1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?
Rijetko koristim priručnike. Dobro se osjećam u jeziku koji poznajem duboko, iznutra, iz jedne vrlo široke, slavističke perspektive. Držim se, valjda, reprezentativnih rječnika, tj. pravopisa Anića i Silića, dok novogovorne priručnike vidim kao nepresušno vrelo parodije i satire.
2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?
Poštujem lekturu i redakturu, teško je naći kvalitetne ljude u toj struci, posebice u današnje vrijeme. Radio sam kao lektor i redaktor po novinama, dobro znam da je vrstan lektor velika rijetkost i da upravo on/a može stvoriti pisca, ne samo stilistički već, često naprosto gramatički. Ljudi bi se iznenadili kad bi zapravo znali koliko su neki od tzv. velikih pisaca zapravo bili, ili jesu, polupismeni ili čak nepismeni. Dakle dobra lektorica i lektor, često će bivati autorima u sjeni. Na Zapadu je to normalno, tako da se tu ne zna tko zapravo pije, tko plaća račun. Ja sam pak od onih pisaca starije garde kojima uglavnom treba lovac na neizbježne tipfelere, manje lektor u uobičajenom smislu. A najmanje redaktor. Lektor i redaktor morali bi biti prije svega ljudi eruditskog znanja i širine, ne samo lingvistički govoreći, nego uopće. Takvih je ljudi nekad bilo po dnevnim novinama kakva je, primjerice, bila moja matična kuća tj. kulturna rubrika, zagrebačkog Vjesnika.
3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?
Predlažem namigovnik ;). Šalu u stranu, bojim se kad dopisivanje tzv. avatarima počinje nadomještati pismenost; danas, ironije radi, vjerovatno treba stvari upravo doslovno crtati da bi bile shvaćene. Ali u redu, neka svatko ironizira kako zna i umije. S obzirom na svoje godine, umjesto ironičnika valja nam ovladati manipejskom satirom, ili kako je N. Frye zvaše anatomijom. A ironija ima mnoštvo, kao i načina na koje se ona (one) može (mogu) koristiti.
4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?
Često čitam naglas – utjecaji anglofonske poetike (napr. Dylan Thomas ili Kerouac) i germanske radio-drame (tzv. Hörspiel, napr. Gunther Eich). Ergo, kako nešto zvuči u glavi, tj. na papiru, zvuči često drugačije kad se pročita na glas. Opasnost i prvog i drugog doduše je flaubertovske prirode – pisac će čitati bjesomučno u potrazi za savršenstvom iskaza, što na kraju vodi, ili može dovesti, do stilski dotjerane, besprijekorne proze (barem u njegovu slučaju), ali često gubi direktnost i emotivnu snagu nesavršenih ili, bolje reći, nesvršenih, namjerno polusvršenih, literarnih zamahivanja.
5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?
To je kao pitati frizera što misli o svojoj frizuri. Ili postolara zašto nosi stare, iznošene postole. Jedino se nadati da možda još ponegdje postoji netko tko znade i može baviti se stilskom analizom tekstova pravim književno-teorijskim diskursom. Ideal, ili fantazija, po meni je neka vrst filozofije teksta, uz stilističku analizu, neki idealni, budući Frye, Foucault, Gadamer, Bahtin, Bagić... Ako takvih još bude u ovom našem zabludjelom svijetu.