Nataša Govedić. 2022. Zlice i vilice. Zagreb: Fraktura.
Teatrologinja, dramaturginja, kazališna kritičarka i spisateljica Nataša Govedić objavila je pjesnički prvijenac Zlice i vilice. Knjiga je opsežna (donosi 120 tekstova) i stilski raznolika. Naslov Zlice i vilice dobro naznačuje lirsku poetiku i politiku te autorice. U pitanju je ludička parafraza izraza "žlice i vilice", koja istodobno pretpostavlja prepoznavanje i tumačenje pomaka, polemičku reakciju i oblikovanje recepcijskog okvira i prikladnoga koda unutar kojega autoričine stihove valja čitati. Naslov Zlice i vilice prilično točno najavljuje intelektualističnu, jezično osviještenu i angažiranu poeziju.
U ulozi subjekta zbirke zatječemo protagonisticu koja (gdjekad raspričano a gdjekad lakonički sažeto) progovara o velikim i malim temama, npr. o dobru i zlu, ratu i miru, izazovima svakodnevice, politici, starenju, mjeri, jeziku, poeziji, prijateljstvu, nedosljednosti, revoluciji, Trumpu, Nobelovoj nagradi, potresu u Zagrebu itd. No, o čemu god govorila, ona govori cum grano salis, traži manje očekivanu, živu perspektivu koja će joj omogućiti oblikovanje intrigantnog i efektnog teksta. Primjerice pjesma "Javno mjesto" građena je tako da se do zadnjeg stiha eksplicitno ne kaže o kojemu se mjestu radi. Kako se nižu stihovi, tako prikaz tog mjesta postaje sve provokativniji i zagonetniji. Naposljetku čitatelj doznaje da je predmet deskripcije koju je pratio i pokušavao odgonetnuti zapravo bila – lokva. Međutim ona postaje alegorijska konkretizacija javnoga te u čitateljevu svijest priziva sinonimne i bliske pojmove poput kaljuže, blata ili prljavštine.
Lirski diskurz Nataše Govedić karakterizira rijetka jezična senzibilnost. Ovisno o retoričkom modusu pjesme i njezinoj upućenosti, govor protagonistice kreće se između stilizirane dijaloške replike preko modernističkih atrakcija do jezičnih igara. Autorica različitim postupcima destabilizira uvriježene izraze i frazeologizirane rečenice i preosmišljava iskaz. Osim u naslovu zbirke, ludička parafraza obilježava i pjesmu "Brujno stanje" – u njoj protagonistica prepisuje obilje natpisa koje je našla na neočekivanim mjestima (kanti za smeće, supermarketu, ubožnici, Trgu revolucije itd). Izostanak korespondencije između reklame, parole ili grafita s jedne i mjestā njihova pojavljivanja s druge strane pjesnikinja koristi kao način da upozori na paradokse vremena te da ih podcrta poentnim distihom:
To sam sve marljivo prepisala
Iz stvarnog svijeta.
U Zlicama i vilicama pojavljuje se dosta funkcionalnih neologizama (zelenozmijori, kolorupcija, činovničija, stihoholičarka, d'efektnost, erros, mirozvučje, pjevolucija, mužomanjasta) te asocijacije na purizam (međusobje, međuvječje, međuvjerje, snomorje). Takvi izrazi pjesničkom govoru Nataše Govedić priskrbljuju svojevrsnu kritičku artificijelnost, iza njih proviruje namjera da se preoznače rečenice i iskazi, da se aktiviraju novi slojevi smisla i uspostave rafinirani (nedoslovni) odnosi između protagonistice, jezika i teksta. K tomu autorica povremeno kreira tekstove koji sadrže tipografske igre, tj. koji aktivno iskorištavaju prostor stranice i pokreću ga, kao i pjesme u kojima se aktiviraju zvukovne i ritmičke kvalitete govora – npr. tekst se oblikuje oko opsesivnog izraza pričem protagonistica pribjegava strategiji ponavljanja, variranja, koncentričnog širenja iskaza ("Mjernost") i sl.
Diskurzivni ton pjesama obilježavaju paradoks, ironija i samoironija, a varira između veselosti i prividne veselosti, melankolije i nekog kompleksnog stanja u kojemu se susreću polemičnost i malodušnost. Protagonistica se naime "svađa s glasom razuma", kako stoji u jednom naslovu, tj. suprotstavlja se nakaradnim skalama, hijerarhijama, porecima i sustavima vrijednosti koje je kanonizirao suvremeni svijet. Karakter lirskoga mišljenja i lirskoga govora Nataše Govedić, poziciju njezine protagonistice i intonaciju na kojoj ustrajava možda najbolje sažima lirska minijatura "Iskreno":
vrane, a ne slavuji
staklo, a ne dragulji
jara, a ne klimatizacija
ožiljak, a ne plastična operacija
Dopustimo li si pokušaj svođenja te pjesme na očitost, autorica u navedena četiri stiha favorizira realno, prirodno i obično nasuprot bajkovitom, izvještačenom i patvorenom. Na izvedbenoj razini tematiziranu sučeljenost dvaju svjetova izražava antiteza, figura koja podcrtava razliku čineći ju opažljivom a govornika koji ju rabi angažiranim. Stil pjesme "Iskreno" (ali i još nekih) mogao bi se nazvati disjunktivnim. Upravo je tim imenom švicarski stilističar Marc Bonhomme označio stil u kojemu misao napreduje stalnom težnjom za povezivanjem suprotnosti, a diskurz se razvija kontrastiranjem.
Kada se vješt i iskusan pisac, koji je godinama bio predan drugim žanrovima, iznenada pojavi u prostoru poezije (a to se događa razmjerno rijetko), obično nas zatekne svježina njegova lirskoga mišljenja i izvornost pisma. Tako je i s prvijencem Zlice i vilice Nataše Govedić. Njezino pisanje značajno odudara od uvriježenih poetičkih modela, trendova i poslovičnog slijeđenja trenutačnih autoriteta. Njezina poezija donosi nešto neprilagodljivo i ne do kraja odgonetljivo, u svakom slučaju izazovno i privlačno, vrijedno istraživanja i čitanja. Ta je zbirka nedvojbeno obogatila iskustva suvremenoga hrvatskog pjesništva.