U stihovima poljskoga književnika Tadeusza Różewicza suvremena poezija metaforička je preslika borbe za disanje. U zasad trima objavljenim pjesničkim zbirkama (Metakmorfoze, Pratišina, Sang), koje potpisuje naš današnji gost Alen Brlek, čitatelj se također susreće s disanjem, ali osvještava ga na različite načine.
Ritam disanja može poslužiti kao predložak za jezičnu gradnju pjesme (»Elokventne suze«), diktat disanja koji zadaje pjesma čitatelju osvještava sam proces čitanja tako da ju poželite pročitati naglas (»Songularity«) ili pjesma može biti u potpunosti poistovjećena s disanjem (»Buđenje pigmenta«). Posebno je zanimljivo to što nakon čitanja imate osjećaj kao da ste čitali rimovanu pjesmu, dok vas sam pogled na nju razuvjerava. Zbog toga nas je zanimalo kako se zapisana pjesma može ritmizirati bez rime i kakav je učinak moguće proizvesti začudnim smještanjem zareza ili točke u pjesmi. Shvaća li Brlek jezik instrumentom izražavanja slobodne volje ili je on alat koji ne dozvoljava pjesničku slobodu, koliko ga pjesnički jezik i tekstualni okvir ograničavaju, a koliko mu dizajnerska i tipografska rješenja omogućuju da bude subverzivan.