Stiloteka

Novogovor – retorika hrvatskih komunista

Autor je istoimeno predavanje održao 16. svibnja 2013. godine polaznicima kolegija Stilistika na zagrebačkom Filozofskome fakultetu (D-VII). Tekst će biti tiskan u Zborniku Riječkih filoloških dana.

1. Terminologijska razmatranja

Komunisti su u Jugoslaviji, kao i u drugim socijalističkim zemljama, upotrebljavali specifičan jezik – umjetni i birokratizirani idiom koji ne samo da je izražavao određenu viziju svijeta nego je imao i performacijsku moć: postulirani je svijet prikazivao kao istinit. Za takav se jezik u nekim sredinama, npr. u Poljskoj, uvriježio termin novogovor, ali supostoje i alternativni izrazi kao jezik propagande ili jezik totalitarizma. Unatoč tome što se u hrvatskoj literaturi tim pojmom označivala malo drugačija pojava (v. Pavičić 1982), koristit ću ga jer se time naglašava posebnost takva jezika u odnosu na klasične idiome od kojih se on bitno razlikuje.

Iako novogovor nije termin u užem smislu riječi jer nije nastao u okviru znanstvenog istraživanja, već u književnom djelu – u čuvenom Orwellovu romanu 1984. – u stručnoj literaturi funkcionira, kao parabola, za označavanje jezika koji služi vlastodršcima u totalitarnoj/autoritarnoj državi. Nije novogovor običan jezik politike, kao primjerice u demokratski uređenoj državi, nego njegovo postojanje sankcioniraju određene konvencije koje su pod kontrolom vlasti. Ta vlast je, grubo rečeno, nedemokratske naravi, ali može biti izabrana u demokratskom postupku (slučaj nacistička Njemačka) ili na nedemokratski način (sve bivše socijalističke zemlje). Iako je prošlo preko 20 godina od pada komunizma, u hrvatskoj se filologiji nije istraživao problem jezika/diskursa komunista ili, općenito, jezika totalitarnog režima (jedan od rijetkih izuzetaka članak je Dubravke Sesar i Ivane Vidović-Bolt, v. Sesar i Bolt 2000). Čitav zanos jezikoslovne analize od devedesetih uperen je na standardološka istraživanja te u velikoj mjeri i na istraživanja utjecaja srpskog jezika na hrvatski. Gledajući povijesno, takav tip analize ima svoje opravdanje, koje se temelji na potrebi teoretskog opisa veoma komplicirane hrvatske jezične tradicije, ali začuđuje da se u istraživanju doba „mračnog jugokomunizma” ne proučava jezik komunističke propagande. Razlog tome je, čini mi se, jednostavan: u kritikama jugokomunizma u Hrvatskoj važnije mjesto zauzima komponenta jugo, nego komponenta komunizam. U hrvatskoj svijesti u negativnom očitovanju na nedavnu prošlost najviše se ističe antijugoslavenska crta, u manjoj mjeri – antikomunistička. Štoviše, većina najvažnijih političkih aktera koji su došli na vlast u demokratskoj Hrvatskoj bili su prije članovi, ponekad vrlo prominentni, bivšeg režima. Lakše je bilo odbaciti Jugoslaviju, a komunizam – i Savez komunista – predstaviti kao okvir za borbu za nacionalni identitet. Vidjet ćemo da se u diskursu nekih hrvatskih komunista stapao komunistički novogovor s nacionalnim kodom, i sa se time, u komunističkoj kamuflaži, gradio hrvatski identitet.

Podrobno istraživanje jezika komunista u Poljskoj proizlazi nedvojbeno iz činjenice da se ‘ono’ vrijeme interpretira pretežito negativno, dok u Hrvatskoj to nije slučaj. Iako je to puno kompliciranije pitanje (v. Czerwinski 2013b), treba istaknuti da se u svijesti dobrog dijela Hrvata komunizam pamti u svijetlim bojama, a bivše se zemlje Istočne Europe, koje su bile podčinjene Sovjetima, percipiraju prije svega po zapamćenom siromaštvu i nedostatku sloboda. U takvoj vizuri bivša Jugoslavija, također u očima Poljaka ili Čeha, slovi kao zemlja između Istoka i Zapada, polusocijalistička i polukapitalistička, na neki način demokratskija, zapadnija, itd. Neki će tu državu, još i danas, zvati socijalističkom s ljudskim licem. Bez obzira na današnju recepciju komunizma i na pamćenje pojedinaca taj je sistem imao, i u Jugoslaviji i u Poljskoj, više zajedničkih crta. Spomenut ću samo tri zajednička obilježja, iako ih ima više. Prvo, oba sustava nedvojbeno povezuje monopol vlasti uz hijerarhijsku strukturu političkih čelnika oko te vlasti okupljenih (Slavenka Drakulić za njih je rekla da su klasa za sebe, Drakulić 2005: 249) i, kao u sustavu monarhovih podanika, o njoj ovisnih. Dovoljno je sjetiti se Tita koji je – pozivajući se na radne mase (dehumanizirajuća riječ mase, uvijek u množini) – posjedovao sve atribute omraženih feudalaca, npr. cigare, prsten, dvorske manire, živio u dvorcima. Drugo, sustav se vlasti reproducira zahvaljujući znakovima i narativima koji su – preko različitih institucija i totaliziranog simboličkog kapitala – kontrolirani na razini forme i sadržaja. Ljudi vlasti upotrebljavaju poseban jezik, umjetni i birokratizirani koiné po kojem se prepoznaju kao predstavnici vladajućeg sloja. Treće, uz uspostavu narodne vlasti, pogotovo u prvom desetljeću njezina trajanja, pojavio se masovni teror prema političkim neistomišljenicima i tisuće žrtava kao nužna posljedica na putu prema sretnoj budućnosti – uspjehu revolucije. Bez obzira na sve razlike vrijeme nakon komunizma i u Hrvatskoj i u Poljskoj donosi nedvojbeno slobodu govora. Po mišljenju poljskog lingvista Jerzyja Bralczyka, istraživača retorike vlasti za vrijeme komunizma, u onom sistemu vladao je „sindrom megafona” (vlast odobrava što i kako govoriti, a narod sluša), dok poslije pada komunizma prevladava „sindrom estrade” jer su svi svjetonazori zastupljeni i na kraju birači odlučuju o izboru svojih predstavnika za vlast (Bralczyk 2003). Nažalost, demokracija se time pretvara u medijsko natjecanje koje više sliči modnoj reviji nego ozbiljnoj diskusiji o problemima društva.

Treba još napomenuti da ima jezičnih mehanizama koji nisu tipični samo za novogovor nego su svojstveni i demokratskim zemljama. Stoga je teško, barem u nekim slučajevima, uspostaviti čvrstu granicu među jezičnim crtama u novogovoru i u klasičnom govoru u demokraciji. Propitivanje toga problema odvelo bi nas u posve druge vode, pa ću se posvetiti samo stvarima koje bitno razlikuju novogovor od klasičnih političkih govora u demokratskom poretku.

Na temu novogovora u Hrvatskoj napisao sam nekoliko radova (v. Czerwiński 2012a, 2012b, 2013c, 2013a, 2015: 130–136, 175–182). Analizirao sam tri vrste građe: Titove govore i članke iz dvaju izbora njegovih tekstova (jedan u 20 svezaka, drugi u pet svezaka), list Vjesnik u različitim razdobljima (1945, 1948, 1953, 1967, 1971, 1974, 1980, 1989) te hrvatske sinteze nacionalne povijesti Trpimira Macana i Otokara Keršovanija. Ovdje sintetski predstavljam neke od ključnih zaključaka; proširujem i polje interesa na poslijeratnu prozu.

2. Osnovne karakteristike komunističkog novogovora

Naziv novogovor ne upotrebljavam ovdje za označivanje svake jezične komunikacije za vrijeme komunizma. Novogovor uvijek nastaje i prvenstveno se ostvaruje u javnoj komunikaciji. On je političko-propagandni jezik (govor, stil) totalitarnoga sustava, koji se kao relativno zatvoren sociolekt određene politokracije postupno nametnuo kao metajezik vladajuće ideologije s tendencijom preuzimanja funkcije općega javnog govora (Sesar, Vidović-Bolt 2000: 82). No, naravno, to ne znači da se ne može pojaviti kod kuće za vrijeme ručka (tako je primjerice u priči Komunist Miljenka Jergovića iz zbirke Sarajevski Marlboro) ili na imendanu kod tetke, ali to znači da su za nj primarniji i prototipniji žanrovi javnog govora, npr. partijski referati, molbe javnim institucijama, sastanci radnog kolektiva, razgovori na vrhu i pregovori političkih aktera te gotovo svi medijski žanrovi, od kratkih vijesti, preko publicistike (eseja i feljtona), pa sve do reportaža ili čak, iako znatno rjeđe, zabavnih rubrika (analiza pokazuje da se ponekad pojavljuje i u pismima čitatelja koji se na taj način, prisvajajući novogovor, žele približiti vlasti, identificirati s njom). Zastupljeno je također i u književnosti, no – izuzev parodija i groteska – karakterizira prvenstveno kratko razdoblje socrealizma, i to samo u nekim segmentima tekstova. Tako je primjerice u knjizi Vladimira Nazora S partizanima (1945) u kojoj autor opisuje vrijeme koje je proveo „u šumi“ nakon bježanja iz Zagreba: Vidjeh, u svima je jedna nada. Gledajte da vi, omladinci, tu nadu ne razočarate. U vašim je rukama da tu nadu sada i izvršite. Moramo se ugledati na komuniste u Rusiji (Nazor 1945/1965: 330) ili:

Naša se budućnost i naša sreća ovdje sada rađa.
Druže Tito, vodi nas k pobjedi!
Bišću, budi nam koljevkom!
A sve nas neka junačka partizanska sreća i odsada svuda prati! (Nazor 1945/1965: 334).

Nije cijela knjiga knjiga pisana novogovorom, ali samo oni segmenti u kojima Nazor drži propagandne govore partizanima.

U pričama Jože Horvata Za pobjedu (1946) pojavljuje se otvoreno angažirani pripovjedač koji u jednom trenutku kaže slijedeće: Koliko još ima te fašističke stoke u našoj zemlji? (Horvat 1946: 53). Angažiranost naratora i upotreba novogovora, iako tipičnija za razdoblje 1945–1950, ne nestaje poslije 1950. godine iz hrvatske književnosti. Primjerice, pripovjedač romana De bello ragusino Feđe Šehovića (1980), četnike naziva u skladu s kanonskim poslijeratnim repertoarom pomahnitalom četničkom ruljom (Šehović 1980: 86). Iako se može rekonstruirati model partizanske slike svijeta (v. Flaker 1981), ona ne odgovara u potpunosti svim književnim žanrovima.

U istraživanjima novogovora nezanemarivo je uzimati u obzir funkcionalno raslojavanje jezika, a posebnu pozornost treba posvetiti poslovno-administrativnom i medijskom polju diskursa. Preko njih najlakše je kontrolirati i najbolje utjecati na jezično-komunikacijski habitus te nametati službenu predožbu o svijetu. Vaclav Havel, koji je opisivao mehanizme komunističke vlasti, pokazuje da se time stvara prividni svijet: formalizirani jezik otuđen je od semantičke veze sa stvarnošću, a ujedno promijenjen u sistem ritualnih znakova koji zamjenjuju realnost – pseudoralnošću (Havel 1990). Time dolazimo do još jedno značajke novogovora. U njemu je pošiljatelj poruke znatno privilegiraniji nego recipijent. Neravnoteža ili nesimteričnost odnosa među interlokutorima jedan je od elemenata koji bitno razlikuje jezik totalitarne sredine od jezika demokratske države. Čak ako u demokratski uređenim zemljama vlast dominira u javnom prostoru, građanin ima pravo u slobodnim izborima tu vlast promijeniti. Može se isto tako udružiti protiv vlasti i kritizirati ju u medijima, a sada također i na internetu. U državi o kojoj je riječ, u komunističkoj Jugoslaviji, to nije bilo moguće. Takvo privilegiranje vodi i tome da se poruke autorizirane od strane vlasti mogu smatrati osebujnim performativima, ali – za razliku od primjera koje su davali filozofi John Austin, John Searle i Jacques Derrida – njih sankcionira ne legislacija, već postulativnost koju legitimizira okvir autoritarne/totalitarne države. Autorizirani od vlasti ljudi upotrebljavaju poseban jezik koji ne samo da odražava određenu viziju svijeta nego ima i performacijsku moć – postulirani je svijet prikazan kao istinit. Time se zamagljuje razlika između onoga što jest (sein) i onoga što se želi biti (sollen). I ovdje dolazimo do srži problema. U novogovoru dominira magijska komunikativna komponenta. Riječi, tvrdi Głowiński, ne referiraju na stvarnost, ne opisuju ju, već ju stvaraju (Głowiński 1990/2009: 13); stoga magičnost treba razumjeti kao govor o stanjima za koje se zalažu na takav način kao da su istinite (Głowiński 1990/2009: 14). Neki istraživači tvrde da je riječ o magijskom ritualu per analogiam na liturgijske i ceremonijalne tekstove (Bralczyk 2001: 46) ili čak o parareligijskom (Bednarczuk 1985: 30). Okamenjivanje ili kanoniziranje nekih jezičnih struktura vodi stoga ograničavanju ili maksimalnom sprečavanju mogućih jezičnih izbora. Na taj se način pokušavalo shematizirati ne samo jezik nego i mišljenje i spoznaju. Novogovor stoga obilježava opća semantička inflacija koja je rezultirala semantičkom devalvacijom javnoga, prije svega političkoga govora (Sesar, Vidović-Bolt 2000: 81).

Ovdje ću istaknuti sljedeće karakteristike koji potvrđuju izrečene tvrdnje: (1) nametanje izrazite aksiologije opisivanim stanjima, zbivanjima i likovima – umnožavanje pridjeva i uspostavljanje dihotomija; (2) perifraze i eurfemizme; (3) slogane; (4) migracije stilova i žanrova; (5) stapanje nacionalnog i socijalističkog.

Aksiologija i dihotomija

Nametanje interlokutorima/recipijentima vlastitog sustava vrijednosti nije, naravno, svojstvo jezika u autoritarnoj državi. Svaka komunikacija – od razgovora u kafiću, preko predavanja u školi ili govora predsjednika demokratske države, sve do pjesničkog iskaza – po svojoj je prilici pokušaj verzalizacije, pa i nametanja određene aksiologije. Komunikacija je, kako pokazuje korijen te riječi, pokušaj uspostavljanja zajednice (lat. communicare – communis), a zajednica je moguća onda kada se subjekti slažu u nekim osnovnim vrijednostima. Zato je od pamtivijeka bilo bitno u javnoj komunikaciji stvoriti niz mehanizama, zvanih retoričkima ili erističkima, koji bi, na učinkovit način, priskrbili pozornost recipijenata i stoga mu nametnuli određeni sustav vrijednosti.

Međutim postoje i razlike između novogovora i klasičnog političkog jezika. Michał Głowiński tvrdi da su u novogovoru značenja nejasna i neprecizna, dok su ocjene – izrazite i jednoznačne (Głowiński 2009/1990: 12). Stoga je ponekad manje bitno što dotična riječ znači, bitno je kakve se kvalifikatori uz nju povezuju (dobar/loš, naš/tuđi, napredeni/zaostao (retrogardni) (Głowiński 2009/1990: 13). Kao posljedica dominacije ocjene (konotacije) nad značenjem (denotacijom) pojavljuju se dihotomije, često u kanoniziranim oblicima, koje omogućuju privilegirano situiranje vlastitog aksiološkog sustava u društvenoj zbilji. Njihovu pravovjernost i korektnost legitimiziraju, kako je već rečeno, institucije i parainstitucije autoritarne države, a nerijetko i autocenzura.

Ima, uglavnom, dva načina eksponiranja negativnih vrijednosti u jezičnim elementima. Jedan je upotreba leksema koji imaju enkodiranu negativnu ocjenu (primjerice huškač, agresor, neprijatelj, itd.) ili nametanje riječima bez izrazitih konotacija određenih ritualiziranih kolokacija. U analiziranim tekstovima negativne se konotacije evociraju preko sljedećih sintagma: reakcionarna buržoaska klasa; vladajuća buržoaska klasa; klasni neprijatelj; neprijateljska propaganda; nenaklonjeni elementi; imperijalistički profiteri; vladajuća klika; velikosrpska hegemonistička reakcionarna buržoazija; bezdušno izrabljivanje. Pozitive ocijene posjeduju sljedeći izrazi: prijateljski posjet; bratski narodi; narodna (poštena) inteligencija; narodna demokracija; veliki proleterski mislioci; odlučujuća borba; bolji i pravedniji društveni sistem; revolucionarna uloga; herojska borba; teška revolucionarna borba; istinske revolucionarne snage; narodna socijalistička revolucija; socijalistička izgradnja; napredne snage; važan politički faktor; idejna zrelost; široki antifašistički front; svjesno i požrtvovano radništvo; svjesno seljaštvo; požrtvovan i uporan rad; uspješno rješenje; snažna socijalistička zajednica; neminovni historijski društveni razvitak; naša revolucionarna historija; naš revolucionarni društveni preobražaj; naša Partija; naši komunisti; naša zemlja; naša slavna Armija; herojska borba KPJ itd.

Od najizrazitijih dihotomija možemo spomenuti slijedeće: front imperijalističkih ratnih huškača <> ogroman front naroda u svim zemljama koji hoće mir; reakcionarni režimi <> demokratske zemlje; front reakcije <> front mira.

Širenjem kanoniziranog repertoara riječi ograničava se potencijal stilističkih sredstava, čime se daje prednost birokratiziranom obliku jezika. U krajnjem slučaju, o čemu je pisao Havel, dolazi do izražaja i sljedeća situacija: za vlast birokracije upotrebljava se izraz vlast naroda, višedimenzionalno ponižavanje ljudi naziva se oslobođenjem, izolacija od informacije naziva se javnim informiranjem, tlačenje kulture – njezinim razvojem, nesloboda govora – najvećim stupnjem slobode, izborna farsa – najvišim stupnjem demokracije, okupacija – bratskom pomoći ili represivni aparat – organima sigurnosti/bezbjednosti.

Većina pozitivno vrednovanih izraza implicira postojanje svoje aksiološke opreke. Primjerice izraz narodna ili poštena inteligencija implicira postojanje – o čemu vlast naravno zna i vodi računa – nenarodne i nepoštene inteligencije. Likovi nepoštenih elita pojavljuju se u književnosti, a vrlo se često predstavljaju kao pripadnici buržoazije, feudalci ili reakcija. Umnožavanje pridjeva stoga je vrlo vješt način ritualnog perpetuiranja dihotomija i nametanja društvu vizije neprestanog spora i konflikta što, na koncu, omogućava uspostavljanje slike dviju zajednica, nas (pozitivno) i njih (negativno). Bitno je usto dodati da se granica između nas i njih može pomicati, a sve zavisi od volje eksponenata novogovora. Primjerice, zagovornici Staljina bili su do 1948. godine u Jugoslaviji označavani kao mi, od te godine – kao oni. Neki su zbog toga i stradali.

U jeziku jugoslavenskih, pa tako i hrvatskih komunista, važnu ulogu imala je opreka fašisti – antifašisti, uz napomenu da su ti drugi mogli biti isključivo komunisti. Samo je komunistima pripadala časna uloga u borbi protiv fašizma i u oslobođenju zemlje od fašista. Jedan od junaka romana Josipa Barkovića Sinovi slobode kaže: Bez crvene zvijezde na glavi – ta kakav bi to partizan bio? (Barković 1948/1957: 61). Pokušavalo se time nametnuti i petrificirati paradigmu prema kojoj Drugi svjetski rat nije bio rat u kojem su se sukobili Hrvati sa Srbima, nego hrvatski fašisti (ustaše i tzv. desno krilo HSS-a) sa srpskim fašistima (četnicima, nedićevcima, ljotićevcima). Primjerice na prvoj stranici Vjesnika 14. srpnja 1948. godine kao udarna vijest prenosi se informacija o špijunsko-terorističkoj grupi pod naslovom Zločinac Miloš priznaje da ustaško-mačekovskim i četničkim ološem rukovode vatikanski i imperijalistički agenti (Vjesnik, br. 994, str. 1). U Horvatovoj knjizi Za pobjedu čitamo: Zajedničkom rukom ispisali su Maček, Pavelić i Hitler njegovu sudbinu (Horvat 1946: 18). Sinonimizacija svih političkih čimbenika – od ustaša, haesesovaca i četnika – kao reakcionarnih nasuprot jedino ispravnim komunistima bila je, kako pokazuju ondašnje novine i javni nastupi komunističkih čelnika, česta strategija koja je pojednostavljivala sliku svijeta i nametala totalizirajuće predodžbe. Svako se odstupanje od takve kvalifikacije smatralo izdajničkim, pa se stigmatiziralo kao fašističko, ustaško, četničko, imperijalističko ili, nakon 1948, kao staljinističko. Kasnije su se sve manje spominjali mačekovci, ali mehanizam se nije promijenio. Primjerice u filmu Pad Italije Lordana Zafranovića (scenarij Mirko Kovač, 1981) glavni se junak – kojega glumi Poljak Daniel Olbrychski – obraća pritvorenim četnicima ovako: svi ste isti: i ustaše, i Švabe, i Talijanci, i vi četnici. Ponekad se fašiste imenovalo buržujima, što je omogućavalo da se kritizira prijeratni monarhistički režim ne kao srpski, nego kao tvorevinu srpskih buržuja. Tu su strategiju hrvatske komunističke elite koristile vrlo često, o čemu će još biti riječi.

Načelo stigmatizacije svih nekomunista epitetom fašisti omogućavalo je izgradnju temeljnog ideološkog načela komunističke Jugoslavije – načela simetrije, prema kojem su svi osim komunista bili neprijatelji ili čak zločinci. Takav princip je bio prihvatljiviji za hrvatsku stranu, pa ga se previše nije propitivalo. U Srbiji je bilo obrnuto, pa se u srpskoj književnosti – posebice u osamdesetim godinama XX. stoljeća (ali uz naznake već u pedesetima) – pokušavala ta paradigma relativizirati, a konačno se i nadvladala. Time se otvorio prostor za rehabilitaciju četnika.

Treba još napomenuti da će stvaranje bloka nesvrstanih država u svijetu podijeljenom hladnoratovskom retorikom straha, i uloga koju je u tome procesu imala Jugoslavija, utjecati na modifikacije nekih dihotomija u novogovoru.

Perifraza

Perifrazom se eksponira jedna crta sadržaja designata na račun drugog/drugih čime se nameće jednostrana interpretacija toga designata. Perifraza preoblikuje jezik u zbir kanonskih formula (Głowiński 2009/1990: 22). Ako govoreći o zapadnim zemljama kažemo reakcionari na Zapadu, front imperijalističkih ratnih huškača, izvjestan krug kapitalista, imperijalistički profiteri ili krupni američki magnati i imperijalisti, a govoreći o nama – složena situacija, jedina alternativa, miroljubiva koegzistencija, samoupravni socijalizam, svijetle tekovine naše narodne revolucije, najveći sin naših naroda i narodnosti, imperijalističke snage, a to su citati iz Titovih govora, onda kanoniziramo određenu ocjenu nas i njih. Kategorija oni, koju zastupaju zapadne zemlje, je često ujednačena i tretira se uniformno; ponekad se nejasno govori o pojedinim ili izvjesnim zemljama u Europi.

Izraz krupni američki magnati omogućava stapanje u jednu domenu feudalizma i suvremenog kapitalizma jer riječ magnat nedvojbeno aludira na vrijeme feudalizma. Na takav se način dovode u vezu dva različita državna poretka, jedan povijesni, a drugi suvremeni, i time se među njima uspostavlja srodnost ili čak identičnost. To stapanje proizlazi iz jednog od bitnijih ideologema komunizma prema kojem su feudalizam i kapitalizam prirodne preteče fašizma. Zahvaljujući tome mogu se komunisti predstaviti kao jedini pravedni borci za humanost. Efikasnost te strategije u tome je da ona ‘lovi’ jednu od mnoštva semantičkih crta dotičnog designata, i time nameće jednostranu viziju njegova razumijevanja. Ako se tome doda i činjenicu da se takav izraz u autoritarnoj državi ritualno ponavlja u svim medijima, on tako postaje kanonski. Neke zemlje imale su svoj repertoar izraza, npr. Austrija se najčešće nazivala sukrivac i pomagač Hitlera, a SAD – imperijalistička zemlja.

Upotreba perifraza omogućuje također uvođenje eufemizama i hiperbola. Kad se govori o vlastitim problemima, uvijek se upotrebljavaju perifrastični eufemizmi, a kad se govori o problemima protivnika/neprijatelja, upotrebljavaju se hiperbole. Stoga se ista društvena pojava, primjerice gospodarski problemi, opisuje pomoću dviju perifraza: kada se radi o nama, govori se o izvjesnim mjerama štednje ili tekućim problemima, a kad je riječ o njima, o krizi ili čak o krahu. Eufemiziranje se može postići i nabrajanjem nekih homofunkcionalnih leksičkih jedinica kojima je cilj realativiziranje ekonomskih problema. Na taj način nastaju klimaksi. Da nije bilo tih teškoća, grešaka, nedostataka, naši bi rezultati bili još bolji i veći (Tito III: 9). Pogotovo riječi teškoće i nedostaci (uvijek u množini), umjesto kriza, nameću problemima laganiji oblik.

Slogan

U sloganu je modalni okvir – koji se može eksplicirati kao direktiv moraš znati da je tako kako mi ovdje govorimo (Głowiński 2009/1990: 84) – jednoznačan i težak za osporavanje. Slogani, za razliku od bliskih im aforizama, spajaju u sebi atemporalnost s konkretnošću i sadašnjošću određene društvene ili političke situacije. Na primjer slogan „Interes radničke klase – interes naroda“ odnosi se na neko izvanvremensko pravilo, a ujedno djeluje kao performativ u određenom političkom trenutku. I u demokratskoj državi koriste se slogani, ali u totalitarnoj oni su sredstvo u rukama samo jednog subjekta – partije ili partijskih funkcionera, to jest vlasti (i prisutni su svakodnevno). Sloganom se, više nego drugim komunikacijskim modalitetima, sankcionira postulirano stanje stvari: moraš znati ujedno znači moraš prihvatiti. Odbacivanje je nametnute optike dakako moguće, ali ne javno, već u privatnoj sferi. Slogani su bili sveprisutni u javnoj komunikaciji, prvenstveno u medijima, na zastavama, na partijskim ili omladinskim svečanostima. Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata slogani su se pojavljivali na naslovnoj stranici zagrebačkog Vjesnika. S lijeve strane iznad naslova lista bio je konstantno zastupljen najvažniji slogan antifašističke ideologije Smrt fašizmu – sloboda narodu, dok su se s desne strane, uz citate iz Titovih govora, slogani svakodnevno mijenjali. Na primjer 25. lipnja 1948. godine nalazimo sljedeću poruku: Upisivanje Narodnog zajma je dokaz rodoljublja širokih narodnih masa.

„Vjesnik“, 25. lipnja 1948, br. 997.

U analiziranim tekstovima iz 1948. godine ima više slogana (u zagradi dajem datum objavljivanja), npr. Živio Narodni zajam Petogodišnjeg plana razvitka privrede FNR Jugoslavije (6. VI), Pravovremena izgradnja zadružnih domova zavisi od izvršenja rokova (10. VI), Mjere za suzbijanje krumpirove zlatice dio su borbe za veće prinose u poljoprivredi (11. VI), Upisivanje narodnog zajma mjerilo je patriotizma svakog našeg čovjeka (12. VI), Kroz fiskulturni rad odgajamo se fizički i duhovno za izgradnju i obranu naše domovine (13. VI) Živio Narodni zajam, nov doprinos izgradnji socijalizma u našoj zemlji! (1. VII), Živio Peti kongres Komunističke partije Jugoslavije! (21. VII), Živio Dan narodnog ustanka u Hrvatskoj! (21. VII). U drugim kontekstima ima i sljedećih: Tito – Partija, Nema napretka bez bratstva i jedinstva, Interes radničke klase – interes naroda, Samoupravljanje – naša budućnost, Partija je postala jedini vjeran tumač težnji i interesa naših naroda, Sve je dublja kolektiva svijest radnih ljudi, Naša Partija ima rukovodeću ulogu u cjelokupnom društvenom životu naše zemlje, Šume su naše nacionalno bogatstvo, Građani Cetinja našli su pravilan put razvitka, Nema napretka bez bratstva i jedinstva, Interes radničke klase – interes naroda, Samoupravljanje – naša budućnost i dr.

Slogani su se često pojavljivali na plakatima.

Plakat, izbori 1962.

Ovaj plakat poziva ljude na izbore. Izbori u jednopartijskoj državi nisu, da podsjetimo, bili slobodni, ali se ovdje stvara privid slobode, i ne čini se to neposredno preko imperativa (glasajte), nego se pokušava vještom igrom verbalnih i neverbalnih znakova nametnuti određenu viziju. Ovdje se glorificira jedan dio društva – radnička klasa koju predstavljaju idealizirani likovi radnika: muško i žensko kako bi se pokazalo da se narodna vlast brine za oba spola/roda. Muškarac je prikazan kao ozbiljan i svjestan svojih građanskih obaveza. Niže je žena – šivačica, na manjoj fotografiji (ipak nema rodne ravnopravnosti) koja je predana svojim radnim obavezama. I na taj se način ona slavi kao poštena građanka i svjesna svojih prava (zna da mora ići na izbore) i obaveza (na radnom je mjestu). Uz ikonografsku poruku pojavljuje se verbalna: za sve bolje uslove života i rada, za još snažniji razvoj privredne snage naše zemlje i za jačanje radničkog i društvenog upravljanja. Jezične konstrukcije za plus akuzativ mogli bismo nazvati postulativnim akuzativom. S jedne strane one veličaju potrebu djelovanja građana i uključivanja u uspjehe socijalističkoga poretka, s druge pak presuponiraju postojanje opće društvene sloge vezane za taj poredak i za taj režim. Neposredno plakat govori o ljudima, aktivnim građanima, ali posredno implicira da postoji mogućnost izbora, što je prividno jer se glas može dati samo za jednu jedinu partiju.

Svaki slogan je utemeljen na predodžbi koja se inače perpetuira u javnim nastupima predstavnika vlasti. Pogledajmo ulomak jednog Titovog govora u kojem se ostvaruje postulativnost sličnoga tipa.

Narodni front kod nas je trajna, opštenarodna politička organizacija, s jasno određenim trajnim programom. Narodni front je političko jedinstvo radnih ljudi naše zemlje: radnika, seljaka, narodne inteligencije, omladine, žena i svih radnih građana, tj. svih onih koji rade u duhu nove Jugoslavije (Tito III: 143).

Za razliku od slogana, u kojem se ne mora pojavljivati kopula je jer su često slogani elipse ili sintagme (ali se predikat podrazumijeva), ovdje imamo rečeničnu strukturu. U iskazu Narodni front kod nas je trajna, opštenarodna politička organizacija željeno je stanje predstavljeno kao stvarno. Stoga građanin Jugoslavije mora vjerovati da Narodni front predstavlja političko jedinstvo (ključna riječ u novogovoru) radnih ljudi naše zemlje: radnika, seljaka, narodne inteligencije, omladine, žena i svih radnih građana, tj. svih onih koji rade u duhu nove Jugoslavije.

Žanrovi i stilovi u novogovoru

Očekivano je da se u novogovoru upotrebljavaju elementi znanstvenog/akademskog i administrativnog stila. Izbor znanstvenih stilema posljedica je dogmatskog uvjerenja klasika komunizma u to da je znanost jedini način pravovjerne spoznaje, dok su sve druge – religija ili mitologija ili umjetnost – praznovjerje i zabluda. U socrealističkoj literaturi nije teško naći elemente znanstvenog stila, u nekim su se romanima čak isticale statistike žetve u Sovjetskom Savezu kao dokaz promjene društvenih snaga i sl. Znanstveni stilemi imali su važnu ulogu u Titovim govorima 1948. godine – dakle u vrijeme njegova prekida sa Staljinom. Tada se više nego obično citiralo Marxa, Engelsa i Lenjina. Takav poduhvat imao je za cilj dokazivanje iskonskih korijena jugoslavenskog modela komunizma, zvanog jugoslavenskim putom. Možda je Tito naslućivao sovjetsku intervenciju. Analize njegovih govora, i inače diskursa u medijma, u ono vrijeme sjajan su izvor za istraživanje ondašnjeg stanja i osjećaja ugroženosti. Prvi nastupi nakon odluke Kominterne o izbacivanju Jugoslavije suptilni su. Tito govori o zabludi drugova, o zapadnim huškačima koji žele razjediniti bratske narode itd. Tek se s vremenom retorika zaoštrava. Tada se u jezicima sovjetskih satelita – u sličnim novogovornim praksama – Tita nazivalo psom na lancu imperijalizma.

Ali da se vratimo znanstvenom momentu u novogovoru. Znanstvenost podrazumijeva racionalnost i argumentaciju koja se temelji na logičnom dokazivanju (ujedno i odbacuje sve što je iracionalno). Ali, kako pokazuje praksa, jezik komunista, iako koristi stileme karakteristične za akademski diskurs, ima izrazito mitologijsku narav, i nerijetko se temelji na logici narodnih vjerovanja (kozmologijsko ponavljanje, poistovjećivanje različitih entiteta itd.). Elementi akademskog diskursa utječu na preoblikovanje nekih žanrova, pogotovo javnih nastupa, u karikature znanstvenih tekstova u kojima se umjesto „objektivne“ spoznaje pojavljuje egzaltirana racionalnost na razini organizacije teksta. Sve to vodi prema epistemološkoj disonanci i stapanju dvaju tipova modaliteta mišljenja, znanstvenog i običnog/svakodnevnog. Iako je komunizam deklarativno zagovarao napredak i kritizirao narodnu kulturu kao izvor retrogradnosti, novogovor se nadograđivao na folklornu matricu. Primjerice temeljio se na radikalno dihotomnoj slici svijeta. Pretapanje tih dvaju svjetova, uz prisutnost istog epistemološkog modela, prikazuje film Krste Papića Lisice, koji kritički propituje suodnos dvaju sustava – narodnog i komunisti

kog. Oba su u ovom filmu predstavljena kao nasilnička. Svijet dalmatinske Zagore, krajnje ruralan, nije oprečan ideologiji komunizma (što je deklarirala vlast), naprotiv – ideologije se na sebe nadograđuju i sebe autoriziraju. Na takav način univerzum komunističke slike svijeta legitimizira narodnu, i obrnuto – narodna sankcionira komunističku. Komunizam dakle nije napredan, a selo nazadno. I jedno i drugo varijante su iste matrice. Ti se svjetovi – s nasiljem i s radikalnom apoteozom kolektivnog (što simbolizira sveprisutno kolo) – preklapaju i stvaraju stravičan prizor. Partijci i udbaši u tom filmu govore umjetnim, kancelariziranim jezikom, koji odudara od jezika seljaka, premda su svi protagonisti iz istog kraja.

Govori se predstavnika vlasti, osim već spominjanih perifraza, slogana i dihotomija, služe vrlo umjetnom poznanstvenjenom sintaksom (novogovornom sintaksom). Kao primjer takva jezika možemo navesti jedan od Titovih govora:

Mislim da zapadne sile treba prema Sovjetskom Savezu, u vezi sa današnjim razvojem, da zauzmu stav koji ne bi zaoštravao razmimoilaženja u najvažnijim pitanjima, već bi pokazao da li Sovjetski Savez stvarno želi nesebične sporazume u interesu onih naroda kojih se to tiče (Tito 4: 175).

U ovom se odlomku pojavljuju stilemi koji nas odmah upućuju na kancelarizme, npr. u vezi sa, zauzmu stav, u najvažnijim pitanjima. U okviru novogovora pojavljuju se i drugi brojni administrativizmi, npr. izvesti zaključak, izvršiti procjenu, vršiti pritisak, postizati dogovor, odigrati ulogu, vršiti pregovore i sl. Slična se stvar može propitati na tekstu Savke Dabčević-Kučar za vrijeme hrvatskog proljeća (svi citati su iz glasnika hrvatskih komunista – Vjesnika). U veljači 1971. rekla je:

Također se u vezi s republičkim državnostima javlja potreba da određenije postavimo pitanje odgovornosti republika i za jugoslavensku zajednicu u smislu da, budući da etatistički sistem dalje rastvaramo, što je neophodnost, ubrzamo razvitak samoupravljanja kao spone i veze jugoslavenskih naroda, i tržišta kao ekonomskog oblika tješnjega povezivanja od administrativnog među nacijama i republikama, kao i da usavršavamo različite oblike zajedničkog dogovora (Vjesnik, 15. II. 1971: 2).

Rečenica je komplicirana, s parataksom i razgrađenom hipotaksom. Gledajući taj ulomak začuđuje teza Miroslava Krleže: Savka, vi govorite nekim drugim, svježim jezikom, kojim Partija ne govori (Sesar, Vidovi

2000: 87). U okviru njezina govora možemo nabrojiti više izraza koji pripadaju novogovoru, primjerice: stojimo pred izuzetno značajnim revolucionarnim korakom u razvoju društveno-ekonomskih odnosa u našoj zemlji; karakter naše federativne samoupravne socijalističke zajednice; snage socijalističkog društvenog progresa; konzervativne snage; krupne i duboke preobražaje; tekući politički zadaci; historijska inicijativa druga Tita; krupne revolucionarne promjene; Jugoslavija kao socijalistička zajednica samoupravljača i radnih ljudi te Jugoslavija kao socijalistička zajednica ravnopravnih suverenih socijalističkih republika (i autonomnih pokrajina) itd. Ako tome pridodamo da se ovaj tekst pojavio u usmenoj domeni komuniciranja (referat), a njega tek prenose novine, možemo zamisliti kako je bilo recipijentima slušati i shvatiti teze hrvatske političarke. Čak ako se tekst čita sporo, mogu se pojaviti opravdane dvojbe oko toga o čemu je zapravo riječ. Izbor takva nekomunikativnog obrasca ima za cilj uspostavljanje autoriteta pošiljatelja poruke. Selekcijom takvih jezičnih sredstava interlokutor sebe situira na poziciju autoriziranog subjekta u jednopartijskoj državi. Njegov se jezik stoga prepoznaje kao stilska formacija jezika vlasti. Upotreba takva općeprihvaćenoga jezika omogućit će hrvatskim političarima afirmaciju nacionalnog programa i nacionalne simbolike.

Stapanje nacionalnog i komunističkog

U načelu, komunizam je doktrina, po svojoj prilici internacionalistička. Cilj joj je bio negirati, odnosno osporavati dosadašnju tradiciju nacionalnih kultura i nacija općenito, koje su se smatrale nazadnima. Internacionalizam se predstavljao kao sredstvo za postizanje novoga poretka u kojem bi vodeću ulogu imao seljaštvo i proletarijat. No to je samo teoretski. U praksi se pokazalo da se nijedna država realnog socijalizma u Istočnoj Europi nije odrekla nacionalne ideologije, a u nekim se zemljama – primjerice u Rumunjskoj, Albaniji ili Bugarskoj – čak radikalizirala do te mjere da su te zemlje bile krajnje nacionalističke pod vodstvom komunista. U višenacionalnim državama, a tako je bilo u SSSR-u od Staljina, pod okriljem se sovjetizacije provodila zapravo rusifikacija (v. Suchanek 1997).

Komunizam i komunistički novogovor služili su nacionalnoj emancipaciji, i to ne samo od kraja šezdesetih godina, kako se obično misli. Ovo je svakako komplicirana tema (v. Czerwiński 2012b), pa ću ovdje samo dati dva primjera: jedan iz knjige Vladimira Nazora S partizanima (1945), drugi iz političkih nastupa za vrijeme hrvatskog proljeća (1971.).

U jednom od referata koji je Nazor držao partizanima čitamo sljedeće:

Govorim kao Hrvat, Vi, junački komunisti, borite se i radite sada po komunističkim metodama. To znači boriti se, braniti se, ne dati se! Vi ste prvi koji možete hrvatski narod spasiti kritičnog položaja u kojem se nalazio do prekjučer (Nazor 1945/1965: 330).

Pisac aludira na ustaše koji su se po njemu kompromitirali svojim zločinima protiv Srba; sada je na komunistima da očiste dobro ime Hrvatske (takav stav zastupao je također hrvatski intelektualac Bogdan Radica, koji je kao antikomunist po uvjerenju odlučio u jedno vrijeme podupirati Titove partizane u američkom tisku). Komunistički okvir služi ovdje za eksponiranje hrvatskog nacionalnog koda.

Od druge polovice 60‑ih godina, kada se implementiraju amandmani na federativni ustav, koji će kulminirati novim ustavom 1974. godine, dolazi do još izrazitije afirmacije nacionalnih simbola u okviru komunističkog novogovora. Ivo Pranjković je zapazio da je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika – jedan od najvažnijih dokumenata hrvatske kulture, nastao u euforičnoj atmosferi onog razdoblja – pisana komunističkim idiomom (ona odiše duhom vremena u kojem je nastala i nekim parolama, s današnjeg stajališta čak i iritantnim, Pranjković 1997: 156). Ta se tendencija nastavila i kasnije. Godine 1971. u zagrebačkom se Vjesniku raspravljalo, između ostalog, o popisu stanovništva. O prijedlogu da se, uz nacionalno izjašnjavanje građana (Hrvat, Srbin), dopusti mogućnost uvođenja regionalne pripadnosti (Dalmatinac) i nadnacionalne (Jugoslaven) negativno se očitovala Matica hrvatska. Prosvjedno je pismo objavljeno 4. veljače. U njemu čitamo:

Predviđeni postupak pri popisu stanovništva suprotan je ne samo pravu naroda SFRJ na nepovrediv nacionalni integritet, koji treba da bude zajamčen našim društvenim i političkim poretkom, nego i sveukupnoj mnogostoljetnoj borbi naroda SFRJ za njihovo održavanje i za cjelokupnost njihova nacionalnog biće. Posebice je jedno od bitnih obilježja povijesne borbe hrvatskog naroda otpor snagama koje su komadale nacionalni teritorij i sustavno ga podvrgavale stranoj vlasti, sa svrhom da hrvatski narod i njegovu zemlju zauvijek raskomadaju te postepeno unište njegovu samobitnost, slobodu i državnost (...) Autonomaštvo je u Dalmaciji uvijek bilo sredstvo tuđinske prevlasti: protalijansko, proaustrijsko, odnosno velikosrpsko (...) Matica hrvatska konstatira da je i karađorđevićevska Jugoslavija, nastavivši protuhrvatsku politiku, također zasnivala svoju hegemonističku vlast na administrativnom mrvljenju hrvatskog etničkog teritorija putem različitih oblasti (...) kojima je bila svrha da etnički i teritorijalno razbiju jedinstvo hrvatskog naroda i osujete njegov jedinstveni otpor podjarmljivanju i odnarođivanju (...) Predvidivi rezultati svih tih mjera, po Matici hrvatskoj, mogli bi biti sudbonosni za hrvatski narod, za međusobno povjerenje i suradnju Hrvata i Srba u Hrvatskoj, za politički sustav u SFRJ, za načelo nacionalne ravnopravnosti i republičke državnosti naroda SFRJ, za borbu protiv hegemonizma i unitarizma, pa time, u krajnjoj konzekvenciji, i za demokratski, slobodarski, samoupravni tip socijalizma u našoj zemlji i u svijetu uopće (Vjesnik, 4. II. 1971: 8, isticanja M. Cz.).

U ovom veoma hibridnom odlomku istaknuo sam tri tipa izraza: (1) koji evociraju konotacije jugoslavenskog komunizma (boldirano), (2) koji evociraju hrvatski nacionalni kod (podcrtano), (3) koji kontaminiraju obje te konotacije (razmaknuto). Vidimo da se ovdje ostvaruju vrijednosti i jugoslavenskog komunizma i hrvatske nacionalne ideologije.

Drugi dio rečenice Autonomaštvo je u Dalmaciji uvijek bilo sredstvo tuđinske prevlasti: protalijansko, proaustrijsko, odnosno velikosrpsko smatram kontaminiranim oblikom koji povezuje komunističku i nacionalnu (hrvatsku) sliku svijeta. Na prvi pogled poistovjećivanje Talijana i Austrijanaca, koji nose stigmu feudalaca, reakcionara i fašista, s velikosrpskom prevlasti začuđuje jer se time evocira antisrpski stereotip, što je protiv ideje o bratstvu i jedinstvu. Ali upotreba tog mehanizma ima svoje semantičko i retoričko opravdanje. Pridjev velikosrpski bliskoznačna je varijanta riječi buržuoaski, pa čak i fašistički. O prijeratnoj državi Karađorđevića javno se govorilo kao o fašističkoj diktaturi. Na takav se način sinonimiziraju ideološki neprijatelji – i tuđi feudalci i srpski buržuji predstavljaju istu kategoriju: zajedničke neprijatelje Hrvata i Jugoslavije. No tu se istu sekvenciju riječi može pročitati i prema dispozicijama nacionalnog koda. Onda bi velikosrpsko moglo značiti srpsko, i evociralo bi tvrdnju da su i Talijani s Austrijancima i Srbi bili predstavnici tuđinske vlasti u Hrvatskoj. Takvo bi čitanje, barem javno, bilo opasno u ondašnjoj Jugoslaviji.

Vidimo dakle da ova poruka ima, potencijalno govoreći, ujedno dva značenja. Recipijent sam odlučuje koju verziju prihvaća. Zagovornik će komunističke ideologije ‘uloviti’ prvu interpretaciju, zagovornik nacionalne ideologije – drugu. U raspravama s konca šezdesetih i početka sedamdesetih, koje je vlast pokušavala ugušiti represijom, obje su se interpretacije stopile u jedan hibridan koncept. On će na kraju imati odlučujuću ulogu u formiranju hrvatske elite koja će ostvariti ideju neovisnosti. To će imati još jednu posljedicu. Kako je sustav komunističkog novogovora upotrebljavan kao izvor nacionalne ideje, tako se i mnogi ovdašnji komunisti mogu danas slaviti kao rodoljubi, pa čak i antikomunisti.

Literatura

  • Barković, Josip (1948/1957), Sinovi slobode, III. prerađeno izdanje, Džepna knjiga, Sarajevo.
  • Bednarczuk, Leszek (1985), „Nowo-mowa (Zarys problematyki i perspektywy badawcze)”, u: Nowo-mowa, London, str. 27–41.
  • Bralczyk, Jerzy (2001/1985), O języku polskiej propagandy politycznej lat siedemdziesiątych, Trio, Warszawa.
  • Bralczyk, Jerzy (2003), O języku polskiej polityki lat osiemdziesiątych i dziewięćdziesiątych, Trio, Warszawa.
  • Czerwiński, Maciej (2012a), „Nowomowa po jugosłowiańsku”, Studia z Filologii Polskiej i Słowiańskiej, 47, Warszawa, str. 137–159.
  • Czerwiński, Maciej (2012b), „Socjalistyczny w formie, narodowy w treści. Chorwacka odmiana komunistycznej nowomowy w czasie tzw. chorwackiej wiosny”, Stylistyka, XXI, Opole, str. 77–98.
  • Czerwiński, Maciej (2012c), „Europa jako znak w nowomowie jugosłowiańskich komunistów na przykładzie wystąpień Josipa Broza Tity”, Slavia Meridionalis, 12, str. 249–264.
  • Czerwiński, Maciej (2013a), Kod narodowy w chorwackich i serbskich syntezach historycznych publikowanych w komunistycznej Jugosławii, u: Komunizm na peryferiach. Rubieże ideologii i rzeczywistości społecznej, red. M. Bogusławska, Z. Grębecka, Warszawa – Kraków, str. 201–222.
  • Czerwiński, Maciej (2013b), „Breme (post)komunizma. Hrvatski i poljski kulturni kodovi, u: Komparativni postsocijalizam: slavenska iskustva, ur. M. Kolanović, Zagrebačka slavistička škola, Zagreb, str. 47–80.
  • Czerwiński Maciej (2015), Naracije i znakovi. Hrvatske i srpske sinteze nacionalne povijesti, prev. Neda Pintarić, Srednja Europa, Zagreb.
  • Drakulić, Slavenka (2005), Sabrani eseji, Profil, Zagreb.
  • Flaker, Aleksandar (1981), „Partizanska slika svijeta“, Forum, god. XX, knj. XLI, br. 6, Zagreb, s. 887–910.
  • Głowiński, Michał (2009/1990), Nowomowa i ciągi dalsze (szkice dawne i nowe), Universitas, Kraków.
  • Havel, Vaclav (1990), Moc bezmocných, Lidové noviny, Praha.
  • Horvat, Joža (1946), Za pobjedu, drugo izdanje, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb.
  • Nazor, Vladimir (1945/1965), S partizanima, Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica Hrvatska, Zagreb.
  • Pavičić, Josip (1982), Novogovor, sociolingvistički ogledi iz svakodnevnog života jezika, Stvarnost, Zagreb.
  • Pranjković, Ivo (1997), Jezikoslovna sporenja, Konzor, Zagreb.
  • Sesar, Dubravka, Vidović-Bolt, Ivana (2000), „Što je novogovor učinio hrvatskomu jeziku?”, Jezik, god. 47, br. 3, Zagreb, str. 81–120.
  • Suchanek, Lucjan (1997), „Człowiek radziecki i naród radziecki. Eksperyment ideologiczny i etniczny”, u: Współcześni Słowianie wobec własnych tradycji i mitów, ur. M. Bobrownicka, L. Suchanek, F. Ziejka, Kraków.
  • Šehović, Feđa (1980), De bello ragusino, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb.
  • Tito, Josip Broz (1959–1965), Govori i članci, Naprijed, Zagreb.