1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?
Ne. Koristim jedino „speler” koji je danas sastavni dio svakog programa za pisanje. Također, u sve programe koje koristim ugradim standardni „speler”, pa i u AutoCad (program za tehničko crtanje) koji koristim na poslu, te u profesionalne programe za pisanje scenarija, u Fade In ili Celtix, primjerice, koje ja koristim.
2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?
Način pisanja i organizacija teksta su svojevrsna arhitektura koju je jako teško mijenjati i koja je na neki način neodvojivi dio jedne zatvorene forme. S lektorima i urednicima surađujem, naravno, odnosno ne smatram kako moja mora biti zadnja. Doduše, nastojim što više pročistiti tekst prije nego što ga pošaljem izdavaču, tako da se u mom slučaju najčešće radi o nekakvim kozmetičkim intervencijama u tekst, iako sam otvoren i za ozbiljnije intervencije ukoliko urednik misli da je to potrebno.
3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?
Ne bih predložio nijedan novi interpunkcijski znak. To je svojevrsna linija manjeg otpora. Ironičnik, koji ste spomenuli, pogotovo mi je nelogičan. Ironija je jedan suptilan alat i najuspješnija je onda kada je gotovo neprimjetna. Ironičnik bi, u tom slučaju, „bio neprimjetan kao škorpion na svadbenoj torti”, kako bi to rekao Raymond Chandler u jednom svom romanu. Što bi tekst dobio s ironičnikom? Ništa, čak naprotiv. To me pomalo podsjeća na situacije kada ispričate loš vic, pa onda morate podcrtati što ste mislili. U predratnoj „Top listi nadrealista” imate situacija kada „lik” ispriča kakvu glupost, pa onda, kada vidi reakciju sugovornika, to okarakterizira kao „šalu”: „Šala!”. Ironičnik me najviše podsjeća na to.
4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?
Ne čitam tekst naglas, ali volim „vagati” ritam dijaloga. To je pogotovo važno u filmskim scenarijima. O čitatelju ne razmišljam prilikom pisanja. Mislim da je ono znamenito Krležino „pisanje pisanja radi” moj osnovni motiv za pisanje. Ne podcjenjujem ovim čitatelja, već mislim kako pravi čitatelji, govorim iz vlastite perspektive kao čitatelj, ne vole da im se povlađuje. Često volim citirati uvodne rečenice iz romana „Derviš i smrt” Meše Selimovića, pogotovo ono: „Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma...” Slične knjige su mi i kao čitatelju najvažnije. Ukratko, sâm sam sebi jedini „čitatelj” kojemu povlađujem.
5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?
Nije mi problem pisati u različitim registrima i nisam pobornik „svoga” stila. Nastojim se ne ponavljati iz knjige u knjigu. Stil prilagođavam kompoziciji romana. Ne započinjem pisati roman, primjerice, dok nemam gotovo kompletnu njegovu arhitekturu, uključujući i stil. To je najvidljivije u mom romanu Tragom zmijske košuljice u kojem sam stilskim sredstvima nastojao napisati i svojevrsni hommage Ivi Andriću, odnosno pokušavao sam koristiti jezik na način na koji je on to radio. Također, 2002. objavio sam knjigu Obiteljska slika koja je imala podnaslov „Stilske vježbe” u kojoj sam pokušavao „skidati” stilove pojedinih pisaca: Andrića, Borgesa, Kiša, Babelja, Chandlera...