Stiloteka

(Ivo Pranjković. 2003. Jezik i beletristika. Zagreb: Disput)

Josip Užarević. 2003. Jezik u književnome djelu. Republika 12: 122–126.

1.

Zajedno s Petrom Guberinom, Radoslavom Katičićem, Krunoslavom Pranjićem, Branka Vuletićem, Mirkom Petijem - Ivo Pranjković ide u red onih hrvatskih jezikoslovaca kojima je proučavanje načina na koji funkcionira jezik u književnosti (kao jezičnoj ili verbalnoj umjetnosti) jedan od važnih i trajnih interesa. O tome govori činjenica da je knjiga Jezik i beletristika nastala kao rezultat tridesetogodišnjega rada (1973-2003) na rečenome području.

Šesnaest rasprava sabranih u knjizi raspoređeno je u tri poglavlja od kojih su u prvo uvršten radovi »općeteorijske i/ili općemetodološke naravi« (Stilistika i normativistika: Prilog raspravi o naravi stilogenosti; Frazeologizam i aforizam), u drugo – analize hrvatskoga i/ili bošnjačkoga pjesništva 20. stoljeća (Antun Branko Šimić, Dobriša Cesarić, Salih Alić, Mehmedalija Mak Dizdar, Ibrahim Kajan, Mile Pešorda, te sintetska rasprava O nekim gramatičko-leksičkim osobitostima suvremenog hrvatskog pjesništva), a u treće – rasprave o proznim djelima Eugena Kumičića, Ive Andrića, Ahmeda Muradbegovića, Vladana Desnice i Joze Laušića. Na kraju knjige pridodani su Izvori i literatura, Bibliografska bilješka, Pojmovnik, Kazalo imena te Bilješka o autoru.

U ovome prikazu obratit ću pozornost ponajprije na teorijske i metodologijske aspekte dane knjige.

2.

U općem smislu Pranjković shvaća stil kao »način porabe jezika« (130), a u užem smislu – kao otklon od norme, tj. od običnoga, svakodnevnoga, automatiziranoga govora (10, 132 i drugdje). U osnovi stilogenosti (stilske obilježenosti) jest mogućnost izbora, ili u Pranjkovićevoj terminologiji – varijantnost. Upravo je na ideji varijantnosti, kao ishodišnoj, zasnovana prva rasprava - Stilistika i normativistika: prilog raspravi o naravi stilogenosti. Tamo je izgrađen cijeli sustav stilskih figura odnosno tropa (od metafore, metonimije, sinegdohe, antonomazije, alegorije i personifikacije preko apostrofe, katahreze, perifraze, eufemizacije, litote i parafraze do prispodobe, tautologije, sinonimije, pleonazma i antimerije) kojim se pokazuje da »gotovo sve klasične retoričke figure, barem one koje uključuju i plan sadržaja, […] počivaju na varijantnosti. Pritom se, u skladu s Pranjkovićevom tezom, npr. metafora Noć je slijepa i gluha ili metonimija Nosi srebro i zlato shvaćaju kao stilski obilježene inačice neobilježenih (neutralnih) izričaja: U noći se ništa ne vidi i ne čuje te Nosi nakit od srebra i zlata (Nosi odjevne predmete ukrašene srebrom i zlatom).

Uvjerljivom se i plodnom, s jezikoslovnoga stajališta, čini Pranjkovićeva postavka da bi se svi »funkcionalni stilovi« mogli rasporediti prema stupnju varijantnosti što ga pretpostavljaju ili dopuštaju. Oni bi se tako približavali ili polu normativistike (koja nastoji ukinuti varijantnost) ili polu stilistike (koja ne samo da potiče varijantnost nego ju i pretpostavlja). Tako bi npr. administrativni i znanstveni stil bili pod pretežnom ingerencijom normativistike, a razgovorni i beletristički – pod pretežnom ingerencijom stilistike (10). Pritom, ističe Pranjković, »književnoumjetnički stil i privlači (s pravom) najviše pozornosti proučavatelja stila baš zato što su u njemu obilježene inačice najčešće i funkcionalno najopterećenije« (10).

Stoga i samu stilistiku Pranjković određuje kao »svojevrsno proučavanje jezičnih inačica u kojemu se pozornost posvećuje onoj inačici (ili inačicama) koja ne neki način ima veze s deautomatizacijom jezičnoga koda, koja svojom rijetkošću, neobičnošću, novošću ili sl. svraća na se pozornost sudionika komunikacije odnosno stilističara (ili stilografa), tj. proučavatelja takvih pojavnosti u jeziku« (10). Ovdje se nazire mogući »stilistički paradoks« kada je i pitanju odnos jezikoslovno shvaćene stilistike prema jezičnoj umjetnini. Naime, Pranjković opravdano citira Krunoslava Pranjića koji ističe da postoje mnogi primjeri »gdje poezija poezijom biva zbog svoje striktne gramatičnosti, da, pravilnosti« (11). Ili, riječima sama Pranjkovića, deautomatizirani elementi diskurza nemaju dakle sami po sebi nikakve aksiološke prednosti pred automatiziranima« (131). Drukčije rečeno, postoje jezičnoumjetnička djela koja se od običnih, svakodnevnih, komunikacijsko-obavijesnih iskaza ne razlikuju ni po kakvim jezično-stilskim obilježjima. Potpuno legitimno opisujući jezik takvih djela – lingvisti, dakle, ne postavljaju sebi zadaću da riješe problem (eventualne) nadjezičnosti (translingvalnosti) jezičnih umjetnina, tj. njihove »umjetničke specifičnosti«. Lingviste-stilističare zanima »stilogenost« na cijelome području jezika, a ne samo u književnosti – književnost je za jezikoslovca tek jedna od zona jezične djelatnosti. Zanimljiv je npr. podatak da je 90% frazeologizama, koji se tradicionalno svrstavaju u jezično-lingvističku domenu (a ne u jezičnoumjetničku ili književnoteorijsku), stilski obilježeno (18).

Ipak, čini se nedvojbenim da je s motrišta potrage za »literarnošću« ili umjetničkom biti književnoga djela, i problem stila moguće postavljati i rješavati na drukčiji – književnoteorijski – način. Taj, način, dakako, može dovoditi u pitanje ne samo (lingvistički) pojam stila nego i stilistiku kao posebno književnoistraživačko područje. (Što se mene tiče, smatram da je u književnoj teoriji pojam stila potreban odnosno poželjan – ne samo zbog očuvanja retoričke i poetičke tradicije nego i zbog sistemske ucijepljenosti toga pojma/fenomena u neke tipove suvremenih književnoznanstvenih istraživanja. O tome nešto poslije.)

Govoreći o tome da jezična poraba (način verbalnoga ponašanja; pod tim se, kako izgleda, misli na Jakobsonov »govorni događaj«, a možda čak i na »funkcionalni stil«) nije isto što i jezična funkcija, Ivo Pranjković uvodi pojam cilj komunikacije za koji tvrdi da određuje narav jezičnih funkcija (npr. referencijalnu funkciju, poetsku, fatičku i dr.). Dakle, hijerarhija jezičnih funkcija ovisi o cilju komunikacije, a cilj komunikacije »predstavlja izvanjezičnu i izvanlingvističku datost koju je teško uključivati u lingvistička istraživanja« (130). Rečeni stav svjedoči o tome da je Pranjković i te kako svjestan granica lingvistike – ne samo s obzirom na funkcioniranje jezika u umjetnosti nego i s obzirom na njegovu ulogu u svakodnevno-pragmatičnim situacijama. Sve rečeno mogli bismo sažeti u ovaj stav: jezik nadilazi jezikoslovlje.

Pranjkovićeva knjiga pokazuje, kako se meni bar čini, da pojmovi »stil« i »stilska obilježenost« imaju svoje zakonito mjesto u proučavanju književnih odnosno jezičnoumjetničkih fenomena. Pritom polazim od stava da se »stil« i »stilska obilježenost« zasnivanju na ideji jezičnoga vrijednosno-semantičkoga (dis)kontinuuma što se rasprostire od pola »plus« preko »nulte« ili »neutralne« zone do pola »minus« (čime je a priori osigurana jezična varijabilnost, odnosno polisemičnost). Već samo opcrtavanje vrijednosno-semantičkoga polja – bilo da je riječ o pojedinačnoj pjesmi, ciklusu, zbirci, opusu ili književnopovijesnome razdoblju – stvara uvjete za stilogeno pozicioniranje pojedinih elemenata i razina takve cjeline. Pranjković implicitno pokazuje kako funkcionira svako od spomenutih polja. On tako analizira Cesarićevu pjesmu Željeznicom (Lingvostilistička analiza Cesarićeve pjesme Željeznicom), Laušićev roman (Leksičke osobitosti Laušićeva Samostana), pjesničku zbirku Maka Didzara (Slovo o slovu ili marginalije o jeziku Kamenog spavača), ciklus Andrićevih pripovijesti (O leksiku Andrićevih fratarskih pripovijesti), opus (Šimićeva jezična praksa), ali i pjesništvo cijeloga razdoblja (O nekim leksičko-gramatičkim osobitostima suvremenog hrvatskog pjesništva).

Osim toga, kada govorimo o odnosu jezika i književnosti, uvijek valja imati na pameti da je tu riječ o svojevrsnu konglomeratu osobnih ili privatnih jezika. Na to, kao što smo vidjeli, upozoravaju već podnaslovi Pranjkovićeve knjige (usporedi i ova poglavlja: Jezik Saliha Alića, Jezik u pjesmama Ibrahima Kajana, Jezik Eugena Kumičića, Jezik Ahmeda Muradbegovića, i sl.).

3.

Pranjković zajedno sa Šimićem, Desnicom i drugim umjetnicima riječi uviđa da jezik ima najmanje dvije disparatne uloge – on s jedne strane može, kako je to formulirao A. B. Šimić, služiti kao »sredstvo za sporazumijevanje«, a s druge – kao »sredstvo za pjesništvo, za umjetnost« (38). »Jezik umjetnika odnosi se prema svakodnevnom govoru kao gotovo djelo (npr. kip) prema materijalu iz kojeg je načinjeno« (38). Drugim riječima, jezik je pjesmi građa kojom ona – pjesma – manipulira u skladu s nekakvim svojim, nerijetko protulingvističkim i protufilologijskim pravilima. Zato »pjesnička uporaba jezika« uvijek rezultira »svojevrsnom resemantizacijom, preosmišljavanjem, deautomatizacijom jezika kao komunikacijskoga koda« (39-40). Ovomu bih dodao da »jezik u pjesničkome djelu« ne bi trebalo – s književnoteorijskog aspekta – smatrati devijacijom ili otklonom u odnosu na komunikacijski ili razgovorni (ili neki drugi »normalni«, standardni) jezik, nego prije kao kvalitativnu novinu koja se očituje u personalnosti, neponovljivosti, svjetotvornosti (modelativnosti), estetskoj vrijednosti, sveobuhvatnosti takva jezika. Tu jezik, naime, nije više »medij«, nego se on pretače u »poruku«. Drukčije rečeno, u umjetnosti je jezik obuhvaćen porukom – ma koliko to, možda, svetogrdno zvučalo za lingvističke uši. Ono, dakle, što suvremena teorija medija otkriva kao »novu istinu« (»Medij je poruka«) – umjetnost poznaje i prakticira od pamtivijeka. To nipošto ne znači da takvi »individualni ili personalni jezici« žive u zrakopraznu prostoru – bez kontakta s konkretnim životom, epohom, društvom. Naprotiv, umjetničko djelo rečene odnose pretpostavlja, a ne isključuje. Kako to čini – ostaje jednom od lingvističkih i književnoteorijskih tajna.

Pranjkovićeva knjiga na diskretan način sugerira ideju da »pjesnička riječ« (odnosno jezik u pjesničkome djelu) ima dva obilježja koja se u prvi mah mogu učiniti suprotnima. S jedne strane, već smo vidjeli, pjesništvo shvaća jezik kao nešto supstancijalno, ekvivalentno stvarima i stvarnosti. Jezik je, rekosmo, materijal za pjesmu. Indikativno je u tome smislu Šimićevo shvaćanje rime: »Riječi treba da se rimuju onda kad se rimuju stvari. Rima je kao jek i odjek« (45). Stvar je u tome da, po Šimićevu shvaćanju, riječ kao akustična pojava reflektira predmete i pojave što ih označuje (npr. »šum«, »žamor«, »šumor«). Samo se »kod predmeta koji su bezglasni« ne opaža ovisnost riječi o predmetima (38). Iz toga zaključujemo da riječi u pjesničkome djelu imaju drukčiji stvarnosni status nego u svakodnevnome govoru. To jest: riječi u umjetničkome djelu jesu (ili bar hoće biti) stvarnost, a nisu tek posrednik stvarnosti – njezin znak, slika ili simbol.

S druge strane Pranjković govori o metajezičnosti pjesništva. Analizirajući tako pjesništvo Mile Pešorde, autor zapaža da je tamo »jezik izrazito u prvom planu ne samo kao materijal za pjesmu nego i kao svojevrsni metajezik, kao jezik kojim se i u pjesmi vrlo često govori o jeziku« (113). Zato je to pjesništvo »izrazito metajezično, 'gramatikalizirano', vjerojatno više negoli pjesništvo bilo kojeg drugog hrvatskoga pjesnika« (121). Na drugome pak mjestu, u kontekstu razgovora u suvremenome hrvatskom pjesništvu, Pranjković svaku deautomatizaciju (kojom se, podsjetimo, definira stilogenost) povezuje s autoreferencijalnošću odnosno s metajezičnošću: »deautomatizacijom jezik sam 'razotkriva' svoje unutrašnje zakonitosti i upozorava na njih. Time što biva deautomatiziran jezični kod prenosi i 'dodatne obavijesti' o sebi. U tom bi se smislu moglo govoriti i o 'metajezičnosti' pjesništva (ili o 'poetsko-metajezičnoj' funkciji)« (132). Taj stav još jednom potvrđuje postavku da jezik nadilazi svoj metajezik, i da umjetničko djelo ne gradi samo odnos prema izvanjezičnoj stvarnosti nego isto tako i odnos prema vlastitoj jezičnosti.

Različitost lingvističko-stilističkoga i poetičko-stilističkoga pristupa jezičnim pojavama u pjesništvu (i književnosti u cjelini) možemo ilustrirati dvama primjerima: odnosom prema metafori i odnosnom prema poslovicama. Dok Pranjković – polazeći od lingvističkih načela analize – metaforu vidi kao »neobičnu i neočekivanu leksičku valentnost«, odnosno kao »značenjsku nesnošljivost« (109 i drugdje.), poetičar će u metafori često vidjeti osnovno (»normalno«) načelo pjesničkoga stvaranja – metafora će se u poetici, dakle, više shvaćati kao polazište (načelo), a manje kao rezultat jezičnostvaralačkoga procesa. Što se poslovica tiče, lingvist ih razumijeva kao »poseban tip frazeologizama« (19), dok ih književni teoretičar redovito tretira kao samostalna umjetnička djela ili, u svakome slučaju, kao književnoumjetnički žanr (tzv. mali, sitni ili jednostavni oblici).

Vlastite analize načina na koje funkcionira jezik u književnim djelima Pranjković u pravilu komponira na sljedeći način. On na početku postavi tezu, koju bismo mogli označiti kao »poetičku«, a zatim tu tezu ilustrira brojnim, pomno iščitanim i probranim primjerima »lingvističke« naravi. Tako npr. analizirajući »Šimićevu jezičnu praksu«, Pranjković najprije izdvaja fenomen kumulacije, gomilanja, a potom daje primjere za to: gomilanje pridjevskih riječi (atributa), gomilanje predikata, subjekata, objekata, adverbijala (priložnih oznaka) itd. Na sličan su način izdvojena i oprimjerena i druga obilježja Šimićeva jezika: ponavljanja, asindetske konstrukcije, narušavanje gramatičke valentnosti, leksičke osobitosti.

Mnoštvo »lingvističkih« primjera u pravilu nudi, a ponekad gotovo nameće daljnje »poetičke« razradbe. Međutim, Pranjković se othrvava sablazni književnoteorijskih izvoda i vjerno slijedi svoju lingvističku muzu. Kao ilustracija može poslužiti Šimićeva uporaba pridjeva »plav« i »crn«. Primjeri što ih daje Pranjković navode na misao da te dvije boje u Šimićevu poetičkome (i pjesničkome) sustavu zauzimaju antitetičke pozicije: crno se povezuje s bezdanom, ponorom, opasnošću i smrću, a plavo sa svjetlošću, visinom, duhovnošću, onostranošću. Kako se čini, cjelokupna bi se paleta Šimićevih boja mogla na sličan način poetički usustaviti. Kada se pak navode primjeri »plavoga« u pjesništvu Maka Dizdara – gotovo se sama od sebe nameće tipologijska, a možda i genetska srodnost Šimićeva i Dizdareva plavetnila…

Indikativno je da pristup pojedinačnoj pjesmi razbija shemu teza + primjeri: u tome slučaju analiza, poput same pjesme, teži povezanoj, unutarnje uvjetovanoj i osmišljenoj cjelini. U svojoj analizi Pranjković polazi od postavke da je Cesarićeva pjesma Željeznicom zasnovana na ponavljanju koje se u danome slučaju očituje kao jednolično kloparanje kotača na željeznici. A to kloparanje sa svoje strane »simbolizira monotono protjecanje života; njegovu ograničenost, izgubljenost, besmislenost« (64). Nakon toga slijedi analiza ritma (u kojoj se kao zanimljiva i važna pojavljuje postavka o utjecaju reda riječi na ritam), leksičkoga inventara, motivskih ciklusa u Cesarićevu pjesništvu. A svemu je tomu cilj – ne toliko lingvistička koliko poetička rekonstrukcija svijeta Cesarićeve pjesme i sveukupne njegove lirike. Stoga bi se moglo reći da ovdje lingvist Pranjković, u početku svoje znanstvene karijere, popušta pred pjesmom kao translingvističkom stvarnošću.

4.

Knjiga Ive Pranjkovića Jezik i beletristika, bez obzira na njezinu metodologijsku »staromodnost« (ili možda baš njoj zahvaljujući), obnavlja i/ili pokreće niz relevantnih pitanja o odnosu jezika i književnosti. Pranjkovićeve ocjene jezičnih procesa u suvremenome hrvatskom pjesništvu nedvojbeno će zbog svoje relevantnosti i utemeljenosti izazvati pozornost i suglasnost mnogih koji se bave tim područjem (npr. da »jezik postaje ne samo sredstvo prenošenja obavijesti nego u određenom smislu i obavijest sama«, 134; da je vidljiv »utjecaj razgovornog (pa i publicističkog) stila na suvremeno pjesništvo«, što se među ostalim ogleda u drastičnu smanjenju atributa te povećanju broja gramatikaliziranih riječi (priloga čestica, zamjenica itd.), 149). Osim toga, već sama građa, njezin izbor i klasifikacija, omogućuje, kao što sam pokazao, mnoštvo daljnjih analitičko-istraživačkih perspektiva. Zato je potpuno u pravu Ivo Pranjković kad ističe da »lingvisti imaju i pravo i dužnost [ovdje bih svakako nadodao: i zadovoljstvo, nap. J. U.] da se bave pjesništvom bez obzira na to hoće li njihove rezultate biti moguće iskoristiti u teoriji književnosti« (132). I to pravo, dužnost i zadovoljstvo nije potrebno ni pred kim posebno obrazlagati ili braniti, ponajmanje pred književnim teoretičarima.