1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?
Pisanje općenito, u značenju proizvodnje teksta u rasponu, pojednostavljeno rečeno, od onih kojima je primarna svrha objektivno i/ili subjektivno informiranje tj. komentiranje, odnosno diseminacija podataka i uvida na osnovu provjerljivosti podataka shvaćenih kao činjenice, do tekstova koji su u konačnici samosvršni, u kojima se višak značenja na nekoliko razina kumulira i recepcijski povratno usmjerava na tekst kao estetički, umjetnički objekt, po sebi nije moguće bez drugih tekstova. Ova je osnovna situacija izoštrena u pisanju književnih tekstova, a napose poezije, koja po svojoj naravi teži da barem ocrta ili pokaže određenu namjeru da izdvoji svoju autonomnu domenu funkcioniranja jezika kao posebnog i u biti drugačijeg sredstva i medija za realizaciju samosvojnog umjetničkog odnosno estetičkog sadržaja.
U ovom polju jezični priručnici spomenuti u vašem pitanju u konkretnom društvenom kontekstu u kojem pišemo i stvaramo odnosno proizvodimo tekstove, dakle od početka 1990-ih kao umjetno i nasilno postavljene razdjelnice koja je nužno utjecala na sveukupan društveni i umjetnički život, zadobili su novu političku funkciju koja se vrlo brzo i neposredno odrazila na diskurzivnu praksu, odnosno na pisanje kao proizvodnju, diseminaciju i reprodukciju svih tekstova, a onda zacijelo i na „čitanje” kao verbalizaciju i upotrebu uvjetno rečeno nejezičnih sadržaja, kao što su elektronski generirane slike i na njima temeljeni sadržaji. Stoga je refleksni otpor takvom nametanju bila razumljiva i na određeni način očekivana primarna reakcija zbog jednostavnog razloga da se zadrži minimum razlike kao najniži prag za uspostavljanje onog svojstva koje će tekstu omogućiti da sebe identificira i naposljetku recepcijski afirmira kao umjetničko djelo, kao književni tekst.
U ovako naznačenom kontekstu možda se razabire zbog čega su iz jednog neobičnog žanra primijenjene znanosti kao što su jezični priručnici vjerojatno najviše čitane pa i korištene one knjige koje su pokušale uspostaviti kontinuitet s diskurzivnim praksama prije političkog razgraničenja s početka 1990-ih, ili su na neki način naznačile inkluzivno shvaćanje opće jezične prakse, premda ovdje moram reći da prvenstveno govorim iz svog iskustva. Ako je nužno, kao primjere mogao bih navesti Rječnik hrvatskog jezika i Pravopis hrvatskog jezika V. Anića i njegovih suradnika kao knjige koje su doista mogle po potrebi poslužiti u priručničke svrhe, u kojima ipak u prvom planu nije bila bizarna žudnja za novom političkom kontrolom jezične prakse, koja je onda možda bila najvidljivija ne samo u mrcvarenju svakodnevne upotrebe jezika kojekakvim lažnim arhaizmima, traljavom politiziranju društvene pozicije i prakse „jezičnih stručnjaka i savjetnika” i kreiranju instant-paranoje od „jezičnih nepravilnosti”, već i u natražnom nametanju fantazmagorije o nekakvom jezičnom purizmu koja se katkad, ne zaboravimo, upravo u jezičnoj struci konkretizirala u otvorenom traženju inkriminacije „pogrešne” jezične prakse i kaznenog progona onih koji se protive i ne pristaju na ovu istodobno bizarno retrogradnu i zastrašujuću fantazmu.
S druge strane, od novijih znanstvenih radova koji su vrlo korisni i poticajni za shvaćanje tekstualne i jezične prakse, svakako bih spomenuo tekstove i knjige Snježane Kordić, prije svega zbog razrade i analize odnosa nacija-jezik i implementacije sociolingvističke teorije o policentričnosti jezika na suvremenu jezičnu praksu, kao i vrlo zanimljive lingvističke radove Mate Kapovića. Ipak, radi se o znanstvenim radovima koji se onda čitaju u tom ključu. Naime, noviji rječnici i jezični priručnici općenito mahom su pisani suhoparnim administrativnim žargonom, ustvari se ne mogu čitati kao literatura, kao što čitamo književno djelo, već su koncipirani kao zbirka naputaka i preporuka koja se po potrebi nasumce i napreskok lista i konzultira. Zanimljivo je da i dalje nemamo rječnik u kojem bi se kao primjeri za jezičnu upotrebu naveli citati iz književnih djela pa možda i to ukazuje na jednu, zacijelo bitnu, dimenziju u konfiguraciji realne (re)konstrukcije suvremenog društva kao i na položaj koji je u njemu dodijeljen pjesnicima i umjetnicima.
2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?
Kao i mnogi, praktički svi pjesnici/pjesnikinje danas, morao sam pristati na svojevrsnu profesionalnu šizofreniju u svojoj jezičnoj praksi i proizvodnji teksta i stoga se podrazumijeva da tekstove koje nisam pisao s namjerom da budu poezija trebam na ovaj ili onaj način prepustiti izvanjskim intervencijama. Iskustvo s tim intervencijama bilo je i još je uvijek šaroliko, od malne divljački proizvoljnog paranja i prekrajanja prijevodnog i katkad komentatorskog-esejističkog teksta od strane bezličnog i praktički svemoćnog „lektora” do benevolentnih sugestija i naputaka s te instance, koja i dalje po definiciji zadržava ili prisvaja poziciju moći.
Kao autor koji potpisuje tekstove i kao član HZSU-a u statusu slobodnog umjetnika koji radi na ugovor, po istoj definiciji pripadao sam drugoj strani, morao sam pristati na tu relaciju moći jer u suprotnom ne bih mogao dobiti autorski ugovor niti bi me platili, premda se nadnica u obliku honorara konstantno smanjivala, a taj je rad neprestano obezvređivan. Zanimljivo je i na određeni način očekivano, a ovo govorim bez ironije, da je najmanje izvanjskih intervencija bilo u kritičkim i esejističkim tekstovima koji imaju najnižu tržišnu vrijednost, koji su najslabije plaćeni, pa je stoga logično da ustvari nije bilo intervencija u značenju veće preinake tekstova pisanih kao poezija. Eventualna dublja i intenzivnija suradnja s lektorom i/ili urednikom na knjigama poezije, kritike i eseja koja je najčešće samo djelomično realizirana, možda ovdje nije bitna jer jednostavno ta vrsta suradnje na tekstu ustvari je potpuno nepovezana i strana svakodnevnom poslu i tržištu na kojem jezična praksa i profesionalna proizvodnja teksta postaju izvor osnovnih osobnih prihoda.
3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?
Priznajem da ne shvaćam ovo pitanje. Ne vidim svrhu za uvođenje novih interpunkcijskih znakova osim dodatnog generiranja zbrke i pomutnje koje se i dalje nismo oslobodili nakon u biti lošeg pa i jalovog iskustva u protekla dva i pol desetljeća, kad nam je prečesto imputirano da u krajnjoj liniji nismo sposobni da se samostalno služimo svojim jezikom i da nam je stoga nužan nadzor i prijetnja kaznom kako bismo svoju primarnu jezičnu ekspresiju na ovaj ili onaj način uklopili u neki već represivni sustav kao konkretizaciju mračne žudnje za kontrolom čitavog društvenog života.
U kontekstu umjetničke prakse, moj je primarni materijal ono što se najčešće općenito naziva svakodnevni razgovorni jezik, pa bih rekao da je potrebno što više osloboditi jezik kako bi mogao izraziti sve nijanse i značenjska preklapanja koja se uvijek iznova mijenjaju u nastojanju da zahvatimo umjetnički predmet teksta, njegove unutrašnje i izvanjske dinamičke relacije koje nam neprestano izmiču.
4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?
Na tekstu koji sam napisao kao poeziju radim u nekoliko navrata, mijenjam ga i prepravljam (možda naposljetku kvarim i loše preusmjeravam?) kako bih dobio željenu jezično osjetilnu i apstraktno misaonu kvalitetu kojoj u određenom trenutku težim, recimo zbog kompozicije određenog ciklusa pjesama i knjige kao cjeline. Čitanje poezije naglas dio je mog izvedbenog iskustva, kad svoju poeziju čitam publici, pa stoga ulazi u drugačiju dimenziju jezika i poezije. Čitateljske recepcije najviše sam svjestan u izvedbi poezije i to iskustvo meni je vrlo dragocjeno i nužno.
Rekao bih da je čitanje za druge/publiku kvalitativno drugačije iskustvo i kao takvo može biti povratno, dvosmjerno povezano s već napisanim tekstom poezije. Konkretan učinak tog iskustva, privremen, prolazan ili trajan, postat će vidljiv i na neki način realiziran u drugim tekstovima poezije, a ta se relacija može uspostaviti s tekstom poezije napisanim prije kao i nakon iskustva izvedbe poezije. A ono drugo, u pitanju implicirano čitanje, čitanje u sebi dok se radi na poetskom materijalu, onda je samo jedan dio, jedan element poetičke metodologije i ne može se staviti u kontekst performativnog, izvedbenog iskustva. Pojednostavljeno, u tom uvjetno rečeno solilokviju, nije važno je li tekst poezije izgovoren naglas ili u sebi, kad slušamo i osluškujemo neki glas (odjek? vibraciju? ritam?) u svojoj glavi, kad smo izloženi strujama jezika i slika, dojmova i misli koje istodobno naviru iz više izvora, a naš potencijalni hipotetski recipijent ukazuje se tek kao jedan od glasova koje u isti mah želimo prigušiti i pažljivo saslušati, ovisno o namjeri s kojom smo krenuli u pisanje teksta poezije. A tada se možda u prvom planu pojavljuje i pitanje o izboru stila i stilskih postupaka, recimo kao govor drugog (Drugog?).
5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?
Pa, svoje iskustvo pisanje poezije nikad nisam shvaćao kao pitanje o stilu i stoga na taj način nisam ni razmišljao o svom autorstvu, svojoj poetici (potpisu?) i možebitnoj originalnosti, bez obzira na usvojeno ili kurentno značenje te u biti neuhvatljive i u osnovi kontekstualno nestabilne koncepcije. Ono što me je do sada pokretalo u pisanju knjiga poezije, koliko sam bio u stanju da primarno verbaliziram i u određenom trenutku naznačim svoje autorske, umjetničke namjere, pokazalo se kao neprestano drugačije, kao promjenjivo po svojim zahtjevima i svojevrsnim imperativima koje mi je postavljalo dok sam pokušavao u jeziku (i/ili protiv njega) naznačiti i konceptualno ocrtati polje njegova djelovanja i možda budućih učinaka, poveznica i spojeva u meni načelno nedostupnim, širim, izvanosobnim percepcijama, shvaćanjima i iskustvima.
Promjena stila u jednom značenju tog pojma i te koncepcije bila je neizbježna već i zbog toga što je promjena kao određena zalihost u duljem i dugotrajnom pisanju tekstova poezije neminovna u gotovo svim iskustvima poezije po sebi, iskustvima koja se mogu centrirati oko autora, umjetnika riječi i iskustvima u recepciji određene poezije općenito. Da li se određeni stil mijenjao i na koji je način ta hipotetična fluktuacija povezana s određenim autorstvom, nekom ili nečijom poetikom, možda je ipak uvjetovano shvaćanjem koncepcije o stilu i stilskim postupcima, a nama se kao pjesnicima/pjesnikinjama, kao onima koji naposljetku potpisujemo te tekstove, kao olakotna okolnost može uzeti da o tome naposljetku odlučuju drugi koji će sa svojim razlozima detektirati i/ili poništiti te promjene.
U pisanju poezije jednako sam vođen glasom i onim paradoksalno nijemim zvukom (neizrečenim glasom?) riječi kao apstraktnih sastavnica za konkretnije označavanje jezika kao i mentalnim, perceptivno osjetilnim slikama i njihovim bljeskovima i ritmovima, a potencijalna povezanost i dinamika značenja koju uspostavljaju, najčešće neovisno o mojim namjerama i težnjama – u onim trenutcima kad sam je uspio istinski osjetiti i proživjeti – možda je dala, možda će dati provizorni okvir koji će jedno u biti autistično mentalno perceptivno stanje iznijeti izvan njega i barem nakratko povezati s drugim iskustvenim svjetovima.