Boris Dežulović (Split, 1964). Bridak i satiričan društveni analitičar koji količinom tekstova o nogometu, nogometnome klubu Hajduk i drugim sportskim igrama i nadmetanjima (košarka, tenis, sinjska alka, rukomet, vaterpolo, koliko se možemo prisjetiti i ovlašnim pregledom utvrditi) ulazi u krug perjanica hrvatskoga i sportskoga i nogometnoga novinarstva. Kolumne koje čine naš korpus – njih blizu četrdeset – objavljivane su od 2010. do 2024. godine u Novostima (mrežno izdanje, kolumne Ugovor s Đavlom i Srpska posla), na mrežnome portalu N1, u Globusu, Slobodnoj Dalmaciji, Jutarnjem listu i sarajevskom Oslobođenju. Usto Dežulović na mrežnome portalu Telesport piše kolumnu o Hajdukovoj povijesti Priče iz davnine. Istaknut je predstavnik onoga što Tomislav Židak blago posprdno zove sportskim fenomenologom (usp. npr. TŽ11 18. 12. 2010, TŽ11 7. 5. 2011), a čini se da ni Dežuloviću samu takva odredba nije strana (usp. „fenomenolog opće prakse“, BD22: 25). Dežulovićevi tekstovi o nogometu, ponajprije o reprezentaciji – dakle oni koji se ne tiču Hajduka i njegove povijesti, koji su pak objedinjeni u dvoknjižju Bili libar (usp. BD22, BD23, BD 16. 1. 2024) – male su sociološke i kulturološke studije u kojima su nogomet i sve što ga prati slika, prilika, odjek – metafora i metonimija – društva i narodnoga gen(ij)a. Ili riječima kolumnista sama, kad piše o polufinalu Svjetskoga prvenstva 2014. godine u Brazilu:
Zanimljiva je to stvar za ozbiljnu sociološku studiju, jer – kao i mnoge stvari u nogometu – sa samim nogometom, naravno, nikakve veze nema. (BD 14. 7. 2014)
U polufinalu su igrali Brazil i Njemačka, što kolumnist tumači kao sudar svjetova, kultura, civilizacija, rasa, religija, sudar individualca i kolektiva:
Više nego ijedna druga, naime, utakmica Njemačke i Brazila je sudar dviju nogometnih, kulturnih, civilizacijskih, tradicijskih, mentalitetskih i svih drugih paradigmi. Ozbiljni sjevernjački germansko-protestantski red-rad-i-disciplina bogatog bijelog industrijskog kolektiva protiv opuštene južnjačke latino-katoličke improvizacije siromašnog crnog proletera individualca: svi antagonizmi ondašnjega svijeta stali bi u brazilsko-njemački rivalitet, (BD 14. 7. 2014)
Ono zbog čega Dežulović svoju kolumnu piše jest činjenica da je dobar dio Hrvata navijao za Njemačku (usput, nije važno, ali Njemačka je pobijedila s nečuvenih 7 : 1). To je obrat u odnosu na tradicionalnu južnoslavensku sklonost Brazilu, koji je „sličan nama“, tj. mi smo sami sebe uvjeravali da smo slični njima, a ne „odljuđenomu“ njemačkomu „industrijskom nogometu od nehrđajučeg čelika“, koji nikad ne gubi glavu, što je „onako pošteno, ljudski“:
Bili su tako slični nama – samo igra, vic i zajebancija, bez plana i bez obrane – samo što su, za razliku od nas, bili najbolji, i bili su prvaci. [...] golema većina ne samo da je tada slavila brazilski jogo bonito i sama sebe uvjeravala kako je „europski Brazil“ [...] mrzila njemački odljuđeni, industrijski nogomet od nehrđajućeg čelika, koji je uvijek pobijeđivao [sic!, ije] u 89. minuti, i koji nikad nije onako pošteno, ljudski izgubio glavu kod 0 : 2 ili odlučujućeg jedanaesterca. (BD 14. 7. 2014)
Korijene obratu od južnoslavenske tradicije Dežulović pronalazi u 1990-ima i ponovnom okretanju Hrvatâ Njemačkoj, oriječenu u krilatici Danke Deutschland. Paradoks je međutim u tome što Njemačka koja je nadigrala Brazil nije arijevski čista Njemačka koja tenkovima i štukama napada Staljingrad, nego Njemačka koja se svoje nacističke prošlosti stidi, Njemačka „u kojoj igraju Turci, Tunižani, Ganci, Albanci, Španjolci i Poljaci“ (BD 14. 7. 2014), što je doista točno, njemački reprezentativci podrijetlom su bili vrlo raznoliki. Dakle pišući o nogometu Dežulović zagovara snošljivost, gnuša se isključivosti, nacizma i slavi „neizbježan povijesni rezultat koji kultura talenta, improvizacije, zajebancije i radosti doživi kad ostane bez – talenta“ (BD 14. 7. 2014). Sjetimo li se Židaka koji slavi bogomdane španere, dakle talent, i Dinamo u kojemu se govori kaj, tu je sve dakle obratno. Premda je razlikâ između Dežulovića i Židaka mnogo i premda ćemo im se dalje još vraćati, iz očišta ovog ogleda ključna je opreka između Židakova i Dežulovićeva pisanja to da nogomet i sport općenito u Dežulovića nisu tema, tema su društveni karcinomi, nacija i njezin gubitnički, upravo luzerski mentalitet. Svjesno ili nesvjesno Židakovim tekstovima provijava mistifikacija gubitništva:
Pred noge su mu [Stjepanu Lamzi] bacali za to doba fantastične novce i baš kad je bio na pragu ugovora karijere, stao je na trulu dasku na ogradi Vile Rebar. Jedan pogrešni korak, jedna čašica ruma previše, tako je završila nogometna karijera najvećeg Dinamova igrača, dan nakon utakmice s Eintrachtom. (TŽ18 6. 2. 2016)
Svih tih priča ne bi bilo da je Zlatko Horvat pogodio taj j...ni sedmerac. (TŽ18 5. 2. 2017)
Uvijek je tu riječ o nekim propuštenim šansama, nesretnu usudu, sucima koji su nas oštetili, jednom pogrešnom koraku i promašenim petercima, sedmercima, jedanaestercima. Podsjetimo, Dežulovićev „Nijemac“ nikad ne gubi glavu kod „odlučujućeg jedanaesterca“, a luzeri, gubitnici zapravo ne znaju ponosno ni gubiti, što je Dežulovićeva ponavljajuća tema:
Da su, naime, Litvanci izgubili od te, inače sjajne hrvatske generacije – talentiranije od svake koja je naslijedila njen luzerski gen – i da je Hrvatska prošla u finale, izgubila bi od Jugoslavije dvadeset osam razlike. (BD 11. 8. 2015)
To je napisano 2015. godine, na dvadesetu obljetnicu vojne akcije Oluja i poznata prosvjedna silaska hrvatske košarkaške reprezentacije s postolja 1995. u Ateni (Hrvatska je bila brončana, Litva srebrna, Jugoslavija zlatna), na koje se – košarkaško postolje – Hrvatska nikada poslije nije vratila spavši u treći razred europske košarke, u čemu kolumnist u svojem ironičnu stilu prepoznaje božju pravdu, tj. „Bože pravde“, srpsku himnu, koja se intonira pobjedniku. Luzerski gen, piše kolumnist 2015. godine, zaslužan je za to što Hrvati 1995. nisu znali biti veliki ni u pobjedi (zločini počinjeni u Oluji) ni u porazu („tek“ brončani u Ateni). Dakle posrijedi jest kolumna o hrvatskoj vaterpolskoj i košarkaškoj reprezentaciji i njihovim izgubljenim utakmicama na svjetskim i europskim prvenstvima, no prava su meta gubitnički gen i njime naslijeđene bolesti nacionalizma, neodgovornosti, kukavištva i kriminala.
Još jedan primjer: kolumna o dvadesetoj obljetnici zbog navijačkih sukoba neodigrane utakmice Dinama i Crvene zvezde 13. 5. 1990, koja se nerijetko spominje kao „mitska“ i „povijesna“, kao početak Domovinskoga rata, Zvonimir Boban skočio je na policajca, a vođa Zvezdinih navijača bio je kasniji ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan (o desetoj je obljetnici kolumnu o toj utakmici napisao T. Židak, usp. TŽ4 13. 5. 2000). Dežulović je velemajstor uočavanja paradoksa: utakmica je igrana u doba jugoslavenskoga Dana sigurnosti. Dežulović primjećuje vrtuljak nasilja, koje se do 1990. viđalo na stadionima (a danas se slavi kao „povijesni“ događaj), pa se 1990. godine preselilo na bojište, pa poslije rata vratilo na stadione (i sad je odjednom postalo neprihvatljivo i neshvatljivo, a donedavno se slavilo). I svi su u paradoksalnu obratu izgubili:
Srbija je poražena 1 : 3, izgubila je i utakmicu i prvenstvo i rat, Hrvatska je prvak, mada nije pobijedila, Boban je bogati bonvivan, Arkan mrtvi dendi, ali sve zajedno više nikoga istinski ne zanima, nema na Marakani i Maksimiru nikoga da tuguje ili slavi, stadioni su avetinjske betonske ruševine nalik davno propalim socijalističkim kombinatima, timovi bezglavo bauljaju u pretkolima europskih liga, a umorni i premlaćeni navijači odustali su i od nogometa i od fudbala i od kluba i od države i od sebe samih. (BD 25. 5. 2010)
Hrvatska nogometna reprezentacija – na veliko kolumnistovo iznenađenje i neskriveno oduševljenje – s vremena na vrijeme recesivni luzerski balkanski gen uspijeva potisnuti. Tako je bilo na svjetskim prvenstvima u Rusiji 2018. i Kataru 2022. godine. U obama slučajevima nastale su završne kolumne – „Balkane moj“ (BD 17. 7. 2018) i „Drama na Jelačića placu“ (BD 24. 12. 2022) – kao gradacijske minijature prvoga reda. Gotovo da bi se moglo reći da primjer za sve što Katnić-Bakaršić spominje kao odrednicu gradacije (1996/2018) nahodimo u samo tim dvjema kolumnama. Na razini riječi i morfološke produktivnosti gradacija će se očitovati u gomilanju komparativa, koji mogu biti i ludički, hotimično ironično pretjerivanje, u kojemu osim sintagmâ poput bizarno ... još bizarnije (BD 11. 8. 2016), plastični i reljefni ... plastičniji i reljefniji (BD 24. 12. 2022), mahniti produžeci najmahnitijeg finala svih vremena (BD 24. 12. 2022) nahodimo i okazionalizme, tj. upadljive neologizme poput komparativa nestupnjevitih priloga i konektora a kamoli ... još kamolije (BD 17. 7. 2018), nemalo ... još nemalije (BD 28. 1. 2023), koje Dežulović kuje i u ne-sportskim kolumnama, primjerice komparativ zamjeničkoga pridjeva sav u srednjem rodu ima kao mnogo svije od svega (BD 13. 2. 2024). Analizirajući jednu Bulgakovljevu rečenicu, Katnić-Bakaršić piše da gradirani motiv „iz klimaksa prelazi u antiklimaks, a potom u novi klimaks većeg intenziteta od prethodnoga, tako da višestruka gradacija stvara složenu sliku“ (1996/2018). Spomenute dvije Dežulovićeve kolumne čine upravo to, pričem se u prvoj igrom slučaja pet-šest puta rabi sintagma antiklimatički šok (uvijek tako, bez k, ne antiklimaktički, usp. BD 17. 7. 2018). Sinoptički prikaz repetitivnih obrazaca klimaksa i antiklimaksa u „Balkane moj“ dala je Žagmešter (2023), gotovo isti mogao bi se sastaviti za kolumnu „Drama na Jelačića placu“ (BD 24. 12. 2022). Smisao je ovaj: dok su dvije milijarde ljudi – „ili, preciznije, milijardu devetsto devedeset šest milijuna devedeset devet tisuća devetsto sedamdeset i pet njih“ – gledale epski finalni dvoboj Argentine i Francuske, Lionela Messia i Kyliana Mbappéa, milijun i devetsto tisuća Hrvata gledalo je ne osobito uzbudljiv glazbeni program dočeka hrvatske nogometne reprezentacije na središnjemu zagrebačkome trgu, a reprezentativci su za vrijeme finala putovali. Ta ključna opreka u inačicama se ponavlja kroz čitavu kolumnu kako se sinoptički iz sata u sat prati dotični nedjeljni dan, pa onda gotovo iz minute u minutu vrijeme dotične finalne utakmice, tj. konačna uspona Argentine na pobjedničko postolje i Hrvatske na pozornicu na Jelačićevu trgu. Kako kolumna odmiče, vrijeme se stupnjevito zgušnjava, odsječci su kraći:
Točno u jedanaest ujutro, dok je svijet kupovao pivo i pripremao roštilje [...]
U tri sata poslijepodne, kad je nestrpljivo čekajući prijenos iz Dohe [...]
U četiri poslijepodne, kad je pred cijelom planetom zbijenom na kauče, [...]
U 16.32, dok je svijet grizao nokte čekajući Messijev penal, [...]
Kad je trinaest minuta kasnije Angel Di Maria zabio za 2-0 [...]
U 16.45, dok su komentatori svjetskih televizija pod apaurinima [...]
U pet poslijepodne, dok je svijet čekao da sudac Marciniak označi početak drugog poluvremena, [...]
strogi sudac Szymon Marciniak u 17.25, svirajući penal za Francusku. [...]
I kad je par minuta kasnije pred poludjelim tribinama [...]
Dok je svijet tako u patnji i najtežim mukama u šest sati navečer gledao [...]
Točno u 18.20., kad je početkom drugog produžetka [...]
Dok je par minuta prije kraja infarktnih produžetaka svijet na psihijatriji gledao i treći penal [...]
Točno u pet do sedam navečer, [...]
u sedam navečer zabio za naslov Argentine, [...]
Konačno, dok je u pola osam navečer svijet gledao (BD 24. 12. 2022)
Istu smo paralelnu montažu čitali četiri godine prije, samo su se onda smjenjivali rezultatski klimaksi i antiklimaksi na putu hrvatske reprezentacije do finala Svjetskoga prvenstva. Usput budi rečeno: portretiranje u opoziciji jedan je od istaknutih postupaka koje Bagić (1999) prepoznaje u polemičkome diskursu, konkretno u Antuna Gustava Matoša. U Dežulovića takvo je pisanje često, u Židaka rijetko, nahodimo ga u Židaka primjerice u kolumni o treneru Miroslavu Ćiri Blaževiću i novinaru Žarku Susiću „U najboljim godinama“ (TŽ11 20. 10. 2007), u kolumni „Mourinho i Maminjo“ (TŽ11 13. 3. 2010) te u kolumni „Olić kao Boban“ (TŽ11 10. 4. 2010). Ono što radno zovemo filmskim terminom paralelne montaže ili paralelne naracije – a Dežulović ju je mogao usvojiti, potom osvijestiti i prilagoditi ju tekstu odrastajući na radijskim „kombinovanim prenosima sa naših stadiona“ (usp. BD 25. 5. 2010) – jedna je od individualnih odlika Dežulovićeva pisanja. Ako bismo ostalima željeli naći zajednički nazivnik, mnoge bismo mogli smjestiti u područje pričanja priče ili anegdote (usp. Katnić-Bakaršić 2001: 100), dapače u područje razvijene dosjetke, verbalni humor općenito (usp. Marković 2019). Spomenuli smo gore točan broj ljudi koji je gledao finale 2022. godine, pa onda i točno navođenje minuta u kojima su padali pogoci. Neće to biti slučajno jer takvo detaljiziranje – naime pružanje daleko više i daleko točnijih obavijesti no što je u konkretnoj situaciji potrebno – svojstveno je dosjetki. S dosjetkom Dežulovićeve kolumne povezuje još nekoliko odlika: jaka poenta, aluzivnost, repetitivni refren, uočavanje paradoksa, igra riječima i uopće jezikom. Slijedi po nekoliko rečenica o svakoj od njih.
Na razini organizacije teksta i njegove interpunkcijske omeđenosti Židakovo i Dežulovićevo pisanje upadljivo se razlikuju dvjema svojim čestim značajkama. U Židaka se efektnošću, živom impostacijom fabule, zbijenošću poput sentencije, vještom igrom riječima ili parafrazom poznate sintagme (usp. dalje Bože, čuvaj Bilića!, parafrazu engleske himne, jer riječ je o utakmicama Hrvatske i Engleske) ističe prva rečenica, nerijetko relativno kratka, lapidarna. Slično ćemo poslije vidjeti u Vojnovića (v. § 8). Toj se rečenici kolumna onda ovako ili onako vraća, ona kolumni daje okvir i ton, ključ je čitanja. Evo petnaestak primjera:
Dr. Franjo Tuđman ne voli kad mu dirate dvije stvari: kunu i Croatiju. (TŽ4 15. 5. 1999)
U Maksimiru je tiho kao u sudnici. (TŽ4 10. 6. 2000)
Platini je u penziji, Gascoigne je „mrtav“, a ni Robert Prosinečki se ne osjeća najbolje. (TŽ4 17. 6. 2000)
U četvrtak 28. prosinca pred zaključanim maksimirskim stadionom pojavili su se japa, fiškal i dijak. (TŽ4 30. 12. 2000)
Dva probisvijeta, Estragon i Vladimir, dva papka, dva obična luzera čekaju gospodina Godota! Nekoga tko nikad neće doći. (TŽ4 16. 3. 2002)
Svi smo mi sitne duše i svatko je na Dinamu zgrabio neki svoj sitni profit. (TŽ11 7. 5. 2005)
Ovo bi trebala biti šala, međutim, u svakoj šali je pola zbilje! (TŽ11 21. 5. 2005)
Bila je to ozbiljna opomena, zvučalo je čak kao prijetnja. (TŽ11 1. 12. 2007)
Ova kolumna, koja traje već deset godina, triput je bila u smrtnoj opasnosti. (TŽ11 26. 1. 2008)
Da je Hrvatska žensko – svi bi jebali! (TŽ11 14. 6. 2008)
Bože, čuvaj Bilića! (TŽ11 12. 9. 2009)
Netko živi na selu, netko u gradu, a navijači Dinama u – zabludi! (TŽ11 19. 9. 2009)
Priče iz maksimirske šume su postale dosadne, stereotipne i mučne. (TŽ11 31. 10. 2009)
Rijetko otvaram pisma, a pišem još rjeđe. (TŽ11 23. 1. 2010)
[Mourinho i Maminjo] Oni nisu samo bogati, plemeniti, arogantni i odbojni. (TŽ11 13. 3. 2010)
Dinamo? Čime se bavi ta ustanova? Nogometom? (TŽ18 1. 2. 2013)
Nemojte moje metafore uvijek uzeti zdravo za gotovo! (TŽ18 16. 11. 2012)
Krajevi kolumnâ, nerijetko i krajevi odlomaka interpunkcijski su u Židaka obilježeni kao nedovršeni – trotočkom. Nismo se odvažili na prebrojavanje, ali letimičan pregled ukoričenih Židakovih kolumna, posebice onih od 2005. godine nadalje (TŽ11, TŽ18), kaže da barem svaka treća kolumna završava trotočkom. Židakove kolumne završene su tek konvencijom novinskoga stupca, zapravo su posrijedi nastavci kronike koja nikad ne završava. Dežulovićeva kolumna naprotiv živi od poente, zadnje rečenice, nerijetko grafički izdvojene, ključ čitanja daje se u poentiranu obratu, kao u dosjetki (ako smo na terenu anegdote ili pričanja priče, završnica je pouk), čime i svaka kolumna postaje zaokružen i samodostatan tekst za sebe. Dežulović je pripovjedač, da ne kažemo story teller, koji zna mjeru svoje kolumne, kod Židaka to počesto nije tako. Manju skupinu kolumna, one koje je pisao u sarajevskom Oslobođenju (usp. npr. BD 23. 11. 2011, BD 2. 3. 2012, BD 26. 6. 2016, BD 20. 11. 2014), Dežulović počinje vicem koji mu je navodno ispričao prijatelj Kožo, ali i te uglavnom završavaju poentiranjem. Dosjetki svojstveno nizanje tezno-antiteznih opreka koje vode k poenti ima i kolumna „Balkane moj“, s naslovnom evokacijom pjesme Branimira Štulića, koja nakon svih pobrojenih posve nebalkanskih hrvatskih pobjeda u produžecima i na penale poentira ovako:
Stotinu puta da su pucali penale i s kreča hladnokrvno pogađali za četvrtfinala i polufinala, bilo bi džabe.
Džabe su krečili. (BD 17. 8. 2018)
Naime sav hvalospjev koji se kroz kolumnu postupno gradio veličanjem sportskog uspjeha obezvrijeđen je – smatra kolumnist – povratkom u domovinu, u kojoj nogometna reprezentacija postaje dio blatnjave domaće stvarnosti s političarima, kriminalcima i pjevačem ikonom desnice Markom Perkovićem Thompsonom, koji se u povorci vozi s nogometnim slavljenicima, čega se kolumnist s vremena na vrijeme prisjeti (tako primjerice BD 19. 9. 2023). Dežulović pritom znade i računa s nogometnim znanjem da se crte na igralištu i bijela točka iscrtavaju krečom, da se jedanaesterci pucaju s kreča, te kolumnu zaključuje igrom kreča i srednjojužnoslavenske uzrečice za uzaludan posao – džaba krečiti. Posrijedi je svojevrstan autocitat jer je 2014. u kolumni o stanju bosansko-hercegovačkoga nogometa nakon ironične jadikovke nad poslovičnim opravdanjem sudačkom krađom imao ovu poentu:
Džabe ste, braćo, rušili Jugoslaviju. Živi, živi duh slavenski, živjet će vjekov’ma. (BD 27. 6. 2014)
Kolumna „Drama na Jelačića placu“, s hotimičnim štokavsko-epskim posvojnim genitivom Jelačića (placu), ne zagrebačkim Jelačić placu kao u Židaka, nakon raščlambe spektakularna, povijesnoga finala u Dohi i vodviljskoga dočeka u Zagrebu, završava ovako:
Hrvatska je veličanstveno propustila povijest, ali nema veze.
Ni prvi ni posljednji put. (BD 24. 12. 2022)
Čitamo ovako: nismo prvi, nismo to ni prvi ni posljednji put, niti smo prvi i posljednji put propustili povijest, ali svejedno pjevamo „Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta“. Kolumna o dvadesetoj godišnjici utakmice Dinama i Crvene zvezde 1990. godine nakon svih pobrojenih žrtava navijačkih i stvarnih ratova završava ovako:
Sretan vam Dan sigurnosti, ljubitelji nogometa. (BD 25. 5. 2010)
Kolumna „Katarski zavet“, pisana na srpskome jeziku, što Dežulović često čini, obično pod egidom kolumne Srpska posla, ovako:
Mirno spavaj, pravoslavni svete, čuvaju te fudbaleri Nebeske Srbije. (BD 24. 11. 2022)
Ta kolumna objavljena je na dan prve od triju utakmica u skupini srpske reprezentacije na Svjetskome prvenstvu 2022. godine u Kataru. Kolumnom se najavljuju utakmice Srbije s redom Brazilom, Kamerunom i Švicarskom, a izvedena je kao svojevrsna travestija kronike Kosovske bitke (odatle i naslovna aluzija na kosovski zavet), u kojoj je „Srbija ostala jedina pravoslavna zemlja na Mundijalu u Kataru, jedna jedina između trideset dva učesnika na pravoj strani istorije, poslednja koja je ostala da brani Svetsko Pravoslavlje“. U ludičkome konstruktu pjesme iz kosovskoga ciklusa reprezentativci postaju jedanaestorica braće Jugovića, izbornik Dragan Stojković „Piksi“ – Jug Bogdan Stojković, Katar – Katar i Metohija, Cristiano Ronaldo – Kristijano Besni Orlando, Lionel Messi – Mesi Kesedžija, Kosovsko polje – Katarsko polje, Brazil je „najveća katolička zemlja na svetu“ sa „stotinu i četrdeset miliona svirepih katoličkih konkvistadora“, Kamerun je „bezbožna alijansa“, „država sa sedam miliona katolika, sedam miliona protestanata, sedam miliona muslimana i sedam miliona afričkih pagana“, Švicarska je „trokatni Vavilon u kojemu su trećina stanovnika katolici iz Papine Švajcarske garde, trećina povampireni protestanti, a trećina uopšte i ne veruje u Boga“. Kolumnist parodirajući senzacionalističko pisanje srpskih tabloida predviđa pobjedu, kao 1389. na Kosovskome polju ili 1999. prilikom NATO-ova bombardiranja. Neće stoga biti nezanimljivo podsjetiti da je reprezentacija Srbije nakraju završila posljednja, četvrta u skupini, izgubivši od Brazila, remiziravši s Kamerunom i najzad izgubivši od Švicarske, a ostao je zapamćen i medijski dobro praćen raspojasan život srpskih reprezentativaca u Kataru. Sve u svemu: kolumnist je ironijskim „Mirno spavaj, pravoslavni svete“ dobro predvidio ishod.
Kolumna „Katarski zavet“ drastičan je primjer potpune aluzivnosti, no aluzivnosti i jezične igre u Dežulovića ima uvijek, pa i onda kad piše o odabiru Borne Sose za koju će reprezentaciju igrati, hrvatsku ili njemačku, što se ispreplete sa stadionskim ustaškim pokličem Za dom spremni! Josipa Šimunića, koji je posebno obrađen u kolumni „10 heroja i jedan glupan“ (BD 20. 11. 2013), što je inače naslov i jedne Židakove kolumne (usp. TŽ4 9. 8. 2003), a zapravo aluzivni prijevod naslova poznatog engleskoga novinskog teksta o Davidu Beckhamu „10 heroic lions one stupid boy“ iz 1998. godine, napisanoga nakon što je igrač svojim ponašanjem naštetio reprezentaciji. Dežulovićeva kolumna o Sosi i Šimuniću naslovljena je „Sosin izbor“ (BD 15. 5. 2021), poput čuvena romana i filma Sofijin izbor, o Poljakinji koja poslije preživljavanja logora u Auschwitzu, u kojemu je morala izabrati koje će joj dijete biti usmrćeno, emigrirala i živi u New Yorku. Poenta je da su mnogi Hrvati dali život i za Hrvatsku i za (nacističku) Njemačku. O nacionalističkim ispadima navijačkih masa Dežulović piše i u kolumni „Živjele vuvuzele“ (BD 16. 6. 2010), u kojoj opet uočava paradoks: afričko navijačko glazbalo vuvuzela toliko je iritantno da su televizijske redakcije počele stišavati stadionski ton, što im u dvadeset godina pjevanja stadionskih koljačkih pjesama nije palo na pamet, nego se stalno spominje tek „veličanstvena atmosfera“. Ta „veličanstvena atmosfera“ jedan je od mnogih slučajeva ironizacije „metajezika sportskih komentatora“ (BD 6. 7. 2010), za čime kolumnist često poseže, uzvraćajući implicitno židacima na onoj odrednici fenomenologa i umećući u svoje tekstove isprazan frazarij španera, hrabre igre, visokoga napada, sombrera i tunela, joga bonita i okretanja na petodinarci (okrenuti na petodinarci tumačimo kao ekvivalent am. e. turn on a dime, što bi se po domaću reklo okrenuti na malu prostoru), vječite potrage za trenutačno (!) najboljim igračem svih vremena u gradu, u zemlji, na kontinentu, na svijetu:
Susreti Engleske i Njemačke na svjetskim i europskim prvenstvima istinski su nogometni klasik, jedini valjda par što matematički ne može, i nikad neće, odigrati neku od onih utakmica koje ćemo, kako se to kaže na metajeziku sportskih komentatora – zaboraviti čim sudac označi kraj. (BD 6. 7. 2010)
Za Ćiru, koji hijenski navija da se Nijemci Rusima „osvete za Staljingrad“, za Deana Bauera iz Sportskih novosti, većeg Bauera od Beckenbauera, koji je cijele novine ulijepio spermom, svršavajući na veličanstvene njemačke pobjede, (BD 6. 7. 2010)
[...] sad se već kalkulira kako bi u grupnoj fazi Lige Europe valjalo nekako izbjeći Tottenham i Liverpool, a onda sljedeće sezone u polufinalu Lige prvaka može i Real, nije sramota u polufinalu izgubiti od Mourinha, samo treba igrati hrabro i napasti ga visoko, a kad se prođe Real sve je moguće, jedna utakmica je kocka, ne treba zaboraviti da se finale 2013. igra na Wembleyu, tu smo doma, (BD 8. 8. 2011)
Džabe Brazilu i Neymar, i Ronaldinho, i Leandro i Alves i Marcelo, džabe im sva tehnika, svi driblinzi, tuneli i sombrera, mogli su do sutra tako, heftu dana da se igralo ne bi oni dali gol, da na kraju u 92. minuti nije Saši Papcu dosadilo, pa jedan bezvezni Hulkov centaršut rutinski pospremio u vlastitu mrežu. (BD 2. 3. 2012)
– Tako je, gospon Gobac! – vikali bi iza ograde kibiceri, stari španeri pod polucilindrima, (BD 22. 8. 2012)
Strašna Hrvatska, predvođena strašnim Mandžom, po jednodušnim ocjenama domaćih stručnjaka trenutačno možda najboljim igračem svih vremena, (BD 11. 6. 2013)
Ostala, golema većina ne samo da je tada slavila brazilski jogo bonito i sama sebe uvjeravala kako je „europski Brazil“, (BD 14. 7. 2014)
[...] mentalitetom koji je sam sebi pjevao epove o europskim Brazilcima što okreću cijele obrane na petodinarci, umjetnicima kojima je vazda netko drugi bio kriv. (BD 17. 7. 2018)
Splitski Hajduk, recimo, igra svoje prepoznatljivo nabijanje lopte preko centra, što neuki komentatori gdjekad i danas zovu „preskakanje igre“. (BD 10. 6. 20222)
[...] u potpunosti plod Dinamove novinarske škole i Gazdinog birtijskog lobija, koji je samo zbog Modrića, umjetno mu dižući cijenu, izmislio termin „predasistencije“. (BD 16. 1. 2024)
Tko ne poznaje taj diskurs, možda mu sve aluzije neće biti očite. Takvu preporučujemo treći navedeni primjer (usp. BD 8. 8. 2011), u kojemu je zbijeno ono kako prosječan hrvatski druker i komentator vide hod po eliminacijskome dijelu bilo kojega natjecanja, uključujući Wembley, gdje „smo doma“ od vjerojatno 2007. godine, kad je Hrvatska u kvalifikacijskoj utakmici u gostima pobijedila Englesku i spriječila joj odlazak na Europsko prvenstvo 2008.
Tomu bi bila bliska i ironizacija općih mjesta navijačkih i nacionalističkih pjesama te komentatorske mitologije paradoksalnom parafrazom, primjerice uzrečice engleskoga nogometaša i komentatora Garya Linekera da u nogometu uvijek pobjeđuju Nijemci:
[...] zaori pjesma francuskih navijača „Evo zore, sunce sija, evo vlade iz Vichyja!“, a navijači Meksika zapale stadion, da engleski huligani sutra na utakmici protiv Alžira zapjevaju „Ubij, ubij, ubij Beura!“, (BD 16. 6. 2010)
[...] podsjećajući kako je rat igra u kojoj se stotinjak milijuna ljudi nekoliko godina međusobno ubija, a na kraju uvijek izgubi Njemačka. (BD 6. 7. 2010)
„Notr Dama zvona zvone da pozdrave šampione!“, pevali su Srbi ispraćajući svoje Jugoviće u Katar i Metohiju, (BD 24. 11. 2022)
Neobično često Dežulović se služi onime što bismo mogli nazvati repetitivnim refrenom, rečenicom koju nekoliko puta u kolumni varira. U kolumni „Balkane moj“ to je ova:
Za sve naše reprezentacije u mojih četrdeset pet godina staža, bilo jugoslavensku ili hrvatsku, tim bi antiklimatičkim šokom u prvim trenucima utakmice svečano završilo Svjetsko nogometno prvenstvo. (BD 17. 7. 2018)
U kolumni „Misterij kulta reprezentacije“ ova, s prosječnim Srbinom koji Hrvatima ni na čemu toliko ne zavidi koliko na nogometnome kultu reprezentacije, u svojih pet-šest iteracija:
„Jebem im majku ustašku, tako se navija za svoju zemlju!“, reći će prosječni kafanski Srbin pred televizorom, dok će drugi, čuli ste to bezbroj puta, obavezno dodati: „A ne kao mi, pičke.“ (BD 2. 7. 2010)
„Jebem im majku ustašku, ceo svet ih prepoznaje po onoj Pavelićevoj šahovnici. Tako se to radi.“ „A ne kao mi crveno-plavi, ne znaš da li su to Španci, Čileanci ili Korejanci, da li su to Česi ili Srbi. Pičke.“ (BD 2. 7. 2010)
Na kraju se u poenti perspektiva izokreće i jalni postaju Hrvati, koji možda imaju kult reprezentacije, ali na Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici nisu se plasirali:
„Jebem im majku četničku, oni idu na Svjetsko prvenstvo, a naši snimaju reklame za pivo!“, rekao je prosječni kafanski Hrvat pred televizorom, pa nakon kraćeg razmišljanja dodao: „Jebiga, imaju jaku reprezentaciju.“
„A ne kao mi, kult reprezentacije“, dobacio je drugi rezignirano. „Pičke.“ (BD 2. 7. 2010)
Dežulović svoje kolumne piše inscenirajući živu razgovornu situaciju. Ne mislimo na one koje su sročene kao razgovor, dijalog, a ima i takvih (npr. BD 11. 10. 2022), nego na neposrednost (interpolacije koje prizivaju čitateljevu pozornost i računaju s njome), nepripremljenost, traženje prave riječi ili misli (usp. dalje npr. metnimo, kako se reče, sad sam se sjetio), samoispravljanje (usp. dalje npr. pogubio sam se, demokratske ... pardon, turističke). Naravno, sve je to hinjeno i hotimično, to su odlike piščeva stila. Pritom je kolumnist 1. lice singulara (ja) koje razgovara s 2. licem plurala čitateljâ (vi). Kolumnist će nerijetko zazvati čitateljevu pozornost, obaviještenost i uključenost u prethodni razgovor evokacijama poput ovih:
Boga nema, to vam je valjda jasno, nije ga nikad ni bilo, (BD 6. 7. 2010)
[...] reći će prosječni kafanski Srbin pred televizorom, dok će drugi, čuli ste to bezbroj puta, obavezno dodati: (BD 17. 7. 2010)
Tako je pak nastao onaj vic sa Spahićem i Ronaldinhom, znate ga sigurno, „jebeš, Spaho, Ronaldinha, čuvaj ti Papca!“ (BD 2. 3. 2012)
Istih tih dana, kako se to već zgodno namjesti, saznali smo i za neuobičajene odgojne metode u bosanskohercegovačkim školama, u kojima se, niste ni to do sad znali, mjere dječji osjećaji kad igra Bosna i Hercegovina. (BD 2. 3. 2012)
Onih sedam golova, shvatili ste, mogli smo dati i mi kao i oni. (BD 11. 8. 2015)
Ostalih osamdeset devet minuta, vidjeli ste to stotinu puta, zbunjeno bi bauljali po ledini, (BD 17. 7. 2018)
[...] kako je tu stvar herojskih devedesetih nazvao mlađi sin utemeljitelja firme, možda ste i čuli za njega, Stjepan Tuđman se zove. (BD 15. 5. 2021)
Kako je ovo, razumeli ste, srpski Srednji vek, i vesti sa istoka sporo pristižu, (BD 24. 11. 2022)
Kako god završile bitke Piksijevih vitezova u Kataru i Metohiji, završiće – razumeli ste do sad – pobedom, (BD 24. 11. 2022)
Vama to možda ništa ne govori, ali govori istraživačima Dnevnik.hr-a: Trnovec Bartolovečki je, naime, kraj Varaždina, a Varaždin je – sad se i vi lupate po čelu – kraj Čakovca. (BD 19. 9. 2023)
Taj sinjski „panj“ zvao se, nije isključeno da ste čuli za njega, Slaven Zambata. Onoga pak tankog i pothranjenog desnog beka sinjskog Junaka – svidjet će vam se i ova – geniji u OFK Beogradu na kraju stvarno gurnuli u špicu napada, a ovaj iznenada zabio šezdesetak golova, pa otišao u Marseille i postao ikona Olympiquea, najveći u povijesti kluba i najbolji strijelac francuske lige, [...] Možda ste čuli i za njega, Josip Skoblar se zvao. [...] Tamo sredinom osamdesetih – čekajte da čujete ovu priču – u Split je tako svoja dva sina doveo i jedan iz Imotskog: ni pršut nije donio, (BD 16. 1. 2024)
Krajnji oblik takva neposredna sugovorništva pronašli smo u prvoj rečenici jedne novije ne-sportske Dežulovićeve kolumne, one o prostaštvu u Hrvatskome saboru:
Prije tridesetak godina – ne znam jesam li vam već pričao o tome, pa me slobodno prekinite ako jesam – beogradski, kako ono, „kontroverzni poduzetnik“ Radomir Živanić zvani Baja Plavi osnovao je Verano Grupu (BD 19. 3. 2024)
U tom primjeru osim prigodna poziva na prekid imamo i „kako ono“. Dežulović će tako oponašati situacijsku nepripremljenost, ironizirati tuđi jezik ili tuđu nesposobnost hinjenim traženjem prave riječi i prisjećanjem imena, samoispravljanjem, hinjenom zabunom:
Odlučeno je onda na najvišem državnom vrhu da se ima nekako u sve slojeve društva uvesti taj, kako se zove, kult reprezentacije. (BD 17. 7. 2010)
Zbunjeno gledaju Hrvati, koji su u međuvremenu zaboravili da se prvenstvo još igra, nisu oni do proljeća više sigurni ni da postoji uopće ta, kako ste rekli da se zove, Hrvatska nogometna liga, a onda novine iznenada objave da je Dinamo prvak. (BD 8. 8. 2011)
A Bosna i Hercegovina zorno pokazala kako i u ratu i u nogometu gubi autogolovima, nakon devedesete minute, devedeset pete godine, čega li već, po isteku dakle regularnog vremena, u saudijskoj nadoknadi. Sudijskoj, pardon. Svašta živ čovjek napiše kad su slova S i A na tastaturi jedno do drugog. Čuj, saudijska nadoknada. (BD 2. 3. 2012)
[...] znamo da je [Norveška] negdje na sjeveru i mislimo da bi možda mogla biti kraljevina – ili je to Švedska? – dobro, nije sad ni važno, znamo da su dobri u nordijskom skijanju, da imaju one, kako se zovu, fjordove, i to je otprilike to. (BD 23. 9. 2013)
Koji bi se dakle isplatio jedino kad bi, samo trenutak da izračunam, pišem dva pamtim jedan, dakle kad bi dvanaest tisuća godina, sve od danas do paleolita, svake subote na novom stadionu igrala Srbija, a nedjeljom svirao Marko Perković Thompson. (BD 23. 9. 2013)
[...] u prvom činu Nikola Šubić Zrinski baritonom zagrmio na ženu i kćerku: „Hrvati ʼvijek su prvi, za dom...!“, a one mu sopranima odgovorile – fak! – „...za rod su prvi!“ (BD 15. 5. 2021)
Baš kao što danas, metnimo, više ne postoji čehoslovačka reprezentacija, koja je nekoć dva puta igrala finale svjetskog prvenstva. (BD 15. 5. 2021)
Za razliku od, metnimo, Hrvatske demokratske zajednice. Da, pardon, turističke. Za razliku dakle od Hrvatske turističke zajednice. (BD 11. 10. 2022)
[...] na brdima oko polja kosovskoga osamdeset, bezmalo sto hiljada, možda i celih dvesta, idemo na petsto, na brdima oko polja kosovskoga pet stotina hiljada ljudi iz celog sveta (BD 24. 11. 2022)
[...] isti onaj ponos koji im je cijelih tridesetak godina prije katastrofalne epidemije poniznosti bio glavna ona, kako se reče, agenda. (BD 28. 1. 2023)
Riješio onda da ode u Ameriku, dobio papire i zaposlio se kod jednog farmera u mrkloj nekoj vukojebini Sjeverne Dakote – ili Južne, neke Dakote u svakom slučaju (BD 16. 1. 2024)
Kad je tako poslije rata počela ona, kako se zove, tranzicija, nekvalificirani i nepismeni Nijaz, jasna stvar, prvi dobio otkaz. (BD 16. 1. 2024)
Bez autoriteta vođe, slabe građe, plah u duelu, neodlučan prema naprijed, ziheraš s jednom bojažljivom loptom naprijed i pet alibi dodavanja natrag, što usporava onu, kako se zove, tranziciju lopte, (BD 16. 1. 2024)
Zvao se Buban, Biban, tako nekako. Da, Zvonimir Boban. [...] Da, Dado Pršo, sad sam se sjetio. [...] Mali se zvao, čini mi se, Ivan Perišić. [...] Zvao se Mate Kovačić. Ili Mateo? Tko bi više pamtio sve te ćaćine vitezove što su se muvali na probama po Poljudu. [...] A onaj drugi, mali metiljavi iz Zatona Obrovačkog kraj Zadra – mislim da se zvao Luka Modrić, ali ne držite me za riječ – završio je na koncu tamo gdje završavaju svi netalentirani i nejaki otpaci stroge Hajdukove trijaže: u Dinamu. (BD 16. 1. 2024)
Njegova pozicija mijenja se, od upućene, iskusne do hinjene neupućene i natrag, ali kakva god ona bila, nije skrivena, naprotiv uvijek je u ekskluzivnome 1. licu singulara:
Nisam čuo da Srbi Hrvatima na ičemu tako zavide – a čuo sam, vjerujte, mnogo – kao što im zavide na tom neobičnom kultu. (BD 2. 7. 2010)
Jebemti, ja se sad naježio! (BD 23. 9. 2013)
Nikad prije i nikad poslije, u svih četrdeset pet godina koliko pratim sport, nisam vidio ništa tako sramno i kukavički kao što je bio taj pizdunski bijeg s postolja. (BD 11. 8. 2015)
To je novinarstvo! – shvatio sam na kraju, napola posramljen, od pola zadivljen. [...] Onda sam slučajno pogledao naslov ispovijedi „opasnih huligana“ i malo se, priznajem, pogubio. (BD 16. 10. 2016)
Za sve naše reprezentacije u mojih četrdeset pet godina staža, bilo jugoslavensku ili hrvatsku, [...] Za sve naše reprezentacije u mojih pedesetak godina staža, bilo jugoslavensku ili hrvatsku, (BD 17. 7. 2018)
Ja sam se, eto, umorio i pišući, pa se može izdaleka naslutiti kakvu su sportsku, fizičku i psihičku kalvariju prošli hrvatski reprezentativci na najtežem putu kojega sam ikad vidio na Mundijalima, a gledam sve utakmice još od Njemačke 1974. (BD 17. 7. 2018)
Ne kažem, malih biznisa i obećavajućih startupova u tom je poslovnom svijetu bilo i prije, (BD 15. 5. 2021)
Jesam, i ja sam bio jedan od onih koji su tvrdili da kukavni zaštićeni svjedok Zdravka Mamića nije taj format [riječ je o Luki Modriću]. (BD 16. 1. 2024)
Dobro, i ja sad malo jedem govna. (BD 16. 1. 2024)
To 1. lice singulara, ponavljamo, individualno je, ekskluzivno, nikad ne uključuje kolektiv, skupinu koje bi Dežulović bio glasnik. Da je Dežulović zagriženi hajdukovac i zaljubljenik u Hajduk s mnogim kolumnama o njegovoj prošlosti (usp. BD22, BD23), to znaju svi koji išta o nogometu prate, ali u kolumnama kojima se ovdje bavimo on to ni na koji način ne ističe niti se i po čemu može kazati da on zastupa Hajdukova prosječna navijača ili navijačku skupinu. Naprotiv u kolumnama o povijesti Hajduka počesto će pisati u 1. licu plurala – mi kao ukupnost Hajduka i hajdukovaca (usp. npr. na Starom placu ugostili smo zagrebački Dinamo, BD23: 92).
Najzad, i ovime ćemo završiti, a vidjelo se već iz mnoštva primjera, Dežulović ne preza od psovke, koja pripada najneposrednijemu jezičnomu sloju, i češća je i eksplicitnija od Židakove:
[...] jer jebeš trube koje nisu jerihonske i koje ne pozivaju na juriš i rušenje gradova, jebeš trube koje ne sviraju marš na neku Drinu i marš u nečiju pičku materinu, jebeš vuvuzele kad ne sviraju na sahranama protivničkih navijača (BD 16. 6. 2010)
Kako smo to, jebemumater, prestali sanjati? (BD 13. 7. 2010)
[...] samo trideset milijuna, vratit ću do srijede, majkemimile stvar je ovoga puta stoposto sigurna, nije zajebancija, uložit će i Rus, a znaš Rusa, Rus se ne zajebava s lovom, (BD 17. 10. 2010)
Suncetijebem, da se „raja“ razumije u politiku i ekonomiju kao u nogomet, bila bi Bosna i Hercegovina kao Njemačka. (BD 20. 11. 2014)
Nikad prije i nikad poslije, u svih četrdeset pet godina koliko pratim sport, nisam vidio ništa tako sramno i kukavički kao što je bio taj pizdunski bijeg s postolja. (BD 11. 8. 2015)
Pobjegli su kao pičke samo zato što Vrhovnik nije mogao podnijeti da su Srbi prvaci Europe, a da im hrvatski vitezovi moraju još i sportski čestitati. (BD 11. 8. 2015)
Momčad koja ne poštuje sport kojim se bavi i ne čestita boljoj od sebe, pa taman da je ta sastavljena od ubojica – a jebiga, nije – samo igrački demonstrira svoj ljudski kukavičluk. (BD 11. 8. 2015)
Grčka je, jebiga, dobar izbor za one što pred penziju žele napraviti nešto stvarno veliko. (BD 17. 5. 2016)
„I kolcem i lancem i bokserom u glavu.“ Kolac-lanac, kurac-palac. Moglo je slobodno i u Večernjakov „Dom i vrt“. (BD 16. 10. 2016)
Toliko blizu da sam zaista, bez zajebancije, umjesto teksta o huliganima iz Torcide otvorio tekst o huliganima iz Bad Blue Boysa. (BD 16. 10. 2016)
Bilo je boljih i talentiranijih, ali nikad u historiji balkanskog nogometa nije bilo „desetke“ koja u 115. minuti sprinta kao bez duše da ukliže i spasi jebeni korner. Toga nije bilo. (BD 17. 7. 2018)
Recimo: za koji bi kurac navijači Hajduka svojim parama gradili novi Dinamov stadion? (BD 28. 7. 2018)
[...] „zbog loših vremenskih uvjeta“ nije bilo moguće iz zraka snimiti jednu jebenu sekundu šume?!? (BD 11. 10. 2022)
Ali jebe nam se: bit ćemo svjetski prvaci u nogometu, imat ćemo najboljeg igrača i najboljeg strijelca Mundijala, (BD 11. 10. 2022)
Stotinu i četrdeset miliona svirepih katoličkih konkvistadora, sunce ti jebem, naspram šačice od jedanaest neustrašivih vitezova na straži svetskog pravoslavlja! (BD 24. 11. 2022)
Jebala ih predasistencija! Brojali su tako zagrebački znalci Modrićeve predasistencije, (BD 16. 1. 2024)
Vidjevši da su zajebali, krenuli su Hajdukovi skauti ispraviti stvar, pa otvorili četvere oči. (BD 16. 1. 2024)
Da ne znam kako je stvar riješena, meni zlonamjernome izgledalo bi kao da bi se netko jebao, a da mu ne uđe. (BD 20. 1. 2024)
Kako već rekosmo, psovka tu nije šokantna, ona je jednostavno naravan dio razgovornoga registra. Ona je nedvojbeno hotimična, svjesna. Ali i takva kadšto vrlo efektna, podvrgnuta jezičnoj igri, usp. gore npr. marš u nečiju pičku materinu ili kolac-lanac, kurac-palac.
Da čitatelju bude posve jasno: psovke u ovome ogledu konstatiramo kao činjenicu suvremene nogometne kolumne i znak vremena. Nije nam stalo do (pri)proste atrakcije šokiranjem, nego do utvrđivanja stanja stvari. A ono je takvo da se u 21. stoljeću u kolumni može psovati. Jasno je pritom i to da psovka i njezina vulgarnost – u potezu od pasivnih vulgarizama ljudskih izlučevina i spolovila do aktivnih, glagolskih, i najzad onih koji uključuju božanstva, koje u svojemu korpusu kolumnista nismo pronašli – ovise o autorovim individualnim jezičnim odabirima i samonametnutim granicama, o mjeri u kojoj to uređivačka politika pojedine redakcije dopušta te o prostoru slobode koji si je autor svojim stečenim autoritetom zaposjeo. Rezultanta tih silnica kaže da se u 21. stoljeću u kolumnama psuje. To nije samorazumljivo i bilo bi s filološke strane posve nerazumno da se ne konstatira i primjerima ne podupre.