Prijepise dajemo doslovno, onako kako smo rukopise pročitali, poštujući piščevu interpunkciju, veliko i malo početno slovo, intervencije poput podvlačenja, precrtavanja, dodavanja marginalija, tek što tekst između redaka i rubne bilješke unosimo susljedno. Ni u kakve ispravke nismo se upuštali, ako piše prezime Svajčer, tako smo i prenijeli. Što nismo umjeli pročitati i što nam je dvojbeno, označili smo sa [?].
Prilog 1.
Prijepis autografa pisma I. K. S. Stanku Vrazu, Beč, 22. VI. 1842. (Kukuljević Sakcinski 1842c),67 URL
[1]
U Beću68 dan 22 Junij 842
Mili Stanko!
Šest danah bavim se već u okružju veličanstvenih zidinah bečkih i još nisam toliko vremena steči mogao, da tebi polag obečanja mojega pišem, ja trajam ovde vrěme moje kao u jednom ugodnome snu, iz jedne zabave lětim u drugu, sladka ćutenja menjaju se u meni s još sladjimi, jedno ugodno proživljeno magnutje, nosi mi stotinu drugih još ugodniih – jednom rěćju ja živim ovde sretno, živim zadovoljno! to će mnogo reći! – Kakova je velika razlika medju životom bečkim i zagrebačkim! u domovini našoj živi se oli u budućnosti, oli u prošastnosti oli pako u carstvu fantomah i prazninah. – ovde žive ljudi u sadašnosti i zbiljnosti i ćute u sebi da žive, i žive da ćute. – Malo ima ljudih ovde koji bi tumarali po zraku bez sverhe i bez plana, koji bi si život u drugoj slici uobražavati htěli, nego u onoj u kojoj ga vide, u nas ima takovih dosti, nu ja mislim da je tomu iz večje strani uzrok žalostno i zlosretno položenje naroda našega.
Ti ćeš bez dvojmbe rado ćuti nešto i od putovanja mojega, s veseljem mogu ti javiti, da je život moj na putu ne manje ugodan bio, kao i ovdešni – Moji suputnici bili su sami izobraženi ljudi, to je već velika slast za izobraženje ljubećeg čoveka kad s izobraženimi ljudi občiti može, nu što mene još više zavnimaše, bili su medju putnici mojimi i dva Slaveni, jedan sveštenik rodom slovak, drugi jedan mladi tergovac rodom Ilir, on [?] je iz Banata, iz jedne veoma dobro stojeće kuće, zakona gerčkog, i u mislih, u ćutenju i u sercu Ilir dušom i tělom, putovao je mnogo po světu i svět ga je izobrazio. Možeš si misliti kakovu [?] slast u meni čutih, kad ga s vatrenostju i s ushićenjem govoriti čuh da slušah, od naroda svojega, od imena ilirskog, i od dužnosti pravog istinitog domorodca jugoslavenskog.
“Verujte mi gospodine! govorjaše on, kako ja, misle i ćute svi sunarodnici moji po Banatu i po Sremu koje god věre oni bili, ako su samo jedanput granice kuče svoje prekoračili, i po světu malo s razlogom se razgledali.”
[2]
Istina je da onaj putnik, koj je po Italii, po Nemačkoj i po drugih izobraženih deržavah putovao, na putu iz Horvatske odo Austrie malo ili ništa zavnimivog nenahodi – nu Slavjan, osebito Horvat koj ovim putom putuje nahodi ćuti u tom veliku slast što svuda rodjenu svoju braću nahodi. – Dva čitava dana vozi se čovek od Drave počemši odo granice austrianske kroz tako nazvanu Magjariu ili po naški Ugarsku – nu osim u okružju od četiri štaciah nenahodi on nigde žitelje od ponosite kervi magjarske, jedinio prostor od Mure počemši odo sombateljskih poljah obitavaju Magjari, od Kisega počemši do granice austrianske Vindpassinga /Windenpass/ nahode se sami tako nazvani vodeni Horvati poměšani s Němci, nu znamenito je da su isti ovi Nemci u nošnji, u licu, i u stazu podobni sasvime Horvatom tako da jednog od drugog razlučiti nemožeš, – nu [?] svi su krepki čversti visoki ljudi, što me uvěk u toj misli utverdjava da su pradedovi njihovi od berdovitih krajevah ovamo došli i u tih krasnih ravninah naselili se, možebiti u isto ono vrěme kad su Mongoli Ugarsku porobili, u primorskih naših stranah grob svoj našli, i kad je kralj Bela toliku silu našeg naroda u ugarskoj naselio – Čakavski jezik ovih Horvatah, njihov staz, njihova nošnja, isto ime vodeni Horvati /Wassrokroaten/69 utverdjava me u toj misli, jerbo zašto da se oni ljudi koji po najlepših ravninah daleko od svake velike vode stanuju, vodeni ljudi nazivaju? – verojatnie će biti da su oni od vodenih primorskih stranah ovamo dolazili i da im je zato od susednih Nemcah ime Wassrokroaten/70 podato, što ista narodna tradicia naših primorcah svedoći, i dobro se sećam da sam nedavno u Grobniku pripovědati čuo, kako su po bitvi mongolskoj žitelji od sela Podćudnića iz domovine svoje izlazili i u ugarskoj naselili se, isto ime od sela koje su tamo sagradili kazivano bi meni, nu po nesreći zaboravih ga. –
[3]
Literarni slavenski život u Beću napreduje veoma, Venediktova slavenska knjigarna zadovoljna je sasvime u obziru prodavanja knjigah slavenskih osebito narećja českog i ilirskog – Malo ovde sastojeće družtvo panslavensko derži novine u svih narećjah slavenskih i kupuje sve novie knjige. – S veseljem čitah i u Bajerovoj kafani u Alservorstadtu naše ilirske novine i česke Kwěty i u jednoj gostioni u unutarnjem gradu serbske narodne Novine.
Ove dane upoznadoh se u Venediktovoj knjigarni slučajno s jednim mlamladim vatrenim čehom Š_ _ _ _ _ koj iz Praga kroz Beč k ugarskim Slavenom putuje, kod njega vidih novo veoma zavnimivo dělo Šafarikovo i dugo žudjeni znameniti krajobraz njegov, bez dvojmbe dobili ste ga vi već u Zagrebu il će te na skoro dobit, – Od Palackia izišlo je novo zavnimivo istoričko dělo verhu Padanja Mongolah u Moravsku u nemačkom jeziku u 4ni – u Berlinu izišla je mala knjiga pod naslovom: […]71 Čitava knjiga svedoči da ju je Němac pisao, nu ipak može ona za izpitatelje od slavenske Istorie od ne male Istorie važnosti biti, osebito ono što od Skitah i Sarmatah govori mislim da zaslužuje večje pozornosti.72
Na koliko se sećam neima u Zagrebu još nijednog exemplara od Šemberovog novog istoričkog děla: Vpád Mongolů do Morawy. Evo ti pošiljam saderžaj zavnimivog ovog děla: Historie. […]73
[4]
[…] K tomu tri kamenorezi – rečenih onih mestah –
U Lipsii ustrojeno je novo slavensko družtvo, tri mladića toga družtva bili su nedavno u Beću gde su knjigah od svih slavenskih narečjah pokupili, i k ugarskim slavenom odputili se da se s narečjem i narodom ugarskih slavenah upoznaju.
Iz Pariza poslan je od učenoga družtva znanostih Gospon Henry Michelant ovamo u Beč, da sve važne dokumente francezke i slavenske od u carskoj knjižnici kopira, znamenito je da taj francez sve slavenske jezike govori.
U Bautzenu /neznam kako bi kazao naški/ tamo več od davna sastojeće družtvo slavensko napreduje veoma, i dobiva ponajviše iz Beča knjigah u svih narečjah slavenskih.
Haller – je Ban – to je več nešta staroga, bio je kod Garde moj Oberstar i meni veoma nagnut – Nugent doći će u Gradac u Zagreb Kinsky. tako se ovde govori. – Ako šta u tiskarnu ideš kaži Buchhalteru neka mi ako je kako moguće, sledeće tiskane arke od moje perve knjige ovamo pošalje kad i objavi kad će dělo gotovo biti, ja ću tad dalešne naredbe učiniti. – Pišimi šta se
[5]
je medju tim u Zagrebu novoga zbilo – Demetru kaži ako će štogod iz znamenite mongolske svetkovine biti, neka mi piše – moj Teatralni komad je ovde u Cenzuri
Danas ću pohoditi Mikloušića – ove dane bili su dva literatori slavenski kod mene po nesreći nisam bio kod kuće, a nisu ni imena svoja ostavili – Vuk je otišao u Serbiu odkud će se na skoro vratiti – Kurelac me je tražio nu nenajde me kod kuče a neznam gde stanuje – Kod Kopitara sam bio koj me je veoma uljudno i priatno primio. – On je još uvěk onaj isti. – Još ovaj tjedan stupit ću u družtvo ovdešnih slavenah – Odma pervi dan kako sam došao vozio sam na novim železnim putu u Baden i pohodio tamo jednu meni veoma nagnutu obitelj – Ovdešni ljudi su angjeli prama našim u Zagrebu. U Josephstadtu bio sam u jednom komadu koj se je İ08mi krat predstavljao, kazalište bilo je puno, pleskanja bez kraja, ja nisam ništa osebito na komadu našo[?] i čudio samse na ukusu nižjeg puka bečkog. – Talianska opera napreduje, Linda, il Bravo eto prekrasne Compozicie! – Jučer sam bio u Wolks Gartenu Strauss je igrao, naravno bilo je sve puno sve se je tiskalo – Ja sam bio s Gospojom od Svajčera iz Karlovca rodjenom Kern, njezinim bratom i mladim Rauthom, i još jednom Horvaticom koje ime zaboravih, mi nedivanismo ništa nego ilirski, i ja moradoh im pripovedati sve točno od znamenite Reštauracie, i mi smo se smejali bez kraja i konca. Világ piše strašno puno od naše Restauracie, sve bez kraja i konca, čudno je Da taj naš neznatni Horváth Orszag veliki narod magjarski toliko zauzima. –
Pozdravimi Babukića Užarevića Rakovca! Mažuranića i sve naše – i ako ideš u kuću Gosp. Kriegera[?], sva lěpa od moje strani – starici ljubim ruku. Ona ostaje moja za svagda – Tvoj Kukuljević
[6]
Predjučer bio sam na jednoj Landpartii u Nussdorfu i sastao sam se slučajno s dvimi Dubrovčani, jeda obadva su još mladiči, jedan izmedju njih veoma izobražen divanioje mnogo samnom o naših stvarih, obadva su dobri iliri to je naravno kako su iz Dubrovnika rodom, rečeni mladić putovao je već mnogo po svetu bio je u Gerčkoj u Africi i u maloj Azii, i pripovedao mi je da se u Arcipelagu množina Dubrovčanah i Dalmatinah, a u Sirii čitave naselbine od Bošnjakah i Bugarah nahodi – Za ime ni ja njega ni on mene pitao nije, i mi smo se ipak kao najbolji priatelji delili. – Ivan[?]
drugi put dalje.
Tvoj priatelj do groba
Kukuljević
Moj atress
[…]74
Prilog 2.
Prijepis autografa govora I. K. S. u Zagrebačkoj županiji 23. IX. 1843. (Kukuljević Sakcinski 1843c),75 Arhiv HAZU, signatura XV-23 / B-3.
[1]
Govor deržan u velikom spravištu gradomedje Zagrebačke 23a Rujna 843.
Presvětli gospodine Veliki Župane!
Slavni stališi i redovi!!
Odkako sam se ja u domovinu moju povratio, i odkako mojima očima one nepravde gledam, i u sredini mojih zemljakah one tuge ćutim koje celi naš narod poradi Magjarah podnaša, nije mene nijedan u javnom městu učinjeni predlog na toliko obradovao i uzhitio kao što učinjeni predlog odceplenja našeg konsiliuma ili savjeta od magjarskoga. – Dá dá! svaki vrědan Horvat i Slavonac ćuti duboko u sercu svojemu da tako kako sada stvari naše stoje, nadalje ostati nemože, i da ono što mi od magjarah u obče, a osebito od konsiliuma magjarskoga na pose podnašamo, terpeti već nemožemo, i kao konštitucionalni narod terpeti nesměmo, jer se tu neradi samo o nami, nego o celom našem potomstvu, o celoj našoj slobodnoj konstitucii! –
Pitam ja Slavne SS. i RR. i sve zemljake moje: hoćemo li mi čekati da nam se cěla naša siromaška domovina, /u kojoj vrednih za svaku čast obnašati sposobnih muževah u izobilju imade./ s tudjinskimi častnici natèrpah?76
h /Mimogred napominjam ovde da sama Akademia zagrebačka po slavnom konsiliumu već 9. stranskih osobah častnikah imade./
hoćemo li čekati da nam se naši najvredniji poglavari, koji su u věrnoj službi za kralja i domovinu osědili, od časti svoje odstrane ili što još više iž nje iskine? – hoćemo li ćekati da nam se naši svetom vatrom napunjeni domorodci magjarskomu idolu i fantomu kao žertva žertvuju? – hoćemo li čekati da nam se naše zasljepljeno gradjanstvo, studjimi elementi /ili življi/ i tako dosta směšano, sasvim otudji? i da nam se naš prosti neučeni puk, i celi naš nesretni narod paklenim otrovom ili magjarizacie ili bune otruje? Ne, ne! to biti nesme čujem svakoga istinskoga hrvata i Slavonca, ter ipak možemo sve to mi samo onda preprečiti ako naša dikasteria, osebito ako naš konsilium odcepljen od magjarskoga imati ćemo. – Mi želimo mir, tako potrebiti mir u našoj domovini, želimo uzderžanje starih pravicah naših, želimo razvijanje, izobraženje i podignutje našeg jezika i celoga naroda koj tim jezikom govori, druge želje neimamo, i zato nemožemo s Magjari pod konsiliumom magjarskim, i u obče s Magjari koji nam to preče u onom savězu ostati u kojem smo bili do sada – s onimi Magjari koj medju nami nemir
[2]
sade, s onimi Magjari koji slavjanski narod i jezik preziraju, s onimi magjari koji se Ministeriumu vladi i kralju našemu ako ne i s čini, to barem s rěči javno suprotstavljaju. Mi revolucie neželimo, ne snivamo od druge nove vlade, nego ljubimo onu koju smo po predjih naših dobili. Mi neimamo poverenja prama takvomu dikasteriumu kod kojega nijedan Horvat i Slavonac nije, velim nijedan jer on jedan koji bi po kervi i po domu horvat biti morao izrazio se je po na magjarskom saboru javno, da on Horvat nije, i da samo jednu narodnost i to magjarsku pozna. Zato mi želimo, želěti moramo konzilium naš.
Nu tri su pitanja koja rěšiti moramo prie, nego li prošnju za konzilium odlučimo. Pervo hoćeli vlada pravednu našu prošnju ispuniti? drugo hoćeli se bratja naša Slavonci u mnenju svojem s nama sjediniti, treće: odkuda ćemo uzeti troškove za konzilium uzderžavati? –
Što se pervoga pitanja tiče, ni najmanje nedvojim da će ona vlada koja si je za temelj svega svojega velikoga carstva pravdu izabrala, i koja kroz tolika vrěmena već svim svojim pukom iz prestolja svog viče: Iustitia regnorum fundamentum – i Recta volo tueri! d nedvojim da će ova pravedna i blaga naša vlada pravednu našu prošnju ispuniti. – Vlada od one sjajne kuće pod koje su se krilo Horvati i Slavonci u kritična vremena Ferdinanda I najpervi podali! – od one kuće kojoj su u najžalostnija vremena Ferdinandah IIa IIIa i IVa horvati i Slavonci najverniji pomočnici i branitelji bili i čast palatinsku i druge najvišje časti u ugarskoj obnašali!! od one kuće kojoj su u sva najopasnija vremena osebito pod Leopoldom I pod Mariom Tereziom i Franjem I horvati i Slavonci mačem i kervjom s ushitjenjem služili!!! – – Znade milostivni kralj naš od iste te kuće Ferdinand dobri kakovu sinovac[?] i detinsku i svetu ljubav prama njemu horvati i Slavonci goje. – Zna on da oni u tišini i u miru za njega i za celo carstvo noć i dan na kordonu bdiju i straže. – nu zato nemisle ipak da su jedini stup vlade austrianske i jedini njezini čuvari, kao što naduti magjarski
[3]
kolovodje svoj narod zovu, koji se ne srame rečjom i pismom celoj Europi vikati da su oni kao u sercu Europe stanujući, jedini čuvari Austrie i Europe – Ne mogu propustiti da ovde mimogred nepopitam, koji su ti čuvari od magjarske kervi? jedali njihovi mnogobrojni jurati koji po kavanah smotke /cigare/ puše, i magjarskom filozofiom, i magjarskom politikom Slavjane najbližje njihove susede, i najbolju negda bratju, pogerdjuju? – jedali njihovi nekoji saborski poklisari oni ilirojedci, koji bi da mogu žlicom juhe sve Ilire pojeli, i koji kao liromiši po tmini tumaraju i sad u pojedine osobe i poglavare našeg naroda, sad u naše poslanike, sad u ilirstvo sad u slavjanstvo, sad u věru, papu, svešteničtvo, i u iste svetce,h
h [?] Znano je da p [?] u 35 stališkoj sednici jedan poklisar i to navede da je Sv Paval 39 batinah po sudu dobio. –
sad pako u vladu i ministerium se zabuše, i svako ujesti žele? ili je pako ona liberalna iljenizirana četa koja nedužnu košuticu s vučjom naravju za svojeg mirabóskog čeonika imade? to su dakle ti čuvari Europe i Austrie koji izvan sebe i okolo sebe nikoga ne vide? nu vidi i zna milostivna vlada naša da su u severu njezina carstva stalni čuvari slavjanska naša bratja Poljaci i Slovaci a bolje dole Vlasi, da su u zapadu proti nemačkim pukom slavjanska naša bratja Česi i bolje gore štajerski korutanski i krajnski Slovenci! a proti jugu i istoku slavjanski Dalmatini Horvati, Slavonci i banatski Serblji, na okolo dakle i na svih četiri stranih carstva austrianskoga nahode se Slavjani, proti kim dakle brane Magjari Austriu, jedali proti najvěrniim podložnikom Austrie, austrianskim Slavjanom? Nu neka nas oni slobodno proglašuju za nevěrne i za izdajnike, Austria pozna věrnost našu, setja se još najnoviih činah kod Glogove i Zadra, i znat će nas bez dvojmbe na skoro i to krepko braniti proti onim koji tu věrnost uništiti žele. a kako nas bolje braniti može nego ako nam podeli ono što će nam najviše pomoći. može, ako nam
[4]
naš vlastiti konzilium poda, po kojem će Horvatu horvat za horvatsku hasnovite zapovědi podělivati, i horvat horvatom u horvatskoj horvatske poglavare i častnike priskerbljivati a ne tudjince i onakove proti kojima Horvat i Slavonac nikada poverenja imao nije niti će ikada imati. Zna najposlje vlada da što godar ona nama i jednoj časti Slavjanah učini, ono Svi austrianski slavjani sa zahhvalnostju i ushitjenjem primiti će. – Zato što se vlade tiče ja ni malo nedvojim, tim manje, budući da nam je pokojni blage uspomene kralj naš Franjo I otac sadašnjega milostivnoga kralja po pokojnom banu našem konzilium i sám nudio! –
Drugo je pitanje hoće li se Slavonci s nama u mislih sjediniti? Ja mislim da oni Slavonci koji su pod Bogu i naravi po kervi i jeziku od postanka svojega, a po politici od věkovah s nama sjedinjenii – oni slavonci koji su skupa s horvati kroz tolika vremena za magjare kerv svoju prolěvali, i poradi Magjarah kroz stoletja u vlastitoj svojoj domovini pod gnusnim jarmom Turskim ležali, kao što još sada jedna čast horvatske leži. – i koji za nagradu ništa drugo primili nisu, nego to da im je puk u gluposti i neznanstvu, i da im se sada i najsvetije njihovo blago: jezik i narodnost od magjarah podmajno ukrasti i podkopati želi hoće; Oni slavni Slavonci koji od Slave ime nose i od samih Slavjanah okruženi na svoju slavjansku budučnost a ne na magjarsku misliti moraju; – Slavonci s nami s horvati sjedi u ljubavi i meržnji, u mislih i u činih sjedinjeni ostati hoćedu, ostati moradu. –
Treće je pitanje imamo li troškove za uzderžavati konzilium? Polag učinjenog već računa neće nas vlastiti naš konzilum stajati više od 24,000 for. Mi plaćamo sada za magjarski İ8,000 for. ostaje dakle za pridati još 6,000 f od kojih bi samo İ000 for na svaku gradomedju platjati došlo,
[5]
ja mislim da ta malenkost nije ni spomenka vredna – K tomu vukli bi mi sámi interesse od velike naše glavnice od tako nazvanog fundo religionari i fundo studiorum koj blizu do 4,83,000 fo. srebra iznosi i od kojega sada samo Magjari rukovode, i od njega najvećju korist imadu, ter isti oni 18,000 for koji sada svaku godinu u Magjarsku putuju ostali bi kod nas i potrošili bi se u domovini. – Vidimo dakle, da ne samo što zaprekah nikakovih neimamo u prošnji za konzilium neimamo, nego da i ovim drugih velikih koristih u političkom zakonotvornom, peneznom, duševnom, i literarnom smislu mnogo dobiti možemo i da će nam se po njem vrata k boljoj samostalnoj budućnosti otvoriti; nećemo se mi onda morati u našoj domovini tudjem ljudem klanjati, nećemo morati s našimi trudi i novci, tuge i žalosti kupovati, nećemo morati duh pojedinih, i duh celoga naroda duhom tudjinacah okovati dati.
Za svim tim Sva ova promotrivši mislim dakle slavni SS. i R. da se prošnja za poradi konziliuma odluči; ter da se to svim horv. i slavonskim gradomedjam i Iurisdikciam saobči i one bratimski pozovu neka se u občenitoj pogibelji i u občenitoj prošnji sjedine, što ako za rukom podje mogle bi sve Iurisdikcie posebne Representacie na njegovo veličanstvo u tom obziru poslati, i to isto slavnoj banskoj konferencii objaviti, koja bi pod ovim jošte saborom svojimi puti izraditi mogla da se naša goruća želja ispuni.
Ako pako i to što nam jedino najviše pomoći može svi zajedno prositi nećemo, ili ako ispunenje i od ove prošnje naši nepriatelji prepreče, onda nemožemo mi koji za to prosismo ništa drugo rěči, d nego da smo svetu našu dužnost ispunili, da smo ne samo za nas nego za celo potomstvo radili, koje potomstvo nas zaisto proklinjati neće; Onda ću zaisto i ja za zadnjiput ovde govoriti i smnogimi drugimi iz domovine takove otići gde Slavjan slavjanom biti već nesme, oni pako koji u domovini ostanu naći će u njoj živi svoj grob, ter slavjanski pěsnik ako će se još koj nalaziti u njoj, moći će pěvati one rěči koje je Kollar nad ugarskom domovinom ugarskih Slovakah pěvao:
Aj tu leži zemlja pred okom mim suze ronečim
Negda kolěvka, sada naroda mojega raka!!
Nu i jeka će onda oriti po svih slavjanskih deržavah, jeka će oriti po celoj Europi, da se u İ9 duševnom stoletju duh pod ugarskom krunom stojećih Slavjanah tlači, i razvijati nepušta. –
Prilog 3.
Prijepis autografa govora I. K. S. naslovljenoga »29 Juli 1845« (Kukuljević Sakcinski 1845b), Arhiv HAZU, signatura XV-23 / B-8.77
[1]
29 Juli 1845
Odkako sam se ja povratio u milu domovinu svoju čutio sam već mnogoputa gorku žalost u sebi kad sam vidio kolika zla narod moj terpi, kad sam gledao kako su se proganjali oni redki koji ostavši vjerni narodu i domuovini svomu danom i noćju trudili su se podiči svoj narod i dom da podignu narod iz tmine kad sam slušao kako se u vlastitoj domovini Hervatu nedopuštja ni govoriti ni misliti hervatski, kako se slobodnoj dietci hervatskoj zabranjuje nošnja hervatska kako se poslanikom kraljevine hervatskeim za zlo derži što su oni čutili ćute hervatski, ali nikada ali nikada nije od tuge tako uztreptilo serce u meni tako kao što sada kad opet na nesretni dan 29 Julia pomislim – Bio sam i ja onda uposred nedužno opavših na markovom piacu i da sam jedan korak mimo vrat věčnice učinio možebit bi sada već odavna i moj duh letio po rajskih visinah nu čim se sada još ovde na zemlji nalazim deržim za moju dužnost da u ime priateljah koji su svi onde pali u ime domorodacah koje je na onome piacu domovina izgubila operem onu krivnju [?] skojom koju su ih nekoji zlobni ljudi još u grobu78 osmradili operem pred sakupljeni SS. RR. kraljevinah ovih da operem pred slušajućim narodom mojim. – S veseljem mogu reći da onomu nedužni on bili excessu nisu povod dali hervati od protinarodne stranke, nisu povod dali visoki častnici ali †
† pred živim bogom mogu izpovjedeti
nisu oni još manje su povod dali oni koji su onda mertvi ili ranjeni pali, nego Neučeni rekruti soldatski koji su možebiti pervikrat s kuglami puške nabite imali počeli i sveršili su [?] čin onaj grozni
Pitam ja svakoga mirnoga [?] gradjana jeli se nebili se u njem kerv upalila u obranu i osvetu kad bi ga s bajoneti naganjati počeli †
† zato što bi je zahtevao da se neka kazni onaj koj je pušku pištolu upalio na njega
– a šta da reče plemić koj u uživanju pravicah svojih po zakonu oboružan sabljom to isto je zahtevao pa nato čin se od jednoga uvredi odma [?] drugog[?] ne samo da se tjera puškom i bajonetom nego se od svih stranah zatvori da nemože ni kući ni desno ni lěvo poći, to se je zgodilo onda [?] dan, na što su se nekoje reći možebit malo manje uljudne proti [?] čule na se i zato je palo je iz pušakah rekrutskih İ6 26 nesretnih 14 mertvih a nebrojno ranjeno stanovnikah hervatskih. – Pa šta tražimo mi za žertvu onih opavših, komisiu kraljevsku – ona će zaisto najboljom voljom napunjena i iskrenom željom pravo suditi simo doći, nu dvojim da će to pokraj tolikih suprotivnih svedočbah učiniti moći, nu možebiti da će ih bog pravim duhom nadahneuti i oni će ugle uviditi na komu je krivnja – Ali dok se ta komisia sverši zar ćemo mi morati još uvek gledati one ljude koji su nam sine bratju priatelje ubili, zar ćemo gledati kako ovi isti svaki dan pokraj naših licah straže menjaju one koje za sigurnost našu služe –
[2]
to se mislim s dostojanstvom i sigurnostjom naroda našega ne slaže i zato bio bi poniznoga toga mněnja[?] da se milostivni naš kralj ponizno umoli da ovaj Regimenat što skorie iz domovine naše odpravi. –79
Prilog 4.
Prijepis autografa pisma I. K. S. Stanku Vrazu, Tonimir, 12. X. 1846. (Kukuljević Sakcinski 1846), URL
[1]
u Tonimiru İ2a Listopada 846.80
Dragi Stanko!
Kad si ti meni poslednjikrat pisao bio sam ja s mojom ženom u predelih kniževnikih[?] kod moga tasta a kad sam se vratio i tvoj list primio, bilo je već prekasno da po želji tvojoj na družtvou čitaonice pišem, nu da i nije prekasno bilo nebi ja bio směo pisati, budući da sam mojim odlazkom iz Zagreba prestao biti članom ondešnje čitaone, ubrojivši se medju članove čitaone i kasina u Varašdinu. Medju tim dokučio si ti ipak ono što si želio uz perkos svim intriguam tvojih tobože domorodnih priateljah. těši se brajko! takovih priateljah imademo mi svi koji smo po slučaju, narodu poradi naših trudovah poznati, i možebiti da ih imadu drugi mnogo više nego li ti, već iz toga uzroka što živu medju onimi u[?] kojih sredini[?] rodili već[?] se i odgojili, zašto mnogi misle
[2]
da ljudi ni revnii ni pametnii ni bolji biti nemogu od onih s kojimi su od detinstva jedan zrak uživali. – Veoma sam se uzraduvao čujući da si ti i tajnikom i urednikom Kola postao, ja čestitam i tebi i svemu književnomu svetu, budući da sam tverdo uvjeren da će i Kolo i ista Matica bolje napredovati nego li do sada
Pišeš mi da se od mojih pjesamah stoperv 3ći tabak tiska, za volju božju što rade ovi ljudi? evo je već prošlo tri meseca, pa samo tri arka. – Idi molim te u tiskarnu pa predaj faktoru ovu cedulju [?] i naloži mu neka već jedanput tiskom uzpěši, jer ću inače morati dělo ovde dati tiskati, pa neka mu budu onda oni arki koje je tiskao, ja neću od njih ništa da znadem.
Neznam jesi li ono narodnih pjesmah primio što sam ti u Babukićevom listu poslao, daj molim te razredi ih zajedno sa starimi, pa[?] ću ti veoma zahvalan biti. Ako je štogod više tiskano molim tebe i Krestića pošalji te mi simo, jer ja imam stoperv dva štampana arka.
[3]
Novoga ti kod nas ništa nema, nu od spravišta budućega ćuti ćeš svašta dobra. – Bez sumnje si i ti u poslednjih Nar. novinah Slovenskih čitao izvestje o skupštini Tatrina, ja mislim da bi vredno bilo onaj članak i u naše novine primiti – Čujem da je Preradovićev Pervenac izišo, ako možeš pošalji mi ga molim te, ja ću ti odmah novce poslati
Pozdravi mi sve naše. a ti ostani zdrav i věran[?]
Tvompriatelju
Ivanu
Prilog 5.
Prijepis autografa pisma I. K. S. Magistratu varaždinskomu, 16. XI. 1847. (Kukuljević Sakcinski 1847b), Arhiv HAZU, signatura XV-23 / A-IV-2.
[1]
Na
Slavni Magistrat slobodnog i kraljevskog
varoša Varašdinskoga.
pokorna molba
kako unutra.
[2]
Slavni Magistrate!
Po nalogu članka İ3 deržavnoga sabora kraljevinah Dalmacie Hèrvatske i Slavonie pripala je nižepodpisanomu osobita čest, da za rečene kraljevine tako nazvani Codex Diplomaticus, ili Spomenike za historiu domovine i naroda našega, sabere, ter dělo svoje nakoliko bude moguće, već budućemu deržavnomu saboru podnese; iz uzroka toga, budući da je k tomu potrebito sva starinska pisma, kao što su diplome, sloboščine, listine, povelje i td. koja u kakovom savězu s historičkimi dogodjaji stoje, pregledati; usudjuje se dolepodpisani, slavni Magistrat domorodnoga varoša varašdinskoga oprositi; da tako Saderžaj /Elenchum/ Arhiva varoškoga pregledati, kao što i ona pisma koja su potrebita, za svoje dělo iznašao bude, prepisati si i to iz izvornoga pisma radi verodostojnosti svoje, dopuštjano mu bude. Dato u Varašdinu İ6a Studena 847.
Slavnoga Magistrata
Sluga pokoran.
Ivan Kukuljević
Slavne Gradomedje Varašd kotarski Sudac
Prilog 6.
Prijepis autografa pisma I. K. S. Ivanu Mažuraniću, Zagreb, 8. I. 1861. (Kukuljević Sakcinski 1861–1877), URL
[1]
Dragi moj Ivane!
Odavna bi ti bio već čestitao radi tvoga naimenovanja,81 ali znajući da ti do toga mnogo nedržiš, nehtedoh ti s mojim pismom dosadjivati, i umolih Ambroza da ti on u svih nas ime po telegrafu naše veselje objavi. Sada opetujem izjavu ovu i želim ti jedino da te pri tvojoj veoma teškoj zadači neostave tjelesne i duševne vile, te da uzmogneš sve ono nadvladati, što će se na put stavljati sreći i blagostanju domovine naše.
[2]
Radi moga naimenovanja blagodarim ti srdačno i prijateljski jer znam da si k tome dosta i ponajviše doprineo. Moj položaj u toj županiji biti će veoma težak, jer nigdje neima toliko rasprah, strastih, osobnostih i prenapetostih, koliko ovdje. Ali ufam se u Boga da će pravedna stvar nadvladati. Želiti bi samo bilo da nam naš naputak što prije pošalješ, da započnemo odmah naše djelovanje.
Ako namieravaš Dikasterium već sada organizirati, to ti preporučam toplo moga tasta Novaka, čovjeka poštena i veoma marljiva. Zatiem Dragutina Pogledića činovnika veoma viešta i značajna, te napokon mladoga Antuna Rušnova sina pokojnoga predsjednika
[3]
kojega porodica živi u Beču, te bi veoma sretna bila kad bi i njeo[?] sina i brata kod sebe imati mogla.
Sinoć bivši po starom običaju kod Ambroza čitali smo viesti iz Beča. Naša bratja ostadoše dakle ona ista, koja su i bila. Tomu se i nadasmo. Žalibože da to naš neuki i zasliepljeni sviet još uviek neuvidjava, ali boljim domoljubem počimlje jur padati mrena izpred očiuh. Ako Bog da biti ćemo ovdje na oprezu, koliko budemo mogli.
U Dalmaciji komešaju se još uvjek stvari. Nevaljana je glava pa zato i tjelo mnogo nevalja. – Ali ufamo se ipak da će njih barem njekoliko do 20. o m. ovamo doći.
[4]
Tim te ljubezno pozdravljajući i u tvoje staro prijateljstvo preporučajući se, ostajem
u Zagrebu dne 8/1 186İ
Tvoj
pokoran sluga
Ivan Kukuljević
Prilog 7.
Prijepis autografa pisma I. K. S. Ambrozu Vranyczányu, Zagreb, 13. I. 1870. (Kukuljević Sakcinski 1870a), URL
[1]
U Zagrebu 13/İ 870.
Dragi Ambroze!
Jedan veliki gospodin reče mi jućer na balu u dvorani, da poslovodje našega konsorcija, Urica i Jakić na čudnovat način naše poslove tjeraju, jer bune kod vojnoga ministra proti Madjarom, moleći ga da im ništa nepopusti, a onamo u Pešti kod Andrašija psuju na vojnoga ministra, tužećise da želi krajinu prevariti i na tanki led navesti, te mole A. neka on svojim uplivom preprieči djelovanje bečko. Kad se zatiem A i K. sastanu, pripovjedaju si medjusobno što im rekoše Hrvati, i čude se velikoj diplomatičkoj i političkoj njihovoj prefriganosti, ali obijuh sud o našima poslovodjima nesluži im na veliku čest.
[2]
Kažu mi da A. isto tako i privatnim putem radi, dogovarajući se s Pongracom za njegovo družtvo, i priobćivajući mu sve naše tajne.
Koliko je na svemu tomu istine ja jamčiti nemogu, ali ti priobćujem ove viesti za ravnanje
Ja sam bio naumio ovih danah preko Beča otići u Peštu, kamo me pozvaše u izvanrednu skupštinu Akademije pestanske, ali odustah od svoje namjere iz različitih uzrokah, a ponajviše radi moje vrtoglavice koja me od njekog vremena popada, čemu se ni nečudim, kad je Schwindel tako obćenito unišo u modu. s druge strane žao mi je ići zabadava u Beč i tratiti novacah, koji me i tako netište, jer kako čujem za Hrvate u Beču, na mjerodavnih mjestih još uvjek malo mare, jer inače nebi mogli dopustiti da vlada ovdje tolika smetnja i razvrat.
Što radi naš Ivan? čini se da mu se nekako nedade iz Beča, boga mi i pravo
[3]
imade, kao i svaki koj se daleko Hrvatske drži.
Novoga ti ništa priobčiti neznam nego da će Rauh sutra ili prekosutra u Beč doći, a Štrossmajer da je postao papom europejskih steklišah, pa ga zato htjedoše jezuviti potajno smaknuti. Se non é vero, é ben trovato.
Pozdravljajući te srčano zajedno s Ivanom ostaj
Tvoj do groba vierni
prijatelj
Ivan