Govorni izraz emocije

Govor 1 (1986), 1, 33–38.

U nekim smo prethodnim istraživanjima ustanovili univerzalnost govornog izraza emocije. Naime, neke osnovne afektivne sadržaje ostvarene u rečenicama hrvatskoga književnog jezika podjednako su dobro razlikovali ispitanici našeg, ali i nekih drugih jezičnih područja (Francuzi, Englezi, Japanci).1

Kako je u navedenim istraživanjima ispitivano razumijevanje globalne govorne forme, dakle cjelokupnog govornog ostvarenja, u ovom smo istraživanju nastojali odrediti koje vrednote govornog jezika pretežno sudjeluju u formiranju izraza: bijesa, iznenađenja, prezira, radosti, straha i tuge.

Zamolili smo prvaka drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu Zlatka Crnkovića da izgovori rečenicu »Stigli ste na vrijeme«, prvo u 6 govornih ostvarenja koja su trebala izražavati navedene emotivne sadržaje, a zatim i u 19 govornih ostvarenja gdje su se mijenjale pojedine vrednote govornog jezika. Tako je zadana rečenica izgovorena i u sljedećim verzijama: neutralno, glasno, tiho, sporo, brzo, nisko, visoko te u kombinacijama: glasno-sporo, glasno-brzo, glasno-nisko, glasno-visoko, tiho-sporo, tiho-brzo, tiho-nisko, tiho-visoko, sporo-visoko, sporo-nisko, brzo-visoko i brzo-nisko. Vrednote govornog jezika koje u navedenim verzijama nisu izrijekom spomenute ostvarene su u svojim srednjim, dakle neutralnim oblicima: tako npr. verzija glasno označava pojačan intenzitet, srednji tempo i srednji registar; verzija visoko označava povišeni registar, srednji tempo i srednji intenzitet; verzija tiho-sporo znači oslabljen intenzitet, usporen tempo i srednji registar itd.

Jedno govorno ostvarenje s intencionalno izraženom emocijom i 19 varijacija vrednota govornog jezika činili su jednu grupu pitanja. Budući da je ispitivano 6 osnovnih emocija, formirano je 6 grupa pitanja: 19 varijacija vrednota govornog jezika bilo je jednako u svih 6 grupa.

Ispitivanje je izvršeno u Matematičkom školskom centru u Zagrebu – ispitanici su imali od 15 do 16 godina, a grupe su varirale između 65 i 73 ispitanika. Svakoj je grupi slučajnim redoslijedom predočena jedna grupa pitanja, a ispitanici su trebali na skali od 1 do 7 odrediti koliko se svako pojedinačno govorno ostvarenje približava izrazu bijesa, iznenađenja, prezira, radosti, straha ili tuge. Maksimalno vjeran izraz traženog sadržaja ocjenjivan je ocjenom 7, dok ocjena 1 znači da procjenjivani izraz nimalo ne sadrži traženi sadržaj.

Rezultati su bili sljedeći (za svaku emociju navodimo po 5 najbolje i najlošije ocijenjenih izraza):

Brojčane podatke za pojedine kombinacije možemo svesti na 6 osnovnih vrednota govornog jezika koje su varirane u ovom ispitivanju: glasno, tiho, brzo, sporo, nisko i visoko. Aritmetičke sredine koje slijede rezultat su svih kombinacija u kojima se javlja jedna od ovih vrednota govornog jezika. Tako npr. – glasno – predstavlja srednju vrijednost procjene emocije u sljedećim izričajima: glasno, glasno-visoko, glasno-nisko, glasno-sporo i glasno-brzo. Jednako se postupa i sa svim drugim vrednotama. U tablicama koje slijede uvjetno odvajamo srednje vrijednosti iznad 4,00, između 3,00 i 4,00 te ispod 3,00.

Navedeni podaci nam govore koliko pojedina vrednota govornog jezika sudjeluje u izrazu neke emocije. Za srednje vrijednosti iznad 4,00 možemo uvjetno reći da su bitne za izraz neke emocije; one između 3,00 i 4,00 neutralne su, dok se one ispod 3,00 negativno određuju prema izrazu određene emocije. Tako npr. za izraz bijesa možemo reći da su karakteristični jak intenzitet i niski registar; varijacije tempa (sporo, brzo) nisu vezane za izraz bijesa, dok ga visoki registar i slab intenzitet negativno određuju.

U svih šest grupa nalazimo simetričan raspored vrednota govornog jezika, koje sudjeluju u izrazu pojedine emocije: ako je za izraz neke emocije karakterističan visoki registar, onda je niski registar negativno određuje, a ako je npr. karakterističan ubrzani tempo, onda je usporeni tempo negativno određuje. Baš simetričan raspored rezultata, dakle suprotstavljanje krajnjih ostvarenja intenziteta, registra i tempa govori o logičnosti i sustavnosti rezultata. Bez obzira na to da li se rezultati uvjetno svrstavaju u dvije ili tri grupe, vidimo da postoje vrednote govornog jezika koje su karakteristične za izraz neke emocije, one koje ga negativno određuju, kao i one neutralne, dakle one čije varijacije ne sudjeluju u formiranju izraza neke emocije.

Radost i tuga označene su suprotnim vrednotama govornog jezika, tj. rezultati istraživanja izraza tih dviju emocija simetrično su suprotstavljeni.

Istražujući akustičke korelate izraza emocija Williams i Stevens2 su utvrdili da je za izraz bijesa karakterističan visoki osnovni ton s velikim rasponima, te da se neki slogovi izgovaraju pojačanim intenzitetom. Utvrdili su također da postoje velike razlike u izgovoru konsonanata i vokala: konsonanti se jako zatvaraju, dok se vokali otvaraju. Naša se ispitivanja slažu u pogledu pojačanog intenziteta, ali ne i povišenog registra glasa. Dapače, u našim se istraživanjima niski registar pokazao karakterističan za izraz bijesa.

Kod izraza straha isti su istraživači utvrdili da je osnovni ton niži nego kod bijesa: uglavnom je jednak neutralnom, a tek su pojedini njihovi vrhovi viši od neutralnog tona. U našim se istraživanjima povišeni registar pokazao kao glavna oznaka izraza straha. Naime, uz povišeni registar kao bitne značajke izraza straha u našim su se istraživanjima pokazali i oslabljeni intenzitet i ubrzan tempo, što navedeni istraživači ne spominju.

Što se tiče izraza tuge naši se rezultati potpuno podudaraju s rezultatima Williamsa i Stevensa. Oni su, naime, pronašli da su za izraz tuge karakteristični niski osnovni ton s malim rasponima, produženo trajanje te reduciranje zvučnosti u šum, dakle oznake tiho, nisko i sporo u našem istraživanju.

Naše rezultate u istraživanju izraza prezira možemo donekle usporediti s istraživanjima izraza ironije, koje je proveo I. Fonagy.3 On je kao bitne oznake izraza ironije odredio usporeni tempo, velike promjene u osnovnom tonu (od sniženog registra do vrlo visokog i vraćanje na početni niski ton) i velike promjene u intenzitetu (pojačan intenzitet prati niski ton, a oslabljen intenzitet visok ton). Ti rezultati potpuno odgovaraju našim istraživanjima percepcije govornog izraza prezira: oslabljen intenzitet i povišen registar pokazali su se nešto manje značajnim za izraz prezira, ali njih i u Fonagyevim ispitivanjima ima manje: nalaze se tek u srednjem dijelu izraza, dok su početak i završetak ostvareni sniženim registrom i pojačanim intenzitetom, koji su se uz usporeni tempo i u našim istraživanjima pokazali kao bitne odrednice izraza prezira.

Osnovna je razlika između naših ispitivanja i onih ovdje spomenutih istraživanja u tome što smo mi u prvom redu mjerili percepciju govornog izraza emocije, pa smo prema njoj nastojali odrediti ulogu pojedinih akustičkih elemenata u formiranju izraza emocije. Pokušali smo utvrditi da li samo govorno ostvarenje daje dovoljno podataka za korektnu percepciju neke intencionalno ostvarene emocije. Akustička je analiza u našim istraživanjima bila u drugom planu, služila je tek kao provjera rezultata dobivenih mjerenjem percepcije.

Rezultati ovih istraživanja pokazuju da je govorni izraz osnovnih emocija posve jasan i nedvosmislen znak: govorni su se izrazi pojedinih emocija lako prepoznavali s veoma visokim prosječnim ocjenama (6,06 – 6,88).

Govorni izrazi osnovnih emocija tvore posve logičan sustav znakova: varijacije osnovnih vrednota govornog jezika simetrično su raspoređene u procjenama govornog izraza pojedine emocije, a suprotne se emocije (radost, tuga) izražavaju suprotnim govornim vrednotama.