Stiloteka

Marina Biti; Danijela Marot Kiš; Saša Stanić. 2023. Presjek razvojnih smjerova hrvatske stilistike od druge polovice 20. Stoljeća do suvremenosti. U: Стилистика славянских стран на рубеже xx–xxi веков. Под ред.: Гайда Станислав, Тошович Бранко Геогриевич, Клушина Наталья Ивановна, Ицкович Татьяна Викторовна. Cтр. 349-357. Москва: Издательство Флинта.

Razvojni put stilistike u okvirima hrvatske filologije odraz je sudbine ove znanstvene discipline od njezina formiranja krajem 19. stoljeća. Nadrastajući propisivačke okvire tradicionalne retorike, ova je disciplina kroz cijelo 20. stoljeće prolazila kroz brojne transformacije. S obzirom na dugu povijest vezanu uz njezine retoričke korijene, u tom se relativno kratkom periodu stilistika intenzivno razvijala u različitim smjerovima i pritom formirala raznolike škole i pravce neprekidno se sučeljavajući s brojnim izazovima. Nekolicina joj je teoretičara, mahom iz strukturalističke perspektive, pripisivala status predteorijske discipline lišene stroge znanstvene metodologije, zbog čega je bilo i najava njezina potpuna iščezavanja sa znanstvene filološke scene, ili joj je pak prijetilo stapanje s lingvističkim opisom književnoga teksta. Bez obzira na osporavanja povezana s konzervativnim shvaćanjima filologije, stilistika se ne samo održala na filološkoj sceni, već je – ponajviše zahvaljujući pomaku težišta s teksta na diskurs te kontinuiranoj interdisciplinarnoj otvorenosti – uzmogla u sebe integrirati interese klasičnih filoloških disciplina i obogatiti ih poveznicama s brojnim aspektima jezične i kulturne zbilje neodvojivim od ljudskih izričajnih praksi.

Slijedeći trendove prognoziranja brzoga iščeznuća stilistike kao znanstvene discipline i kritike stila kao pojma kojemu nedostaje terminološka čvrstoća i nedvosmislenost, u kontekstu hrvatske znanosti o književnosti Svetozar Petrović je 1972. tvrdio kako je velika čestoća upotrebe pojma stil u nauci o književnosti posljednjih decenija zapravo njegova orgija pred smrt (Petrović 1972: 100). Iako je Petrović bio donekle u pravu upozoravajući na mnogosmjernost mnogih tada vođenih rasprava o stilu, na višeznačnost i odveć naglašenu polifoničnost toga pojma, njegovo se predviđanje ipak pokazalo netočnim. Naime, stilistika je i u okvirima hrvatske filologije kao i na međunarodnome planu ostala itekako živa i prisutna, i to ponajviše zahvaljujući spremnosti samopropitivanja i sučeljavanja s drugim disciplinama. Time je značajno doprinijela integriranju novih i originalnih uvida u značenjsku polivalentnost i funkcionalnu slojevitost književnog kao i neknjiževnog teksta te uzmogla ponuditi i razvojne poticaje koji su utirali put teorijskima dosezima filološke misli kao i otvaranju novih poprišta njezine primjene.

Institucionalizacija stilistike kao znanstvene discipline u okvirima hrvatske filologije veže se uz pojavu Zagrebačke stilističke škole pedesetih godina prošloga stoljeća, odnosno uz imena Zdenka Škreba, Ive Frangeša, Aleksandra Flakera, Viktora Žmegača i Krunoslava Pranjića. O počecima djelovanja ove skupine kojoj pripisuje zasluge usustavljivanja terminologije i uobličavanja moderne hrvatske znanosti o književnosti, Anera Ryznar (2015) piše: Uza snažnu međunarodnu suradnju Škola zaživljuje i u institucionalnim oblicima: 1950. osniva se Hrvatsko filološko društvo, 1957. počinje izlaziti časopis Umjetnost riječi, tiska se nekoliko izdanja Uvoda u književnost, a djelovanje Škole vezuje se uza zagrebački Filozofski fakultet i njegov Zavod za znanost o književnosti. Ono što stilistici daje dodatni zamah jest da u tome periodu stilistička interpretacija postaje sastavni dio školskih i visokoškolskih programa, a uz nju se vezuje i institucionalizacija i kanonizacija pojedinih književnih djela, ali i njihovih odgovarajućih interpretacija (kao što je primjerice Škrebova kultna interpretacija Vidrićeva Pejzaža). Stilistička se interpretacija pritom pokazala pogodnom za legitimaciju imanentnoga pristupa književnomu tekstu na samome početku djelovanja Škole – u razdoblju tzv. interpretacijskoga buma budući da je bila usmjerena na unutrašnja, jezična svojstva teksta. Ryznar pritom naglašava i to da su početni konsenzus oko napuštanja pozitivističkih, psiholoških, socioloških i socrealističkih poetika i okretanje stilističkoj kritici po uzoru na velikane poput Kaysera, Staigera, Spitzera ili Alonsa u daljnjem tijeku razvoja Škole zamijenili međusobni sukobi oko temeljnih pitanja poput odnosa forme i sadržaja, funkcioniranja jezika u književnom i neknjiževnom tekstu te ulozi lingvistike u interpretaciji književnoga djela zbog čega se Zagrebačka stilistička škola uskoro /.../ preimenovala u Zagrebačku književnokritičku ili književnoznanstvenu školu, pa je to dovelo i do gubljenja temeljne pozicije koju je stilistička interpretacija imala u samom početku Škole, a koju kasnije preuzimaju strukturalne analize.

Za institucionalizaciju same stilistike kao akademske discipline, ali i za njezinu popularizaciju u znanstvenom i javnom prostoru neprijeporno je najzaslužniji Krunoslav Pranjić (1931-2015), osnivač zagrebačke Katedre za stilistiku. Pranjićev se znanstveni rad situira u doba drugoga vala Zagrebačke stilističke (književnokritičke) škole kada, prema Ryznar (2011), svjedočimo i zamjetnom povlačenju imanentističkoga pristupa stilu pred tada sve popularnijim metodama strukturalističkoga čitanja (književnoga) teksta. Ryznar će, međutim, upozoriti i na to da je upravo Pranjić svojim radovima održao na životu i imanentističku orijentaciju, odnosno onu na koju će se u daljnjem razvoju discipline nadovezati diskursnostilistički i drugi noviji pristupi. Iako se, naime, Pranjićev rad uvelike vezuje uz lingvostilističku metodologiju koju je pregledno razložio u svojoj knjizi Jezik i književno djelo (1968), Ryznar ispravno uočava i to da je ovaj autor interese stilistike sustavno tražio ponajprije u suodnosima lingvistike i poetike, na njihovim presjecištima, te da je, posredstvom rasprava ponajviše objavljivanih u časopisima Umjetnost riječi i Jezik, hrvatsku znanost o književnosti obogatio europskim stilističkim obzorima u to vrijeme vrlo aktualnih stilističara poput Charlesa Ballyja, Lea Spitzera, Giacoma Devota, Pierrea Guirauda, Dámasa Alonsa. Na koncu vrijedi i zaključak da je za Pranjićeve stilističke analize, provođene na književnim predlošcima domaćih pisaca poput Andrića, Matoša, Krleže i drugih, karakteristična autorova kontinuirana potraga za stilistički obilježenim izborima (stilemima) koju provodi na svim razinama jezika, zbog čega se na njega ponekad referira i kao na začetnika hrvatske stilematike.

Pod okriljem se strukturalizma od sedamdesetih godina nadalje u Hrvatskoj intenzivno razvija tzv. funkcionalna stilistika koja s vremenom prerasta i u dominantan pristup jezičnome raslojavanju te pitanjima stilske (ne)obilježenosti pisanoga i govorenoga teksta. Kao sljedbenik praškolingvističke misli i teorije funkcionalnih stilova, takav je, izrazito strukturalnolingvistički orijentiran pristup, razvijao prvenstveno Josip Silić (1934–2019), hrvatski jezikoslovac koji je posebnu pažnju znanstvene javnosti osvojio svojom studijom o ustroju teksta naslovljenom Od rečenice do teksta (1984.)te Pravopisnim priručnikom hrvatskoga ili srpskoga jezika koji godine 1986. potpisuje s Vladimirom Anićem. On je u nizu članaka objedinjenih 2006. godine u studiju Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika opisao književnoumjetnički, razgovorni, znanstveni, publicistički i administrativni funkcionalni stil. Tu je knjigu podijelio u četiri tematske cjeline te sukladno tome on raspravlja o hrvatskom jeziku kao sustavu, o svakom funkcionalnom stilu posebno, o funkcionalnoj stilistici te o tekstu kao sintezi funkcionalnog stila.

Praškolingvističkim se stopama kreće i jezikoslovac Ivo Pranjković, u svojem znanstvenom djelovanju posebno posvećen studiju hrvatske sintakse (Hrvatska skladnja, 1993). On proširuje obzore zacrtane Silićevom knjigom te u knjizi Jezik i beletristika (2003) proučava način na koji jezik funkcionira u književnosti kao jezičnoj ili verbalnoj umjetnosti. Pranjković shvaća stil kao način uporabe jezika, odnosno u užem smislu kao otklon od norme, tj. od običnoga, svakodnevnoga, automatiziranoga govora. U osnovi je stilogenosti (stilske obilježenosti) mogućnost izbora ili u Pranjkovićevoj terminologiji, varijantnost. (Užarević 2003: 62) Stilistiku Pranjković (2003: 10) određuje kao svojevrsno proučavanje jezičnih inačica u kojemu se pozornost posvećuje onoj inačici (ili inačicama) koja na neki način ima veze s deautomatizacijom jezičnoga koda, koja svojom rijetkošću, neobičnošću, novošću ili sl. svraća na se pozornost sudionika komunikacije odnosno stilističara (ili stilografa), tj. proučavatelja takvih pojavnosti u jeziku.

Tragovima će nasljeđa Krunoslava Pranjića u novijem vremenu imanentistička stilistika, međutim, doživjeti i svoju revitalizaciju, s kojom i otklon od funkcionalnolingvističke orijentacije Silića i Pranjkovića. To možemo primjerice zamijetiti u reaktualizaciji tradicionalne stilističko-retoričke problematike koja je, kao (p)opis, ali i inovativno te suvremenim teorijskim pristupima oplemenjeno propitivanje stilskih figura pronašla svoje mjesto u impozantnome djelu Krešimiru Bagića, Rječnik stilskih figura iz 2012. godine. Bagić, inače Pranjićev nasljednik na poziciji voditelja zagrebačke Katedre za stilistiku, autor je i niza radova u kojima se bavi pitanjima stila, književnosti i jezika kao (npr. Živi jezici, 1994.; Umijeće osporavanja, 1999.; Pogled iz Dubrave, 2017. i dr). U spomenutu sintetskome djelu on pitanja stila situira u povijesni okvir nadopunjujući ih osvrtima na suvremene prakse: prikazima stilogenosti kako tekstova suvremenih hrvatskih pisaca tako i različitih medija i tipova diskursa (film, reklama, slika...).

Među stilistički utjecajnijim studijama u kojima je tradicionalni opis funkcionalnoga diferenciranja jezika zamijenjen novim pristupom koji raslojavanje jezika promatra u dvostrukoj perspektivi vertikalne (mediji) i horizontalne (diskursni tipovi) podjele je knjiga Raslojavanje jezične stvarnosti riječkih autorica Marine Kovačević (kasnije: Biti) i Lade Badurine iz 2001. One u tome djelu odustaju od klasične podjele jezičnih praksi na funkcionalne stilove te – upozoravajući na međustilska prožimanja – predlažu novi model stilističke diferencijacije jezičnoga polja na osnovi pojmova diskursa i diskursnoga raslojavanja na privatni, javni, specijalizirani i multimedijalni diskurs te polja neknjiževnosti određena pragmatičkim načelima naspram polja književnosti koje se rukovodi estetskim načelima. S ovim se djelom hrvatska stilistika počinje otvarati prema poststrukturalističkim promišljanjima te ono postaje osnovom iz koje će se postupno nastaviti razvijati diskursna stilistika na koju će se nadovezati i nove tendencije u promišljanju književnih i neknjiževnih praksi: feministička stilistika, kognitivna stilistika i poetika kao i stilistika novih medija, a potom i forenzička stilistika te drugi pravci koji ovu disciplinu smještaju u široko interdisciplinarno polje proučavanja jezičnih, literarnih te uopće tekstualnih pitanja.

Anera Ryznar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu bavi se teorijskim opisom diskursne stilistike te inovativnim analitičkim opisima književnih tekstova iz perspektive teorije diskursa. Specifičnost koju uvodi tiče se fokalizacije fenomena intertekstualnosti i interdiskurzivnosti u suvremenoj hrvatskoj prozi. U knjizi Suvremeni roman u raljama života: studija o interdiskurzivnosti (2017) autorica analizira, iz perspektive diskursne stilistike, niz suvremenih hrvatskih romana objavljenih od 1990. do 2015. godine (D. Drndić: Leica format, R. Perišić: Naš čovjek na terenu, V. Bulić: Putovanje u srce hrvatskoga sna, D. Ugrešić: Baba Jaga je snijela jaje, O. Savičević Ivančević: Adio, kauboju, L. Bekavac: Drenje ; Viljevo i Policijski sat). Novo stilističko čitanje hrvatske romaneskne produkcije primjenom koncepta interdiskurzivnosti koji autorica predlaže signalizira poetičke i stilske mijene koje su u posljednjih dvadeset godina zahvatile hrvatski roman s naglaskom na odnos romana prema društvenim diskursima i zbilji koja je njima oblikovana. Ryznar je ujedno zaslužna i za predstavljanje metodologije najpoznatijih autora forenzičke i psihoanalitičke stilistike hrvatskoj čitateljskoj publici.

Kada je riječ o feminističkoj orijentaciji, potrebno je izdvojiti Ladu Čale Feldman i Anu Tomljenović (Uvod u feminističku književnu kritiku, 2012) koje zahvaćaju u transdisciplinarno polje feminističke teorije koje je teško svesti isključivo na izučavanje književnosti, premda će se u tim okvirima nastojati zadržati. Proučavanjem se pak rodnih stereotipa u hrvatskom jeziku i rječnicima hrvatskoga jezika posebno bavi Tatjana Pišković. Feminističkostilistička čitanja književnosti zastupljena su i u radovima drugih autor(ic)a kao što su Andrea Zlatar koja potpisuje studiju Tekst, tijelo, trauma. Ogledi o suvremenoj ženskoj književnosti (2004), Andrea Feldman koja uređuje zbornik Žene u Hrvatskoj. Ženska i kulturna povijest(2004), Danijela Marot Kiš u akademskim člancima kao što su npr. Tijelo, identitet i diskurs ideogije (2008; s Ivanom Bujanom) i Metaforičko konstruiranje tjelesnosti kao ishodišta identiteta u romanima Slavenke Drakulić (2010), Eni Buljubašić u  prilogu Vježba iz feminističke stilistike (2013) i dr.

U hrvatskom je znanstvenom prostoru krajem prvoga decenija novoga milenija zaživjela i metodološki radikalno nova kognitivna stilistika koju donosi studija Marine Biti i Danijele Marot Kiš Poetika uma: osvajanje, propitivanje i spašavanje značenja (2008). U tome djelu autorice proširuju teorijske obzore stilističke misli proučavajući odnos tijela i diskursa s neuroznanstvenih polazišta te primjenjujući spoznaje američkog neuroznanstvenika Antonia Damasia ali i kognitivista/lingvista poput Georgea Lakoffa, Marka Johnsona, Marka Turnera, Raymonda Gibbsa i drugih. One ističu utjecaj ljudske tjelesnosti na procese formiranja smisla na najširem planu kulture i društva, a izučavanje ih problematike uobličavanja značenja dovodi do pitanja metaforičke konceptualizacije složenih pojmova i načina njihove tekstualne organizacije, posebice u književnosti. To naposljetku fokus njihova interesa smješta i na izučavanje suodnosa materijalnog i virtualnog plana značenja. Ova studija upozorava i na etičku dimenziju proizvodnje značenja budući da zalazi i u problematiku spašavanja značenja iz perspektive tjelesnih drugosti, čime se aktualizira i pojam tjelesnih razlika te njihove uloge u proizvodnji ili pokoravanju značenju u širem diskursnom prostoru. Stilističku i poetičku relevanciju uspostavljena teorijskoga okvira koautorice će na koncu sažeti i dodatno izoštriti u svojem prilogu knjizi Konceptualna metafora: temeljni pojmovi, teorijski pristupi i metode (2013) urednika Mateusza Milana Stanojevića, naslovljavajući to poglavlje Konceptualna metafora i kognitivna poetika. Polazeći od teze Marka Turnera o literarnosti ljudskoga uma, u radu se tumači kognitivnopoetičko shvaćanje konceptualne metafore te uopće uloga figura misli (od primarne metafore prema literarnim artikulacijama fenomena iz domene neuropsihologije i neuropatologije percepcije) u formiranju ljudskog izričaja, onog literarnog kao i izvanliterarnog. To će autorice dovesti i do problematizacije same estetičke dimenzije književnosti odnosno do tumačenja kategorije lijepog iz perspektive spoznajne i etičke funkcije teksta, čime i vrijednosti književnoga izričaja.

U novije pravce u hrvatskoj stilistici svakako je važno ubrojiti i medijsku stilistiku, terminologiziranu i kao mediostilistiku. Tako se 2020. godine pojavljuje studija Osječka mediostilistika profesora s Filozofskog fakulteta u Osijeku, Sanje Jukić i Gorana Rema, te pridružena im emblematskoga suautora Hikosa Mash-upa iza kojega se krije naraštaj 2009/10. godine studentica jednopredmetnog studija Hrvatskoj jezika i književnosti. Ta knjiga predstavlja sintezu nove teorijske strategije mediostilistike koju razlaže kao strategiju čitanja svih vrsta tekstova, odnosno svih vrsta umjetničkih radova kao tekstova. Riječ je o metodi koja je prvi put analitično i heuristično aktivirana upravo krajem 80-ih u Osijeku, odnosno u književnoj kritici Quoruma, naslovom Zadovoljština u tekstu, a zatim u radovima Gorana Rema – Koreografija teksta I i II – 90-ih i kasnije, te Sanje Jukić u monografiji Medijska lica subjekta.

Najnoviji doprinos medijskoj stilistici predstavlja knjiga U svijetu medijskoga teksta Marine Biti (2022). U tome se djelu autorica primarno fokusira na načine na koje sam medij, a napose digitalni mediji, intervenira u značenje poruka, zahvaćajući sve faze komunikacijskoga procesa. Ovaj se interdisciplinarni zahvat naslanja i na kognitivističke zasade predstavljene u ranijim radovima autorice te upućuje na ishodišta vezana uz radove A. i H. Damasio, Richarda Cytowica, Holgera Lyrea, Marksa Lawrencea i drugih neuroznanstvenih izvora, no obzore širi u pravcu implementiranja dosega kompjutorske (Lev Manovich) i kibernetičke (Danko Nikolić) teorije. Ovo djelo ujedno predstavlja i hrvatski prilog oblikovanju domene suvremene digitalne retorike internacionalno označene promišljanjima autora kao što su Carolyn Handa, Douglas Eyman, Stine Lomborg i dr. Sam pojam pak medijskoga teksta dovodi autoricu i do promišljanja o medijem hipertrofiranu suodnosu likovnosti i jezičnosti, pa ova analiza poseže i za alatima vizualne teorije.

Ovaj presjek stilističkih smjerova u hrvatskome prostoru ne bi bio potpun bez zaključne napomene da je Katedra za stilistiku Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu 2015. godine pokrenula web stranicu stilistika.org s ciljem predstavljanja stilističke problematike široj javnosti, ali i struci.

Literatura

  • Petrović 1972: Petrović, Svetozar. Priroda kritike. Zagreb: Liber. 363 s.
  • Pranjković 2003: Pranjković, Ivo. Jezik i beletristika. Zagreb: Disput. 251 s.
  • Ryznar 2015: Ryznar, Anera. Stilistika i kriza. In: Pieniążek-Marković, Krystyna; Vuković, Tvrtko (ur.). Transmisije kroatistike: Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Poznanju 9. i 10. prosinca 2013. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. S. 173–187.
  • Ryznar 2011: Ryznar, Anera. 2011. Razlistavanje Pranjićeve lingvostilističke metode. In: Književna republika. Zagreb. br. 10–12, S. 62–64.
  • Užarević 2003: Užarević, Josip. Jezik u književnome djelu. In: Republika. Zagreb. br. 12. S. 122–126.

Kratka bibliografija hrvatske stilističke produkcije

  • Badurina 2008: Badurina, Lada. Između redaka: studije o tekstu i diskursu. Zagreb – Rijeka: Hrvatska sveučilišna naklada – Izdavački centar Rijeka. 192 s.
  • Badurina/Pranjković/Silić 2009: Badurina, Lada, Pranjković, Ivo i Silić, Josip (ur.). Jezični varijeteti i nacionalni identiteti: prilozi proučavanju standardnih jezika utemeljenih na štokavštini. Zagreb: Disput. 495 s.
  • Bagić 2006: Bagić, Krešimir (ur.). Raslojavanje jezika i književnosti: zbornik radova 34. seminara Zagrebačke slavističke škole. Zagreb: Filozofski fakultet, Zagrebačka slavistička škola, Hrvatski seminar za strane slaviste. 236 s.
  • Bagić 2002: Bagić, Krešimir (ur.). Važno je imati stila: zbornik. Zagreb: Disput. 259 s.
  • Bagić 2012: Bagić, Krešimir. Rječnik stilskih figura. Zagreb: Školska knjiga. 356 s.
  • Bagić 2004: Bagić, Krešimir. Treba li pisati kako dobri pisci pišu. Zagreb: Disput. 228 s. 
  • Bagić 1999: Bagić, Krešimir. Umijeće osporavanja: polemički stilovi A. G. Matoša i M. Krleže. Zagreb: Naklada MD. 309 s.
  • Bagić 1994: Bagić, Krešimir. Živi jezici: poetska pisma Ivana Slamniga, Josipa Severa i Anke Žagar. Zagreb: Naklada MD. 155 s.
  • Biti 2022: Biti, Marina. U svijetu medijskoga teksta. Koprivnica: Sveučilište Sjever. 260 s.  
  • Biti/Marot Kiš 2008: Biti, Marina, Marot Kiš, Danijela. Poetika uma: osvajanje, propitivanje i spašavanje značenja. Rijeka – Zagreb: Izdavački centar Rijeka – Hrvatska sveučilišna naklada. 318 s.
  • Čale 1973: Čale, Frano. Od stilema do stila. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske. 257 s.
  • Čale 2005: Čale, Morana. Oko Kiklopa. Zagreb: ArTresor naklada. 319 s.
  • Čale-Feldman 2019: Čale-Feldman, Lada. Onkraj pozornice. Na raskrižju medija. Zagreb: Disput. 340 s.  
  • Čale-Feldman 2005: Čale-Feldman, Lada. Femina ludens. Zagreb: Disput. 277 s.
  • Čale-Feldman 2001: Čale-Feldman, Lada. Euridikini osvrti. O rodnim izvedbama u teoriji, folkloru, književnosti i kazalištu. Zagreb: Naklada MD. 376 s.
  • Čale-Feldman/Tomljenović: Čale-Feldman, Lada i Tomljenović, Ana. Uvod u feminističku književnu kritiku. Zagreb: Leykam international. 290 s.
  • Fališevac/Nemec 2000: Fališevac, Dunja i Nemec, Krešimir (ur.). Umijeće interpretacije: zbornik radova u čast 80. godišnjice rođenja akademika Ive Frangeša. Zagreb: Matica hrvatska. 346 s.
  • Frančić/Hudeček/Mihaljević 2005: Frančić, Anđela, Hudeček, Lana i Mihaljević, Milica. Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. 363 s.
  • Frangeš 2017: Frangeš, Ivo. Čitanja. Zagreb: Matica hrvatska. 383 s.   
  • Frangeš 2005: Frangeš, Ivo. Riječ što traje: književne studije i rasprave. Zagreb: Školska knjiga. 513 s.
  • Frangeš 1986: Frangeš, Ivo. Nove stilističke studije. Zagreb: Globus. 420 s.
  • Jukić/Rem/Hikos Mash-up: Jukić, Sanja, Rem, Goran i Hikos Mash-up. Osječka mediostilistika. Zagreb: Meandarmedia. 265 s.
  • Kovačević/Badurina 2001: Kovačević, Marina i Badurina, Lada. Raslojavanje jezične stvarnosti. Rijeka: Izdavački centar Rijeka. 230 s.
  • Kos-Lajtman 2011: Kos-Lajtman, Adrijana. Autobiografski diskurs djetinjstva. Zagreb: Naklada Ljevak. 351 s.
  • Pranjić 2002: Pranjić, Krunoslav, O Krležinu stilu & koje o čem još. Zagreb: ArTresor naklada. 291 s.
  • Pranjić 1998: Pranjić, Krunoslav. Iz-Bo-sne k Europi. Zagreb: Matica hrvatska. 274 s.
  • Pranjić 1998: Pranjić, Krunoslav. Stil i stilistika. In: Škreb, Zdenko i Stamać, Ante (ur.). Uvod u književnost. Zagreb: Nakladni zavod Globus. S. 193–231. 
  • Pranjić 1986: Pranjić, Krunoslav. Jezikom i stilom kroza književnost. Zagreb: Školska knjiga. 296 s.
  • Ryznar 2017: Ryznar, Anera. Suvremeni roman u raljama života: studija o interdiskurzivnosti. Zagreb: Disput. 278 s.  
  • Silić 2006: Silić, Josip. Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika. Zagreb: Disput. 300 s.
  • Stanojević 2014: Stanojević, Mateusz Milan (ur.). Metafore koje istražujemo: suvremeni uvidi u konceptualnu metaforu. Zagreb: Srednja Europa. 299 s.
  • Stanojević 2013: Stanojević, Mateusz Milan. Konceptualna metafora: temeljni pojmovi, teorijski pristupi i metode. Zagreb: Srednja Europa. 258 s.
  • Šarić/Brala Vukanović 2019: Šarić, Ljiljana i Brala Vukanović, Maja. Slike jezika: temeljne kognitivnolingvističke teme. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. 310 s.
  • Škreb 1998: Škreb, Zdenko. Mikrostrukture stila i književne forme. In: Škreb, Zdenko i Stamać, Ante. Uvod u književnost. Zagreb: Nakladni zavod Globus. S. 233–282.
  • Težak 2005: Težak, Stjepko. Između jezika i stila. Zagreb: Tipex. 195 s.
  • Vuletić 2006: Vuletić, Branko. Govorna stilistika. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta, Odsjek za fonetiku. 176 s.
  • Vuletić 1980: Vuletić, Branko. Gramatika govora. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske. 163 s.
  • Žanić 2020: Žanić, Ivo. Simboli, rituali i krupne riječi. Rasprave i eseji iz devedesetih. Zagreb: Srednja Europa. 242 s.
  • Žanić 2016: Žanić, Ivo. Jezična republika: hrvatski jezik, Zagreb, Split i popularna glazba. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. 445 s.  
  • Žanić 2009: Žanić, Ivo. Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci? O sociolingvistici animiranih filmova. Zagreb: Algoritam. 199 s.
  • Žanić 2007: Žanić, Ivo. Hrvatski na uvjetnoj slobodi: jezik, identitet i politika između Jugoslavije i Europe. Zagreb: Fakultet političkih znanosti. 381 s.
  • Žanić 1987: Žanić, Ivo. Mitologija inflacije: govor kriznog doba. Zagreb: Globus. 302 s.