1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?
Koristim jezične priručnike, iako sve rjeđe zbog naloga kardiologa da se ne smijem svakodnevno uznemiravati te zbog vlastite naredbe da moram brižljivo paziti ne samo na tjelesnu, već i na mentalnu higijenu čiji je važan dio i fin ukus za prirodu hrvatskog jezika. Također koristim i razne rječnike. U kućnoj knjižnici i kompjutoru imam tridesetak priručnika i rječnika uključujući i jedan nenadmašiv raritet, mislim na komično intoniran jezični antidepresiv Koriensko pisanje Adolfa Bratoljuba Klaića iz 1942. U istom antidepresivnom komičnom smislu vrlo su zanimljivi i neki dijelovi Pravopisnog priručnika Ljiljane Jojić iz 2004., u kojemu se primjerice, ali ne samo u njemu, interpunkcijski znakovi nazivaju razgocima. (Nikad nisam čuo da je netko izgovorio riječ „razgodak” ili vidio da ju je napisao osim u pravopisima, dok je naprimjer, da se najblaže izrazim, isto tako mutna riječ „stvarnosno” postala uobičajena u književnoj kritici, vjerojatno zbog toga što je i takva riječ u skladu s tvorbom hrvatskog jezika.) Također ponekad zavirim u Hrvatski pravopis Instituta za jezik i jezikoslovlje koji je u nekim dijelovima problematičan, iako je, usput rečeno, važeći službeni pravopis. Za razliku od spomenutoga pravopisa Anićev i Silićev Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika donosi osvježenje. S druge strane Hrvatski pravopis Babić-Finka-Moguš ponegdje umanjuje pravopisnu elastičnost, a Hrvatski pravopis Badurina-Marković-Mićanović mjestimice malo zbunjuje, no djelomično pojačava varljivu nadu u bolje sutra hrvatskih pravopisa. Osim tih djela koristim povremeno i ostale stručne knjige za neprekidno, što znači dosmrtno usavršavanje hrvatskog jezika, ali i zbog razbibrige te ljekovite razonode (vidi već navedeni urnebesni raritet!). Svi priručnici i rječnici dragocjeni su i korisni, i kao pozitivan i kao negativan korektiv pri pisanju, bez obzira na sve manjkavosti koje vrijeđaju moju inteligenciju i, još više, moj istančan te rijetko kad pogrešiv osjećaj za prirodu hrvatskog jezika. Zbog toga su priručnici i izvrstan alat protiv svega onoga što je u njima nategnuto, nepotrebno ili znanstveno upitno. Koristim ih i zbog toga što je jezik živa tvorbena materijalnost našega svijeta, ljudskog svijeta, koja se stalno mijenja, ali i zbog toga da provjerim, osobito za vrijeme čitanja završne verzije teksta ili knjige, postoji li nešto što je nepravilno napisano. (Katkad kršim pravopisna pravila, što znači da sam prisiljen stvarati svoj privatni pravopis ne slijedeći invalidne dijelove postojećih pravopisa koji kao da se natječu u stvaranju zbrke na tako važnom području kao što je to pravilno pisanje u duhu hrvatskog jezika. Primjerice meni se nikako ne može dogoditi da nazive cigareta, automobila ili pića, dakle zaštićena imena proizvoda, koja se često podudaraju s imenom tvrtke, pišem malim početnim slovom. Jasno, vrste cigareta, automobila ili pića, naprimjer „vino, votka, viski”, pišem malim početnim slovom. Isto tako malim početnim slovom, kad bih je koristio, pisao bih riječ „kalodont” koja je s vremenom od imena zaštićenog proizvoda postala opća imenica, te ponegdje u razgovornoj upotrebi znači zubnu pastu općenito bez obzira na zaštićena imena ostalih zubnih pasta. No to se nije zbilo s Čarlijem (sredstvo za pranje suđa) kao, uostalom, ni s Mercedesom, Škodom ili Fordom (automobili) itd., te njihova imena pišem velikim početnim slovom. Ukratko, nisu se sudarili, kako to stoji u mnogim pravopisima, mercedes i ford, već su se, eto, sudarili Mercedes i Ford kao zaštićena imena proizvoda, a još su se, da tako kažem, manje sudarili ako uz ime imaju i dodatak kao neodvojiv dio svojega imena (Mercedes S500 ili Škoda Fabia). Dakle ti automobili nisu se sudarili kao opće imenice, tj. kao imena spomenutih automobila koja predstavljaju sve moguće automobile na svijetu. Itd. I tako bih mogao danima i noćima, no ipak ću gornjim primjerom završiti započet niz sramnih dijelova naših pravopisa, iako je danas fašnik, pokladni utorak, dan kao stvoren za takvu veselu kritičku aktivnost. Za danas je dovoljno. Naime sutra je Čista srijeda koju želim dočekati čista pravopisna srca s odlukom da ću za vrijeme korizme od Pepelnice do Uskrsa apstinirati od poroka koji narušava moje psihičko zdravlje, to jest da se neću baviti malignim tumorom odnosno retardacijom hrvatskog jezika koja se, nažalost, pojavljuje i u pravopisima.) Budući da me otkad čitam i pišem (od pete godine) zanima gotovo sve što je u vezi s jezikom (u djetinjstvu igra rimama i uopće riječima, a otada nadalje gramatike i rječnici hrvatskog jezika, kolokvijalni govor i sleng te filozofija jezika od Platona naovamo kao i teorije postanka jezika), a osobito etimologija i lingvistika, katkad koristim izvanredan Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika Petra Skoka i isto tako temeljit te u svakom smislu odličan Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva Rikarda Simeona.
2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?
U ovom pitanju postavili ste, ustvari, dva značajna i poticajna pitanja. Prvo pitanje omogućuje lak odgovor, a drugo složen odgovor. Evo lakog odgovora. Svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta smatram ničim zamjenjivim integralnim dijelom svoje jezične kreacije; to važi za sva područja književnosti kojima se bavim (proza, poezija, drama, esej, kritika). Odgovor na drugo pitanje jest kompleksan, ne mojom krivnjom. Otkad sam počeo profesionalno pisati i objavljivati (u srijedu 27. rujna 1976. u pet popodne) uglavnom ne dopuštam lekturu tekstova i knjiga, iako sam otvoren za sve dobronamjerne lektorske primjedbe. Dakako, dopuštam korekturu, a otkad je zaživjela kompjutorska tehnologija dopuštam je i zbog toga što postojeći program hrvatskog spellcheckera (u EUdictu, europskom rječniku, ta je riječ prevedena kao „pravopisni provjernik”) ne prepoznaje pogrešnu upotrebu padeža. U skladu s rečenim o lekturi ne dopuštam ni lekturu odgovora u anketama i intervjuima. Naime svoje odgovore, i usmene i pismene, smatram umjetničkim tekstom koji mora ostati cjelovit i neokrnjen, jer pripada mojoj dakle individualnoj i neotuđivoj sferi kreativnog jezičnog izražavanja. Ukratko, svaki moj tekst jest umjetnički tekst pa i onaj koji se ubraja u književni ili filozofski esej, teorijsku studiju, polemičku raspravu, traktat ili kritiku; svaki moj tekst jest kreativno jezično discipliniranje kaosa u kojemu sam se rođenjem zatekao. Gore sam spomenuo da „uglavnom ne dopuštam lekturu”, što znači da je ponekad ipak dopuštam (osim u poeziji na čijem području vlada potpuna zabrana i najmanje lektorske intervencije), jer je lektura obavezna u proizvodnji tekstova i knjiga te bezuvjetno potrebna zbog sve slabije pismenosti pisaca (to je paradoksalno, ali, nažalost, istinito!), ali moja je riječ bez iznimke uvijek zadnja. Slično tome, ali još strože, najstrože postavljeno, kao pisac koji je posve svjestan svega onoga što je napisao ne dopuštam kraćenje tekstova ni za riječ, što kažem, ni za interpunkciju! Evo u tome kontekstu i jedne od mnogobrojnih anegdota. Urednik romana Fatalne žene plaču na kamionima rekao mi je da skratim prvi dio romana za sto kartica, jer da će u tom slučaju roman biti mnogo bolji. Dakako da nisam pristao. Rekao sam mu da ću radije pokušati kod drugog izdavača, na što on nije pristao objavivši roman u integralnom obliku. Ne, nipošto ne želim reći, da sam pristao na kraćenje, da taj roman ne bi bio bolji. Možda bi čak bio mnogo bolji, ali onda ja ne bih bio autor toga romana, već bih autorstvo dijelio s urednikom, a autorstvo ne želim dijeliti ni s kim. Isto tako nikad nijedan tekst prije objavljivanja ne dajem na čitanje prijateljima ili kolegama, jer bi njihove primjedbe, svakako dobronamjerne, možda mogle u meni proizvesti kolebanje ili me čak navesti da nešto u tekstu ili u strukturi knjige promijenim. (Čak ni moja druga supruga, s kojom sam bio u sedmogodišnjem braku, inače izvanredna anglistica i prevoditeljica, nikad nije pročitala moj tekst prije nego što je objavljen. Nakon što su tekst ili knjiga objavljeni, za mene kao autora više nema uzmaka; to što sam napisao, napisao sam, te su sve kritike dobrodošle, i one pozitivne i one negativne.) Kad bih to učinio, ne bih u potpunosti bio autor djela. Ovako, ako u bilo čemu pogriješim, dopuštam, naravno, i tu mogućnost, to je moja pogreška za koju sam odgovoran isključivo samo ja, nitko drugi. Ukratko, odgovoran sam za literarni neuspjeh, ali u istom smislu samo sam ja zaslužan i za literarni uspjeh svojeg djela (ne i za knjižarski uspjeh, jer on ovisi o nekoliko vanjskih okolnosti na koje ni na koji način ne mogu utjecati!). Zbog toga se i čudim kad čujem da neke spisateljice i neki pisci prije objavljivanja daju svoja djela na čitanje kolegama ili prijateljima. Iznimno zanimljiv psihički fenomen. To jednostavno znači, po mojem mišljenju, da te autorice i autori nisu sigurni u kvalitetu svojega književnog djela. Ako nisu i ako se ta nesigurnost redovito ponavlja, postoji rješenje, jer postoje profesije koje trenutno omogućuju konkretnu provjeru kvalitete urađenog bez da se ikoga pita za mišljenje. Takva je naprimjer profesija električara; ako električar pogriješi, to se odmah vidi, katkad sudbonosno, te uopće ne mora konzultirati kolege da provjeri je li nešto krivo napravio. Slično je i s profesijom vodoinstalatera te mnogim drugim profesijama. Nadam se da sam bio potpuno jasan u ovom kratkom upućivanju na svoje viđenje pojma autora i smisla autorstva. Međutim, da nastavim s temom lektoriranja, u zadnjih dvadesetak godina nalazimo se usred snažnih metastaza hrvatskog jezika. Pojava malignog tumora u našem jeziku vidljiva je svakodnevno i u komunikaciji uživo i u medijima (novine, časopisi, književnost, znanost, televizija, radio, film, internet). Najkraće rečeno, nalazimo se u zloćudnom procesu sve teže retardacije hrvatskog jezika, prije svega hrvatskog standardnog jezika pa dakle i hrvatskog književnog jezika, što znači da smo usput u paradoksalnoj situaciji kad su i lektorima potrebni lektori. (Predlažem da se u novinskim i izdavačkim kućama uvede institucija supervizora, to jest drugog lektora čiji bi zadatak bio lektorirati već lektorirani tekst.) Glavni su razlozi retardacije hrvatskog jezika nedostatna nastava u osnovnim i srednjim školama (teško je u to povjerovati, još je teže to shvatiti, ali hrvatski učenici imaju najmanju satnicu materinskog jezika u Europskoj uniji, a prijedlog nacionalnog kurikuluma za nastavu hrvatskog jezika, osobito na području lektire, boluje od vrlo ozbiljnih simptoma retardacije) i manjkavi pravopisi. Osnovni uzrok njihovoj manjkavosti jest u tome što priređivači svakog novog pravopisa žele biti „papskiji od pape”, te u nekom dijelu svojega pravopisa (neurotičan naglasak na riječ „svojega”!) uporno žele dati svoj inače potpuno nepotreban doprinos, to jest žele biti inovativni i kreativni, pa se zbivaju malo je reći vrlo neobične stvari. Tako primjerice Hrvatski pravopis Instituta za jezik i jezikoslovlje traži bilježenje točke na kraju upravne rečenice, što pravopisi, koliko je meni poznato, dosad nisu tražili. Naime dosad, ako je izjavna rečenica u upravnom govoru imala neupravni nastavak, točka se bilježila samo na kraju cijele rečenice. Evo i primjera pravilnog pisanja: - Večeras ću čitati novine prepune polupismenih tekstova – rekla je Martina. Ili: "Večeras ću čitati novine prepune polupismenih tekstova", rekla je Martina. No u spomenutom važećem službenom pravopisu zahtijeva se da stoji ovako: - Večeras ću čitati novine prepune polupismenih tekstova. – rekla je Martina. Nevjerojatno! Unatoč stručno obrazloženoj primjedbi upućenoj Institutu za jezik i jezikoslovlje i dalje u njegovom Hrvatskom pravopisu stoji ta očito suvišna diktatorska točka. Ali da završim s odgovorom. Iako u mojim tekstovima i knjigama nema mnogo posla za lektore, ipak povremeno s njima surađujem, najčešće s lektoricama. Naša suradnja svodi se na konzultacije o nekoj jezičnoj nedoumici ili o jezičnom problemu koji, zapravo, to i nije, recimo način korištenja enklitika. Što se tiče enklitika, rijetko kad razbijam toničku cjelinu, to jest rijetko kad dopuštam lektorsku intervenciju koja bi stilski unazadila toničku cjelinu. Poneku lektorsku primjedbu uvažim, ali samo kad je potkrijepljena čvrstim neoborivim argumentima. Prije lekture uvijek upozorim lektorice, ili zamolim urednika/urednicu da im prenese moje upozorenje, da neprekidno imaju na umu staru, ali neospornu činjenicu da je upotreba jezika u književnom djelu značajno slobodnija od one u znanstvenom, stručnom ili u novinarskom diskursu, a slobodnija je zbog toga što, prvo, tvorba bogatog i gipkog hrvatskog jezika to omogućuje i, drugo, zato što je u umjetničkom djelu na prvome mjestu osobita stvaralačka upotreba sintakse izraza, sintakse rečenice i sintakse teksta, to jest uvijek je na prvom mjestu stil autorice ili autora. Jasno, to upozorenje ne odnosi se na dvije najbolje lektorice u Hrvatskoj, na Jasnu Bašić i Anu Lovrenčić.
3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?
Smatram da u svim aspektima bogat i izvanredno gibak hrvatski jezik ima dovoljno interpunkcijskih znakova. Ironija se i bez interpunkcije može vrlo lako i djelotvorno izraziti sintaksom rečenice ili sintaksom teksta. Ipak, predlažem i zbog umjetničkih i zbog praktičnih razloga interpunkcijski znak za izazovnu sintagmu „intelektualna seljačina” i isti znak za riječ „seljačkizam”, koja je izvedena iz imenice „seljačina”. Kako sada stvari stoje, a smatram da će se ionako loše stanje u hrvatskom jeziku s vremenom drastično pogoršati, mnogo nam je više potreban taj znak, nazovimo ga „seljačnik”, nego ironičnik. Zasad nemam ideju koji bi interpunkcijski znak za pojam intelektualne seljačine bio najbolji, tj. najpogodniji; iznalaženje toga znaka treba prepustiti jezikoslovcima, stručnjacima za interpunkciju. No da bi oni to što bolje i lakše učinili, moraju, dakako, uvijek imati na umu široko, ali vrlo precizno semantički omeđeno polje pojma „intelektualna seljačina”. (Intelektualna seljačina jest osoba čiji je mentalni i svjetonazorski sklop opterećen invalidnim uskogrudnim geografskim zovom zemljačke ruralne ili urbane krvi, svejedno, što jednostavno znači da je to osoba koja je u većini svojih stavova, uvjerenja, mišljenja i prosudbi nekritički pristrana te sklona stereotipima i predrasudama, a u tijesnom skladu s tim istodobno osoba bez morala i etičkog kodeksa, te stoga i bez intelektualnog poštenja i bez intelektualnog integriteta. To je dakle takva osoba koja u svojem odnosu prema ljudima i njihovim ostvarenjima nikad ne njeguje prijeko potrebnu prosvijećenu liberalnost i kritičku nepristranost kao što ju je svojedobno, kad je riječ o trusnom području hrvatske književnosti, njegovao književni povjesničar i književni kritičar Antun Barac ili primjerice u naše vrijeme, da spomenem neke od rijetkih, njegovom profilu odgovornog književnog kritičara slični Damir Radić, Dunja Detoni Dujmić, Vladimir Arsenić i Strahimir Primorac.)
4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?
I u ovom intrigantnom pitanju postavili ste, zapravo, dva pitanja, jedno lako i jedno teško. Prvo ću odgovoriti na lako pitanje. Čitanje teksta naglas odnosi se samo na moje dramske tekstove. Premda rijetko, ponekad naglas pročitam pokoji dijalog iz drama za vrijeme čitanja završne verzije teksta, ali i didaskalije koje smatram integralnim dijelom dramskog djela. Iako to ne trebam činiti, jer imam sposobnost da i bez toga razgovijetno u sebi čujem dijalog kao i didaskalije, ostala mi je navika povremenog izgovaranja teksta naglas iz vremena kad sam, oko dvije godine, kao glumac bio na sceni u značajnim predstavama zagrebačkog Hrvatskoga narodnog kazališta (Balade Petrice Kerempuha, Julije Cezar, Pavlimir, Macbeth), koje smo izvodili u Zagrebu i Dubrovniku. Imao sam sreću, jezičnu sreću, što sam radio pod vodstvom strogih redatelja „stare škole” Koste Spaića, Vladimira Habuneka i Mladena Škiljana. Radeći s njima naučio sam mnogo toga kao dramatičar, i u pozitivnom i u negativnom smislu, prije svega to da u pisanju drama izbjegavam pisanje takvog dijaloga koji omogućuje povišen i izvještačen, te stoga i neprirodan odnosno artificijelan scenski govor. (To mi je u istom smislu pomoglo i kad sam radio scenarij za film po jednom od svojih romana.) Ne, nikad u već završenom tekstu drame ne mijenjam ništa nakon sporadičnog čitanja naglas.
Odgovor na drugo pitanje zahtijeva složeniju razradu. Dok pišem pomislim rijetko, ali ipak, na prvog i najzahtjevnijeg čitatelja – na sebe. Ako nisam zadovoljan tekstom, onda se borim s mnogobrojnim problemima koji su sastavni dio svake kreativne djelatnosti. Naime dok ne postanem u potpunosti zadovoljan tekstom ne šaljem ga u časopise, na radio, na internetske portale i izdavačima. U počecima profesionalnog pisanja i objavljivanja (u turbulentnom kontekstu „mladost-ludost”) pomislio bih, priznajem, na ostale čitatelje te na one učinke koje bi moj tekst ili moja knjiga trebali imati na njih. Nisam poput Joycea otišao baš tako daleko da tvrdim da bi moj idealni čitatelj morao patiti od idealne nesanice, već sam mislio da bi čitatelj mojih djela morao biti na istoj ili barem na sličnoj razini shvaćanja značenja utkanih u tekst na kojoj je i autor knjige. Nevjerojatna pretencioznost! Nju je tada prouzrokovala moja slaba upućenost u teoriju recepcije. Nakon kratkog, ali intenzivnog studija recepcije, ta je pretencioznost u potpunosti nestala. Nadalje čitam i pišem već 64 godine, a profesionalno pišem i objavljujem više od četrdeset godina, ali već dugo, više od trideset godina, rijetko kad dok pišem pomislim na čitatelje. Mislim ponekad, kako rekoh, samo o prvom čitatelju, to jest o sebi. Ako svojim tekstom, pa i onim najmanjim, recimo kratkom pjesmom, zadovoljim sebe, onda je sve u redu. Uostalom, pravi pisac, što znači ambiciozan i zahtjevan autor, piše, prije svega, da zadovolji sebe. Takav je pristup autorskom subjektu koristan ne samo za pisca, već i za književnost. Jedan mi je kolega u prividno šaljivom tonu rekao da autor koji je zadovoljan literarnom kvalitetom svojih knjiga ima, osobito ako je plodan pisac, zagarantiranu mirnu čitateljsku starost. U tom slučaju on, nastavio je kolega, u starosti (koja po njegovu mišljenju počinje u 81. godini) ima osiguranu poticajnu lektiru za osobnu upotrebu, osobito ako ga i kao pisca i kao čitatelja ne zadovoljavaju knjige njegovih kolegica i kolega, i domaćih i stranih. I doista, takvog autora nimalo ne uznemiruje Barthesova teorija o smrti autora, jer dobro zna da dok je on živ i spisateljski te čitateljski djelatan, i dalje postoji autor kao ključna kreativna energetska točka pisanja. Poslije autorove biološke smrti (postoji, jasno, i autorova smrt prije njegove prirodne smrti) ionako nema ničeg (za njega mrtvoga) pa tako ni autora. Ipak, ovdje moram naglasiti da se nipošto ne smije zanemariti intrigantno Barthesovo mišljenje o smrti autora koje je izložio u eseju Smrt autora, jer, kako sada stvari stoje, u mojem odgovoru naznačena vrsta autora sve je rjeđa. No ovo je vrlo zahtjevna polivalentna tema kojoj treba posvetiti mnogo više tekstualnog prostora od ovoga koji sam iskoristio za odgovor (što se mene tiče, to je otprilike sedamdeset stranica) i mnogo vremena (minimum je, po mojoj gruboj procjeni, sedmodnevni simpozij u Zagrebu i Dubrovniku s brojnim sudionicima koji bi s različitih znanstvenih područja književnosti i filozofije pristupili problemu moguće smrti autora i interaktivno je osvijetlili sa svih aspekata koje ta teška i šokantna tema zaslužuje u istoj mjeri kao i ona o smrti Boga).
5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?
U vašem petom pitanju postavili ste čak tri pitanja, što me raduje zbog toga što su ona izuzetno izazovna i teška. No ja volim teške izazove. Prvo je pitanje teško zbog toga što će većina pisaca, uključujući mene, u svojem odgovoru na to pitanje biti nužno subjektivna, te stoga i prilično neprecizna, u ponekom slučaju čak do nerazumljivosti. Vrsnoća odgovora na to pitanje ovisi, prije svega, o sposobnosti autorskog subjekta da se shizofreno rascijepi na autora i relativno obrazovanog čitatelja kojemu područje stilistike nije strano. S obzirom na to da mi stilistika nije strana postoji mogućnost da na to pitanje odgovorim. Nadam se da ću, barem približno, i uspjeti u tome. Glavna su obilježja mojega stila, da se paradoksalno izrazim, do „stilističkog bola” uočljiva pismenost (koja je, ambivalentno rečeno, s vremenom sve pismenija i virtuoznija; nažalost, u naše je vrijeme zbog retardacije hrvatskog jezika pismenost teksta postala jedno od glavnih stilskih obilježja tako da će stilistika kao znanstvena disciplina biti prisiljena to obilježje uzeti u ozbiljno i pomno razmatranje), zatim iznimno bogat vokabular kao i ekscesna upotreba jezičnog i tematskoga registra, potom elastična jednostavnost izražavanja i osobit kozmopolitski duh sintakse te nastojanje prema što većoj raznovrsnosti sintaktičkih rješenja i na razini sintakse izraza i rečenice i na razini sintakse teksta. (Taj sam stil u skladu sa svojom općom poetikom nazvao i apsolutnim romantizmom i psihotičnim realizmom. Više o tome u odgovoru na treće pitanje.) Imajući na umu izložena glavna obilježja stila, mogu se lako uočiti karakteristike tih obilježja na lingvističkoj razini stila rečenice. Meni se, uzimam ovdje relativno jednostavan jezični primjer, ne može dogoditi, osim ako je riječ o karakterizaciji lika, da pridjev pišem nakon imenice kao što je to slučaj u nekim jezicima. Priroda hrvatskog standardnog jezika ne podnosi takve ružne jezične i stilske diverzije, a ako se one ipak zbivaju, onda možemo govoriti o lošem ili arhaičnom stilu koji takvom stilskom praksom značajno osiromašuje jezični tonus i potencijal suvremenoga hrvatskog književnog jezika. Naime priroda hrvatskog jezika već je odavno prevladala takvu upotrebu pisanja pridjeva kojoj je, navest ću samo jedan primjer, bio sklon i Miroslav Krleža, najviše u svojim esejima i politički intoniranim pamfletima. No ta neugodna činjenica ne umanjuje bljeskove kvalitete u ostalim aspektima njegova stila, osobito pak ne u Baladama Petrice Kerempuha. Ono što zabrinjava i snažno uznemiruje jest to da čak i danas neki suvremeni hrvatski pisci čine istu jezičnu i stilsku pogrešku pišući pridjeve iza imenica.
Na drugo pitanje odgovor je pozitivan. Da, stil je za mene neotuđivi prostor autorske originalnosti i nosi moj autorski potpis na cijelome tijelu teksta kao i u svakom njegovom segmentu. Stil moje autorske originalnosti kapilarno je prisutan i relativno ravnomjerno raspoređen u svakoj knjizi mojega opusa. Kada tako ne bi bilo, prekinuo bih s pisanjem umjetničkih djela i potražio neko drugo zanimanje, recimo neki posao koji se odvija u timu. U gotovo svakom timskom radu manja je odgovornost svakog člana tima, jer se u zamršenom kolopletu grupe teško može prepoznati individualni autorski doprinos. Kolektivno autorstvo, ili u književnosti poznato tandemsko autorstvo, za mene nije poticajno. (Možda bih učinio iznimku kad je riječ o pisanju filmskih scenarija.) Pritom ne odričem mogućnost da tandemi mogu stvoriti dojmljivo umjetničko ostvarenje. Histerično, može se i tako slobodno reći u mojoj literarnoj radionici, histerično sam upućen na „ja”, na jastvo autorskog subjekta, dakle isključivo na sebe, što pak znači na onoga koji svakodnevno pišući kreativno disciplinira kaos svijeta u kojemu se zatekao (ne svojom voljom!). Je li u pitanju moj strah od gubljenja identiteta ili od potpunog rasapa ličnosti? Ne znam. Na to zamršeno pitanje odgovorit će teoretičari i praktičari primijenjene psihijatrije poput Karla Jaspersa koji je napisao minucioznu i potresnu usporednu patografsku analizu Strindberga, Swedenborga, Hölderlina i Vincenta van Gogha. Da se ne pomisli da sam skrenuo pameću, dakle da se ne pomisli na ono najgore, evo jednog uravnoteženog umirujućeg odlomka koji sam izabrao. Naime u pogovoru spomenute uznemirujuće Jaspersove knjige o velikim i značajnim autorima Danilo Pejović donosi sljedeći zaključak.
Kao što smo naveli na početku, već je Platon uočio sam fenomen kao filozofski problem, te svaka bena i luda ne može biti tema našeg raspravljanja. Oštro i sarkastično to je izrekao i Blanchot u svom filozofskom Uvodu: „Van Gogh je bio lud, ali nije dovoljno biti ludim da bi se bilo Van Gogh!”
Toliko u odgovoru na drugo pitanje. On je nužno nedostatan kao i odgovor na prvo pitanje, ali za temeljitu elaboraciju odgovora na sva pitanja postavljena u ovoj anketi bilo bi po mojoj procjeni potrebno otprilike sto osamdeset stranica, preciznije rečeno bila bi potrebna knjiga za čije pisanje zasad ne postoji slobodan termin u mojoj literarnoj radionici.
Odgovor na treće pitanje o mijenjanju stila postupnim povećanjem opusa, u mojem slučaju tijekom više od četiri desetljeća, bit će zbog težine pitanja manje jednostavan nego odgovor na drugo pitanje, no pokušat ću odgovoriti. Sve ovisi o općoj poetici i pripadajućim temeljnim poetikama u pojedinoj fazi stvaranja. Budući da sam perfekcionist, nakon sudbonosne odluke (koju sam donio burne tmurne noći s 26. na 27. rujna 1976. kad sam iznimno uznemiren lomio egzistencijalne valove u blizini uzbudljive park-šume Maksimir) da ću odbiti ponuđenu akademsku karijeru na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta i „baciti sve na jednu kartu”, to jest prihvatiti se doživotnog patološki nesigurnog posla umjetničkog stvaranja na području pisanja, svoju sam opću poetiku i četiri temeljne poetike (operativna kormila koja pokazuju smjer pisanja) napisao te noći završivši posao usred, reći ću to poetski, sunčevih zraka ružoprste rujanske zore. Najkraće rečeno, riječ je o općoj poetici i iz nje izvedene četiri temeljne poetike od kojih svaka u skladu sa svojim simboličkim potencijalom ima svoju boju (crvenu boju za prozu, plavu boju za poeziju, zelenu boju za dramu i ostale izvedbene umjetnosti te srebrnu boju za esej, teoriju i filozofiju). Ovdje donosim opću poetiku, koja je omogućila oblikovanje četiri temeljne poetike, nakon koje slijedi završni dio odgovora o mijenjanju stila.
Apsolutni romantizam – opća poetika
U uvodu u opću poetiku dovoljno je reći sljedeće: sve što vrijedi za apsolutni romantizam istodobno u svakom aspektu vrijedi i za psihotični realizam. Razlika je vidljiva, ali mala, a sastoji se u tome što psihotični realizam izmišljenu stvarnost književnog djela namjerno opterećuje malo većom količinom „stvarne stvarnosti”. Za razliku od literarne stvarnosti takva je stvarnost nerijetko psihotična.
Mašta/fantazija/imaginacija cirkularno je mjesto umjetničke prakse apsolutnog romantizma, takve poetike pomoću koje se događa stalna i radikalna preradba odnosno preraspodjela zatečenog Ovdje u umjetničko djelo.
Apsolutni romantizam sinonim je borbe za apsolutnu slobodu, za slobodu od i za slobodu za.
Ozračje apsolutnog romantizma ne prožima samo umjetničku sferu, ono isto tako daje ton svim oslobodilačkim pokretima. Svaku revoluciju, svaki pa čak i najmanji borbeni pokret ispunjava romantizam, to osjećanje bliske ili udaljene slobode, to jest sudjelovanje slobode same, što je u svakom smislu obećavajuća participacija. Naime dok traje romantizam, traje i revolucija. Kada ta motorička snaga splasne ili nestane, sve izblijedi i opet nastupa ono kobno postojeće.
Ova opća poetika fokusirana je na romantizam u umjetnosti, preciznije – u književnosti.
Romantizam ako nije apsolutan, nije romantizam. U biti romantizma neprekidna je težnja prema apsolutnom, što znači prema slobodi; to je snažna opsesivna žudnja za korjenitom preobrazbom doznačenog mjesta obavijenog zrakom ljudske radosti. U biti romantizma zrcali nasrtaj budućeg. Stari romantičari, jedan od njih je i Hölderlin, pokušali su dosegnuti ono apsolutno u prošlom ili pak u „vraćanju prirodi” kao plahoviti predromantik Rousseau. Nije li to tek apsolutan bijeg za razliku od apsolutnog nasrtaja u buduće, uznemirujuće je pitanje novih romantičara, apsolutnih romantičara.
Apsolutni romantičar nikad nema vremena. Zbog fanatične želje za slobodom njemu se neprekidno žuri, ali ne u feljtonističku pitkost mimezisa neslobode, već u napor budućeg, u napor buduće slobode koju (zasad) postiže isključivo u umjetničkom djelu.
Apsolutni romantičar aktivno i kreativno rekreira zatečeno Ovdje, kritički imaginira bogatu fenomenalnu razbujalost svijeta kao već romantičnu, oslobođenu svih stega. U njegovu je djelu naš svijet, u trenutku umjetničke transformacije shvaćen kao-već-romantičan, uistinu romantičan. Ono mimetičko kao da pretvorilo se u romantičko da, u slobodno jest koje kao apsolutno živi u romantičkom artefaktu bez obzira na neslobodnu zbilju. Na taj su način djela apsolutnog romantičara „otoci u struji”, oaze koncentrata slobode, oaze koje stalno pokušavaju razrijediti banalne ropske duše isto tako trivijalne ropske stvarnosti.
Često se apsolutni romantičar osim pravljenja umjetničkih djela, to jest estetskih predmeta, usudi svojim ponašanjem i življenjem kreativno aktivistički intervenirati i u izvanumjetničku zbilju, nastojeći izvjesnost u umjetničkom djelu postignute slobode pretočiti i u društveni, izvanumjetnički kontekst, ali zbilja je surova, još nespremna za slobodu. Ona, ta zbilja, ta stvarnost, živi uvijek represivnu jednodimenzionalnost i ne dopušta razigravanje naprednih utopijskih kreativnih moći, te ih često reakcionarno suzbija proganjanjem, prešućivanjem, zabranom, zatvorom, cenzurom, ludnicom i, ako drugačije ne ide, ubijanjem.
Unatoč svemu apsolutni romantičar stalno radi, marljivo nastoji. On je daleko od debatnog kluba kukavičkih dupelizaca zbilje koji si umišljaju da svojim poltronskim verbalizmom transcendiraju vlastito govno odnosno kenjkavu stvarnost koju kontinuirano proizvode i uvijek iznova reproduciraju. Apsolutni romantičar rekreira i preoblikuje postojeće Ovdje metafizički napregnut i utopijski nagnut. Sudarajući fluidne gomile „nemogućeg”, pravi je otrov za diskurzivnu podlost razuma i njegovu gotovo nepojmljivu koristoljubivost. On je disident koji paradoksalno spaja nježnost i grubost, nevinost i jaku razuzdanost, razarajući radosno-služeću gestu postojećih postojećem (neslobodi).
Zbog takve buntovne „đavolje” prakse stvaranja nove, znači utopijske stvarnosti, a bez podilaženja pukoj i već odavna uobičajenoj pragmi mimezisa, apsolutni romantičar svojim umjetničkim djelom neuhvatljiv je svakoj ideologiji, jer je daleko ispred postojeće zbilje – u carstvu slobode. Već samim postojanjem njegova su provokativna umjetnička djela šamar općoj inerciji svijeta, upozorenje samozadovoljstvu konzumerističkog bitka svijeta, snažna prijetnja učmalosti kao djelatni i neuništivi znak starodrevne ljudske čežnje za slobodom. Umjetnička djela apsolutnog romantizma su nepristajanje na kobno postojeće.
Sfera nepristajanja na kobno postojeće (na neslobodu) živa je oblikovateljica odlučujuće konkluzije apsolutnog romantizma. Ta sfera, sfera apsolutnog romantizma, podrazumijeva jak autorski subjekt koji je spreman na vlastito samouništenje, na samouništenje mitologije subjekta i kulta autora zbog bogatog budućeg; ta sfera podrazumijeva konkretnu sudbinu individuuma koji zna sebe ne kao mehanizirani, klasificirani broj postindustrijskog društva, već koji zna sebe kao unikatni pomalo narcisoidni korpus, kao blistavo tijelo neuvrštavanja u racionalistički stroj, u ružne morbidne uzde razuma i njegovih brojnih diskursa. To tijelo, apsolutni romantičar, bolno i drhtavo, senzibilno do nevjerojatnih raspona između užasa i radosti, to tijelo učinkovito prokazuje sintaksu dosade koja ga okružuje, opasne dosade svijeta koji steže sve ono što je u njemu slobodoljubivo. To tijelo, taj žilavi korpus vesele melankolije, živi odlučeno na sve; živi sukladno svojemu habitusu: usamljeno i borbeno.
Apsolutni romantizam jest, prije svega, borba, eros za apsolutnim. On je borba za buduće, on je beskompromisna priprema slobode koja će nakon kreativnih napora zablistati u svoj svojoj punini. Apsolutni romantizam jest preliminarno odnosno pripremno uvodno življenje budućeg i zasad još-ne-postalog Ovdje.
Nakon ovdje izložene opće poetike, mogu zaključiti da su glavna obilježja mojega stila ostala do danas gotovo nepromijenjena i u skladu s njom. Međutim, iz djela u djelo postupno su se mijenjala sekundarna svojstva stila temeljnih poetika. Za ovu priliku izabrao sam plavu poetiku, onu kojom se služim pišući poeziju. Ukratko ću izložiti sekundarne promjene stila u svojoj poeziji. (Objavio sam dosad jedanaest knjiga poezije; jedanaesta je Pustinja, MeandarMedia, Zagreb, 2015. Svaka faza promjene stila izražena je posebnom sintagmom koja vrlo sažeto definira tu fazu. Žao mi je što zbog velike opširnosti ovdje ne mogu podastrijeti iscrpna objašnjenja svih sintagmi koje su se zbog mijenjanja stila pojavile na području plave poetike.) Dakle riječ je o promjenama stila na području plave poetike. Sekundarne promjene stila mojeg pjesništva mogu se relativno lako i bez većeg napora pratiti u poetičkim stilskim karakteristikama od faze semantičkog konkretizma (knjige Leptiri arhetipa i Koan), faze političkog kriticizma (Zadimljena lopta), faze antičkog karnevalizma (Rupa nad rupama, suvremena „biblijska” himna), faze erotičkog egzistencijalizma (Erektikon), faze erotskog egzibicionizma (Slatki automati, vrsta ekscesivnog rock'n'roll populizma) i faze polivalentnog poetizma (Plava krv) pa sve do djelomice narativne faze ontološkog egzistencijalizma (Neuro-Neuro i Jazz, afrička vuna) i još naglašenije narativne faze psihotičnog realizma (Tihi alati i Pustinja). U prvoj stilskoj fazi koristim stil ispitujući jezik iznutra, rekonstruirajući njegovu građu; pritom se povremeno služim nekim dosezima teorija formalizma, strukturalizma i poststrukturalizma. U drugoj, vidljivo prijelaznoj, fazi naglasak je na minimalnom proširenju naracije stiha. U trećoj fazi, koju alternativno nazivam izrazom artizam intenzivne karnevalizacije, na djelu je tematsko pretjerivanje u parodiji biblijskog ritma Pjesme nad pjesmama; na tematskom planu to je povratak dostojanstvu ljubavne himne ljudskim tijelima. U četvrtoj fazi vraćam se stilskom zgušnjavanju metafore, koju sam u prethodnim poetičkim stilskim fazama donekle razrijedio, dok u petoj fazi (Plava krv) i još primjetnije u šestoj fazi (Neuro-Neuro i Jazz, afrička vuna) te najprimjetnije u sedmoj fazi (Tihi alati i Pustinja) stilski reaktualiziram narativnu strukturu stiha kompleksnijim metaforama u mjestimično iritirajućoj kombinaciji s prividno proznim elementima. Zapravo, tek u petoj, šestoj i sedmoj fazi (u stilski naizgled mnogo jednostavnijoj poetskoj teksturi) na ekscesivan način razotkrivam traumatičnu neurotičnu strukturu psihe suvremenog čovjeka koja, ta faza, neprekidno u onom „banalnom” ili u onom „trivijalnom” susretu jezika i tijela, tijela i govora, aktivističkim kritičkim stilom pokazuje uznemirujuća i ponegdje u velikoj mjeri odvratna stilska obilježja urbanizirane globalne ruralne shizofrenije. U kasnijim poetičkim fazama prisutno je ironiziranje, to jest oštra dijagnoza našega „neuro-neuro” svijeta. To ironiziranje nudi paradoksalan, no ipak „aproksimativan izlaz” u očiglednoj nemogućnosti istinske interaktivne ljudske komunikacije. Na djelu je izlaz prikazan kao buntovan i kreativan kritički odnos pojedinca prema općoj globalizaciji neuroze, koja u doba interneta i pojačane „digitalizacije svijesti” uništava gotovo svaku osobnost. To je onaj odnos u kojemu posrnuli ego uzima stvar u svoje ruke i nastoji svim silama biti u dosluhu s bićem Drugoga. Taj će borbeni odnos u osmoj stilskoj fazi, koja će biti vidljiva u novoj knjizi pjesama na kojoj sad radim, biti još jače izražen pomoću aktivističkog stila koji je u dubokom i tijesnom skladu s plavom poetikom.
Toliko zasad za ovu poticajnu anketu uz zvonak završni akord svekolikom puku transparentnih stihova na pjesničkoj sceni sve prisutnijeg hrvatskog pjesnika, autora koji koristeći bogat PPP, poetiku prigodne dosjetke, piše i objavljuje poeziju prepunu razigranoga erosa potpisujući je revolucionarnim semantički polivalentnim pseudonimom Sven Adam Ewin: „Netko konačno reći mora: / Čitajte pjesmu, ne autora! / Pa kličem, dok u sjenu padam: / Nek' živi pjesma, a ne Sven Adam.” Ne mogu odoljeti da Svenu Adamu Ewinu ne darujem distih kao malu pjesničku psinu. Evo ti dvostiha, o Ewine, bujnom ljupkom muzom Erato rođeni sine: „Nek' zauvijek uspravno živi svenuti Adam u tamnoj crvenoj Evi, / u njezinoj babilonskoj stilskoj vrevi!”