5. Lingvostilistička i multimodalna analiza korpusa

U analizi hrvatskog korpusa najčitanijih novinskih web-portala (Index, 24sata, Jutarnji list, Tportal, Dnevnik itd.) fokusirat ćemo se na identifikaciju spomenutih odrednica na domaćim primjerima naslova, tekstova i vizualno-grafičkih elemenata, ali i na eventualno uočavanje novih, dosad nespomenutih jezično-vizualnih obrazaca koji obilježavaju tabloidizaciju u hrvatskom medijskom prostoru kao kulturološki specifičan proces u pojedinim aspektima.28 Istraživanja funkcionalne stilistike iznjedrila su pojam žurnalizama u novinarsko-publicističkim stilu kao “ustaljenih izraza koji će se takvima prepoznati kad budu upotrijebljeni u funkcionalnim stilovima kojima inače ne pripadaju” (Silić 2006: 91). Oni se crpe iz “politike, sociologije, ekonomije, prava, vojnih disciplina itd.” – kao primjeri izdvajaju se leksemi i kolokacije kao što su “zahlađeni odnosi”, “neriješeno pitanje”, “kuloarski razgovori”, “strateški interes”, “doživjeti debakl”, kao i internacionalizmi poput “inicirati”, “mistificirati”, “legalizirati”, “fašizam“, “minucioznost” itd. (isto: 91–93). Primjećuje se odmah da je većina primjera preuzeta iz novinskog diskursa o politici i da nema mnogo zastupljenih leksema iz drugih područja koje bi novinski diskurs mogao obuhvaćati kao građu za tekstove. U svakom slučaju, iako se od novinara do određene mjere očekuje jezična kreativnost, može se govoriti o stupnju klišejiziranosti i postojanju šablona koje je razumno očekivati u tom funkcionalnom stilu (Silić 2006: 94). Po takvoj se logici pomoću ove analize u tabloidnom diskursu nastoje pronaći svojevrsni tabloidizmi, ustaljeni izrazi karakteristični za tabloidni podstil, odrediti domene iz kojih potječu te razjasniti njihova uloga u razumijevanju ove specifične vrste novinskog diskursa.

5.1. Struktura i vizualni kodovi odabranih novinskih web-portala

Već na prvi pogled uočava se da novinski portali obavezno medijske sadržaje kategoriziraju u rubrike. Teme koje se tradicionalno najviše vezuju uz tabloidni stil (osobni detalji iz života slavnih osoba, seks, skandali, nadnaravni fenomeni) na navedenim su portalima objedinjene unutar zasebne skupine članaka, koje se nazivaju Scena, Magazin, Showbizz, Show, Showtime, Zanimljivosti, Zabava i sl. Klikom na ponuđenu rubriku obično se otvaraju i određene potkategorije, npr. Domaće zvijezde, Strane zvijezde, Celebrity, Reality, Estrada, Čudne vijesti, Misteriji, TV. Portali tako na sadržajnoj razini odjeljuju novinske tekstove prema tematskim kriterijima, pri čemu postoji i određena vrijednosna hijerarhija. Primjerice, vertikalnim listanjem (scrollanjem) naslovne stranice navedenih portala uočava se da se na samom vrhu obično prikazuju političke vijesti i izvještaji, dok se vijesti “trivijalnog” sadržaja pojavljuju zajedno tek pri dnu naslovne stranice, obično uz sportske ili promotivne tekstove. Time se ujedno i implicira da uredništvo stavlja veći naglasak na sadržaje koji su prema uvriježenom shvaćanju “ozbiljniji”, tj. na članke iz svijeta politike, ekonomije, obrazovanja i sl., usprkos činjenici da donose model infotainmenta te obrađuju i tzv. “meke” vijesti. Zanimljivo je da su na naslovnoj stranici 24sata, za koje je već spomenuto da među popularnim domaćim portalima najviše odgovaraju klasičnom tabloidnom modelu, odabrani članci više tematski raspršeni. Drugim riječima, iako je bojom nadnaslova kao semiotičkim signalom naznačeno o kakvoj je rubrici riječ, raspored članaka na naslovnoj stranici znatno je manje vođen načelom tematskog ili žanrovskog grupiranja (v. Slika 8).

Kao što i Brautović napominje (2011: 70), tipografija prestaje igrati jasnu razlikovnu ulogu na novinskim portalima. Isti je font korišten za svaki pojedini segment svakog članka: nadnaslovi su većinom prikazani velikim slovima, sami su naslovi oblikovani standardnim fontom bez posebnih stilskih intervencija, osim ako se ne naglašava neka riječ ili izraz unutar njih. 24sata koristi drugačiju boju nadnaslova za oznaku svake rubrike, u skladu s općenitom tendencijom različitih tekstualnih izdanja da koriste različite boje kao oznake koherencije i tematske jedinstvenosti (Kress i van Leeuwen 2006: 230). Primjerice, za kategoriju Show rabi se svijetla narančasta, boja koja pripada crvenom dijelu spektra i obično se vezuje uz toplinu, energiju, isticanje i postavljanje u prvi plan (isto: 235), u skladu s većinski razonodnim, živahnim karakterom članaka te rubrike.

Slično tome, Jutarnji list na svojoj naslovnoj stranici za teme iz kategorije Scena koristi jarku ružičastu boju nadnaslova kao znak rubrike (v. Slika 9). Kao i u slučaju narančaste, riječ je o boji s toplog spektra koja se obično upotrebljava u neformalnom kontekstu, ali je uz to izuzetno prepoznatljiva i kao boja ženstvenosti, iz čega se može nagađati da su ciljana publika takvih sadržaja upravo žene. To odgovara i tvrdnjama o spomenutoj feminizaciji i emocionalizaciji novinarstva, koja se predstavlja kao pozitivan aspekt tabloidizacije (McNair 2003, u: Temple 2006: 263). Korištenje ružičaste boje u marketingu uopće pokazuje se izuzetno uspješnim u privlačenju ženske populacije, osobito u slučaju ružičastih izdanja tehnoloških naprava poput mobitela ili televizora (Koller 2008: 411). Kao semiotički izvor ta boja reproducira, ali istovremeno i preispituje rodne stereotipe, osobito u postfeminističkom kontekstu, u kojem se sve više naglašava kao boja zabavne, samopouzdane i hedonistički nastrojene ženstvenosti, neovisne i nesputane muškim normama29 (Koller 2008: 418). Stoga se i uporaba ružičaste boje za rubriku Scena može protumačiti u tom ključu. Uporabom konvencionalne boje nastoji se privući upravo ženska publika, ali ta boja može signalizirati pomak prema sigurnoj ženstvenosti, okrenutoj užitku, bez osude koja se među heteroseksualnim muškarcima često javlja kao reakcija na tzv. “trivijalne” sadržaje.

5.2. Karakteristike tabloidnog diskursa u tekstovima o slavnim osobama iz svijeta glazbe, filma, mode i zabave

U ovom će se potpoglavlju analizirati jezično-stilski, diskurzivni i vizualni elementi tabloidizacije u primjerima članaka o slavnim osobama iz svijeta glazbe, filma, mode i zabave (onima koji se tipično definiraju engleskim pojmom celebrityja) u klasičnim tabloidnim rubrikama, obično nazvanima Showbizz, Scena i sl. Iako te rubrike predstavljaju očekivane kategorije visokog udjela elemenata tabloidnog diskursa, valja razmotriti neke od njihovih retoričkih obrazaca upravo radi uočavanja pojedinih strategija kojima se tabloidni stil gradi na hrvatskim novinskim portalima. Ovdje su identificirane i opširnije prikazane dvije česte vrste retoričkih okvira: seksualizacija s elementima modnog diskursa i narativni format “prije i poslije”. One donose poseban oblik novinskog pripovijedanja i manipuliraju čitateljskim angažmanom pomoću specifičnih jezično-stilskih sredstava te metodama emocionalnog usmjeravanja i reduciranja kompleksnih biografija na jednostavne elemente. Time se naposljetku proizvode i određene vrijednosne poruke koje reflektiraju dominantne ideološke obrasce. Pritom se u objema kategorijama uočava specifičan pristup društvenim normama vezanima uz tjelesnost (posebice žensku) i društvenu poželjnost, što dodatno potvrđuje ulogu tabloida u održavanju pojedinih kulturnih i rodnih stereotipa.

5.2.1. Seksualizacija s elementima modnog diskursa: tabloidni konstrukt privlačne ženske tjelesnosti

Budući da najizrazitije demonstriraju obilježja svojstvena prototipnom tabloidnom diskursu, najprije će se analizirati rubrike koje su na odabranim portalima nazvane Showbizz, Scena, Showtime i sl. Iako se one često povezuju s interesima ženske čitateljske publike, što je već i potencijalno naznačeno uporabom boja poput ružičaste u fontovima, ironično je da velik broj tekstova te rubrike čine članci kojima se zapravo pretendira na heteroseksualnu mušku publiku. Riječ je o tekstovima koji uglavnom tematiziraju izgled poznatih žena, pri čemu se naglasak prividno stavlja na njihove odjevne kombinacije, dok im je stvarni cilj seksualizacija pomoću erotiziranih opisa i isticanje fizičkih karakteristika odabranih osoba. Često su prožeti metaforičkim jezikom iz domene seksualnosti, kao što su izrazi “vruće” ili “opasno”, i eksplicitno opisuju tjelesne atribute i odjevne kombinacije:

OPASNO30 / Bivša Miss Universe (42) uvukla se u seksi minijaturnu haljinicu, cijela ulica se okretala za njom (Jutarnji list, 2025)

UŽIVA S PRIJATELJICOM / Teško je odvratiti pogled sa zgodne brinete: Bivša djevojka Cristiana Ronalda podiže temperaturu u bikiniju (Tportal, 2021)

Ella Dvornik objavila fotke s bazena u vrućem izdanju, nije nosila grudnjak (Index, 2022)

ISTAKNULA DUGE NOGE / Radite li i vi ovako? Lille u čipki sjela u kadu, a laptop u krilo... (24sata, 2025)

“MA, DAJ, MOLIM TE...” / Nives pozirala u vrućim hlačicama pa ukazala na problem s kojim se bori svaka žena, pratitelji je sprdaju! (Showbuzz Dnevnik, 2022)

Haljina je jedva zadržala bujni dekolte Jennifer Lopez (Index, 2016)

ZANOSNA LATINA / Zna kako istaknuti obline: Sofia Vergara u pripijenoj bijeloj haljini oličenje je seksepila (Tportal, 2018)

SEKSI OD GLAVE DO PETE / U uskoj čipki Tatjana Jurić otkrila svoje draži (Tportal, 2013)

U-LA-LAUREN ! Sve pršti od seksepila: Zaručnica jednog od najbogatijih ljudi na svijetu pokazala bujne atribute u zavodljivoj čipki (Jutarnji list, 2024)

KAKAV PRIZOR / Heidi (opet) dijeli lekcije iz seksepila: U provokativnom korzetu i koži istaknula ubojite obline (Jutarnji list, 2022)

OPET IZAZOVNO / Nives Celzijus pokazala adute za Uskrs, pozirala u uskoj minici i poručila: ‘Nije najprigodnija...’ (24sata, 2023)

Sonja Kovač pozirala u oskudnom topiću “obrnutog dekoltea” te očarala pratitelje (Index, 2021)

ZAVODI / Rihanna opet provocira: Ispod mrežaste haljine nema ništa (24sata, 2015)

BRZO JE VRATILA FIGURU / Prvi izlazak Franke Batelić nakon rođenja kćerkice: U minici i uskoj majici bila je magnet za poglede! (Showbuzz Dnevnik, 2022)

NIKA TURKOVIĆ / Istaknula vitke noge: Mlada glazbenica u jednom od svojih najhrabrijih izdanja (Tportal, 2025)

“BOŽJA KREACIJA!” / Monica Bellucci zapalila društvene mreže fotkom u halterima, ova žena ima 60 godina!? (Showbuzz Dnevnik, 2024)

SEKSI ADVENT / Rita Ora u lateksu vrijeme do blagdana krati seksi plesom (24sata, 2017)

U svakom od navedenih primjera primjetna je naglašena seksualizacija žena o kojima se piše. Leksičko polje kojim se takav postupak ostvaruje obilježeno je referencama na odjevne predmete koji su u popularnoj kulturi često fetišizirani iz heteronormativne muške perspektive: uske haljine, “vruće hlačice”, minisuknje, kupaći kostimi, donje rublje, halteri i korzeti, kao i materijali poput čipke, kože ili lateksa. Funkcija navođenja odjevnih predmeta pritom igra značajno drugačiju ulogu nego u diskursu modnih časopisa. Odjeća ne funkcionira kao semiotički signal osobnog modnog izričaja – barem joj se tako ne pristupa u tekstu – nego kao znak privlačnosti, “smokvin list” koji potpiruje spolnu želju.

Ističe se i povremena praksa redukcije identiteta osobe u pitanju. Umjesto da im se navede ime i prezime, žene se povremeno u naslovima opisuju na temelju povezanosti s drugom osobom, npr. intimne veze s utjecajnim muškarcem, ili pomoću neodređenih izraza kojima se ističu njihove sadašnje i nekadašnje titule, dob ili privlačnost (“bivša djevojka Cristiana Ronalda”; “mlada glazbenica”; “bivša Miss Universe”; “zaručnica jednog od najbogatijih ljudi na svijetu”). Takav se jezični postupak u naslovima ponekad koristi kao ekonomična opisna strategija kada su u pitanju osobe čiji identitet nije toliko poznat široj publici, ali njime se pojedincima, konkretno ženama u ovom primjeru, često oduzima individualnost. One se prikazuju kao produžeci drugih slavnih osoba. Fokus se s identiteta premješta na tjelesnost i eventualno na poznato ime s kojim osobe u pitanju stoje u određenom odnosu.

Primjetan je i selektivan pristup navođenju dobi. Primjerice, za bivšu Miss Universe Priyanku Chopru u primjeru 1) u zagradi se ističe činjenica da ima 42 godine, dok se u slučaju Monice Bellucci u primjeru 16) s retoričkim zaprepaštenjem iskazanim uskličnikom i upitnikom čitatelje podsjeća da je glumica u sedmom desetljeću života. Time se implicira da žene te životne dobi u pravilu nisu seksualno poželjne, pa navođenje njihovih godina funkcionira kao signal iznimnosti, izlaženja iz očekivanih okvira koje je vrijedno medijske pažnje.

Aktivnim glagolima i glagolskim konstrukcijama žene su u ovim slučajevima prikazane u arhetipskoj ulozi svjesnih zavodnica – one “dijele lekcije iz seksepila”, “poziraju”, “provociraju”, “otkrivaju draži”, “očaravaju”, “uvlače se u seksi minijaturne haljinice”, “pokazuju adute”. Pritom postoji i određena razlika u percepciji slikovnog materijala i popratnih tekstova o ženama koje su same objavile ili aktivno sudjelovale u nastanku objavljenih fotografija u usporedbi s onima koje je fotoobjektiv “uhvatio” u privatnom trenutku, po principu paparazzi -fotografije. U prvom slučaju prevladava diskurs namjerne samoseksualizacije, sirenskog zova, svjesnog eksponiranja. Za žene čija je prisutnost dugotrajna i dobro poznata u takvoj vrsti medijskog diskursa, kao što su hrvatske pjevačice i starlete Lidija Bačić i Nives Celzijus, primjetna je i uporaba samo vlastitog imena (“Nives”) ili nadimka (“Lille”), u skladu s tabloidnim strategijama intimizacije. One se time predstavljaju kao već dobro poznate zavodnice iz javne sfere koje same objavljuju seksualiziran sadržaj, pa se stoga u člancima o njima često kao materijal koriste fotografije s njihovih osobnih profila, obično tako da se podijele s poveznicom na originalnu objavu na Facebooku, Instagramu ili nekoj drugoj društvenoj mreži.

Slika 10. tako je preuzeta s profila Lidije Bačić na Instagramu i iskorištena kao središnja tema članka iz primjera 4). Diskurs familijarnosti osnažen je uporabom retoričkog pitanja “Radite li i vi ovako?” u samom naslovu, koje donosi ton blage ironije ili zaigranosti u komunikaciji s čitateljem. Iako poza u kojoj se Bačić nalazi sugerira da nije svjesna fotoobjektiva i da je riječ o “spontanom” trenutku, jasno je da se radi o uobičajenoj strategiji i popularnom trendu u oblikovanju fotosadržaja za društvene mreže. Dok se opuštenim položajem tijela u kadi i uključivanjem laptopa kao vizualnog elementa nastoji proizvesti iluzija uronjenosti u svakodnevne kućanske obveze ili rad od kuće, te su komponente u kontrastu s čipkastim donjim rubljem i cipelama s visokom potpeticom, koje jasno upućuju na erotizaciju svakodnevnih prizora. Danesi upravo cipele s visokom potpeticom tumači kao fetiše, znakove koji sami po sebi izazivaju osjećaje odanosti ili privrženosti. Visoke pete mijenjaju držanje tijela tako da se ono naginje, naglašavajući stražnjicu i grudi i ističući žensku seksualnost, kao i ulogu stopala u seksualnoj simbolici, što je suptilno prisutno već i u starim bajkama i pričama poput Pepeljuge (1999: 13). Stoga upravo odjeća i obuća na slici upućuju na stratešku samoseksualizaciju primijenjenu na svakodnevni prizor, upotpunjen poznatim predmetima poput laptopa koji služi kao rekvizit. Na takvoj je vrsti fotografije žena aktivna kreatorica, redateljica cijele teatralne inscenacije. Iako se nastoji postići privid intimnosti i omogućavanja uvida u elemente privatnog života za publiku, publici je jasno da je slika konstruirana, namještena, svjesno proizvedena za širu javnost.

Nasuprot tome, u slučaju teksta i fotografija koje snime paparazzi 31 naglasak se suptilno premješta na voajerski užitak, koji također zauzima dobro poznato mjesto u hijerarhiji seksualnosti zbog činjenice da pruža naoko ekskluzivan uvid u čiju privatnost. U tom se kontekstu ističe značaj “pogleda” kao važnog diskurzivnog mehanizma – i u navedenim primjerima piše se o ženama “s kojih je teško odvratiti pogled” i “za kojima se okretala cijela ulica”. Danesi tvrdi da su u zapadnim slikovnim reprezentacijama muškarci prikazani kao oni koji gledaju, a žene kao one koje se gleda, usprkos određenim promjenama koje je feministički pokret donio kasnih 1960-ih (1999: 57). To nije neutralan pogled, nego proces seksualne percepcije i procjene u čijem su djelovanju ženski subjekti pretvoreni u objekte promatranja. Taj je fenomen nazvan “muškim pogledom” (male gaze), pogledom kojim se ističe dominacija gledatelja i aktivno određuje vrijednost ženske osobe. On proizlazi iz skopofiličkog instinkta, tj. užitka u promatranju drugoga kao seksualnog objekta (Mulvey 1975).32 U primjeru 14) tako se afirmira vrijednost, odnosno tjelesna privlačnost pjevačice Franke Batelić isticanjem činjenice da je nemalo prije objavljivanja članka rodila dijete, ali je “brzo vratila figuru”. Podatak o majčinstvu koristi se samo kao referentna točka u odnosu na koju se pozitivno komentira njezin fizički izgled, ponovno u okviru svojevrsne iznimnosti s obzirom na to da se mnoge žene nakon što postanu majke u javnom diskursu prestaju predstavljati poželjnima.

Perspektiva iz koje se ženski subjekt promatra osobito je izražena na samim fotografijama koje se u članku koriste. Primjerice, u primjeru 2), koji se odnosi na španjolsku manekenku Desirée Cordero Ferrer i glumicu Mirthu Michelle, priložene su fotografije snimljene u paparazzi -stilu, voajerskim pogledom iz daljine u trenutku privatnog druženja i razonode (v. Slika 11). Takvom efektu dodatno pridonosi popratni tekst, u kojem se navodi da se “lijepa Desirée uvijala i mijenjala poze u plićaku, ne bi li izgledala što seksepilnije na slikama”, a njezina je prijateljica “Mirtha mobitelom vrijedno bilježila vruće kadrove”.

Time se u diskurs unosi i suptilna nota lezbijske erotike, često fetišizirane među heteroseksualnim muškarcima. Iako Cordero Ferrer svjesno i aktivno pozira, ona to čini za fotografije koje snima njezina prijateljica, tako da je cijela scena i dalje prezentirana iz kuta udaljenog, prikrivenog promatrača. Ženska tijela prikazana su u položajima koji naglašavaju njihovu seksualiziranu reprezentaciju. Cordero Ferrer oslonjena je o jednu ruku, tijelo joj je u ukošenoj poziciji kojom se ističe silueta njezina tijela, dok je Michelle fotografirana straga, čime u prvi plan dolazi njezina stražnjica u kupaćem kostimu. Budući da je fotografija snimljena s manje udaljenosti, iz pogleda “treće osobe”, i da prikazuje Michelle i Cordero Ferrer u trenutku kada jedna fotografira drugu, njome se dvije žene predstavljaju istovremeno i kao subjekti i kao objekti seksualizacije.

Diskurzivni okvir seksualizacije vrlo često prati i uporaba kolokvijalnog jezika. Razgovornim leksemima i frazemima poput “fotka”, “minica” ili “zapaliti društvene mreže” i lascivnim igrama riječi33 poput “U-LA-LAUREN!” nastoji se steći dojam familijarnosti i opuštenosti, kao da je riječ o neformalnom razgovoru među prijateljima koji na licu mjesta promatraju opisani “spektakl”. U primjeru 4) uočava se i uporaba retoričkog pitanja “Radite li i vi ovako?” s primjesom ironije. Ponekad se uz seksualizaciju ističe i istovremena tendencija kritici ili podrugivanju, pa se tako u primjeru 5) navodi da pratitelji “sprdaju” Nives Celzijus zbog komentara koji je napisala uz fotografiju objavljenu na svojem profilu na Instagramu. Budući da članak nosi clickbait -naslov u kojem se ne razjašnjava zbog čega je “sprdaju”, tek se u samom tekstu otkriva da je u opisu fotografije na kojoj pozira u uskim kratkim hlačama i gornjem dijelu kupaćeg kostima dodala rečenicu “Celulit na sunce!”, što je u samom naslovu označeno kao “problem s kojim se bori svaka žena”. Kao česta praksa u takvoj vrsti članaka, u tekstu se citiraju i komentari pratitelja34 ispod fotografije s Instagrama, u kojima se odbacuje, pa čak i ismijava njezino namjerno preusmjeravanje fokusa sa seksualizirane prirode fotografije na celulit. Tako se može stvoriti i određena distanca kao iluzija intelektualne superiornosti: čitatelj stječe dojam da je razotkrio “namjeru” žene na fotografiji. Komentar o celulitu tumači se kao taktika kojom ga Nives Celzijus pokušava zavarati koketnim odvraćanjem pažnje na neki sporedan ili banalan detalj, dok ga zapravo svjesno zavodi preko ekrana. Čitatelj/gledatelj predstavlja se kao predmet zavođenja, ali istovremeno zauzima i poziciju nadmoći s koje se može podsmjehivati jer poznaje “pravila igre”.

Zanimljivo je da se unutar samog članka takav diskurs ponekad ublažava, dok su naslovi najviše nabijeni aluzivnim jezikom kako bi proizveli što veći broj klikova. Ponekad i sam tekst članka zapravo donosi drugačiji sadržaj nego što bi se moglo zaključiti iz naslova, pa se tako u primjeru 8) zapravo piše o konferenciji povodom izdavanja časopisa Avenue Trends & Fashion koju je vodila poznata televizijska voditeljica Tatjana Jurić. Nakon što se u naslovu i u prvim dvama odlomcima članka detaljno opisuju njezina odjevna kombinacija, šminka i “besprijekorna linija” zbog koje za nju “nema straha od skidanja u badić”, pri kraju se teksta fokus naglo premješta na izjavu direktorice marketinga trgovačkog centra Avenue Mall, izdavača tog časopisa, i osnovne podatke o novom izdanju. Tako se seksualiziranim diskursom ostvaruje marketinška strategija promocije određenog proizvoda, što čitatelj saznaje tek otvaranjem cijelog teksta.

Nadalje, ublažavanje se u samom tekstu postiže i opisivanjem odjevne kombinacije u diskurzivnom stilu modnih časopisa, gdje se često neutralizira seksualni aspekt. Usporedi li se naslov iz primjera 1) i drugi odlomak samog teksta, primjećuje se da je ton primjetno različit:

OPASNO / Bivša Miss Universe (42) uvukla se u seksi minijaturnu haljinicu, cijela ulica se okretala za njom

(...) Chopra u ovom izdanju izgleda jednostavno fenomenalno. Uz jednostavne, elegantne crne štikle i minimalistički dijamantni nakit cijelu modnu kombinaciju diže na višu razinu i postiže pravu definiciju glamura. Glumica je pustila dugu ravnu kosu da joj pada na leđa, dok je šminka bila decentna s naglaskom na usne i oči, što je savršeno upotpunilo cijeli look. Uz sve to, Chopra je izgledala vrlo samopouzdano što je dodatno naglasilo njezinu pojavnost i ljepotu. (Jutarnji list, 2025)

Vidljivo je kako novinari nerijetko koriste različite diskurzivne strategije unutar jednog članka, od senzacionalističkog, seksualno obojenog naslova do ulomka u kojem se izgled Priyanke Chopre komentira analitički, leksikom koji je poznatiji čitateljima modnih listova (npr. anglizam look, pridjev “minimalistički” za opis nakita, klišejizirana sintagma “prava definicija glamura”, kolokacija “decentna šminka” itd.). U stilu modnih časopisa u brojnim tekstovima imenuju se i dizajneri odjevnih predmeta i modnih dodataka koje poznate osobe nose, pa se za Lauren Sanchez, suprugu poduzetnika Jeffa Bezosa, u primjeru 9) navodi da je odjenula haljinu koju je “dizajnirao Oscar De La Renta” i koja se može kupiti za “9000 dolara”. Pri tome se uočava uporaba već spomenute tabloidne retorike brojeva, gdje nanizane nule u iznosu igraju veliku ulogu i u vizualnom dojmu informacije te ističu raskoš proizvoda. Imena modnih brendova i njihove cijene izražavaju se kao simboli luksuza i ekskluzivnosti, čime se dotične osobe povezuju s najvišom društvenom klasom i nedostižnim idealima. Takav je stilski pristup uočljivo drugačiji od načina na koji je pisan tekst članka iz primjera 9):

Sonja Kovač pozirala u oskudnom topiću “obrnutog dekoltea” te očarala pratitelje

INFLUENCERICA i glumica Sonja Kovač počastila se odmorom u Istri ovog vikenda. Pozirala je u razgolićenom izdanju na terasi apartmana. Odjenula je traper suknju i oskudni top “obrnutog dekoltea”, koji joj je jedva pokrio grudi. Uz vruću fotografiju objavila je i jednu u opuštenom izdanju u Zagrebu.

U tom primjeru jezik je vidljivo erotski obojen u jednakoj mjeri kao i u samom naslovu, što je uočljivo prema uporabi sintagmi poput “razgolićeno izdanje”, “oskudni top” ili “vruća fotografija”. Iako se i ovdje opisuje odjevna kombinacija, izostaju specifičniji detalji i fokus je premješten na seksualiziranu fizičku pojavnost glumice Kovač.

U člancima se često navodi i s kim je osoba u pitanju trenutno u romantičnoj vezi, pa se tako u primjeru 10) navodi da su se Heidi Klum “i 17 godina mlađi Tom, glazbenik Tokio Hotela, vjenčali u Italiji u kolovozu 2019., a zaručili na Badnjak 2018.”, čime se naglašavaju dobna razlika i karijerni status tog para. U primjeru 9) također se donosi pozadina veze Jeffa Bezosa i Lauren Sanchez, pri čemu je istaknuta činjenica da su svoj odnos započeli kada su oboje bili u braku s drugim ljudima. Tako se pikantnim detaljima i pobuđivanjem emocionalnog angažmana oblikuju intrigantni narativi koji se beziznimno vežu uz osobe u pitanju, čak i kada se u samom članku razmatraju drugi aspekti njihovih života. Ispisuju se i “obiteljska stabla” kojima se osobe dovode u vezu s ostalim celebrityjima, npr. u primjeru 9) navedena su imena bivših partnera novog bračnog para Bezos. Intimna povijest i umreženost opisanih osoba tako se predstavlja kao iznimno medijski atraktivan element novinskog teksta.

Naravno, kao što je spomenuto i u pregledu karakteristika tabloidnog stila, seksualizacija ne zahvaća samo članke takve tematike, ali u njima najviše dolazi do izražaja i uočljivo prati ustaljene retoričke obrasce. Taj se proces ne vezuje samo uz tekstove o ženskim osobama, ali one i dalje prevladavaju kao njihovi subjekti – ili možda bolje rečeno objekti. Kao tabloidizmi iz sfere seksualiziranog diskursa stoga se mogu izdvojiti sljedeći leksemi i sintagme: vruće izdanje\fotografije/kadrovi, bujni dekolte, zanosne obline, oličenje seksepila, minijaturni badić, golišave fotke, provokativna odjevna kombinacija, seks-bomba, izazovan/oskudan outfit, očaravajuća figura, pokazati adute, mamiti uzdahe i sl. Uočava se da su takvi “tabloidizmi”, usmjereni na proizvodnju afektivne reakcije i istaknuti po snažnoj konativnoj funkciji, češće zastupljeni u naslovima, što znači da tvore posebnu metodu privlačenja pažnje, dok je sam tekst članka ublažen i prožet i drugim diskurzivnim strategijama, kao što je navedeno imitiranje stila modnih časopisa.

5.2.2. Retorički okvir “prije i poslije”: tabloidni narativi o procvatu i propasti

Još jedan prominentan retorički obrazac, ovdje nazvan “prije i poslije”,35 temelji se na usporedbi fotografija poznatih osoba iz različitih razdoblja, pri čemu se naglašava vizualni i vremenski kontrast u njihovu fizičkom izgledu. Ta razlika najčešće je negativno obilježena, kao signal dekadencije i suočavanja s problemima vezanima uz starenje, neimaštinu ili ovisnosti. Tako su i sami naslovi kao zasebne cjeline i tekstovi članaka bazirani na antitetičkom kodu, na kojem se ujedno “nerijetko temelje artefakti prostornih (slika, fotografija, karikatura) i vremenskih (film, video) medija” (Bagić 2015: 54) zbog svoje efektnosti i afektivne usmjerenosti. Nimalo iznenađujuće, Bagić navodi i da je upravo sintagmatska antiteza “omiljena figura oglašivača, jer je iznimno pogodno sredstvo sugeriranja tobožnjeg jaza između nevjerojatno niske cijene i nevjerojatno dobre ponude” (isto: 52), što se u slučaju tabloidnog diskursa očituje kao snažna oprečnost između dviju ili više informacija koje tvore medijski i tržišno atraktivan tekst. Pri tome su i ovdje žene češće subjekti takvih članaka nego muškarci, osobito u slučaju isticanja transformacija u negativnom svjetlu. Kada je riječ o pozitivno intoniranim opisima fizičkih promjena, ovaj retorički okvir ponekad uključuje i istaknute diskurzivne obrasce seksualizacije. Oni se ostvaruju i u obliku narativa o odrastanju i tjelesnom i seksualnom sazrijevanju ili erotiziranog pristupa devijantnom ponašanju određenih osoba koje je u oštroj suprotnosti s njihovim nekadašnjim nevinim medijskim imidžem, osobito u slučaju poznatih osoba koje su slavu stekle već u dječjoj dobi.

1. LICE BEZ ŠMINKE / Pogledajte kako danas izgleda oskarovka Helen Hunt - nećete je prepoznati! (Tportal, 2025)
2. NAKON DUGO VREMENA / Bridget Fonda snimljena u javnosti: Što se dogodilo s miljenicom Hollywooda? (Tportal, 2023)
3. OLIVIER MARTINEZ / Što mu se dogodilo? Bivši suprug Halle Berry danas je gotovo neprepoznatljiv (Tportal, 2024)
4. FOTO Prije sedam godina bila je najljepša žena u Srbiji, a danas jedva liči na sebe (Index, 2017)
5. Nekadašnja holivudska ljepotica danas je beskućnica. Nove fotke rastužile fanove (Index, 2024)
6. BORI SE S OVISNOŠĆU / Nekadašnja seks bomba viđena na ulici, izgleda podbuhlo: Rukom pokušala prekriti lice pred paparazzima (Jutarnji list, 2023)
7. “Pipi Duga Čarapa” je odrasla: Slika se u bikiniju i uhićena je zbog napada (Index, 2013)
8. Pogledajte nevjerojatnu transformaciju sina glumačke legende, drastično je smršavio i teško je povjerovati da je na novim fotografijama on! (Dnevnik, 2023)
9. ZVIJEZDA ‘DINASTIJE’ / Bila je jedna od najljepših glumica svijeta, muškarci su je opsjedali, a onda je dotaknula dno: Pogledajte kako sada izgleda (Jutarnji list, 2024)
10. ŠTO JOJ SE DOGODILO? / Nicole - Nekad seks-bomba, danas pretila majka i kućanica (24sata, 2013)
11. TRANSFORMACIJA / Od šmokljana do frajera: Mali Stevie je danas pravi ‘macan’ (24sata, 2016)
12. GDJE JE NESTAO MANEKEN? / Seks simbol 36 iz 90-ih šokirao javnost najnovijim izdanjem, snimljen je ispred kuće u ogrtaču, izgleda neprepoznatljivo (Jutarnji list, 2025)

I ovaj se retorički obrazac velikim dijelom oslanja na upotrebu paparazzi-fotografija, snimljenih u trenutku kada slavne osobe vidno nisu bile spremne za fotoobjektive. Za žene se često ističe manjak šminke na licu kao pokazatelj tzv. prirodnog izgleda, različitog od dotjeranog izdanja u kojem se obično pojavljuju na javnim događanjima. I dok je u brojnim naslovima ton negativno evaluativno obojen, pa čak oštar ili napadan, i u navedenim se primjerima on u samom tekstu članka nerijetko ublažava. Tako se za Helen Hunt u primjeru 1) čitatelja navodi da ju “pogleda” i dodaje da ju “neće prepoznati”, što zbog uporabe imperativa i uskličnika na kraju rečenice doprinosi dramatičnosti i apelativnosti naslova. Iako se u većini naslova koji su tako verbalno konstruirani stvaraju negativne implikacije o opisanoj osobi, u tekstu navedenog članka piše da “Hunt i dalje privlači pažnju javnosti svojim prirodnim izgledom i nepretencioznim načinom života, ne mareći za pravila koja nameće Hollywood”, čime se implicitna kritika iz naslova neutralizira pomoću pozicioniranja Helen Hunt u okvire autentičnosti i otpora nametnutim standardima ljepote. To ponovno potvrđuje ranije spomenutu primjedbu o izraženijem prisustvu tabloidne stilizacije u naslovima nego u samom tekstu. Uz to, fotografija u pitanju zapravo je selfie preuzet s glumičina profila na Instagramu i, prema logici clickbaita, otkriva se tek nakon što se otvori cijeli članak, dok je za naslovnicu odabrana fotografija Helen Hunt s neke svečane prigode, na kojoj je našminkana i formalno odjevena. Tako se kontrast “javno/privatno” direktno povezuje i s opozicijom “dotjerano/prirodno”, pri čemu se “prirodno” izdanje predstavlja kao šokantna ili iznenađujuća pojava koja stoji u suprotnosti prema estetski uzornoj slici s crvenog tepiha ili glamurozne fotoseanse.

Istaknuti kontrasti variraju u oštrini kritičkog tona i negativno obojenih leksema kojima se ostvaruju. Efekt iznenađenja nastoji se dodatno ojačati uporabom retoričkih pitanja zabrinutog tona poput “Gdje je nestao maneken?” u primjeru 12) ili “Što mu se dogodilo?” u primjeru 3). Obično se govori o “zapuštenosti”, nastojeći ju predstaviti kao posebno šokantnu pojavu u slučaju javnih osoba koje su nekoć utjelovljivale ideale ljepote. Tako novinari Tportala za Bridget Fondu pišu da nas “tu i tamo američki paparazzi (...) iznenade njezinim novim fotografijama snimljenim na ulicama Los Angelesa, a jasno je vidljivo da se nekadašnja miljenica Hollywooda zapustila do te mjere da je danas gotovo neprepoznatljiva”. Osuda na temelju izmijenjenog fizičkog izgleda ponekad se kombinira i s informacijama o silaznoj putanji karijere, kao što je u primjeru 10), gdje se uporabom sintagmatske antiteze u naslovu za glumicu Nicole Eggert navodi da je nekad bila “seks-bomba”, a danas je “pretila majka i kućanica”. I ovdje je narativ u samom tekstu prožet kolokvijalnim izrazima kako bi se osnažila iluzija familijarnosti i relativno ublažen jer se otkriva da bi Eggert, za koju “su se dečki ‘lijepili’ skoro kao za C. J. Parker koju je glumila Pamela Anderson”, “htjela smršavjeti barem pet do 10 kilograma kako bi se ponovno osjećala ugodno u svojoj koži i kako joj ne bi smetalo kad je paparazzi snime”. Time se nastoji ukazati na njezinu samosvijest o trenutačnom fizičkom stanju i tako neutralizirati početni ton teksta, ali se istovremeno i perpetuira estetska norma na koju se nastoji ponovno prilagoditi, zbog koje treba “skinuti suvišne kilograme nakon trudnoće”. U opoziciju su hiperbolično postavljene slike “nekad seksi cure u crvenom badiću s plutačom u ruci” i novije fotografije na kojoj je zatečena u mnogo manje glamuroznom izdanju, s djetetom u kolicima. Slično kao i u primjeru 14) iz prethodnog poglavlja, u kojem se za pjevačicu Franku Batelić navodi da je brzo vratila poželjnu tjelesnu građu nakon poroda, i ovdje se trudnoća i majčinstvo implicitno predstavljaju kao razdoblja deplasiranja ženskog tijela u kontekstu estetskih standarda i izlaska iz društveno uspostavljenih predodžbi o seksualnoj privlačnosti.

Na sličan se način piše i o ostalim slavnim ženama koje postaju subjekti tekstova te vrste. Narativ o gubitku tjelesne ljepote ponekad se stoga isprepliće i s afektivno intoniranim informacijama o njihovim emocionalnim krizama i životnim tegobama koje se mogu implicitno predstaviti kao uzroci odstupanja od prevladavajućih estetskih normi. Tako se u primjeru 6) za glumicu Heather Locklear u nadnaslovu iznosi da se “bori s ovisnošću”, dok se za Oliviera Martineza u primjeru 3) piše da je “izgledao gotovo neprepoznatljivo kada je ovog tjedna prošetao ulicama Los Angelesa usred bitke za skrbništvo nad 10-godišnjim sinom kojeg dijeli s Oscarom nagrađenom Halle Berry”. Nadalje, za glumicu Lindu Evans u primjeru 9) u naslovu se navodi da je nakon godina slave i poželjnosti među muškarcima “dotaknula dno”. Odnosno, u samom se tekstu prepričava cijela njezina dotadašnja biografija, uključujući razdoblje mentalne nestabilnosti:

A kad smo već kod ljubavi, glumačka zvijezda udavala se dvaput u životu. Prvi put za pokojnog glumca i redatelja Johna Dereka, s kojim je bila od 1968. do 1974. On ju je na kraju ostavio zbog glumice Mary Cathleen Collins, koja je tada jedva imala 18 godina i koja je nakon udaje za Dereka promijenila ime u Bo Derek. Zbog cijele te situacije Linda je pala u depresiju. Nije se osjećala dovoljno dobrom ni lijepom pa su krenuli i sve češći posjeti estetskim kirurzima, a kad je ni novi izgled nije mogao učiniti sretnom, okrenula se drogama. (Jutarnji list, 2024)

U tom se primjeru biografski elementi iskorištavaju kao dramaturški materijal za konstrukciju narativa o emocionalnim poteškoćama na privatnom planu, pri čemu se osobito ističe pojava mlađe žene, glumice Bo Derek, kao suparnice. Ta je relacija temelj za kontrast “mladost/starost”, tj. “poželjnost/nepoželjnost” kojim se realizira još jedna učestala rodno obilježena diskurzivna strategija tabloidnih tekstova. Uz to je primjetna i jezična kolokvijalizacija i uporaba neformalnog, razgovornog stila s ciljem stvaranja iluzije neposrednog i ležernog prepričavanja, kao da čitatelj sluša trač na kavi s prijateljima (“a kad smo već kod ljubavi”; “on ju je ostavio”; “pala je u depresiju”; “okrenula se drogama” i sl.). Na temelju biografskih podataka tabloidnim se diskursom gradi narativ nalik sapunicama, usmjeren na postizanje reakcije u čitatelju pomoću spekulativnih, emocionalno intoniranih zaključaka (“nije se osjećala dovoljno dobrom ni lijepom”).

Na sličan je način u primjeru 5) objašnjena i pozadina fotografije Loni Willison, bivše manekenke i “nekadašnje holivudske ljepotice” koja već niz godina živi kao beskućnica u zapadnom dijelu Los Angelesa i često biva fotografirana “u vrlo tužnom stanju”. U samom se naslovu navodi da su “nove fotke rastužile fanove”, čime se emocionalna reakcija čitatelja postavlja u fokus novinske priče. Tekst je dopunjen dvjema fotografijama Loni Willison na naslovnici, od kojih je starija postavljena slijeva, a aktualna zdesna. Takvo je pozicioniranje u skladu sa zapadnjačkom prostornom organizacijom tekstualnih i vizualnih informacija prema kojoj se s desne strane nalaze ključne informacije, tj. ono na što čitatelj treba obratiti pozornost, dok lijevu stranu zauzimaju otprije poznati elementi, ono za što se pretpostavlja da čitatelj već poznaje kao dio opće kulture ili kulturnog okvira novinskog glasila u pitanju (Kress i van Leeuwen 2006: 180). Lijeva fotografija, snimljena u doba kada je Willison još bila aktivna kao fotomodel, prikazuje manekenku u središtu kadra, obasjanu prirodnom dnevnom svjetlošću, u zdravom i urednom izdanju, sa širokim osmijehom na licu. Njezina fizionomija i odjevni stil odgovaraju suvremenom zapadnjačkom standardu ženske ljepote i odjevnih odabira, od preplanulog tena, plave kose i bijelih zubi do pripijene majice bez rukava u neonski ružičastoj boji. Desna fotografija donosi potpuni kontrast u odnosu na lijevu: Willison vrlo vjerojatno nije svjesna fotoobjektiva ili ga namjerno izbjegava pogledom, na lice joj pada sjena zbog koje joj koža djeluje izbrazdano i na njemu nema traga osmijehu. Odjeća koju nosi djeluje kao da nije međusobno povezana nikakvim stilskim kodom, nego kao da je nasumično odabrana, bez estetske motivacije. Takva dihotomija sažima njezinu životnu pripovijest u vizualni mikronarativ propasti. Osobna se tragedija donosi s elementima moralizatorskog pristupa kojim se čitatelje podsjeća koliko je lako i brzo moguće da se iz elitnog svijeta glamura potone na društvenu marginu.

U članku iz primjera 4) fotografije snimljene “prije i poslije” također se postavljaju jedna uz drugu, s tim da je desna fotografija zamućena kako bi zainteresirani čitatelji klikom morali otvoriti članak i pronaći necenzuriranu verziju. U članku se piše o bivšoj Miss Srbije Milici Jelić, za koju se hiperbolično tvrdi da “jedva liči na sebe”, što se pripisuje estetskim zahvatima. Apelativna se funkcija ističe zbog poziva čitateljima da sami procijene “jesu li joj takve promjene bile potrebne”, čime se evaluativna odgovornost prebacuje na publiku i prividno neutralizira ton teksta.

Naposljetku, narativi o transformacijama obuhvaćaju i pozitivno ocijenjene promjene, s tim da se one često prikazuju kao rezultati osobnog uspjeha i discipline, s manjim naglaskom na društveni kontekst i životne okolnosti pojedinaca. Tako se za Christophera Schwarzeneggera navodi da je nakon višegodišnje borbe s pretilošću “odlučio napraviti veliki preokret” i sada “skuplja mišiće”. Neimenovani izvor u članku tvrdi sljedeće:

“Postavio je sebi cilj da živi zdravije i pridržavao se toga. Počeo je vježbati i birati kvalitetniju hranu. Prije toga je živio kao tipičan student na koledžu, ali sada je odrastao i spreman je bolje se brinuti o sebi. Nije bio na brzoj dijeti, mršavio je na staromodan način tako što je vježbao i smanjio unos brze, kalorične hrane”, otkrio je izvor blizak Christopheru za Hollywood Life. (Dnevnik, 2023)

Cijela je izjava prožeta leksikom tipičnim za kulturu fitnessa, obilježenim motivacijskim izrazima poput “postaviti sebi cilj”, “brinuti se o sebi” i sl. Uz to se iznosi i kvalitativni sud o tzv. “brzoj dijeti” i suvremenim metodama mršavljenja koje uključuju tablete i operativne zahvate, kojemu je suprotstavljen “staromodan način”, tj. vježbanje i ograničeno konzumiranje visokokalorične hrane. Tako se uz opoziciju utemeljenu na nekadašnjem i sadašnjem fizičkom izgledu uvodi i dihotomija između ponašanja “tipičnog studenta na koledžu” i “odraslog” muškarca, spremnog da se “bolje brine o sebi”, što ponovno osnažuje mit o fizičkom stanju ljudskog tijela kao o isključivo osobnom uspjehu. Osim toga, sintagma “izvor blizak Christopheru” upućuje da je riječ o neimenovanom izvoru informacija, što je uobičajeni tabloidni postupak izbjegavanja preciziranja podataka i stvaranja iluzije ekskluzivnosti.

Kao što je već spomenuto, u slučaju tematiziranja transformacija koje se pozitivno ocjenjuju uočljivi su i elementi seksualizacije, osobito u obliku narativnih formata u kojima se nekadašnje dječje zvijezde prikazuju kao seksualno zreli odrasli pojedinci, lišeni nevinosti koja se u medijima nekoć povezivala s njima. Primjerice, za Tami Erin, koja je slavu stekla ulogom Pipi Duge Čarape krajem 1980-ih, na Indexu se navodi da se sada “slika u bikiniju” i da je “uhićena zbog napada”. U naslovu tog članka može se uočiti pojava koju Genette naziva metaleptogenom, tj. brkanjem “glumaca popularnih serija s likovima koje glume i od kojih se teško mogu odvojiti” (Bagić 2015: 196). Konkretnije, u naslovu stoji da je “Pipi Duga Čarapa odrasla”. Dakako, riječ je o svjesnom stilskom postupku kojim se kultni fikcionalni lik dječje književnosti i stvarna osoba zamjenjuju jer je lik Pipi Duge Čarape snažnije upisan u kolektivno pamćenje od glumice koja ju je nekoć utjelovljavala. Kontrast između čednog, infantilnog lika Pipi Duge Čarape i nove medijske persone odrasle glumice istaknut je radi proizvodnje erotičnog efekta. Erin, odnosno Pipi, nekoć “simpatična pjegava djevojčica”, “odrasla je (...) na najbolji mogući način” i navodno je “snimila par provokativnih fotografija, dokazujući da više definitivno nije djevojčica”. Takvi aluzivni eufemizmi iskazuju i pozitivan sud iskazan prema ponašanju Tami Erin, čiji je novi, atraktivni medijski imidž utemeljen na konceptu tzv. “zločeste djevojke”. Ona pritom postaje dodatno erotizirana figura zbog diskurzivnog eliminiranja granica između stvarnog svijeta i fikcije, na kojem se gradi opisani kontrast.

U sličnom je stilu u primjeru 11) opisana transformacija glumca Craiga Lamara Taylora, koji je kao dijete tumačio Stevieja u poznatoj američkoj televizijskoj seriji Malcolm u sredini. Taj lik “većina pamti kao dječaka s debelim naočalama koji je seriju proveo u kolicima” i poprilično odudara od medijskog imidža koji Taylor danas njeguje. Već je sam naslov prožet kolokvijalnim leksemima poput “šmokljan”, “frajer” i “macan” kako bi se postigao ležeran, zabavan ton. Kao i u slučaju Tami Erin, u članku se fiktivni lik i glumac metaleptički zamjenjuju kako bi se osoba u pitanju brže prizvala u pamćenje čitateljske publike, koja ga najbolje pamti prema određenoj ulozi. Erotizacija ponašanja koje odudara od djetinjeg imidža očituje se i u isticanju činjenice da je Taylor “tattoo majstor” i da je “njegovo tijelo prepuno tetovaža”. Tetovaže se promatraju kao vizualni signal transformacije, ali i kao znak buntovništva. Prema Danesiju, one su danas istovremeno oblik modnog izričaja i gesta otpora dominantnoj kulturi, što djeluje paradoksalno (1999: 59). Tetovaže stoga djeluju privlačno iz više perspektiva i njihovo isticanje u novinskom tekstu istovremeno cilja na različite tipove publike: na onu koja ih promatra kao kontrakulturni simbol i na onu koja ih smatra svojevrsnim modnim dodatkom.

Dakle, uočljivo je da se retorički okvir “prije i poslije” koristi kao efektno tabloidno sredstvo upravljanja emocijama čitateljske publike, kao i narativ prožet elementima moralne pouke, osnažen pomoću vizualnog kontrasta koji funkcionira prema binarnoj logici. Njegova učinkovitost leži i u činjenici da funkcionira kao kondenzirani pandan razvoju lika (character arc) u književnosti. Tijelo i fizički izgled postaju poprište vrijednosno obojanih oznaka “uspona” i “pada”, pri čemu se kompleksne životne okolnosti često svode na pojednostavljene zaključke novinara o emocijama pojedinaca u pitanju ili ideološki intonirane poruke poput narativa o osobnom uspjehu i individualnom trudu kao jedinim faktorima promjene. Česte jezično-stilske strategije opisanog retoričkog okvira uključuju kolokvijalizaciju, seksualizirano pripovijedanje o devijantnom ili buntovnom ponašanju, metaleptičko poistovjećivanje lika i glumca koji ga tumači radi snažnijeg retoričkog efekta, korištenje evaluativnog leksika i sl. Neki su od čestih tabloidizama unutar ove kategorije dotaknuti dno, izgledati neprepoznatljivo, drastična/nevjerojatna promjena/transformacija, jedva ličiti na sebe, šokirati izgledom, što se dogodilo s X-om? itd. Ti izrazi često se šablonski ponavljaju u tekstovima kao prepoznatljivi elementi senzacionalističkog jezičnog inventara tabloidnog diskursa, koji učvršćuju njegovu predvidljivost unutar određenih retoričkih okvira.

Opisana se shema može povezati s Barthesovim pojmom mita: iskazom koji “stvari ne niječe, funkcija mu je naprotiv da o njima govori; on ih naprosto čisti, čini nevinima, utemeljuje ih u prirodi i vječnosti, pridaje im jasnoću koja nije jasnoća objašnjenja, nego jasnoća tvrdnje” (2009: 169). Drugim riječima, svijet se pojednostavljuje, ideološki konstrukti predstavljaju se kao zdravorazumske činjenice jer se “mit ponaša štedljivo: ukida složenost ljudskih činova, pridaje im jednostavnost biti, uklanja svaku dijalektiku, (...) stvari izgledaju kao da znače same od sebe” (isto). Društvene norme u tabloidnom diskursu ne iskazuju se nužno direktno, nego elementi tabloidnih priča kao što su tijela, odjevni predmeti, uspjesi ili neuspjesi konstituiraju suvremene tabloidne mitove. Mitovi u suvremenom svijetu osobito uspješno preživljavaju u tabloidnim vodama jer odgovaraju marketinškim zahtjevima i diskursnim značajkama tabloidne tekstualnosti i vizualnosti. U njima je još uvijek osjetna logika binarnosti, jednostavna i retorički efektna, ukorijenjena u antitetičkom kodu, kojim se i dalje do određene mjere perpetuira crno-bijeli pogled na svijet.

5.3. Difuzija tabloidnog diskursa u druge rubrike općeg informativnog karaktera

Osim glumaca, pjevača, zvijezda realityja i ostalih javnih osoba koje se prototipno povezuju s tabloidnim narativima, tabloidni diskurs zahvaća i druga tematska područja koja su prema standardima novinarstva obično vezana uz tzv. “tvrde vijesti”. Za analizu tabloidizacije odabrana su dva područja koja se smatraju izuzetno informativno relevantnima među čitateljskom publikom: društveno-političke teme i crna kronika. Najprije se proučava kako politika određenim diskurzivno-stilskim postupcima postaje medijski spektakl nalik realityjima te kako se pažnja s konkretnih političkih događaja i mjera preusmjerava na intimne, humoristične, pa čak i seksualne aspekte. Potom se u analizi crne kronike određuju izraženi primjeri afektivno obojanog leksika, grafičkih detalja i tabloidne fikcionalizacije, stilizirani prema obrascima posuđenim iz žanrova kao što su strava i užas (horror) ili dokumentarni format o zločinima iz stvarnog života (true crime ).

5.3.1. Sapunice na državnom vrhu: tabloidizacija društveno-političkih tema

Kao što je već spomenuto u poglavlju o karakteristikama tabloidnog diskursa, politika je kao najpraćenije i najvidljivije tematsko područje u medijskom prostoru izrazito plodno tlo za prodor tabloidnih elemenata. To se najčešće ostvaruje pomoću personalizacije sukoba, intenziviranja tzv. okvira konjske utrke (horse race frame) u izvještavanju o izborima, skretanja pozornosti s javnog djelovanja na privatni život aktera, pa čak i seksualizacije određenih političkih figura. Pritom je zanimljivo uočiti da odabrani portali različito svrstavaju članke u kojima su prisutni elementi tabloidnog pristupa. Na Tportalu se, primjerice, češće svrstavaju u rubriku Showtime, dok su na Jutarnjem listu velikim dijelom kategorizirani u rubrike kao što su Vijesti – Svijet ili Life. Smještanje u rubrike koje se inače tipično vezuju uz slavne osobe iz svijeta glazbe, filma i zabavne industrije na pojedinim portalima odražava određenu razinu diskurzivne metasvijesti o transformaciji društveno-političkog medijskog sadržaja u formate koji više nalikuju tzv. “zabavnim” rubrikama.

Zbog različitih novinski popraćenih situacija koje se vezuju uz njih, javnih nastupa i biografskih specifičnosti pojedini se politički akteri češće nađu pod medijskim povećalom. Uz spomenute primjere Trumpa i Milanovića, jedan je od omiljenih protagonista tabloidnih članaka Emmanuel Macron, i to ponajprije zbog svoje supruge Brigitte. Naime, veza aktualnog francuskog predsjednika i njegove prve dame, obilježena dobnom razlikom od 24 godine, započela je u periodu kada je on bio njezin učenik u srednjoj školi. Brigitte Macron već je tijekom predsjedničke kampanje postala tema brojnih tračeva i tabloidnih napisa, koji su uključivali i spekulacije da je transrodna žena. I Jutarnji list u travnju 2017., tijekom predsjedničkih izbora u Francuskoj, donosi novinski tekst o videozapisu iz 1993., na kojem je vidljivo kako 15-godišnji Emmanuel Macron razmjenjuje poljubac u obraz sa svojom tadašnjom nastavnicom, odnosno budućom suprugom, nakon izvedene dramske predstave. Članak je naslovljen ZABRANJENA LJUBAV / VIDEO: PRVI POLJUBAC FAVORITA ZA FRANCUSKOG PREDSJEDNIKA I SUPRUGE Tada je imao 15 godina i glumio u školskoj predstavi, a ona mu je bila nastavnica, pri čemu je upotrijebljen sugestivan jezik koji lako upućuje na pogrešan zaključak o priloženom videozapisu. Naime, kolokacija “prvi poljubac” u hrvatskom jeziku često asocijativno upućuje na romantičan poljubac usnama, dok je na videozapisu vidljivo da je riječ o kratkom poljupcu u obraz kao gesti čestitanja. Iako se u naslovu ne navode faktički netočni podaci, jezična sugestivnost i aluzivnost iskorištena je kako bi se pobudila znatiželja i angažman čitateljske publike.

Senzacionalistički pristup Macronovu intimnom životu ponovno je eskalirao u svibnju 2025., kada je zabilježen trenutak u kojem se doima kao da ga Brigitte udara po licu. Unatoč manjku konteksta, brojni su mediji njezinu gestu protumačili kao šamar i proširili glasine o mogućem obiteljskom nasilju.37 Francuski je predsjednik, doduše, kasnije opovrgnuo te tvrdnje i izjavio da je bila riječ o šaljivoj interakciji. Ta je snimka postala tema brojnih vijesti i u hrvatskim medijima. Tako Tportal 26. svibnja prenosi tekst s naslovom Macronovi su lagali: šamar koji je Brigitte ‘odvalila’ Emmanuelu daleko je od smiješnog, dok je u 24sata objavljen članak naslovljen Macron dobio šamar, a čitač s usana otkrio što mu je supruga poručila: ‘Makni se, gubitniče!’. Osim u personalizaciji medijskog sadržaja o istaknutoj političkoj figuri, tj. u prebacivanju s javnog i političkog na osobni teren unutar kompletne vijesti, tabloidizacija se očituje u samom naslovu, gdje se donosi pojednostavljena, neverificirana interpretacija opisanog trenutka (“Macron dobio šamar”). Uz to, u tom se naslovu semantičkom pasivizacijom Macrona postavlja kao objekt radnje (“dobio šamar”). Istovremeno se francuskog predsjednika predstavlja kao žrtvu i predmet poniženja te se izbjegava imenovanje počiniteljice radi efekta clickbait a, koji se temelji na selektivnom izostavljanju potpune informacije iz samog naslova.

Iako se u naslovu tvrdi da čitač s usana “otkriva” prave riječi Brigitte Macron, u samom se tekstu članka njegov autoritet ublažava tvrdnjom da “stručnjak vjeruje”, tj. odabirom neutralnijeg glagola kojim se smanjuje stupanj izvjesnosti. Upravo s obzirom na to da autentičnost riječi Makni se, gubitniče koje je Brigitte Macron navodno uputila suprugu nakon “šamara” čitač s usana ne potvrđuje sa stopostotnom sigurnošću, može se govoriti i o uporabi pseudocitata u naslovu teksta. Taj je navod u naslovu predstavljen kao da je doista izgovoren, dok se u samom tekstu njegova vjerodostojnost relativizira. Tako se manipulira epistemološkom modalnošću teksta, čija je informativna pouzdanost dodatno umanjena činjenicom da je navedeni “stručnjak” neimenovan. Svejedno, privid stručnog autoriteta i dalje podupire interpretaciju geste kao šamara, barem na retoričkoj razini, što je najpogodnija opcija za tabloidni diskurs i njegove senzacionalističke potrebe. Tabloidno iskrivljavanje stvarnosti ne oslanja se nužno na činjeničnu netočnost, nego na pažljiv odabir i kombinaciju leksičkih, informativnih i diskurzivnih elemenata. Pritom se kao tipični tabloidizmi u člancima o toj videosnimci pojavljuju izrazi kao što su skandal, neugodnjak, bračni gaf, bračna čarka, šokantna snimka, opaliti šljagu, odvaliti šamar, izazvati lavinu komentara itd., dok se akteri opisanog događaja u brojnim tekstovima prema tabloidnom obrascu intimizacije nazivaju Macronovima.

Valjanost informacije nastoji se ojačati vizualnim elementima, tj. prilaganjem spornog videozapisa i naslovne fotografije na kojoj je vidljiv upravo trenutak kada se ruka Brigitte Macron našla na suprugovu licu (v. Slika 14). U skladu s paparazzi -stilom, fotografija je snimljena iz daljine, zamućena i nejasna, tj. semiotički višeznačna, što ostavlja prostor za različita tumačenja. Pritom je cijeli incident zadobio više medijske pažnje od političkih događanja zbog kojih se Macron uopće našao na avionu gdje se opisani prizor odvio. I Dnevnik 26. svibnja 2025. prenosi vijest o “skandalu u avionu” i prilaže “snimku neugodnjaka”; tek se na samom kraju teksta šturo donosi konkretan politički kontekst, bez popratnih komentara:

Francuska i Vijetnam potpisali su u ponedjeljak sporazum o kupnji 20 Airbusovih zrakoplova. Na svom putovanju, prvoj dionici turneje po jugoistočnoj Aziji koja uključuje Indoneziju i Singapur, Macron će u utorak posjetiti sveučilište u Hanoiju, a onda odletjeti u Džakartu, glavni grad Indonezije.

Stoga se snimka interakcije u avionu našla u središtu medijske pozornosti, nauštrb političkih okolnosti. U kontekstu Barthesova pojma mita, taj je incident samo dodatno proširio postojeći tabloidni narativ o bračnom paru Macron kojim se osnažuje mit o starijoj ženi kao dominantnoj, opresivnoj figuri u romantičnom odnosu te devijaciji naspram tradicionalnog heteroseksualnog odnosa i njegove rodne dinamike. Upravo su takvi vizualno i kontekstualno neodređeni trenuci, “mutne točke” njihova odnosa, prostor u kojem se mit reproducira, crpeći snagu iz sugestivnosti i višestrukih mogućnosti interpretacije.

Nadalje, spomenuto je već da se i u ovom tematskom sklopu mogu pojaviti obrasci tabloidne seksualizacije. Takvim se diskurzivnim obrascima obično prikazuju ženske političke figure, ali nisu isključeni ni muškarci. Primjerice, u siječnju 2021. tadašnji je ministar financija Zdravko Marić postao tema brojnih medijskih napisa jer se na cijepljenju protiv koronavirusa pojavio odjeven u pripijenu majicu i time istaknuo atletski oblikovanu figuru, što je izazvalo niz reakcija na društvenim mrežama, čak i izvan Hrvatske, i donijelo mu nadimak “mister cijepljenja”. Tako Dnevnik 7. siječnja 2021. objavljuje članak naslovljen ZAVIDNA FIGURA / Kako je ministar Marić postao tema dana nakon cijepljenja: “Najvažnije da se što prije vratimo na sportska borilišta”, u kojem piše da je Marić “pokazao zavidne mišiće” i otkrio “koliko je sklekova napravio prije cijepljenja”,38 iznenadivši prisutne “isklesanom figurom” i “nabildanim rukama i torzom”. U 24sata 8. siječnja 2025. objavljen je članak čiji subjekt više nije ni Marić, nego se navodi da su “mišići ministra Marića postali hit u svijetu”, pri čemu se koristi jezik s višim stupnjem tjelesne objektivizacije. U tekstu se prenose razni šaljivi komentari korisnika društvenih mreža o fotografiji ministra, u kojima se, među ostalim, tvrdi da “bi s takvim mišićima mogao biti ministar obrane”. Tako se odgovornost za primjedbe i komentare strateški prebacuje s autora teksta na javnost na koju se poziva, iako se već i autorskim odabirom citiranih komentara također potencijalno sugeriraju pozitivni vrijednosni sudovi o Marićevoj fizičkoj pojavnosti.

Slično je pisan i članak na Jutarnjem listu, objavljen 8. siječnja: u njemu se donose “vrući komentari žena iz cijelog svijeta upućeni našem ministru” zbog fotografije koja je “postala pravi spektakl”. Ministar je, tvrde novinari Jutarnjeg, prerastao u “seks simbol” u očima žena širom svijeta.39 Na Indexu tvrde da ministar “očito radi na sebi i pazi na izgled”, koristeći već spomenuti leksik kulture fitnessa. “Dok se za ostatak ekipe40 to i ne može reći”, navodi se u članku, “kod Marića je sve na mjestu kada su u pitanju prsa, ruke i trbuh”, čime se ujedno donosi i evaluativna ocjena o fizičkom izgledu ministra Marića, pa i ostalih prisutnih političara. Tako je zdravstveno-politički kontekst cijepljenja gotovo u potpunosti zanemaren i tematski je fokus novinskog teksta reduciran na pitanja tjelesnosti. U tim je primjerima uočljiv visok udio ustaljenih tabloidizama, osobito iz diskurzivne prakse seksualizacije, npr. seks-simbol, vrući komentari, pravi spektakl, fit forma, u dobroj formi, sportski tip, nabildani torzo, zaludjeti svijet, društvene su mreže eksplodirale/eksplodirati na društvenim mrežama itd.

Zahvaljujući velikoj popularnosti spomenute fotografije s cijepljenja (v. Slika 15), ona je čak korištena i u kasnijim novinskim napisima o ministrovoj ostavci 2022. godine. Na slici se ističe Marićeva neformalna odjeća, točnije uska bijela majica koja naglašava tjelesnu građu, koja odstupa od standardnog odjevnog koda političkih figura u službenim okruženjima. Kut snimanja, kao i igra svjetlosti i sjene naglašavaju dijelove tijela koji se u zapadnjačkoj kulturi obično percipiraju seksualno poželjnima na muškarcima, npr. muskulatura na nadlakticama i prsima ili vratne tetive. Čak i činjenica da Marić nosi crnu zaštitnu masku koja mu sakriva lice pridonosi preusmjeravanju pozornosti na njegov torzo. Efekt seksualizacije dodatno je produbljen zbog napetosti između formalnog statusa koji se obično veže uz Marića kao javnu političku figuru i iznenađujućeg vizualnog prikaza u svakodnevnoj odjeći koja ističe tjelesne atribute na opisanoj fotografiji, čime se zamućuje granica između političkog i estradnog tabloidnog diskursa.

I retorički okvir “prije i poslije” primjenjuje se na političke figure. Index 15. ožujka 2022. objavljuje članak naslovljen Ovako je Zoran Milanović izgledao prije 15 godina. Nakon što se u tekstu ukratko objašnjava povijest njegove političke karijere, autor41 članka na kraju navodi sljedeće:

Iskopali smo stare fotografije Milanovića nastale u doba kada je postao predsjednik SDP-a i pokušao postati premijer. Tada 40-godišnji Milanović bio je puno mršaviji i češće je pozirao nasmijan. Kamere su ga znale uloviti kako nanosi balzam za usne, ispija pivo i zabavlja se s mladima u Zagrebu. (Index, 2022)

U tom se odlomku donosi nostalgična slika nekadašnjeg Milanovića, ponajviše usmjerena na njegov fizički izgled i facijalne ekspresije (“bio je puno mršaviji”, “češće je pozirao nasmijan”). Priložene su fotografije novinari Indexa “iskopali”; taj kolokvijalni leksem asocira na istraživački trud novinara, koji se time predstavljaju kao svojevrsni detektivi, i stvara dojam ekskluzivnosti informacije. Nastoji se pružiti uvid u svakodnevne trenutke Milanovićeva života (v. Slika 16). Iako se na naslovnici donose dvije fotografije jedna uz drugu, ovdje kontrast lijevo/desno ne predstavlja i vremensku razliku. Naprotiv, u tekstu se uopće ne donose aktualne Milanovićeve fotografije, vjerojatno zato što je riječ o prominentnoj i medijski popraćenoj političkoj figuri za koju se pretpostavlja da čitatelji znaju kako trenutačno izgleda, stoga prilaganje fotografija iz sadašnjosti ne predstavlja novu informaciju. Zato su na naslovnicu postavljena dva krupna kadra mlađeg Milanovića u neformalnim trenucima: na lijevoj nanosi balzam za usne, a na desnoj ispija pivo iz boce. Takvom se vizualnom kompozicijom ostvaruje voajerski kut promatranja i upisuju određena značenja u fotografije, posebice u obliku populističkog mita o političaru kao “čovjeku iz naroda” kojim se nastoji pridobiti narod. Međutim, zbog nesofisticirane prirode kadra i nelagodnog “bliskog” kuta iz kojeg su snimljene, fotografije mogu otvoriti i prostor za ironizaciju i podsmijeh čitatelja, osobito u digitalnom okruženju društvenih mreža i kulture memeova.

Kada je riječ o Milanoviću, valja uočiti i istaknute elemente retoričkog okvira konjske utrke, osobito na recentnom primjeru predsjedničkih izbora u Hrvatskoj 2024. godine, tijekom kojih su u drugom krugu birači odlučivali između kandidata Zorana Milanovića i Dragana Primorca. Milanović je ostvario uvjerljivu pobjedu sa 75 % glasova, postigavši najbolji rezultat u povijesti hrvatskih izbora. Brojni su portali objavili vijesti o njegovu rekordnom uspjehu koristeći jezik nasilnih konflikta, u skladu s Conboyevom tvrdnjom o tabloidnoj tendenciji služenja leksikom iz metaforičkih domena nasilnog sukoba i sporta (2006: 28). Tako Tportal 12. siječnja 2025. objavljuje članak naslovljen POTPUNI POTOP / Milanovićev nokaut: Primorac najgori u drugom krugu od svih HDZ-ovaca ikada. Uporabom leksema “nokaut” uvodi se lingvistički repertoar iz domene fizičkog obračuna, konkretno iz boksa, koji često služi kao izvor metaforičkih prijenosa, dok se frazemom “potpuni potop” u nadnaslovu dočarava ozračje elementarne nepogode, pri čemu aliteracija unutar sintagme dodatno pojačava njezinu zvučnost i retorički učinak. Drugi se krug izbora u tekstu članka naziva “drugom rundom”, što također aludira na sportski jezični repertoar.

Okvir konjske utrke intenzivno prožima i novinske članke u kojima se izvještavalo o sučeljavanju spomenutih predsjedničkih kandidata. Mediji su se često više fokusirali na Milanovićeve i Primorčeve retoričke dosjetke i emotivno obojane argumente ad hominem nego na konkretni politički program koji su predstavljali tijekom kampanje. Takvu su atmosferu, naravno, poticali i sami kandidati u svojim izjavama i objavama na društvenim mrežama. Primjerice, Primorac je uoči drugog kruga izbora metaforički nabijenim jezikom poručio: “Drugi krug je nova utakmica, ja sam sportaš, naučio sam u životu i pasti i dignuti se” (Jutarnji list, 2025). U Jutarnjem listu 7. siječnja 2025. objavljen je i članak naslovljen OŠTRI SUKOBI / Žestoki okršaji na debati! Primorac: ‘Kako ćete ratovati, praćkama?’; Milanović: ‘On je analfabet, ne zna ništa’. Opisuje se da je sučeljavanje “počelo vatreno”, nakon čega se donosi razmjena oštrih replika između kandidata. Tako se i u izvještajima o predsjedničkim izborima i sučeljavanju koriste tabloidizmi svojstveni za medijske napise o sportu ili televizijskim realityjima i privatnim dramama estradnih ličnosti, npr. žestok okršaj, nokaut, susret “jedan na jedan”, potući koga, udariti po kome, sprdati se s kime itd.

Naposljetku, jedan od najaktualnijih i medijski najpraćenijih događaja 2025. godine bio je koncert hrvatskog pjevača Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu 5. srpnja, koji je ušao u povijest kao koncert s najvećim brojem prodanih ulaznica na globalnoj razini (oko 500 000). S obzirom na snažnu povezanost Thompsonove glazbe s desno orijentiranom ideologijom, taj se događaj ovdje promatra u okviru društveno-političkih, a ne glazbenih ili estradnih tema. Mediji su revno izvještavali o koncertu još otkad su ulaznice puštene u prodaju krajem ožujka: naveliko se pisalo o potencijalnim opasnostima dolaska pola milijuna ljudi na Hipodrom, o izgradnji velike pozornice, o pripremama i troškovima te o okupljanjima obožavatelja u Zagrebu. Novinski su portali i njihove društvene mreže tako postali i poprišta ideoloških konflikta.42 Međutim, medijska pažnja, bilo negativno, bilo pozitivno intonirana, dodatno je pridonijela spektakularizaciji događaja te stvorila atmosferu napetog i nestrpljivog iščekivanja spomenutog datuma. Već se 30. ožujka u Jutarnjem listu piše o velikom broju prodanih ulaznica i “vrtoglavoj cifri koja je okrenuta u samo jednom danu”, što ponovno podsjeća na tabloidnu retoriku brojeva.

Događaj je bio toliko popraćen da se na brojnim portalima neposredno uoči 5. srpnja prestalo specificirati o čijem je koncertu riječ, nazivajući ga samo “koncertom”; primjerice, Dnevnik 4. srpnja donosi članak naslovljen VIDEO/FOTO Zagreb noć prije koncerta: Blokada prometa u tri kvarta, policija provjerava Hipodrom. Thompsonov je nastup u medijima hiperboličkim jezikom prikazan kao događaj epskih razmjera: na Tportalu ga u članku od 3. srpnja nazivaju “subotnjim spektaklom”, a 5. srpnja donose fotogaleriju sa slikama poznatih osoba koje su posjetile koncert, u čijem se naslovu govori o “spektaklu za pamćenje” i “povijesnom koncertu”, kako je nazvan i u članku na portalu 24sata istog datuma. Jutarnji list 3. srpnja spominje “subotnji show” i piše da je na tonskoj probi “kultna ‘Kletva kralja Zvonimira’ odjekivala i prodrmala Hipodrom i na koju minutu pokazala koliko bi moćan zvuk u subotu uistinu mogao biti”. U tabloidiziranom narativu takvi tehnički aspekti, poput glasnoće zvuka i veličine koncertnog prostora, služe i kao logističke činjenice i kao retorička sredstva kojima se učvršćuje dojam monumentalnosti događaja.

Dakle, novinski tekstovi obiluju tabloidizmima kojima se koncert predstavlja kao spektakl, show i povijesni događaj, fanovi su u transu i u ekstazi, Thompson je zvijezda večeri, a Zagreb epicentar spektakla. U izvješćima sa samog koncerta prisutan je i visok stupanj leksičke melodramatizacije, pa tako Showbuzz Dnevnik.hr prenosi “jedan od najemotivnijih trenutaka večeri” kada je Thompson pjevao pjesmu Sine moj “očiju punih suza”, pa su “emocije preplavile i pozornicu i publiku”. Također, u brojnim se člancima pojavljivala fotografija s koncerta (v. Slika 17) na kojoj Thompson podiže ruku s mikrofonom uvis kao simbolički znak trijumfa, poput karizmatičnog vjerskog vođe ili ratnika koji je odnio pobjedu u borbi. Odjeven je u crno, ali na njemu se ističu nakit i vojne oznake kao znakovi militantno orijentiranog glazbeno-političkog identiteta.

Na ostalim su fotografijama prikazane svjetlosne formacije u obliku križa, krunice, anđela, Djevice Marije na nebu, oblikovane pomoću posebno naručenih dronova tijekom koncerta. Događaj je takvim emocionalno prožetim leksikom i fotografijama prikazan poput religijskog hodočašća ili masovne ritualne ceremonije u kojoj se Thompson ističe kao herojska, mesijanska figura i utjelovljenje zajedništva hrvatskog naroda, zbog čega je cijeli događaj obilježen posebno istaknutim mitološkim slojem tabloidnog narativa o neupitnom jedinstvu naroda i njegovih nacionalnih simbola.

5.3.2. Medijski narativi o zločinu i kazni: tabloidizacija crne kronike

Crna je kronika još jedna rubrika za koju se očekuje velik udio tzv. “tvrdih” vijesti, ali svejedno podliježe tabloidizaciji radi što većeg čitateljskog angažmana. Dapače, u anglofonoj je novinskoj praksi poznata uzrečica If it bleeds, it leads43 (u slobodnom prijevodu: Ako priča ima krvi, bit će glavna vijest), koja ilustrira senzacionalističku tendenciju isticanja nasilnih, šokantnih detalja kao ključnih sastojaka udarne vijesti. To se najčešće čini spektakularizacijom i stilizacijom događaja u duhu narativa strave i užasa (horror) ili detektivskih priča, isticanjem detalja iz privatnih života subjekata novinskih priča, jezičnom kolokvijalizacijom i referencama na poznate događaje i osobe iz popularne kulture i kriminalne povijesti. Takvim se stilističko-diskurzivnim obrascima pridonosi i javnim opsesijama određenim zločincima, moralnoj panici i transformaciji tragičnih događaja u narative nalik fikcionalnima. Binarna logika, za koju smo dosad već utvrdili da je itekako svojstvena tabloidnom mentalitetu, u crnoj se kronici očituje u dihotomijama počinitelj/žrtva, dobro/zlo, manijak/normalan građanin itd. Zbog toga se često osobe u pitanju reduciraju na tipizirane uloge, dok se društveni kontekst, životne okolnosti i ostali kompleksni elementi priče zanemaruju ili potiskuju u drugi plan radi proizvodnje što snažnijeg šokantnog efekta.

Uz to, uočava se da se u ovoj kategoriji može pronaći više primjera uporabe etiketa primarne označiteljske snage (labels of primary potency) (Schaffer 1995: 31). Ta je praksa osobito česta kada su u pitanju etničke skupine poput Nepalaca, Filipinaca i Pakistanaca, koji čine nove migrantske zajednice u Hrvatskoj proteklih godina. U diskursu orijentiranom na neprijateljstvo prema migrantima koji dolaze iz istočnih zemalja već se duže vrijeme te skupine nastoji prikazati opasnima, neciviliziranima i kulturološki neprilagođenima, pa čak i kao prijetnju hrvatskom nacionalnom identitetu i integritetu. Takvoj se percepciji implicitno pridonosi i isticanjem etničke pripadnosti subjekata novinskih članaka, nauštrb konteksta konkretnog događaja, kojim se uvodi i dihotomija domaće/strano, odnosno mi/Drugi ili naši/tuđi.

Na novinskim portalima mogu se pronaći brojne instance takve označiteljske prakse: primjerice, na portalu 24sata 28. prosinca 2024. objavljen je članak naslovljen BIT ĆE PROTJERAN IZ ZEMLJE / Stranac u ženskoj odjeći u zagrebačkom hostelu prijavio silovanje: Priveden Nepalac. Već je u samom naslovu velik naglasak stavljen na etnicitet, kao i na efekt začudnosti postignut sintagmom “stranac u ženskoj odjeći”. Zanimljivo je da autor članka privedenog muškarca identificira kao Nepalca, ali za osobu koja je prijavila silovanje samo navodi da je “stranac”. U samom tekstu članka ne otkriva se konkretan značaj nošenja “ženske odjeće” za cijelu novinsku priču: taj je element istaknut kao detalj kojim neka neuobičajena, u našoj kulturi i poprilično stigmatizirana praksa stvara dojam bizarnosti, ali se i implicitno povezuje sa strancima i devijantnošću. Ni osoba označena kao “žrtva” u tom medijskom napisu nije neutralno prikazana, dok se za spomenutog osumnjičenika u nadnaslovu naglašava da će biti “protjeran iz zemlje”, što funkcionira kao narativna rezolucija za čitatelja, tj. čin ponovnog uspostavljanja društveno-moralnog poretka.

Slični su primjeri pronađeni i za druge rasne i etničke skupine. Index objavljuje vijest naslovljenu Crnac u SAD-u skočio na sutkinju u sudnici. Ide u zatvor na bar 26 godina 12. prosinca 2024., gdje se već na prvi pogled rasa u naslovu i uvodu teksta ističe kao identifikacijski ključ osobe u pitanju. Pritom je zanimljivo da se u uvodu članka kao izvor informacija navodi ugledni američki New York Times. Klikom na izvor otvara se vijest na njihovu portalu, gdje je počinitelj označen neutralnim leksemom man (Man Who Leaped Over Bench to Attack Nevada Judge Gets Decades in Prison) – drugim riječima, njegova rasa u originalnom tekstu nije istaknuta, dok se na Indexu identitet muškarca o kojem je riječ konstruira prvenstveno putem rase. Ipak, u daljnjem je tekstu članka na Indexu naposljetku navedeno i njegovo ime i prezime. To ponovno potvrđuje i oslabljivanje udjela tabloidnih elemenata unutar samog teksta članka u odnosu na njegov naslov, što je već primijećeno u brojnim novinskim tekstovima, čak i u prototipno tabloidnim rubrikama kao što je Showbizz. Svejedno, smještanje osoba u stereotipne kategorije odgovara tabloidnoj pripovjednoj ekonomiji kojom se istovremeno reproduciraju društveni mitovi: te su kategorije zona sigurnosti za naviknutog čitatelja, indikatori održanja postojećeg simboličkog i društvenog poretka.

Nadalje, kao što je već spomenuto, zanimljivo je koliko se u crnoj kronici pod utjecajem tabloidizacije ističu i elementi crnog humora, kolokvijalnog jezika i kreativnih lingvističkih dosjetki, osobito u naslovima. U 24sata se 13. svibnja 2025. izvještava o napadu na mladi par, koji je “uživao u intimi” u unajmljenom automobilu. I dok se u tekstu koristi neutralan i eufemiziran izraz za spolni odnos, u nadnaslovu se poprište događaja poprilično stilski oprečno naziva ‘FUKODROM’ STRAVE, što je vulgarizam korišten za imenovanje osamljenih lokacija, poznatih među stanovnicima pojedinog mjesta, na kojem se parovi sastaju radi seksualnih aktivnosti. Povezivanje seksa i “strave” još je jedna taktika koja prema drevnom principu erosa i thanatosa svoju učinkovitost demonstrira i u uspjesima tinejdžerskih romana strave i užasa, fantastičnih žanrova s erotskim elementima, pojedinih narodnih predaja itd. Tome pridonosi i fotografija iz članka na kojoj je vidljiv grafitiran natpis MJESTO ZA SEX na cesti. Priloženim se vizualom fokus djelomično premješta s informacija o počiniteljima i samom zločinu na pomalo ironičan stav prema parovima koji se susreću na označenoj lokaciji. To je upotpunjeno kritički usmjerenim izjavama mještana u tekstu, koji tvrde da ljubavnici “ostavljaju smeće i rade štetu”.

Osim toga, članci svojim leksičkim izborima znaju podsjećati na narative strave i užasa i dokumentarne emisije o zločinima iz stvarnog života (za čiji se žanr sve više i u hrvatskom govornom području koristi engleska sintagma true crime).44 Oni nerijetko služe i kao pop-kulturne reference kojima se povećava prepoznatljivost ili emocionalni naboj teksta. Primjerice, u 24sata 22. srpnja 2025. objavljen je članak naslovljen KAD JAGANJCE UKRADU / Uhitili dvojicu maloljetnika. Kod Đakova ukrali četiri janjeta, u čijem se nadnaslovu referira na poznati američki film strave i užasa Kad jaganjci utihnu (1991). Nadalje, jedna od popularnih vlastitih imenica za antonomastički prijenos, “čest u novinarskom diskurzu” (Bagić 2015: 56), jest prezime Fritzl. Ono se odnosi na Josefa Fritzla, austrijskog zločinca koji je vlastitu kćer 24 godine držao zatočenu u podrumu, zlostavljao i silovao, stoga se često koristi kao stilska figura u člancima o silovateljima, osobito u slučaju incestuoznih odnosa. Na primjer, 24. ožujka 2025. na Tportalu je objavljen članak naslovljen SILOVAO MALOLJETNU KĆER / ‘Splitski Fritzl’ pravomoćno osuđen na 40 godina zatvora, Dnevnik 30. siječnja 2012. objavljuje tekst s naslovom TAJNO SUĐENJE / ‘Hrvatski Fritzl’ dobio 5 godina zatvora: 19 godina silovao kćerku itd. Tako se imena i naslovi koji su ušli u pop-kulturu iskorištavaju kao efektne stilske figure, kojima se istodobno ostvaruje i značenjska ekonomija: primjerice, korištenjem prezimena Fritzl upućenom se čitatelju trenutačno objašnjava i priroda zločina u pitanju.

Općenito, primjetni su frekventni i šablonizirani izrazi, tj. tabloidizmi koji se pojavljuju u crnoj kronici kako bi se opisani događaj ili osobu predstavilo na dramatičan način. Najčešći su u naslovima, dok se u samom tekstu nerijetko prorjeđuju, pa stil pisanja više nalikuje dokumentarističkom, službenom diskursu standardnog novinskog izvještavanja. Obično se govori o stravi, jezi, hororu, užasu, buktinji, armagedonu, kršu i lomu. Počinitelji su monstrumi ili demoni, ubojstva su masakri ili krvavi pohodi, a iznesene informacije lede krv u žilama. Događaji su tako predstavljeni u stilu mračnog spektakla, dok se istodobno stvara atmosfera panike i nelagode. Također, kao i u narativima strave i užasa ili kriminalističkim pričama, u obradi slučajeva za crnu kroniku takvim se pristupom implicitno perpetuira mitska slika borbe dobra i zla, stoga se čitatelju donosi tekst koji takvim stilsko-diskurzivnim značajkama više odgovara zakonima književne fikcije. U kraćim vijestima o pojedinačnim slučajevima češće se primjećuje da su naslovi primjetnije prožeti tabloidnim elementima od samih tekstova, koji su obično stilski suzdržaniji i usklađeniji sa standardnim diskursom informativnih žanrova. Za razliku od toga, u slučaju serijskog niza članaka o izuzetno potresnim i medijski atraktivnim događajima često se primjećuje izraženija stilska fikcionalizacija informacija, predstavljanje počinitelja i žrtava kao protagonista i antagonista te etički upitno iznošenje emocionalnih detalja iz privatnih života osoba koje su povezane sa slučajem. Za konkretniju ilustraciju tog fenomena proučit će se novinski tekstovi o relativno nedavnom slučaju iz regije koji je izazvao snažan odjek čak i na globalnoj razini: pronalazak tijela Jasmine Dominić u međimurskom selu Palovec 2019. godine.

Tijelo Jasmine Dominić (r. 1977), koja se do tog perioda vodila kao nestala osoba više od 20 godina, pronađeno je 16. veljače 2019. u zamrzivaču obiteljske kuće u kojoj je živjela njezina starija sestra, Smiljana Srnec, sa svojom obitelji. Rezultatima obdukcije utvrđeno je da je Dominić preminula od posljedica ozljeđivanja glave tupim predmetom, a Srnec je uhićena, optužena i osuđena na 15 godina zatvora u listopadu 2020. godine. Pravi slijed događaja i motiv za ubojstvo nikada nije sasvim razjašnjen. Slučaj je dospio u sve hrvatske i u brojne strane novine, uključujući Washington Times, i mediji su vrlo pozorno pratili sva događanja koja su uslijedila nakon otkrića tijela. Zločin je čak u novinskim izvještajima stekao metonimijski nadimak “slučaj škrinja”. Na Dnevniku 26. siječnja 2021. pišu o “suđenju kakvo Hrvatska ne pamti”, pridajući događaju povijesnu dimenziju. Autor tog članka postavlja retoričko pitanje kojim se verbalizira najbizarniji element cijelog slučaja, upućujući na njegovu moralnu dekadenciju i brutalnu izvedbu: “Je li moguće da je zatukla sestru, a zatim gotovo 20 godina živjela, jela i spavala uz njezin zamrznuti leš?”. Budući da same fotografije tijela nikada nisu objavljene, novinari su nastojali prikupiti i što više grafičkih, zazornih detalja o tome kako je ono izgledalo kada je pronađeno. Čitatelja se nastoji postaviti u poziciju neposrednog svjedoka. Na Indexu se tako u članku od 19. veljače 2019. opisuje stanje:

Bilo je skvrčeno, s glavom stisnutom u koljenima te prekriveno smrznutom hranom. Tijelo je u zamrzivaču navodno bilo prekriveno crnom vrećom za smeće te potom plahtom i još jednom vrećom za smeće, a na glavi je bila sasušena krv.

Detalji se donose i u kasnijim člancima: 22. veljače 2019. Index objavljuje članak naslovljen Novi detalji: Jasmina nije bila gola nego u ogrtaču. Policija obavila pretres. Time se postiže insajderski ton ekskluzivnosti, poprilično učinkovit u zadržavanju čitateljske pažnje na pojedinačnom slučaju koji se prati poput detektivske serije. Istovremeno, Srnec postaje novi predmet medijske opsesije i demonizacije, nalik fascinaciji kakva se na Zapadu razvila oko poznatih ubojica kao što su Aileen Wurnous ili Ted Bundy. U novinskim su tekstovima priložene brojne fotografije snimljene tijekom suđenja, fokusirane na njezino lice, najčešće hladno i bezizražajno (v. Slika 19). U Jutarnjem listu zbog toga je 18. siječnja 2021. nazivaju “ledenom Smiljanom”. Uz to, kako bi se uvela naglašena emocionalna komponenta u cijeli novinski narativ, na popratnim fotografijama uz članke često su prikazivani članovi njezine obitelji. Primjerice, u spomenutom članku iz Jutarnjeg lista prilažu se fotografije njezine kćeri i zeta, koji su i prvi pronašli tijelo u zamrzivaču, snimljene tijekom pogreba Jasmine Dominić, čime se zadire u obiteljsku intimu.

Na portalu 24sata 20. veljače 2019. objavljen je članak naslovljen SESTRA PRIVEDENA ZBOG UBOJSTVA / U kafiću je puštala Jasmininu omiljenu pjesmu Miše Kovača, orijentiran na privatni život i mentalno stanje Smiljane Srnec, u čijem se naslovu okrivljenu nastoji implicitno prikazati kao zlu i bezdušnu osobu, ističući detalje koji se mogu protumačiti kao signali da Srnec krije veliku tajnu. Izvori u članku većinom su neimenovani, iako zbog osjetljive prirode događaja i ne čudi da se štiti njihov identitet. Stoga se autor poziva na ono što “kažu u selu”, povezujući “problematičnost” s navikama poput posjećivanja kladionice, pa i poslom u kafiću:

Smiljana je, kažu u selu, uvijek bila problematična. Radila je godinama kao konobarica u jednom lokalnom kafiću. U slobodno vrijeme dane je provodila u kladionici te odlazeći u automat klubove u obližnji Čakovec.

Prodor stilskih elemenata fikcionalnog narativa strave i užasa u slučaju Smiljane Srnec i Jasmine Dominić osobito je primjetan zahvaljujući poprilično nerazjašnjenoj pozadini i motivu zločina, što je novinarima otvorilo prostora za razne rekonstrukcije, spekulacije i dramaturške inscenacije. Na Jutarnjem listu 12. rujna 2023. objavljen je tekst naslovljen SLUČAJ SMILJANE SRNEC / Pozadina šokantnog zločina u hrvatskom Twin Peaksu: ‘K**vo, dobila si kaj si zaslužila!’. Međimursko selo Palovec u naslovu je antonomastički poistovjećeno sa zagonetnim naseljem iz kultne nadrealističke serije Davida Lyncha, čime mu se pridaje misteriozno ozračje. Međutim, osobito su zanimljivi ulomci iz članka gdje se književnoumjetničkim stilom rekonstruira kako se scena ubojstva mogla odviti:

Skinula se i ušla u kadu. Tijelo se brzo prepuštalo toploj kupki. Bila joj je potrebna kao eliksir koji će joj vratiti energiju potrošenu na još jednu svađu sa sestrom. “Kurvo, opet si zakockala novce! Ne bum ja delala, a ti trošila!” još ju je obuzimao unutarnji nemir kad se sjetila da je još jednom preko usana prevalila tu riječ koja je bila uobičajena u njihovu međusobnom razgovoru. Bila je to posljednja povezana misao. Kupaonska vrata su se otvorila. Uspjela je samo vidjeti držak sjekire. Prvi udarac u lijevu stranu glave ošamutio ju je, a krv je obilno potekla u kadu. Uslijedio je drugi, treći, četvrti... Gutala je krv, ali to je bila samo refleksna reakcija. Golo tijelo opustilo se.

“Kurvo, dobila si kaj si zaslužila!” rekla je to tjerajući unutarnji strah, grozničavo razmišljajući što bi s tijelom dok je brisala krvave pločice dok je krvavi vir iz kade praznio ostatke kupke. Gadila se sama sebi, gadila joj se krv, ali grozničavo je razmišljala što s tijelom. “Škrinja!” prošlo joj je u jednom trenutku kroz glavu i bila je svjesna da je mora odvući do nje prije nego se tijelo ukoči. Crne vreće, čarape, gumena rukavica, ljepilo. Zatvorila je škrinju koju su kupili prije nekoliko godina, naslagala stvari na poklopac. (...)

Ovo je, prema verziji tužiteljstva, mogući scenarij zločina koji je bio skrivan više od 20 godina. U nepravomoćnoj presudi stoji da je 45-godišnja Smiljana Srnec planski, smišljeno, ali bez jasnog motiva, bez očevidaca i svjedoka koji bi je izravno povezivali sa zločinom, skrivila smrt svoje sestre Jasmine Dominić.

Prva dva odlomka donose zamišljeni, linearni slijed događaja, u kojem se više puta ponavlja leksem krv i pojavljuju vizualno sugestivne metafore poput krvavi vir. Smiljanino se rastrojeno mentalno stanje i brzo, panično djelovanje u trenutku dodatno želi naglasiti uporabom anafore u rečenicama poput Gadila se sama sebi, gadila joj se krv ili asindetona u rečenici Crne vreće, čarape, gumena rukavica, ljepilo. Uočljivo je i da je pseudocitat “Kurvo, dobila si kaj si zaslužila!” iskorišten i u naslovu kao efektno retoričko oruđe kojim se implicira najvjerojatniji motiv ubojstva – osveta, ljubomora, eskalacija sukoba. Tek se u trećem odlomku stil ponovno prilagođava standardnom novinarskom, gdje se i otvoreno navodi da je ovo “mogući scenarij” zločina, tj. otkriva da je riječ o fiktivnoj rekonstrukciji događaja.

Članak je popraćen kolažom fotografija nalik scenama iz kriminalističke serije (v. Slika 20), na kojima je prikazana Smiljana Srnec pri dolasku na suđenje, njezina uplakana majka uz sliku Jasmine Dominić na pogrebu, skupina policajaca tijekom pretresa obiteljske kuće Smiljane Srnec i tabla s natpisom Palovec pri ulazu u selo. Tabla je snimljena iz poluniskog kuta i blago podsjeća na scenu iz najavne špice spomenute serije Twin Peaks, u kojoj također pored ceste stoji znak WELCOME TO TWIN PEAKS. Time se još jednom učvršćuje simbolička veza između fikcije i kolektivnih strahova i traumi koje se uobličuju jezikom popularne kulture.