mogli bismo reći, da stil postaje samim predmetom pjesme. Što se tiče vanjske kompozicije, vidljivo je da pjesma nije podijeljena u strofe. Na versifikacijskoj razini slijedi tradiciju dvostruko rimovanog dvanaesterca s cezurom nakon šestog sloga.
Na tematskomotivskom planu Dživo Bunić Vučić kombinira temu senzualne ljepote s temom prolaznosti. Na stilskome planu uočljivo je da određeni motivi (primjerice, zrcalo) služe kao indikator za ingenioznu retoričnost, a ne toliko za doznačivanje sadržajnog sloja pjesme. Vidljivo je i Bunićevo poznavanje concetta kao književnoga postupka. Lirski subjekt, u navedenoj pjesmi, hipertrofijom figura, antitetičkom misaonom osnovicom, gradi končtoznu domišljatost i oštroumlje te iznosi paralogični zaključak. Na versifikacijskoj razini, nasljeđuje se tradicionalna dvostruko rimovana metrička shematika s cezurom nakon šestoga sloga i parnom rimom.