Holmes, Zagorka i Šoljan ili o dvama počecima hrvatskog krimića

Mario Kolar. 2023. »Holmes, Zagorka i Šoljan ili o dvama počecima hrvatskog krimića«. Teksture i strukture: rasprave i ogledi iz novije hrvatske književnosti. Zagreb: Matica hrvatska. Str. 47–64.

Ciklus novela i romana Arthura Conana Doylea o Sherlocku Holmesu presudno je utjecao na razvoj kriminalističke proze kako u svjetskoj, tako i u hrvatskoj književnosti, a znatan utjecaj imao je i na druge domene, poput kazališta, stripa, televizije i filma. U tom je smislu ispravna tvrdnja Tatjane Jukić da se Holmes pretvorio »za imaginarij dvadesetoga stoljeća u primjernu sliku detektiva« te da je ta slika »kontaminirala sve što dvadeseto stoljeće zamišlja kao detektivsku fabulu« (Jukić 2012), produživši svoj utjecaj i na 21. stoljeće. Prve romane s Holmesom kao naslovnim likom Doyle je objavio posljednjih desetljeća 19. stoljeća (A Study in Scarlet, 1887; The Sign of the Four, 1890), a znatniju recepciju postigao je pričama objavljivanima od 1891. u londonskom časopisu The Strand. Djela o Holmesovim detektivskim avanturama vrlo su brzo recepciju doživjela i u Hrvatskoj, o čemu svjedoče prvi prijevodi s kraja 19. i početka 20. stoljeća.1 Znakovito je i da se 1907. pojavljuje edicija Detektiv Sherlock Holmes i njegovi znameniti doživljaji, u kojoj je tijekom te i sljedeće godine objavljeno četrdesetak sveščića s novelama o slavnom detektivu. Iako najveći dio tih novela nisu prijevodi Doyleovih djela nego njihovi pastiši,2 edicija svjedoči kako je Holmesova popularnost vrlo brzo prodrla i u Hrvatsku. No, Holmes je bio važan ne samo hrvatskim čitateljima nego i hrvatskim piscima, pogotovo onima koji su kriminalističku prozu uvodili u hrvatsku književnost – Mariji Jurić Zagorki i Antunu Šoljanu.

Kako se rađao i kako je odrastao hrvatski krimić

Kako je upozorio Igor Mandić (2015 [1985]: 183), prvi poznati primjer kriminalističke proze u hrvatskoj književnosti pojavljuje se sredinom 19. stoljeća, dakle tek desetljeće poslije detektivskih priča Edgara Alana Poea (»The Murders in the Rue Morgue«, 1841. i druge), koje većina proučavatelja krimića smatra pravim početkom tog žanra. Bila je to priča »Ubojstvo u Bermondseyu« Marka Radojčića, objavljena u Obćem zagrebačkom koledaru za godinu 1851. No, ta je priča, koliko je do danas poznato, ostala izoliran slučaj (proto)kriminalističke proze u hrvatskoj književnosti sve do Zagorke, koja 1910. objavljuje Kneginju iz Petrinjske ulice, prvi hrvatski kriminalistički roman. Kneginja, s podnaslovom Kriminalni roman iz zagrebačkog života, prvo je objavljivana u nastavcima u časopisu Hrvatske novosti, da bi iste godine bila objavljena i kao samostalna knjiga.3 Uz Zagorkin kasniji roman Tozuki (1922) te roman Mrtvačka kuća ili strahote u samotnom mlinu Branka Ranimira, za koji se točno ne zna godina objavljivanja, ali se pretpostavlja da je objavljen negdje početkom 20. stoljeća (Nemec 1998: 67), Kneginja predstavlja rijedak primjer kriminalističkog žanra u nas sve do sredine stoljeća, kada svoj krimić objavljuje Šoljan. Riječ je o romanu Jednostavno umorstvo koji je prvo tijekom 1955. i 1956. objavljivan u nastavcima u tjedniku Globus, da bi knjižnu verziju – i to kao roto-izdanje – doživio 1960, kada je objavljen pod naslovom Osumnjičeni i pod pseudonimom A. T. Solar.4

Između Zagorkina i Šoljanova krimića prošlo je gotovo pola stoljeća, no način objavljivanja ostao je, dakle, isti – prvo u nastavcima u periodici, a tek zatim kao knjiga. Ipak, bitna razlika između Zagorkina i Šoljanova krimića jest u tome što potonji nije ostao izoliran slučaj nego predstavlja početak prvoga vala hrvatskog krimića, odnosno početak kontinuiteta tog žanra u nas, koji traje do danas. Naime, u pisanju krimića Šoljanu su se ubrzo pridružili Milan Nikolić (Prsten s ružom, 1957; Smrt traži drugoga, 1958; i drugi), kao ujedno i prvi hrvatski pisac koji je objavio veći broj krimića i time stekao popularnost, zatim Ivan Raos (Crna limuzina 58526, 1960; Mrtvaci ne poziraju, 1961), Nenad Brixy (pisao i pod pseudonimom Timothy Tatcher; Mrtvacima ulaz zabranjen, 1960; Hollywood protiv mene, 1964; i drugi) i Branko Belan (Biografija utopljenice, 1962; Obrasci mržnje, 1964). Drugi val hrvatskog krimića počinje u drugoj polovici sedamdesetih kada se svojim prvim kriminalističkim pričama (Dobri duh Zagreba, 1976) i romanima (Plava ruža, 1977; Stroj za maglu, 1978) javlja Pavao Pavličić, uz Nikolića i najproduktivniji naš pisac krimića, ali i jedan od najproduktivnijih i najvažnijih hrvatskih pisaca uopće. Za razliku od Nikolića koji je romane objavljivao prije svega u Sarajevu i Beogradu pa nije imao adekvatnu recepciju u Hrvatskoj, Pavličićevi su zagrebački krimići, potpomognuti sve većom propulzijom različitih oblika popularne kulture, sedamdesetih i osamdesetih postupno rušili kritičarske i književnoznanstvene barijere za prihvaćanje tog žanra u nas.

Osamdesetih se u sklopu Vjesnika pojavila biblioteka Trag, u kojoj su se u roto-izdanju objavljivali te na kioscima uz nisku cijenu prodavali uglavnom krimići i ljubići. U toj su se biblioteci kroz tristotinjak sveščića javila i neka od najvažnijih imena svjetskog krimića, kao što su Doyle, Agatha Christie, Raymond Chandler, Dashiell Hammett, Ross Macdonald, Mickey Spillane i Patricia Highsmith. Uz dva Brixyjeva i Pavličićeva krimića, u toj su biblioteci objavljena i dva krimića Ljudevita (poslije Ludwiga) Bauera (Trag u travi, Trik), a postoji mogućnost i da se još koji hrvatski pisac krije iza nekog stranog pseudonima. Uzletu hrvatskog krimića osamdesetih uz Pavličića najviše je pridonio Goran Tribuson (Zavirivanje, 1985; Uzvratni susret, 1986. i kasniji), koji se također uspješno okušao i u drugim žanrovima.

Sedamdesetih se i u književnoj znanosti i kritici počinje sve više govoriti o krimiću, odnosno općenito o tzv. trivijalnoj književnosti, što je također doprinijelo repozicioniranju tog žanra u domaćem miljeu. Tako je 1970. u časopisu Mogućnosti objavljen tematski blok Poetika i sociologija kriminalističkog romana, a Stanko Lasić 1973. objavljuje svoju Poetiku kriminalističkog romana. U pojedinačnim radovima krimićem su se među prvima bavili i Milivoj Solar, Zdenko Škreb i Viktor Žmegač, zatim se pojavljuju Mandićevi Principi krimića (1985) i zbornik Trivijalna književnost (1987), pa iste godine knjiga Mickey Spillane i Gruba škola krimića Ivice Župana (1987), da bi taj prvi ciklus hrvatske krimićologije zaokružila Pavličićeva knjiga eseja Sve što znam o krimiću (1990). Poslije toga krimić uglavnom postaje sastavnim dijelom pregledā povijesti hrvatskog romana (usp. Milanja 1996, Nemec 1998 i 2003), a povremeno se pojavljuju i specijalizirane studije (Brešić 1994, Juričić 2004, Schult 2009, Čutura 2021).

Holmes i Zagorka

Kao što je ukratko bilo skicirano, povijest hrvatskoga kriminalističkog romana započinje sa Zagorkinom Kneginjom iz Petrinjske ulice. Vjerojatno upravo zahvaljujući činjenici da je pisala žanrovsku prozu, odnosno prozu sa žanrovskim elementima, Zagorka je postala jednom od najčitanijih, ali i najosporavanijih hrvatskih spisateljica. Naime, za razliku od književne znanosti koja je prema njezinu stvaralaštvu (bila) rezervirana, čitatelji su ga snažno prigrlili i ne ispuštaju ga sve do danas. Tu će činjenicu i književna znanost prije ili poslije morati uzeti kao mjerodavnu i sukladno tome priznati Zagorki, kako je to već i Pavličić formulirao, da je bila »prvi naš pravi autor masovne literature« (2001: 7), odnosno prva i do danas vjerojatno najčitanija, ali i najdosljednija i najproduktivnija hrvatska autorica popularne književnosti, one namijenjene tzv. običnim čitateljima, koja je jednako vrijedna kao i tzv. visoka književnost. Zagorkina pojava bila je važna i zato što je bila prva hrvatska novinarka, koja se u to izrazito patrijarhalno vrijeme zalagala i za prava žena, ali i za socijalnu jednakost te hrvatsku nacionalnu samobitnost.

Kneginja iz Petrinjske ulice bila je Zagorkin treći roman, koji je Stanko Lasić s pravom okarakterizirao kao njezin »presudan korak na putu k svom temeljnom narativnom model – feljtonskom romanu« (1986: 194). Sličnu tezu Lasić ponavlja i u pogovoru novijem izdanju Kneginje, napisavši kako je taj roman označio prvi Zagorkin »korak ›k sebi‹« (Lasić 1988: 441), odnosno da je to bila prva stepenica prema izgradnji njezine autohtone poetike koja će obilježiti njezin kasniji opus. Naime, prije Kneginje Zagorka je objavila društveno-političke romane Roblje (1899) i Vladko Šaretić (1903) s radnjom iz suvremenosti, u kojima kritizira hrvatske političke karijeriste i izdajnike, što je, dakako, uzburkalo duhove. Prepoznavši u njoj spisateljski talent, a želeći je istovremeno i zaštiti, biskup Josip Juraj Strossmayer, tada vrlo utjecajan ne samo u crkvenom nego i u kulturnom, društvenom i političkom životu, savjetuje joj da svoje političke i ostale nazore u književnosti ne izražava direktno nego posredno, i to kroz žanr povijesnog romana – smještanjem radnje u prošlost neće se dirati sadašnjost pa će se izbjeći cenzura, a poruka za suvremenike bit će jasna. Tako se Zagorka okrenula povijesnim romanima, u koje upleće mnoštvo elemenata žanrovske proze, od gotičkog, preko kriminalističkog i avanturističkog do ljubavnog romana, što ju je i proslavilo. No, to ne znači i da je živjela lagodno. Za razliku od njezinih romana koji su uživali veliku čitateljsku pažnju pa su se njihovi nastavci u novinama ili u sveščićima nestrpljivo iščekivali, a njihova se knjižna izdanja prodavala u tisućama primjeraka, Zagorka je cijeli život bila omalovažavana i marginalizirana od suradnika, kolega i političkih struktura.

Radnja Zagorkine Kneginje temelji se na istrazi ubojstva sredovječne Anastazije Vanić, čije je tijelo s tragovima gušenja pronađeno u njezinom zagrebačkom stanu. Istragu o očitom ubojstvu provodi policajac Šimek koji ubrzo otkriva da je u slučaj upletena i ruska velikaška obitelj Borčinski. Sve to povezuje se s tajnom prekinutom ljubavnom vezom između Darinke Antolković i Emila Okića, oboje osumnjičenih za spomenuto ubojstvo, što se grana u još nekoliko epizodnih linija. U podlozi glavne radnje spominju se masovni politički prosvjedi, što je indikator da se radnja odvija 1903. godine, kada su u Zagrebu bili prosvjedi protiv mađarizacije i bana Khuena-Héderváryja. Kao što je vidljivo, ne radi se o klasičnom krimiću, u kojem bi sav fokus bio samo na istrazi, odnosno na osovini žrtva – istražitelj – ubojica, nego se pojavljuje cijeli niz popratnih epizoda te poveći broj likova, s naglaskom na spominjane – za Zagorku karakteristične – ljubavne (ne)zgode, lažne identitete, tajne iz prošlosti i slično. Ipak, sve na okupu drži potraga za ubojicom pa se dominantno radi o krimiću.5

Jedan od potencijalnih odgovora na pitanje kako to da se odlučila za taj žanr, kojeg ne samo da do tada nije bilo u njezinu opusu nego ga nije bilo ni u hrvatskoj književnosti, moguće je potražiti u njezinoj biografiji, odnosno u autobiografskom zapisu o tome kako je oko 1906. za časopis Obzor izvješćivala o događajima iz odsjeka kriminalističke policije i sa sudskih procesa: »Dolazim u bujni vrtlog ljudskog života najbijednijih i najsiromašnijih, što pruža novinaru obilje materijala da razotkrije poroke nepravednog društvenog poretka« (Jurić Zagorka 1953: 43–44). Usto, vjerojatno nije nevažno ni to da je i sama – kao i njezine kneginje iz romana – 1903. boravila u zatvoru u Petrinjskoj ulici pa je ta iskustva htjela prenijeti na papir. No, možda dio odgovora na pitanje zašto se odlučila za kriminalistički žanr leži i u velikoj popularnosti Sherlocka Holmesa, koji je, kako sam spominjao, prije njezine Kneginje stigao i u Hrvatsku.6

Da je Holmes Zagorki barem na neki način bio važan svjedoči činjenica da se slavni Doyleov detektiv na nekoliko mjesta spominje u romanu. Štoviše, glavni lik Zagorkine Kneginje, policajac Šimek koji vodi istragu o ubojstvu, bio je pasionirani čitatelj kriminalističkih romana, a pogotovo onih o Sherlocku Holmesu:

Bio je obožavatelj Sherlocka Holmesa, i pročitao nekoć sve njegove romane. Gotovo da nije bilo detektivskog romana kojeg nije pročitao. I zato su se u njegovoj mašti rađale razne čudne slike o tom događaju. Počeo je u mislima stvarati najnevjerojatnije romane i dovoditi ih u vezu s ovim događajem. (Jurić Zagorka 2014: 18–19)

Činjenica da je Šimek bio Holmesov obožavatelj važna je ne samo kao književnopovijesni podatak o tome da je Zagorka čitala djela o Holmesu ili barem bila upoznata s njihovom radnjom i obilježjima, nego je važna i za samu radnju romana – čitajući o ekstravagantnom britanskom detektivu Šimek djelomično i sebe vidi u tom svjetlu, odnosno slučaj koji istražuje gleda kroz oči detektivske proze: »Ovaj ga je događaj silno dražio. Vazda je želio da mu se pruži prilika, da otkrije kakvo veliko nedjelo. Sad je eto došlo vrijeme da mu se san ispuni« (isto: 19). Želja za približavanjem detektivskom uzoru Šimeku se barem dijelom ispunila i time što je uz potporu kneza Borčinskog privremeno mogao napustiti policijsku službu i posvetiti se istrazi kao privatni detektiv.

No, osim što Šimek sam sebe vidi kao Holmesa, takvim ga barem djelomično vide i drugi. Svjedoči o tome također nekoliko primjera iz romana. Jedan od njih nalazimo u dijalogu između Šimeka i liječnika koji pregledava truplo. Pronašavši na mjestu ubojstva dvije čaše, Šimek je pred liječnikom počeo razvijati svoje teorije o načinu ubojstva:

– Bit će da je starica imala gosta, kojeg je podvorila nekim pićem, a onda ju je možda taj gost otrovao, umiješavši joj otrov u piće.

– Vi se igrate Sherlocka Holmesa – reče liječnik.

– Vidjet ćemo – odvrati Šimek. (isto: 11).

Drugi primjer nalazimo u razgovoru između šefa policije i Šimekova kolege policajca:

– Već je kasno, a Šimeka još uvijek nema.

– Tko bi znao, gdje on sada traži nepoznatog ubojicu! – primijeti šef policije.

– Rekao sam već da se rado igra Sherlocka Holmesa!

– U njega je doista Holmesov nos – odvrati šef. – A uz to je ustrajan. (isto: 35).

Šimekov šef i kolege imaju ambivalentan odnos prema Šimekovoj istražiteljskoj strasti: s jedne je strane ironiziraju, no s druge su svjesni da bi upravo ona mogla dovesti do razrješenja slučaja. Šimeka kao Holmesa vidi i njegov slučajni partner u istrazi, tj. u jednom dijelu istrage, koji sebe kvalificira kao dr. Watsona, Holmesova čuvenog pomoćnika. Naime, nakon što se ispostavi da je potencijalni ubojica možda pobjegao u Ženevu, Šimek odlazi tamo zajedno sa Srećkom, koji je u potrazi za svojim šurjakom. Prije polaska u Ženevu Šimek objašnjava Srećku:

– Nitko ne smije znati koga ja tražim u Ženevi i zašto sam ondje. Ja sam i tamo arhitekt. Ni pred kim ne smijete govoriti ne samo o meni, nego uopće o cijeloj ovoj stvari, ni o Darinki ni o parnici. Mogli biste mi nehotice pokvariti posao.

– Ja sam već i sam mislio o tome – ne bojte se, bit ću posvema bedast i neupućen, pravi pravcati pomoćnik Sherlocka Holmesa. Hoćete li da to budem? (isto: 311)

Uza sve navedeno, valja primijetiti i činjenicu da Šimekovo prezime počinje i završava glasovima kojima počinje i završava Holmesovo ime (usp. Jukić 2012).

U svakom slučaju, imaginarij i nasljeđe Sherlocka Holmesa presudno je upisano u Zagorkin roman, a potencijalno predstavlja i jedan od razloga zbog kojih se odlučila napisati krimić. Naslanjanje na Holmesa za Zagorku je moglo biti motivirajuće i zbog njegove velike popularnosti među najširim čitateljstvom, na koje cilja i ona sama.7 Moguće je, dakako, da su se Zagorki naprosto svidjela djela o Holmesu pa se odlučila i sama okušati u njegovu žanru, a posebno ju je moglo privući i to što se krimići temelje na zagonetkama te neprestano održavaju, tj. obnavljaju, napetost, što joj je bilo potrebno za njezine fabule.

Kako bilo da bilo, važno je primijetiti da se Zagorka nije odlučila za kopije ili prerade priča o Holmesu nego stvara autentično djelo, koje je i posve lokalizirano. Radnja romana, kako sam spominjao, smještena je u Zagreb. Jednako tako, Zagorkin inspektor – koliko god bio obožavatelj Holmesa – nije njegova imitacija nego običan tadašnji hrvatski policajac, s prosječnim kognitivnim i ostalim sposobnostima. Tijekom istrage Šimek, doduše, poduzima neke neuobičajene, pa i riskantne poteze, primjerice ubacuje se u kriminalne skupine, no daleko je to od Holmesovih eskapada. Kod njega je iznadprosječan tek osjećaj za pravdu i upornost da je se postigne. To je npr. vidljivo iz njegova razgovora sa svojim ženevskim Watsonom, u kojem mu objašnjava da ga je slučaj vjerojatno lažno optužene Darinke toliko zaintrigirao da je zatomio (policijsku) racionalnost:

Tu već nije radio moj policijski razum, nego osjećaj! Žao mi je one djevojke i cijele obitelji. A sve mi nešto govori u duši da moram nešto učiniti, jer ona djevojka ipak nije mogla počiniti onakav zločin i na onakav način. Ako je kriva, nije ta krivnja tako velika. Jeste li ikada došli u takav položaj da vas osjećaj goni na nešto što policijski razum ne dopušta. (isto: 313)

U svakom slučaju, Zagorki treba priznati kreativan napor koji je učinila kako bi stvorila originalno djelo, prvi hrvatski krimić.

Holmes i Šoljan

Šoljanov krimić predstavlja još veći kuriozitet u njegovu opusu nego Kneginja u Zagorkinu. Ostvarivši opsežan i raznovrstan opus, koji uključuje poeziju, prozu (romane, novele i kratke priče), drame, eseje, feljtone i kritike, prijevode, antologije i hrestomatije, Šoljan je u hrvatskoj književnoj kritici okarakteriziran kao »središnja pojava hrvatskog književnog života druge polovice dvadesetog stoljeća« (Brlek 2013: 211), a neki su to razdoblje nazvali čak i »Šoljanovim dobom« (Stamać 2005). Pritom je indikativno da većina proučavatelja Šoljanov krimić Jednostavno umorstvo / Osumnjičeni uopće ne spominje, a i sam ga je Šoljan na neki način zatajivao. Tako npr. Draško Ređep navodi da su Izdajice (1961) prvi Šoljanov roman »a ne oni ›kriminalistički romani‹ koje je ovaj izuzetno strogi i neumoljivi čistunac i arbitar u poeziji i u literaturi uopšte ›pisao s komercijalnih razloga‹« (Ređep 1998 [1961]: 31). Ređep se očito oslonio na Bilješku o piscu u prvom izdanju Izdajica, gdje stoji sljedeća formulacija: »Osim kriminalističkih romana, koje je pisao s komercijalnih razloga, ovo mu je prvi roman« (Šoljan 1961: 215). Šoljanov »pokušaj« s kriminalističkim romanom kao »kuriozum« koji »nije za isticanje« spominju i neki kasniji kritičari (Selaković 1998 [1972]: 125). Spomenutim kritičarima, a vjerojatno i većini kasnijih, bilo je nezamislivo da ozbiljan pisac poput Šoljana piše neozbiljne knjige poput krimića, koji je u to vrijeme još uvijek imao status manje vrijedne, čak i bezvrijedne, književnosti, odnosno »parfemisanog smeća«, kako je ljubiće, krimiće, vesterne i slične romane svojedobno nazvao Miroslav Krleža. Usto, krimić je u to vrijeme smatran i nepotrebnim zapadnjačkim strancem, »buržujskom djelatnošću« stranom »socijalističkom duhu« na temelju kojeg je komunistička partija nastojala formirati jugoslavensko društvo blagostanja. Takav nepovoljan kulturni i društveno-politički kontekst te njegovi kasniji ostaci pridonijeli su dugotrajnoj šutnji o Šoljanovu krimiću, čemu je, kako sam nagovijestio, pridonio i sam autor koji ga gotovo nikada nije spominjao, a nije navođen ni u biobibliografskim bilješkama u njegovim knjigama (pri čemu to nužno ne znači da ga Šoljan tamo nije uvrštavao, možda su to bile odluke urednika ili nakladnika). No, osim toga indikativna je i činjenica da je Šoljan drugo, roto-izdanje svojeg krimića iz 1960. objavio pod pseudonimom.

Sve to rezultirao je time da je poslije prvog pojavljivanja sredinom 20. stoljeća taj roman sve do suvremenog izdanja (Šoljan 2022) bio gotovo sasvim zaboravljen,8 osim u najužem krugu (novijih) istraživača hrvatskog romana9 i pojedinih entuzijasta.10 A zaborav nije zaslužio zbog najmanje triju razloga. Kao prvo, roman je važan za Šoljanovu književnu biografiju – radi se o njegovu prvom objavljenom romanu i jedinom djelu pisanom u strogo žanrovskom ključu, odnosno jedinom koje ne pripada tzv. visokoj književnosti, koliko god da je taj pojam danas izgubio smisao. Kao drugo, roman je, kako sam ukratko skicirao u prethodnim poglavljima, važan za povijest hrvatskog krimića – radi se o prvom poslijeratnom hrvatskom kriminalističkom romanu, kojim započinje pravi kontinuitet tog žanra u hrvatskoj književnosti, koji traje do danas. I treće, možda i najvažnije, radi se o odličnom krimiću.

Šoljan radnju svojeg krimića temelji na istrazi umorstva koje se dogodilo pedesetih godina 20. stoljeća u jednoj zagrebačkoj gostionici, gdje je u ženskom toaletu pronađen ubijeni muškarac. Istragu preuzima inspektor Horvat, kojem djelomično pomaže i bliski prijatelj, odvjetnik Matetić, a traganje za ubojicom vodi ih i u Slavoniju, ali i u neposrednu ratnu prošlost. Radnja romana, dakle, slijedi uobičajenu žanrovsku shemu: sve počinje otkrićem trupla (poslije ih se pojavljuje još nekoliko), zatim se vodi istraga i na kraju je pronađen krivac koji biva kažnjen. Na djelu je tipičan primjer »linearno-povratne naracije« (Lasić 1973), u kojoj je gotovo svaki pomak u istrazi uvjetovan povratkom u prošlost, gdje leže najvažniji tragovi zagonetke. Roman barata i mnogim drugim elementima iz klasičnog žanrovskog inventara, kao što su iscrpna ispitivanja osumnjičenih i svjedoka, bolje reći nadmudrivanje s njima, pronalazak korisnih i lažnih tragova, donošenje ispravnih i pogrešnih zaključaka itd. Šoljan se, jednom riječju, pokazuje kao poznavatelj i praktičar konvencija žanra, a pritom je enigma osmišljena tako da je čitatelj teško može razriješiti prije istražitelja, dakle, prije samog kraja romana, što je, po mnogima, jedno od glavnih obilježja dobrih krimića.

Pritom se u romanu, kao i kod Zagorke, javljaju aluzije na Holmesa. Jedna od najupečatljivijih odnosi se na paralele između Šoljanova istražiteljskog dvojca Horvat – Matetić i Doyleova Holmes – Watson. Tako odmah na početku romana Horvat moli jednog policijskog kolegu da o pronađenom truplu obavijesti Matetića:

»Slušaj«, reče Horvat u hodu. »Učini mi uslugu i telefoniraj odvjetniku Matetiću...«

»Matetiću?«

»Da, mojem Watsonu. Znaš ga – to je onaj koji uvijek sa mnom u kavani raspravlja o kriminalističkim romanima...« (Šoljan 2022: 29–30).

Jednako kao što Horvat Matetića naziva Watsonom, Matetić njega naziva Holmesom. Naime, kako istraga napreduje, Horvat i Matetić razmjenjuju teorije o tome tko je, kako i zašto počinio ubojstvo, pri čemu Matetić smatra da je slučaj vrlo jednostavan i da je sve jasno, dok Horvat nije sklon brzim i jednostavnim zaključcima, što njegov prijatelj ironizira: »Ti si to, čini se, uzeo k srcu, Holmes. Ja ne vidim u tome nikakve misterije. Slučaj je jasan i mislim da samo treba poduzeti praktične mjere da se ubojica uhvati« (Šoljan 2022: 57).

Osim što jedan drugoga nazivaju imenima slavnog Doyleova dvojca, Horvat i Matetić dijele i neke njihove karakteristike. Tako glavnu riječ prilikom donošenja odluka i zaključaka ima Horvat jednako kao i Holmes, a Matetić i Watson su u podređenoj ulozi i po tome što ne sudjeluju u svim dijelovima istrage, odnosno Horvat i Holmes većinu istražiteljskih akcija poduzimaju sami. Doyleov i Šoljanov istražiteljski par povezuju i međusobna nadmudrivanja. Tako Šoljanov roman i započinje raspravom između Horvata i Matetića o tome koliko kriminalistički romani vjerno prikazuju zbiljska ubojstva i njihove istrage.11 Pritom Matetić zastupa tezu da su ubojstva u zbilji uvijek vrlo jednostavna, a da su u kriminalističkim romanima prikazana kao pretjerano složena, te da su istražitelji u romanima uvijek nerealno uspješni:

Pogledaj samo ovu gomilu detektivskih romana, koji se iz godine u godinu pišu na vagone po svim zemljama svijeta [...] Ljudi, koji ih pišu, izmislili su tisuće zamršenih načina umorstva, tisuće situacija, koje se vrlo vjerojatno nisu nikada dogodile u stvarnosti, niti će se ikad dogoditi. Neminovnost propasti ubojice u tim se literarnim zločinima tumači ili slučajnošću ili genijalnošću glavnog junaka. Ili ubojica bude neoprezan [...] ili je glavni detektiv tako genijalan da vidi ono što nijedan smrtnik inače nije u stanju primijetiti, kao recimo Sherlock Holmes. (Šoljan 2022: 21–22)

Horvat se ne slaže s njim i iznosi oprečno mišljenje – da su ubojstva u zbilji uvijek složena, a u romanima pojednostavljena:

...u cijeloj svojoj praksi nisam sreo slučaja, koji bi bio jednostavan. Svaki je slučaj, ma kako jednostavno izgledao na prvi pogled u stvari kompliciran tisućama sporednih stvari. A kriminalistički roman nalik je na rješavanje šahovskog problema koji pisac mora pojednostaviti zato da bi ga mogao na kratkom prostoru rješavati [...] Tako ni pisac ne daje cijelu pozadinu kriminala, okolnosti pod kojima je ubojica bio odgojen, sve odnose između lica, njihovu prošlost [...] Za čitaoca je zato takav problem kompliciraniji iako je u stvari pojednostavljen. Slučaj u stvarnosti za tebe izgleda jednostavniji, iako je ustvari kompliciraniji. (isto: 24)

Budući da ni jedan od njih ne odstupa od svojeg mišljenja, dogovore se da će svoje teze provjeriti kroz prvi slučaj ubojstva koji će se dogoditi, a taj se slučaj događa ubrzo nakon što se njih dvojica raziđu svojim kućama. I na kraju istrage – na čijem je početku izgledalo da je vrlo jasno tko je ubojica – Matetić mora priznati Horvatu da je bio u krivu: »Slučaj baš nije jednostavan i drago mi je da sam bar dijelom sudjelovao u ovako uspješnoj istrazi [...] Moram te samo zamoliti za oproštenje jer katkad nisam vjerovao u opravdanost tvoje metode« (isto: 209). Drugim riječima, Matetić je priznao da kriminalistički romani ne prikazuju zbilju toliko iskrivljeno koliko se njemu činilo, kao i da književni istražitelji nisu u romanima previše idealizirani.

U svakom slučaju, raspravom između Horvata i Matetića Šoljan autoreferencijalno propituje žanrovske konvencije krimića, odnosno svoj roman ne započinje »intrigom zločina, nego intrigom vlastite spisateljske pozicije« (Stanić 2022: 58). A da je svega toga bio itekako svjestan, Šoljan pokazuje i u intervjuu koji je objavljen prije prvog nastavka Jednostavnog umorstva u Globusu (Šoljan 1955), klasificiranjem svojeg krimića u »engleski tip«, koji »se sastoji u tome da se dva mozga bore tokom cijele pripovijesti« i »gdje se zločin desi na početku, a rješenje je na kraju«, dodajući da je on u svojem krimiću usto nastojao ipak prikazati i »neku socijalnu sredinu, u kojoj se zločin odigrao«, što ga približava tipu »socijalno-kriminalističkog« romana (isto). Osumnjičeni zaista pripadaju tzv. engleskom tipu krimića, u čijem je fokusu nepoznanica tko je i zašto počinio zločin (whodunit), pri čemu se do razrješenja dolazi intelektualnim naporom, a ne opasnim akcijskim potjerama kao u tzv. »američkom tipu« krimića, koji Šoljan također spominje. Osim teorijskih, Šoljan u odgovoru na pitanje što ga je ponukalo na pisanje krimića pokazuje i književnopovijesnu osviještenost: »Nedostatak domaće literature na tom području potakao me na pokušaj stvaranja domaćeg kriminalističkog romana« (isto).

Iako se, kao i Zagorka, odlučio za tzv. engleski tip krimića,12 Šoljan svojeg detektiva oblikuje bitno drugačije nego je bilo uobičajeno u toj tradiciji. Kao i Zagorkin Šimek, i Šoljanov Horvat nema nadnaravne kognitivne ili kakve druge sposobnosti, niti je osobenjak poput Doyleova Holmesa ili Herculea Poirota Agathe Christie. Riječ je o običnim policajcima, samcima koji vode običan život, i koji se oslanjaju na vlastiti prosječan intelekt i nešto izraženiju intuiciju. Ono što je kod Horvata, slično kao i kod Šimeka, iznadprosječno odnosi se prije svega na osjećaj za pravdu, što ga najviše i motivira da razrješuje zločine:

Osjećao se ponovno kao lovac koji kreće u potjeru, napet i pripravan da se sretne s neprijateljem na svakom koraku, nastojeći ga nadmudriti, nanjušiti mu tragove, rasplesti mrežu njegova kretanja i postupaka. Ali nimalo željan neprijateljeve krvi, nego ravnodušan prema svojoj žrtvi, oružje u rukama sile jače i od progonjenog i od progonitelja. Jer to je moj posao, mislio je Horvat. Da ulazim ovako kroz neka mračna vrata u neki uski hodnik, da u malim opasnim prostorijama pronalazim mrtve i da ih osvećujem. Nezainteresirano. Neminovno. Ne u ime krvi i srodstva, nego u ime pravde. (Šoljan 2022: 39)

Zagorkin i Šoljanov krimić povezuje i lokaliziranje radnje. Taku su istražitelj, žrtva, osumnjičenici i uopće cijela radnja Šoljanova krimića smješteni u poslijeratni Zagreb, točnije u tzv. niže društvene slojeve (gostioničari, konobari, kožari, tekstilni radnici, seljaci), gdje se pojavljuju i različiti kriminalni likovi (kamatari, šverceri, ratni profiteri i drugi).

Prema zaključku

S obzirom na početni diskontinuitet kriminalističkog romana u hrvatskoj književnosti, odnosno na činjenicu da je između prvog i drugog hrvatskog krimića prošlo gotovo pola stoljeća, moglo bi se govoriti o dvama počecima tog žanra u nas. Prvi početak (ili prapočetak) označila je Kneginja iz Petrinjske ulice (1910) Marije Jurić Zagorke, koja je ostala gotovo izoliran slučaj sve do sredine 20. stoljeća, kada svoj krimić Jednostavno umorstvo (1955; 1960. pod naslovom Osumnjičeni) objavljuje Antun Šoljan, koji je čak proglašavan prvim hrvatskim krimićem13 ili pak prvim pravim izdankom tog žanra (Brešić 1994).

Kako bilo da bilo, indikativno je da i Zagorka i Šoljan u svojim krimićima s jedne strane aludiraju na (Doyleova) Holmesa, a s druge strane svoje detektive oblikuju u suprotnosti prema njemu. Takav dvosmjerni odnos prema slavnom prethodniku očito je motiviran s jedne strane nadovezivanjem na njegovu popularnost i legitimiranjem žanra kojim pišu, a s druge težnjom prema autentičnosti. Kada se sagledaju Zagorkine i Šoljanove poveznice s Holmesom, vidljivo je da je prevagnulo potonje, odnosno da je i jednom i drugom bilo važnije stvoriti autentične detektive, ali i autentične romane budući da radnju posve lokaliziraju u hrvatski kontekst. Oboje pritom ipak nasljeđuju glavne konvencije klasične engleske (dobrim dijelom holmesovske) tradicije krimića u kojoj je fokus na zagonetki (whodunit), s nešto izraženijom socijalnom dimenzijom. Svim tim obilježjima Zagorka i Šoljan u svakom su slučaju udarili temelje najproduktivnijoj tradiciji hrvatskog krimića, koju su poslije njih učvrstili ponajbolji hrvatski pisci krimića, poput Nikolića, Pavličića i Tribusona.

Literatura

• Brešić, Vinko (1994) »Hrvatski krimić: prilog povijesti hrvatske trivijalne književnosti«. Novija hrvatska književnost: rasprave i članci. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, str. 119–146.
• Brlek, Tomislav (2013) »Pravilnost u mijenama«. U: Šoljan, Antun: Svojeručno – Šoljan: izabrane pjesme Antuna Šoljana, prir. Tomislav Brlek. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, str. 211–237.
• Čarapina, David (2022) »Prvi među umor(e)nima«. Republika, god. 78, br. 5–6, str. 63–66.
• Čutura, Vedran (2021) Fenomenologija zločina u hrvatskome kriminalističkom romanu. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
• Donat, Branimir (1993) Bogatstvo vrta: studija o književnom djelu Antuna Šoljana. Zagreb: Durieux – Nakladni zavod Matice hrvatske – Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta.
• Donat, Branimir, ur. (1998) Književna kritika o Antunu Šoljanu (1956–1997). Zagreb: »Dora Krupićeva«.
• Jukić, Tatjana (2012) »Holmes i slučaj«. Vijenac, god. 20, br. 482–483. (pristup 14. prosinca 2022)
• Juričić, Antonio (2004) »Povijest i poetika hrvatskog kriminalističkog romana«. Medij hrvatske književnosti 20. stoljeća: zbornik radova III. znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem, ur. Branimir Bošnjak. Zagreb: Altagama, str. 231–238.
• Jurić, Marija Zagorka (1953) Kako je bilo. Beograd: Izdanje redakcije Zabavnog romana.
• Jurić, Marija Zagorka (2014 [1910]) Kneginja iz Petrinjske ulice. Zagreb: EPH Media.
• Kolar, Mario (2022) »Šoljanov kratki izlet u krimić«. U: Šoljan, Antun: Osumnjičeni, ur. Maja Šoljan. Zagreb: Vuković & Runjić, str. 9–[17].
• Lasić, Stanko (1970) »Bibliografija suvremene hrvatske proze (1945–1966)«. Croatica, god. 1, br. 1, str. 261–421.
• Lasić, Stanko (1973) Poetika kriminalističkog romana: pokušaj strukturalne analize. Zagreb: Liber – Mladost.
• Lasić, Stanko (1986) Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1873–1910): uvod u monografiju. Zagreb: Znanje.
• Lasić, Stanko (1988) »Pogovor«. U: Jurić, Marija Zagorka: Kneginja iz Petrinjske ulice: kriminalistički roman iz zagrebačkog života. Zagreb: Mladost, str. 441–445.
• Mandić, Igor (2015) Principi krimića: konture jednog trivijalnog žanra. Zagreb: V.B.Z.
• Milanja, Cvjetko (1996) Hrvatski roman 1945.–1990.: nacrt moguće tipologije hrvatske romaneskne prakse. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
• Nemec, Krešimir (1998) Povijest hrvatskog romana od 1900. do 1945. godine. Zagreb: Znanje.
• Nemec, Krešimir (2003) Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine. Zagreb: Školska knjiga.
• Novak, Slobodan Prosperov (2004) Povijest hrvatske književnosti, sv. III: Sjećanje na dobro i zlo. Split: Marjan tisak.
• Pavličić, Pavao (1990) Sve što znam o krimiću. Zagreb: »Filip Višnjić«.
• Pavličić, Pavao (2001) Rukoljub: pisma slavnim ženama. Zagreb: Mozaik knjiga.
• Pavličić, Pavao (2022) »Jednostavno umorstvo«. U: Šoljan, Antun: Osumnjičeni, ur. Maja Šoljan. Zagreb: Vuković & Runjić, str. 215–[223].
• Primorac, Antonija ([2023]) »Sherlock Holmes and dis Doppelgänger: For an Anti-Atlas of World Literature«. U: Anti-Atlas: Towards a Critical Area Studies, ur. Tim Beasley-Murray, Wendy Bracewell i Michał Murawski. London: University College London Fringe Press [rad je u postupku objavljivanja].
• Radić, Damir (2022) »Reizdanje važno za povijest domaćeg krimića«. Književna republika, god. 20, br. 7–12, str. 192–194.
• Ređep, Draško (1998) »Od istog čitaoca«. U: Književna kritika o Antunu Šoljanu (1956–1997), prir. Branimir Donat. Zagreb: »Dora Krupićeva«, str. 31–[34].
• Schult, Ulrike (2009) Lebenswirklichkeit im Sozialismus im Prisma der Populärliteratur: Der kroatische Kriminalroman der 1950er und 1960er Jahre [Magisterarbeit]. Leipzig: [Universität Leipzig, Institut für Slavistik].
• Selaković, Milan (1998) »Zanovijetanje iz zamke i bez zamke«. U: Književna kritika o Antunu Šoljanu (1956–1997), prir. Branimir Donat. Zagreb: »Dora Krupićeva«, str. 125–[129].
• Solar, A. T. [Šoljan, Antun] (1960) Osumnjičeni. Zagreb: Privreda.
• Stamać, Ante (2005) Zapravo Šoljan. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika.
• Stamać, Ante (2013) Zapravo Šoljan. Drugo izdanje. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika.
• Stanić, Saša (2022) »Osumnjičeni privedeni opusu autora«. Republika, god. 78, br. 5–6, str. 55–61.
• Šoljan, Antun (1955) »›Globus‹ uskoro počinje objavljivati prvi domaći kriminalistički roman: Antun Šoljan o svom romanu ›Jednostavno umorstvo‹«. Globus, god. 2, br. 63 (28. svibnja 1955), str. 9.
• Šoljan, Antun (1961) Izdajice: roman. Zagreb: Zora.
• Šoljan, Antun (2022) Osumnjičeni, ur. Maja Šoljan. Zagreb: Vuković & Runjić.