Novo

 

  • Stil, perfektna forma, izraz ekvivalentan ideji, ideja izražena jedinim, najboljim načinom: evo glavnog mjerila za valjanost hrvatskog stila i hrvatske proze. – Antun Gustav Matoš

  • Stil je izražajni sustav karakterističan za djelo, autora, epohu. – Damaso Alonso

  • Stilovi su razvrstani u našem jeziku kao podanici u našoj monarhiji. Dva izraza koja odgovaraju istoj stvari ne odgovaraju istom redu stvari; a dobar ukus zna da se kreće kroz tu hijerarhiju stilova. – Antoine de Rivarol

  • Stil je sama misao. – Rémy de Gourmont

  • Pod pojmom stil uvijek podrazumijevamo neku posebnost. Svejedno je pritom hoće li to biti umjetnička posebnost, posebnost jezičnih sredstava ili u prenesenom značenju posebnost ljudskog ponašanja. – Boris Tomaševski

  • Jezik izriče, stil ističe! – Michael Riffaterre

  • Kako nešto kažemo u najmanju je ruku važno kao i ono što kažemo; zapravo sadržaj i forma praktično su neodvojivi jer predstavljaju dva lica istog predmeta. – Ronald Wardhaugh

  • Stil je sâm čovjek. – Georges-Louis Leclerc de Buffon

  • [...] što se stil više udaljava od svakodnevne upotrebe, to postaje uzvišeniji; što, naime, ljudi osjećaju prema strancima i sugrađanima, to osjećaju i prema stilu. Zato jeziku valja dati izgled nečega neobičnog, jer su ljudi skloni da se dive onome što je udaljeno, a sve što izaziva divljenje je ugodno. – Aristotel

  • Stil nije pitanje tehnike, nego kvaliteta vizije [...] on je sam po sebi apsolutan način viđenja stvari. – Marcel Proust

  • Već je davno kazano da ima samo jedan način za tačan izraz, a taj jedan jedini način izbora i reda riječi je stil. Stil je dakle nešto što se može konstatovati, usavršavati, ali ne naučiti, jer je rezultat individualnosti. Originalnost se ne uči. – Antun Gustav Matoš

  • – Bog je u detaljima. – Aby Wartburg
    – Stil je svakako u detaljima, no u svim detaljima i u svim njihovim međusobnim odnosima. – Gérard Genette

  • Stil je osjećaj svijeta. – André Malraux

  • Stil je rasa, odgoj i život; stil je fizionomija i temperamenat. Karakter se mijenja lakše od temperamenta i – fizionomije – jer je karakter samo odgoj – sadašnjost; a nije i rasa, prošlost. Moj bi stil bio dakle – psovka. – Janko Polić Kamov

  • Stil je ništa, ali ništa bez stila. – Antoine de Rivarol

  • Izbacite sve uskličnike. Uskličnik je kao da se smijete vlastitom vicu. – Francis Scott Key Fitzgerald

  • Pod imenom stila stvara se jedan samosvojni jezik koji je posve uronjen u osobnu i tajnu mitologiju autora, u onu hipofiziku govora u kojoj nastaje prvi par riječi i stvari, u koju se jednom zauvijek smještaju velike verbalne teme njegove egzistencije. – Roland Barthes

  • Loš stil je zapravo nesavršena misao. – Jules Renard

  • Stil je aspekat i kvalitet iskaza koji rezultiraju iz izbora među izražajnim sredstvima, aspekat i kvalitet koji su determinirani govornikovim ili piščevim intencijama. – Krunoslav Pranjić

  • Stil nije ples nego proces. – Jean Cocteau

  • Stil je jedini predmet književnoznanstvenog istraživanja. Stil je jedina književna realnost. Stilistika je jedina moguća znanost o književnosti. – Damaso Alonso

  • A konstrukcijom rečenice dotičemo jedno od najzanimljivijih pitanja sintakse stila. [...] ako je rječnik tijelo stila, struktura rečenice je njegova duša. – Pierre Guiraud

  • Put u pakao popločen je prilozima. – Stephen King

  • [...] pojmovi stila i stilema i njihov međusobni odnos nisu apriorne, objektivne kategorije nego su imanentni umjetničkoj strukturi jezika koja se spoznaje subjektivno, intuicijom, ʻdoživljajemʼ, što je temelj svakom metodološki suvislom kritičkom pristupu. – Frano Čale

  • Stil je poput kristala, njegova čistoća blista. – Victor Hugo

  • Samo si najveći umovi mogu dopustiti jednostavan stil. – Marie-Henri Beyle Stendhal

  • Ljudi misle da ih mogu poučiti stilu. Tome što stil zapravo jest! Imati što reći i reći to što je jasnije moguće. To je jedina tajna stila. – Matthew Arnold

  • Kada se suočimo s prirodnim stilom, zapanjeni smo i oduševljeni, jer smo – očekujući autora – našli čovjeka. – Blaise Pascal

  • Prave riječi na pravom mjestu – to je prava defincija stila. – Jonathan Swift

  • Stil doista ide u red pojava klijanja, on je preobražavanje naravi. I aluzije stila vraćaju u dubinu. [...] stil ima samo okomitu dimenziju, on je uronjen u zatvoreno sjećanje ličnosti, svoju neprozirnost stječe na temelju stanovitog doživljaja materije. – Roland Barthes

  • Kultura je prije svega jedinstvo stila koje se manifestira u svim aktivnostima nacije. – Fiedrich Nietzsche

  • Stil je pod riječima i u riječima. On je duša i tijelo djela. – Gustave Flaubert

  • Kad stila ima, izraz je raznolik i raspoznatljiv. Ako ga nema, postoji manir, serijsko pisanje: ispod nekoliko fraza, koje imaju apriorno dostojanstvo i važnost, kulja mutna voda nemoći i besmisla. – Tomislav Ladan

  • Skup običaja jednog naroda uvijek je obilježen njegovim stilom; običaji oblikuju sustave. – Claude Lévy-Strauss

  • Tkanje ili uzorak; tkanje koje je istovremeno senzualna i logična, elegantna i bremenita tekstura: to je stil. – Robert Louis Stevenson

  • Za stil je potreban golem napor te fanatična i predana tvrdoglavost. – Gustave Flaubert

  • Sve su moje priče stilska tkanja i na prvi se pogled čini da nijedno ne sadrži mnogo kinetičke materije. Za mene „stil“ jest materija. – Vladimir Nabokov

  • Ako želimo razumjeti stil igraćih karata, ne smijemo se zadovoljiti promatranjem crteža na njima, moramo se upitati čemu one služe. – Claude Lévy-Strauss

  • Dobro je kad je iskaz izravan, ali i kad se misao zaodjene u novu dražesnu formu. Dobra je jednostavnost, ali i kompleksnost, tajanstvenost, začudnost, simbolizam, čak i opskurnost imaju određenu vrijednost. Štoviše, ne postoji Stil, samo stilovi i to je sve. – Oscar Wilde

  • Stilom se nazivaju posebne odlike govora, teže i rjeđe, koje označavaju genij ili talent onoga koji piše ili govori. – Jean le Rond d'Alembert

  • Stil, a ima ga tisuću vrsta, ne može se naučiti; to je dar s neba, to je talent. – François-René de Chateaubriand

  • Sad običan aspekt iskazanog, sad svjesna umjetnost umjetnikova, sad izraz čovjekove prirode, stil je neodređeni pojam koji stalno nadilazi granice u koje ga namjeravaju zatvoriti. – Pierre Guiraud

  • Uistinu dobar je stil moguć tek kada čovjek postane najbolji što može biti. Stil je karakter. – Norman Mailer

  • Moć stila, tj. potpuno slobodna veza između jezika i njegova dvojnika od puti, stavlja pisca iznad Povijesti, kao svježinu. – Roland Barthes

Tajni život pjesnika: osvrt na zbirku »Dva puta za jug« Lare Mitraković

U travnju 2019. u izdanju Frakture objavljena je druga zbirka poezije Lare Mitraković pod naslovom Dva puta za jug. Riječ je o zbirci koja je zrelija od autoričina prvijenca (Brojanje pogrešaka, 2016), no koja ujedno nastavlja i razvija mnoga obilježja njezine poezije zamjetna već u prvoj zbirci. Iako bi se moglo pomisliti da je naslovnica zbirke izabrana tek prema istom konceptualnom rješenju primijenjenom i na ostale Frakturine pjesničke zbirke objavljene ove godine, minimalistička naslovnica pretapanjem ljubičaste u narančastu boju asocira na suton (a time i na ljeto) te upućuje i na bitnu karakteristiku zbirke Dva puta za jug (a možda i autoričine poetike), a to je jednostavnost pjesničkog izraza iza koje se međutim krije bogatstvo metafora i pjesničkih slika koje nas preplavljuju čim počnemo čitati zbirku.

Strategije življenja minulih identiteta

Prema navodu u hrvatskom izdanju Le Mondea, za potrebe popisa stanovništva 2011. nekoliko se stotina građana u Crnoj Gori i Hrvatskoj izjasnilo Jugoslavenima, a u Srbiji više od 23 tisuće osoba. Doduše, bilo je i onih koji su se izjašnjavali kao Eskimi ili Jediji, pa je moguće da su se neki od »Jugoslavena« opredijelili za takvo samoodređivanje iz istoga razloga, odnosno zbog subverzivnoga oponiranja administrativnoj klasifikaciji i represivnom pristupu državnoga aparata, protiv reduktivne simplifikacije identiteta i korištenja identiteta kao »moćnog čimbenika stratifikacije«. Međutim, pokretana je i inicijativa da Jugoslaveni budu priznati kao manjina. Tako nešto establishmentu bilo koje ex-yu republike još uvijek nije u obzoru zamislivoga kao moguće i prihvatljivo, pa su odgovori kategorično negativni, uz više ili manje argumentirana objašnjenja o spornosti statusa »jugoslavenskoga identiteta« u odnosu na vladajuća, odnosno službena i nominalna definiranja političkih i kulturnih identiteta. S druge strane, prakticiranja i manifestiranja »jugoslavenskoga identiteta« su kroz (pop)kulturne i subkulturne žanrove i spektakle fenomena tzv. jugonostalgije već četvrt stoljeća na ovim prostorima različitim intenzitetom i iz različitih pozicija u dijalogu ili polemici, pa ponekad čak i u suglasju s oficijelnim diskursom, kojemu je jedna od zadaća i poziv na identifikaciju u svrhu legitimiranja poretka ili, još točnije rečeno, integriranja i discipliniranja zajednice. Ali i razgraničavanja spram isključenih ukoliko uzmemo u obzir da se »identifikacija (...) odvija zajedno s razlikovanjem«.

Perspektivni nositelji hrvatske književne budućnosti

Kada je prije godinu dana objavljeno koji će hrvatski grad biti europska prijestolnica kulture, vijest o tome kako je u samoj završnici proglašavanja osječku kandidaturu ipak pretekla Rijeka dio je osječke kulturne scene primio na vrlo paradoksalan, ali za ovaj grad zapravo posve karakterističan način. Premda je Osijek bio posve ozbiljan kandidat, nemajući ni više ni manje pluseva i minusa u kandidacijskim rubrikicama u odnosu na Rijeku, pa imajući čak i potencijalnu prednost, u smislu značajnog geopolitičkog i multikulturalnog susjedstva sa Srbijom i BiH, susjedstva kojeg bi bilo dobrodošlo integrirati i projektom kao što je europska prijestolnica kulture, grad na Dravi je takav ishod doživio kao najbolji poraz koji mu se mogao dogoditi. Konačno proglašenje europske prijestolnice kulture nije u Osijeku dočekan kao negativan odgovor, nego kao trijumfalna potvrda s najviših i najozbiljnijih instanci svima onima koji su godinama za šankom ogorčeno besjedili kako je Osijek najkatastrofalniji grad za ikakvu kulturu. Sada su pak danima ozareno paradirali pola metra iznad zemlje po frekventnijim osječkim okupljalištima jer vječne interne osječke svađe o kulturi grada rezolutno su presuđene u njihovu korist priznanjem najviših europskih komisija.

Totalno drukčiji od drugih

Minus sapiens Zorana Roška roman je koji provocira isključivo radikalne recepcijske ocjene. To je roman čiji konceptualni program ima instaliranu najmoderniju zaštitu od onih spamovskih kritika i komentara što književno djelo brzopotezno detektiraju i razumijevaju u kategorijama jasnoga i nejasnoga, komunikativnoga i nekomunikativnoga, a u najambicioznijim slučajevima mimikrije služe se, primjerice, frazama o »padu pripovijedne dinamike u drugoj polovici romana«, »razvodnjavanju narativne napetosti« ili »iznevjerenoj vjerodostojnosti u transponiranju referentne zbilje«. Kritike i komentari s takvim tipom analitičkog instrumentarija i retoričkih alata za interpretacijsku deskripciju književnoga djela naprosto su razoružani već pred koricama Roškove proze. Štoviše, u ovom je slučaju irelevantno prosuđivati Roškov rukopis čak i u parametrima one estetike kakva je usađena u konvencionalnom građanskom osjećaju za lijepo jer ovome je autoru nekompromisna nakana ne biti snishodljivim prema notornim populističnim formulama koje bi zadovoljile konformizam čitateljske ugode.

Danas se samo (tekstom) putuje

»Ne skuplja se samo prostor, nego i čovjek«, napisao je Lewis Mumford u glasovitoj knjizi Pentagon moći – Mit o mašini. Kritizirajući tehnološku totalizaciju svijeta i zaludjelost ljudske vrste progresom, osvrnuo se i na čovjekov kult brzine u raznim aspektima egzistencije, uključujući, dakako, i putovanja. U ambiciji da se trenutno transportira s točke A u točku B kako bi kapitalizirao i vrijeme, čovjek u takvoj kulturi – poručuje Mumford – efikasno stiže na odredište, ali lišen iskustva. Paul Virilio će pak konstatirati da u današnjim uvjetima digitalne telekomunikacije svjedočimo donedavno nemogućem fenomenu statične mobilnosti, dok konvencionalno tumačeno putovanje gubi sve sastavnice koje su tu aktivnost činile prepoznatljivom i identificirajućom upravo kao putovanje. 19. stoljeće je, kaže Virilio, ukinulo razmak između vremena i prostora, dok se potkraj 20. stoljeća ukida odlazak, »a sve u ime pukog stizanja«, samo što sad – ističe Virilio – sve stiže k nama.

E-biblioteka

Nova izdanja u e-biblioteci

Janko Tomić: Hrvatska stilistika

Branko Vuletić: Silistika govora (izabrani spisi)