Irena Matijašević. 2020. Početak zrelosti. Zagreb: VBZ.
Početak zrelosti Irene Matijašević sadrži 55 pjesama podijeljenih u 6 ciklusa i okupiranih potragom za identitetom u vrijeme nepovjerenja u konstrukcije koje nas određuju kao ljudska bića. Ta se problematika posreduje oblikovanjem svojevrsnoga intimnog mozaika svakodnevnih životnih mijena. Pjesme iznose fragmente osjećaja, izgovoreno i neizgovoreno te svjesno i nesvjesno. Stihovi zbirke zadiru u vlastito ja i promišljaju o njemu, o željama i snovima, o osjećajima i teško primjetnim detaljima. Osim toga, kao plod duboke stvaralačke ekstaze, Početak zrelosti je i knjiga o pisanju, i to o pisanju koje rasterećuje i oslobađa od emotivnoga razaranja. Temom pisanja postiže se ravnoteža između izražajne transcendentalnosti i jakoga emotivnog plana. O prostoru slobode koji čin pisanja stvara na formalnoj razini zbirke svjedoči dosljedno nepoštivanje pravopisne norme u pisanju toponima i vlastitih imena, ali i redovno korištenje velikoga početnog slova na početku stiha. Pri tome, pojedine su pjesme oblikovane tako da se prvi stih izravno nadovezuje na naslov. Čini se kao da su naslov i početni stih razlomljena cjelina, nerijetko povezana odnosnim zamjenicama, npr. početni stih pjesme U tom šuštavom lišću glasi »Koje osjećaš dok pada«, dok početni stih pjesme Imaš sliku kupačice glasi »Koja je stalno na plaži«. Pjesma Potpuno vrijedi pravilo prvim stihom završava otpočetu rečenicu: »Da ne smiješ pisati u afektu«, a pjesma Kako živi kontrol frik prvim stihom odgovara na pitanje iz naslova: »Dobro, plače ponekad iz duše«. Takva razlamanja i povezivanja utječu i na ritam pjesama jer njihovo čitanje ne zahtijeva uobičajeno veću stanku između naslova i teksta – oni dijalogiziraju. Budući da su neke pjesme posvećene drugim autorima (Dorti Jagić, Andriani Škunci, Marku Pogačaru, Danijelu Dragojeviću), zbirka gestom pozivanja suvremenika na dijalog otvara prostor drugome glasu.
Prvi ciklus Opće mjesto otvara tekst Ovo nisu ni priče ni pjesme koji možemo čitati kao programatski. Naime, čin pisanja predstavljen je gotovo kao egzistencijalni imperativ izjednačen sa svjedočenjem postojanja. Važan problem koji pjesma iznosi jest nemogućnost apsolutnoga svjedočenja u razgovoru s drugima, zbog čega se pribjegava intimnom obraćanju ekranu. Upravo ekran postaje pomagalo koje zbija riječi u lance i okove. On omogućuje artikuliranje komunikacijskoga viška neizrečenog u svakodnevici, ali potiče i dijalog subjekta sa samim sobom. Prisutnost unutarnjega glasa diktira iskrenost i iznošenje komunikacijskoga viška. Ekran na taj način zadovoljava potrebu subjekta da svjedoči, ali i da bude svjedok nečega. Kako tekst tvrdi, neizrečene su riječi značenjski prazne, a kad ih zapišemo »da bismo ih odmorili a ne umorili«, one donose oslobođenje. Pjesma Znam kako kliještiti papir donosi hipotezu inverzije stvaralačkoga postupka stihovima: »Može li se ikako isposlovati industrija celuloze / Koja na neki način istiskuje ruke iz teksta / Ruke koje traže nešto / I vraćaju history«. Potencijalno se riječju history upućuje i na pretragu na računalu ili nekom sličnom pomagalu prilikom stvaranja i svjedočenja. Uz to, stvaralački je postupak isprovociran dojmom nedovršenosti zapisa jer ruke sve do crnine tragaju za nečim u tekstu. Proces pisanja nadaje se kao moguće mjesto obračuna i kao brana od adresata: »Moja brana od tebe / Najvidljivija je kad pišem«. Stvaranje kao proces psihofizičkoga iscrpljivanja tematizirano je u pjesmi Nakon cijelog dana pisanja. Proces iscrpljivanja posredno je naznačen potrebom za poljuljanom emocionalnom stabilnošću kao rezultatom toksične ljubavne ideologije: »Sad znam da nije dobro da je netko pretjerano dobar / prema meni / Jer kad me netko voli, pretvorim se u mlijeko«. Završna pjesma ciklusa Podešavam glas danas, visok je i pada obilježena je intimističko-ispovjednim tonom podcrtanim prisjećanjem nakon stiha »Zamislila sam se.« Ključan element pjesme jest suočenost subjekta sa strahom od mogućega narušavanja dvojine koji rezultira neprestanom težnjom prema stvaralačkoj ekstazi: »Ponekad se probudim u znoju, od straha / Da se mračne sile ne izmaknu kontroli, da ne ubiju / njega / Dok ja blistam«.
Drugi ciklus Mrak i svjetlo otvara pjesma Sad se dižu tužbe koja se bavi pitanjem dokidanja spontanosti kao preduvjeta slobode i društva temeljenoga na međusobnom podnošenju: »Svi se odlično podnose / Ali izgubilo se nešto / Neposredan život koji ne traži / Pogodbe«. To se stanje na kraju pjesme stavlja u opreku s unaprijed iznevjerenim imperativom. Budući da je čovjek osuđen na život u trajnoj odgodi, glagol morati u kontekstu pjesme zahtijeva čitanje s nesigurnošću i rezignacijom: »Nizine moraju biti spuštene (…) Oči moraju biti, naravno, jezera«. Pjesma I ja ne razumijem szymborsku izravno spominje tjeskobu, kao bitno obilježje svijesti lirske junakinje. Stihovi poistovjećuju postčitateljsko i poststvaralačko iskustvo lažno optimističnoga i značenjski nihilističkoga završetka u kojemu glumica, nakon što se isplače u staroj garderobi, odnosno lirska junakinja koja pjesmu privodi kraju, kaže: »I to je gotovo / Još jednom ponovivši / Kako je sretna«. Potpuno vrijedi pravilo pjesma je koja sadrži mogući programatski element – promatranje stvaralačkoga procesa utemeljeno na idealističkoj ravnoteži između emotivnoga i racionalnoga koje se u primjeni otkriva kao neminovna iznevjerenost: »Kad do toga otkrića dođeš / Pisati nećeš / Jer nećeš imati kome«.
Pjesma Napojit će te vakuum iz trećega ciklusa Laka noć bavi se dvostrukom oštricom angažirane umjetnosti: »Zaraćene imenice postaju militantne / I kreću se same, bez glagola«. Proces pisanja put je prema pročišćenju i oslobođenju: »Napisat ćeš večeras tako laganu pjesmu / Da će ljudi od nje dobivati krila / I željet će s njom letjeti / Jer inače ne mogu.«, a ovisnost lirske junakinje o iscrpljivanju pisanjem čini sadržajno-semantičku okosnicu pjesme. Lirska junakinja poistovjećuje se s ulogom glumice čijim djelovanjem upravljaju didaskalije: »I didaskalije kažu da glumica / Mora pojesti dvotočje / Da mora povraćati zarez (…)«, što djelomično pridonosi i razumijevanju specifične uporabe interpunkcije u zbirci.
Četvrti ciklus Pomrčina sunca započinje pjesmom Gledam tu veselu ženu sa sjajem u očima, ispovjednom refleksijom o izloženosti artificijelnoj zbilji prividnoga savršenstva, pjesmom koja na nekim mjestima rezultira anksioznim diskursom. Pokazne zamjenice na tim mjestima funkcioniraju kao stilski pojačivači koji naglašavaju jaz između kazivačice i savršene žene, kao u primjerima: Ta žena, Taj tip, niska i bomba, I zato gledam tu ženu tu kraljicu svjetla. Paralelizam opisa zbilje i žene-sunca kulminira pretpostavkom da će njoj čak i umiranje predstavljati estetični užitak: »Možda će joj i smrt bili milovanje / I neće je udariti / Nego pomilovati / Uvesti u svjetlo«. Pjesma Umrijet ćeš od šećera jedna je od onih koje nastavljaju tematizirati pisanje, i to kao ključ preživljavanja. U ovome kontekstu pisanje udovoljava gotovo fiziološkoj potrebi, proglašava se slavom i nadvisuje sakralne motive: »Nevjernici su ušli u hram / I počeli prodavati relikvije / I sve je trebalo srušiti / I sagraditi novi / Samo je slava tipkanje«. Pjesma Iza slika je i dalje paučina pragmatizam i kompromis promatra kao desakralizaciju semantike metafizičkog bića svjetlosti: »Nema pjesme ovoga puta / Samo dosadni stihovi (…) O pragmatičnosti jednog anđela / Koji mi je danas rekao: Plači«.
Pjesma Na površinu iz predzadnjega ciklusa Mediteran svjedoči o proboju nesvjesnoga, odnosno govora iz pakla ili raja, o pozitivnoj osamljenosti prilikom stvaranja koja na površinu iznosi jastvo i potvrđuje postojanje: »I tu smo najžešće kad smo intimni sa sobom / I kad se usuđujemo pokazati svoje pravo lice«. Obilježena manjom koherencijom teksta kao svjesnim i namjernim autorskim postupkom te stilskom domišljatošću, pjesma Sjećam se franjevaca iz milana ne propušta spomenuti važnost senzibilne, vjerojatno stvaralačke, svijesti: »Sretna je ta svijest koja voli stvari / U njih ulaže srce i onda stvari cvjetaju / I kad su ranjene i kad nisu«.
Posljednji i najkraći ciklus Credo otvara pjesma Ušli bismo u to polje u kojem caruje jak ženski glas, odnosno ironizirana kritika patrijarhata ostvarena dodavanjem »muškoga« predznaka prirodi kozmosa, o čemu zorno svjedoči stih: »Osjećaš da je i sunce pomalo muško«. Tome se suprotstavlja želja za uspostavom ženske galaksije »U kojoj snaga neće biti samo atribut muškarca / U kojem žena neće biti samo odmor ratniku / Nego i sama ratnica«. Pjesma Rekla si, koja zatvara zbirku, zrcali sam naslov zbirke. Lirska junakinja u njoj osvješćuje i eksplicitno spominje vlastitu zrelost: »Ovaj sad novi život / Ujedno je i moja zrelost / Koja je nastupila toliko kasno / Da bi se moglo reći da je potpuna«. Zanimljivo, zrelost se očituje u pjesmi u kojoj svjedok nije ekran, nego oslovljena ženska osoba koja je zajedno s kazivačicom ušla u fazu sazrijevanja: »Nego si pomogla meni a ja tebi / Iscijelile smo se u ova dva tjedna (…) I sad smo kao nove«. Pjesma tvrdi da je sazrijevanje nastupilo kasno, što na formalnoj razini potvrđuje i činjenica da je riječ o zadnjoj pjesmi u zbirci. Neovisno o očitome nastupanju zreloga životnog doba, jednako je teško oblikovati konzistentni svjetonazor. Čak se i sam princip zrelosti koleba između šamanskoga i božjega koji se bar na trenutak stapaju u govorenju o pisanju: »Tako zamišljam ljudski rast / Šamanski kako kaže on / A ja mislim da su šamani dobri ljudi / Jer su duhovni / Ali ja radije volim priču o bogu / I to nije priča / Nego je on u srcu kad pišem«. Umjetnik dakle nije ideolog, posebnost njegova shvaćanja sebe i drugih, pa i samoga svijeta nastaje u izmjeni gledišta i svjetonazora. Predstavljajući zrelost i integritet subjekta te označavajući i početak i kraj zrelosti u kontekstu zbirke, ta pjesma svjedoči možda i o početku starenja koje će, vjerojatno, kulminirati nekim novim svjetonazorima.
Zbirka Početak zrelosti Irene Matijašević progovara o izostanku bliskosti, istine, sreće i živoga drugog koji svjedoči subjektovu postojanju. Istupi lirske junakinje naglašeno su teatralni. Ona nastupa u ulogama glumice koja mora pojesti dvotočje i povraćati zarez, spikerice koja podešava glas, zatim zvijezde, plahte, lutke itd. kako bi ukazala na problematičnost konzistentnosti neovisno o zrelosti.
Tema pozitivne i s godinama nužne samoće kao mjesta iskrene i duboke komunikacije potvrđuje da budna svijest nije jedina, tj. da je iznošenje nesvjesnoga na površinu preduvjet istine i izvor posebnosti. Neizostavan posrednik između samoće i svjedočanstva (teksta) kojim ona rezultira jest protagonističino povjeravanje vlastite intime ekranu lišenom masmedijske savršenosti. Autorica oblikuje početak zrelosti postižući ravnotežu upravo između tih dvaju ključnih tema. Povezuje ih priča o pisanju kao spasu od trenutačnoga stanja. Pisanje stoga nije samo zanat određen pravilima, štoviše ta pravila u zbirci podliježu autorskoj ingenioznosti i autonomnosti, nego je terapija kako autoru tako i čitatelju. Pjesma Poželjela mi je laku i blagoslovljenu noć iz predzadnjega ciklusa vrlo eksplicitno progovara upravo o autorskoj senzibilnosti: »I to srce koje peče i koje udara / Neravnomjerno / Koje me tjera na pisanje / Na istine (…) Moje srce ne kuca ravnomjerno / I zato moram pisati o njemu«. Ta je senzibilnost ključna za prenošenje i dijeljenje stvaralaštva kao rezultata istine: »I svima treba biti pjesma stetoskopija / Inače su lažne te pjesme / I ti vrhunci umjetnosti«. Međutim, stihovi: »Možda si spašavam goli život pisanjem / I najviše pisanjem besmislica« otvaraju prostor za nešto slobodnije tumačenje vjerodostojnosti tvrdnji i položaja kazivačice. Budući da ekran, omogućujući pisanje, posreduje istinu i svjedočanstvo te nadomješta zbilju, čitatelj se može zapitati je li početak zrelosti u ovoj knjizi samo nadomjestak zrelosti u stvarnome svijetu?