Studentski kutak

Društvo, politika, grad: Odnos prema socijalističkoj svakodnevici u stihovima Prljavog kazališta

Janjić, Magdalena. Društvo, politika, grad: Odnos prema socijalističkoj svakodnevici u stihovima Prljavog kazališta. Seminarski rad. Zagreb: Filozofski fakultet. 2019. Voditeljica: Kolanović, Maša.

1. Uvod

Za petoricu dječaka iz Dubrave 1977. bila je znakovita godina – okupili su se na Dan Republike i odlučili osnovati rock 'n' roll bend nazvavši ga Prljavo kazalište. Svega dvanaest godina kasnije tu će istu Republiku na Trgu (također Republike) simbolički sahraniti Ružom hrvatskom.

Prljavo kazalište započelo je svoje djelovanje krajem sedamdesetih godina žestokim punk zvukom, provokativnim tekstovima i imidžom dječaka s ulice. Nakon Titove smrti drugim su albumom (Crno bijeli svijet) uveli socijalističku omladinu u osamdesete, dekadu koja je, osim procvata popularne kulture (glazbe, stripa, fotografije, performansa), donijela i vanjski dug, inflaciju, nestašice robe široke potrošnje i nacionalna buđenja. Takvim se svakodnevnim problemima nije mogla oteti ni popularna kultura koja je svakodnevicu iskoristila kao izvor za oblikovanje svojih tema. U knjizi Sedma republika – pop kultura u raspadu Ante Perković piše kako su „mnogi važni komadi zvuka, slike i teksta [koji su], nekad bez namjere, precizno poput rendgenske snimke zabilježili vrijeme i duh koji mu je izmicao“,1 opisavši na taj način i važnost postojanja rock 'n' roll glazbe za život malog čovjeka u Jugoslaviji. O malom čovjeku progovaralo je i Prljavo kazalište; od svoje prve ploče iz 1979. prometnuli su se u kritičare društva u kojem vlada nepotizam i stroga ukalupljenost u socijalističke društvene obrasce, problematizirali su život u gradu i predgrađu te svojim dugogodišnjim radom zaslužili mjesto u kanonu jugoslavenske, a kasnije i hrvatske rock kulture.

U ovom će se radu problematizirati odnosi između socijalističke svakodnevice i pjesama Prljavog kazališta2 koje nastaju do raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.3 Iako su u istraživanju popularne glazbe metodološke pozicije mnogostruke, a analize nerijetko obuhvaćaju niz elemenata, polazi se uglavnom od stihova,4 kako će i ovdje biti slučaj, premda će u nekim slučajevima biti nemoguće zanemariti žanr, izvedbeni karakter pjesme ili medijsko posredovanje (za koje je u ovom razdoblju velikim dijelom bio zaslužan tjednik Polet). Pjesme će biti polazišno područje za analizu socijalističke svakodnevice grada, pozicije subjekta u tom gradu te političkih promjena koje korespondiraju s konkretnom izvanjezičnom zbiljom do 1990. godine.

2. Socijalizam

Jugoslavenski socijalizam u svojem četrdesetpetogodišnjem trajanju podliježe brojnim promjenama, a literatura mu nerijetko pridružuje pridjeve specifičan ili poseban zbog održavanja ravnoteže između Istoka i Zapada. Osnaživanju ideje posebnosti doprinosila je i popularna kultura,5 koja je bila snažan pokazatelj da se Jugoslavija sredinom stoljeća postepeno okreće potrošačkoj kulturi Zapada. Kraj sedamdesetih godina, u kojima počinje djelovati Prljavo kazalište, godine su u kojima još uvijek postoje elementi totalitarnog sustava (jedna Partija, UDBA-ini zločini, zakonsko kažnjavanje homoseksualnosti itd.), ali i vrijeme u kojem je slika Jugoslavije ipak mnogo liberalnija od prvih godina tvrdog socijalizma.

U stručnoj, ali i mainstream literaturi, zadnje se desetljeće u SFRJ obično naziva dekadentnim socijalizmom, a granica se povlači na polovinu 1980-te i smrt Josipa Broza Tita, koja je i na političkom i na simboličkom planu bila izuzetno važna za budućnost života na prostorima Jugoslavije. Život u socijalističkom društvu prije Titove smrti Prljavo kazalište je ironično opisalo kroz prizmu mladića koji progovara o vlastitom odrastanju:

Ja sam odrastao
uz ratne filmove u boji,
uz česte tučnjave u školi,
uz narodne pjesme pune boli

Ja sam stvarno sretno dijete (...)
Ja sam odrastao
uz predivne vojne parade,
uz studentske demonstracije
Izgubio sam sliku iz legitimacije6

(Sretno dijete, 1979.).

U svega nekoliko stihova Houra je, provođenjem tipičnih socijalističkih toposa kroz stihove, opisao odrastanje u socijalizmu nizom slika koje predstavljaju kulturni ideološki aparat: ratni (partizanski) filmovi, narodne pjesme i (prvomajske) vojne parade. Slična tematika odrastanja pod budnim okom sustava te aluzija na studentske nemire pojavila se i na albumu Zlatne godine:

Pod sretnom zvijezdom mi smo rođeni
kao brojevi
Pod budnim okom mi smo odrasli
da ne bi griješili
Šezdeset osme još premali
da bi je shvatili
od nas nitko nema hrabrosti
za sutra pitati
Ne zovite sad, ne zovite sad 92
jer ovo nije pjesma
pjesma buntovna7

(Pod sretnom zvijezdom mi smo rođeni, 1985.).

U ranoj fazi benda pojavljivali su se i drugi tipični socijalistički motivi; u pjesmi Što je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću (1979.) subjekt se obraća drugovima i drugaricama i izravno kritizira ljude i sustav u kojemu se usred radnog vremena odlazi na piće:

Što je to s ljudima
U ovom sistemu
Da rade i jedu
A piju još kroz smjenu.

Kako piše Igor Duda, istraživanje VUS-a iz 1977. utvrdilo je da je takvim odlascima s posla nekima radni dan trajao svega četiri do šest sati (umjesto predviđenih osam).8

Tragovi jugoslavenskog socijalizma mogli su se zamijetiti i u nazivima u koje je izravno upisana moć ideologije, pa se tako primjerice spominje Ulica Druge armije,9 kao što se tematiziraju i odlasci u vojsku JNA. Također u pjesmama se pojavljuju i elementi potrošačke kulture poput uvoznih i ekskluzivnih (televizijskih) programa.10 Prvi singl Prljavog kazališta Televizori (1978.) omalovažavao je različite televizijske sadržaje:

Televizori zuje
televizori bruje
u dječjem vrtiću na programu
seksualna rasprava u prvom planu
o je
Televizori zuje
televizori bruje
spiker griješi vijesti
spikerica upućuje auditorijum
nad jeftinom invazijom vijesti.

Tek nakon Titove smrti Jugoslavija doživljava pravi procvat popkulturnih sadržaja i dodatno se otvara Zapadu, a tjednici poput Poleta (glasilo Saveza socijalističke omladine Hrvatske) i Starta se provokativnim i neposrednim tekstovima i fotografijama odmiču od temeljnih vrednota socijalističke Jugoslavije, koje će prema kraju desetljeća sve više gubiti svoj značaj.

3. Punk i ideologija kasnih sedamdesetih

Pojava punk bendova na području Jugoslavije događa se gotovo usporedno s pojavom punk bendova na Zapadu.11 Vinko Barić u svojoj povijesnoj studiji o hrvatskom punku i novom valu piše kako se za početak jugoslavenskog i hrvatskog novog vala službeno uzima prvi nastup riječke grupe Paraf na staroj godini 1976.12 U Zagrebu se počeci punka vežu upravo uz Prljavo kazalište, koje je bilo prvi punk bend u Jugoslaviji koji će izdati singlicu, a kasnije i postali vlasnicima „prvog istočnoeuropskog punk rock vinila“.13 Punk se kao žanr profilirao u drugoj polovici sedamdesetih godina, a karakterizirali su ga agresivan scenski nastup, brisanje granice između publike i izvođača te politizirani, kontroverzni, provokativni i socijalni tekstovi.14 Takav žanr, osim što nije zadovoljavao kulturno-umjetničke potrebe socijalističkog čovjeka, svojim je kritičkim tekstovima predstavljao prijetnju sustavu.

Najučinkovitiji način za kontrolu glazbene produkcije (u državi u kojoj naizgled „ne postoji cenzura štampe i drugih oblika informacija, osim u slučaju ratnog stanja“)15 bilo je osporavanje kvalitete albuma dodjelom etiketa za šund, tj. oporezivanjem gramofonskih ploča. Nerazumljivu odluku da se oporezuje prvi album Prljavog kazališta istražuju Poletovi novinari (nazivajući album nužnom injekcijom koju je valjalo uštrcati domaćem roku)16 u Prosvjetno-pedagoškoj službi, gdje je tada zasjedala Komisija za šund, ali ondje ne nalaze ni kakve suvisle zaključke – ne dopuštaju im da snime intervju, tekstove s albuma Komisija naziva nepismenima, a utvrđuje se i da u istoj ne postoji nijedan rock-kritičar.17

Kazalište je prvi bend koji je u Jugoslaviji imao pjesmu o istospolnoj ljubavnoj vezi u pjesmi Neki dječaci (popularno nazivana i Some Boys prema Some Girls The Rolling Stonesa). Osim ključnog refrena u kojem se ponavlja ja sam za slobodnu mušku ljubav, pjesma bila pisana iz perspektive muškog subjekta koji se obraća momku koji ga ignorira. Bend je iste godine zbog nepoćudnih stihova diskvalificiran s festivala Omladina u Subotici.18 Godinu dana kasnije, nakon sjajnog uspjeha albuma Crno bijeli svijet Prljavo kazalište bilo je predloženo za nagradu Sedam sekreta SKOJ-a, no ponovno su diskvalificirani jer su članovi Gradskog komiteta u srednjoškolskom dosjeu basista Nine Hrasteka pronašli zabilježeno pjevanje Vile Velebita.19 Sve su to bili načini da se punk i mladenačko buntovništvo drži pod kontrolom, a takva će se stega ponovno intenzivirati buđenjem nacionalnih težnji krajem osamdesetih.

4. Društvena angažiranosti život za bolju budućnost

Tekstovi rock pjesma, kao ni književni tekstovi, nisu vjerna ili doslovna preslika društvene stvarnosti, ali su velikim dijelom nastajali u dijalogu s njom. Pjesme tako često progovaraju o društvenoj svakodnevici i tematiziraju različite događaje, situacije ili probleme koji svoje uporište imaju ili mogu imati u zbilji. Prvi album Prljavo kazalište (1979.) iznio je brojne probleme malog čovjeka: borbe s nepotizmom, porezima, nasiljem, alkoholizmom, ali i frustracije zbog života u zemlji u kojoj vlast kroz medije stalno uvjerava građane da žive za bolje sutra. Dio pjesama progovarao je i o životu u radničkoj Dubravi, a većinu pjesama društvene tematike povezivali su ironija i/ili humor. Tako subjekt u pjesmi Veze i poznanstva podrugljivo progovara o protuzakonitom upisu u školu, zaposlenju i mitu, a takvim se humorističnim i satiričkim stihovima aludiralo na korumpiranost i povlastice koje uživa elita:

U školu sam upisan
bez pola muke
preko reda
i bez buke

Veze i poznanstva
čarobna su stvar
veze i poznanstva
čarobna su stvar

Dobio sam pos'o
i pola krova
igralo je mito
i velika lova

Koverte zelene
crvene i plave
bez njih bi' davno
ostao bez glave.

Isprazna retorika života za bolje sutra, koja je do ušiju malog čovjeka dolazila posredstvom medija, vjerojatno je inspirirala tinejdžera Houru da napiše pjesmu u kojoj subjekt poručuje neka ga probude onog jutra kada dođe to sutra, a u istoj se pjesmi referiralo i na davanje stanova kao stalno mjesto socijalističke stambene politike:

Kažu mi, sutra ću dobiti novi stan
Sve što radim, radim za sutra
Zar sam ja čovjek za sutra?
Probudite me....
Probudite me onog jutra
Kad dođe to sutra
Oni se brinu za moj mali život
Oni brinu za moju budućnost
Kažu mi da živim za bolje sutra
Probudite me....

(Čovjek za sutra, 1979.)

Slične frustracije o budućnosti subjekt dijeli i u pjesmi Bit će bolje s istog albuma, u kojoj susreće hipi djevojku:

Sanjala je o demonstracijama,
Tješila me da bit će bolje,

a pjesma završava stihom:

Nije me uvjerila u to.

Ista tematika bila se pojavila i na prvom EP-ju Prljavog kazališta Televizori (1978.), gdje su stihove pjesme Majka:

Gledam krilo svoje mame
vidim samo stare dane,
a budućnosti više nema za me

članovi benda prisilno morali promijeniti u:

Gledam samo slatke dane,
a prošlosti nema za me.20

5.Grad i tekst

Moglo bi se reći kako su se početkom osamdesetih godina popularna kultura i književnost približili jedno drugom više nego ikada prije. Dean Duda u zborniku Devijacije i promašaji o tekstovima pjesama Branimira Johnnyja Štulića piše kao o primjerima popularnih stihova od kojih su neki kasnije uvršteni u izbore hrvatskog pjesništva.21 O premreženosti književnosti i popularne kulture na prijelazu u osamdesete pisao je kasnije i Krešimir Bagić, ističući važnost novovalnih stihova (također posebice onih Johnnyja Štulića) kao mjesta susreta književnosti i rock 'n' rolla i brisanja opreke između visokog i niskog, elitnog i trivijalnog itd.22 O važnosti tekstova s prvog albuma Prljavog kazališta (u odnosu na glazbu) govorio je u Mirkovićevom Sretnom djetetu producent Ivan Piko Stančić: „…ali je toliko važna bila ta ideja, poruka, tekst, to je bio predložak na koji se isplatilo snimiti pa čak i da pustiš krumpire da padaju po štengama.“23

Grad i ulica sedamdesetih i osamdesetih bili su važni motivi prozaistima, ali i pjesnicima i glazbenicima, a ocrtavaju se već i u naslovima zbirki pjesama (primjerice Grad dobrih ljudi Miroslava Mićanovića ili Sretne ulice Delimira Rešickog). Mnogo su ipak su zamjetljiviji u brojnim naslovima albuma ili pjesama rock 'n' roll bendova iz istog razdoblja, poput Azrine Sunčane strane ulice, Haustorovog Tajnog grada ili Gradskih priča Parnog valjka, dok je gradski prostor postao nezaobilazan topos u stihovima novovalnih bendova uopće.

Slično je i s urbanim imaginarijem Prljavog kazališta, u kojem se osim osnovnih motiva grada i ulice (te njihovih pridjevnih izvedenica) pojavljuju i druga gradska poprišta. Kao i u književnosti, grad prestaje predstavljati samo goli prostor, dobiva dublje značenje i postaje prostorom koji proizvodi urbani identitet subjekta.

6. Grad je bio raj, Dubrava je čistilište

Kada se sredinom sedamdesetih godina u Rijeci, Ljubljani i Zagrebu pojavio punk, članovi Prljavog kazališta su se istaknuli kao predstavnici svoga grada, a početkom osamdesetih su im se pridružili i drugi novovalni bendovi. Zanimljivo je međutim kako neki od velikih aktera takozvane zagrebačke scene poput Jure Stublića ili Johnnyja Štulića zapravo dolaze s periferije Zagreba,24 a isto je i s članovima Prljavog kazališta koji su odrasli u Dubravi.

Dubrava je danas neizostavan dio istočnog dijela Zagreba, no do pedesetih je godina 20. stoljeća imala obilježja predgrađa.25 Tek je nakon intenzivnijeg naseljavanja, pomicanjem granice na istoku s potoka Štefanovca na potok Trnavu 1949.,26 posve pripojena Zagrebu. U Dubravu se u drugoj polovici stoljeća doseljavalo stanovništvo različite etničke pripadnosti i većim dijelom radnička klasa. Upravo su se zbog toga, ali i zbog brze i neplanske gradnje te udaljenosti od centra Zagreba, o Dubravi stvarali brojni stereotipi. U tekstovima Prljavog kazališta iz ovog razdoblja Dubrava je uvijek označavala prostor pripadanja tj. subjektova doma, ali se i najčešće prikazivala kao mračan prostor s ruba grada. Tako je Dubrava izravno ulazila u opreku s izgrađenim i uređenijim centrom Zagreba. Iz tog razloga nije moguće govoriti o motivima grada (tj. njegovog centra) u stihovima Prljavog kazališta bez sagledavanja opozicije prema predgrađu tj. Dubravi.

Od prvog albuma Prljavo je kazalište predstavljalo Dubravu kao prostor s kojim se subjekt identificirao, a taj je prostor ocrtavao brojne probleme:

U mojoj općini problema nema
tučnjave na stanici, česta su tema
naprasna bogaćenja bez sistema
porezi veliki, a gdje ih nema
Dubrava iz mojega djetinjstva
Dubrava iz koje smo ti i ja
U mojoj općini problema nema
ceste loše, merdže vozi krema
činovnika hrpa, malo fotelja
nezaposlenih dosta, a gdje ih nema

U mojoj općini problema nema
nema love, nema dilema
kanalizacija još nije potrebna
hapšenika hrpa, a gdje ih nema.

Zanimljivo ironiziranje kreće već od samog naslova pjesme U mojoj općini problema nema, što je očito bio način da se antifrazom podrugljivo skrene pozornost da problema očito ima. Kritiziranje nedostatka infrastrukture u ovoj je pjesmi bilo opravdano te je korespondiralo sa stvarnošću, pa tako Kristian Strukić piše o dubravačkim osnovnim komunalnim problemima i ističe pitanje vodovoda i kanalizacije te neasfaltiranost cesta, koji su se većim dijelom rješavali samodoprinosom građana,27 a u pjesmi se iznose se i drugi problemi: tučnjave, bogaćenja, visoki porezi, broj titula, besparica itd.

Nasilje i nedostatak novca iz prethodne pjesme se perpetuiraju – na posljednjoj tramvajskoj stanici u Dubravi, na kojoj subjekt trpi udarce:

Dolje, u mraku kod posljednje tramvajske stanice
Prišli mi mladići, pamtim samo udarce
nisam imao novaca, pamtim to nasilje

(Na posljednjoj tramvajskoj stanici, 1979.).

Subjekt je svjestan razlike između pripadanja centru i pripadanja periferiji i to iskazuje u prvome licu: Ja sam običan mladić s druge strane grada (Noćas sam izašao na kišu, 1981.) ili Osjećam se kao stranac u ovom gradu (Široke ulice, 1981.) Također, ulice Dubrave su za mladića i mjesto na kojem pronalazi utjehu (što neće biti slučaj s ulicama koji ne pripadaju Dubravi):

Prvi put u životu
kad izgubio sam djevojku
Prvi put u životu
kad plakao sam više no ikad

Obukao sam nove cipele
izjurio na ulicu
Ulice Dubrave me zovu
razgazi te proklete cipele

Ulice Dubrave me zovu
stisni zube i ne plači

Ti to možeš, ti si jači

(Nove cipele, 1980.).

Dubrava je ostala bitnim prostorom u Hourinom osobnom imaginariju i nakon socijalizma, primjerice u pjesmi Jednostavno najgori (1998.), u kojoj se subjekt retrospektivno vraća u vlastito odrastanje:

Hej, a ja danas evo sjetim se
svoje kuće na kraj Dubrave
tukli smo se tada kao bijesni psi
učili smo se preživjeti

Jednostavno najgori
vikali su za mnom svi
Jednostavno najgori
učio sam živjeti

I ista škola, isto igralište
grad je bio raj, Dubrava čistilište
dobio sam nadimak kakav sam zaslužio
s huljom se iz principa nisam družio

Hej, a ja danas isto vidim sve
svoju kuću na kraj Dubrave
novi klinci su na ulici
Oštre zube mladi lavovi (...).

Dubrava u stihovima Prljavog kazališta tako (p)ostaje prostorom koji se ogleda u opreci prema centru tj. gradu/Zagrebu kao središtem gradskog života te prostorom koji je mnogo uglađeniji i uređeniji od Dubrave. Svojevrstan spoj grada i predgrađa događa se na drugom albumu Crno bijeli svijet (1980.) na kojem personificirani grad poziva na svoje ulice, a osim predgrađa se spominju i zbiljski lokaliteti koji ne pripadaju Dubravi – stadion NK Zagreba u Kranjčevićevoj ulici28 i Ritz Cabaret:

Zagreb te zove
dođi na ulice grada
Zagreb te zove
dođi u predgrađe

Zagreb te zove
razbij dosadu
Zagreb te zove
dođi na Zagrebov stadion

Zagreb
Zagreb je jedini grad

Zagreb te zove
dođi u noćni život
Pogledaj posljednja svjetla
dođi u Ritz kabare

Zagreb te zove
razbij dosadu
Zagreb te zove
noćni tramvaj još uvijek vozi

(Zagreb, 1980.).

7. Gradska svakodnevica

Svakidašnjica,29 shvaćena kao nešto ponovljivo i kao nešto što se „odnosi na svaki dan“,30 uspostavlja se i u brojnim stihovima Prljavog kazališta, primjerice jer sutra će biti još jedan običan dan (Buntovnik bez razloga, 1983.) ili Dan za danom / uvijek ista stvar (Dan za danom, 1985.). Tematiziranje svakodnevice u njihovim tekstovima bilo bi besmisleno bez spominjanja grada – grad je glavni topos zbivanja u pjesmama koje često predočavaju gradski prizor (npr. susret mladića i djevojke). Funkcija grada u stihovima velikim se dijelom podudara s izvanjezičnom zbiljom – Zagreb je u „periodu od 1980. do 1982. postao glavno koncertno središte novog vala u Jugoslaviji“,31 a (kako to mainstream literatura voli prikazivati) rane su osamdesete za Zagreb godine punka, rock 'n' rolla, izlazaka u Kulušić, Lapidarij i Studentski centar, ispijanja kave u trokutu Zvečka–Kavkaz–Blato, ludih tuluma i sl. To znači da je dolazak u središte grada bio nužan za sudjelovanje u njegovom kulturnom životu, pa tako primjerice

Sve gradske bitange
i sve gradske djevojke
krenut će večeras da plešu rock'n'roll.

No u pjesmama Prljavog kazališta veća se povezanost s centrom grada i uživanjem u potrošačkoj kulturi pojavljuje kod ženskog subjekta, a neprihvaćanje svakodnevnog konzumerističkog načina života i rutiniranih potrošačkih radnji namijenjenih gradskom stanovniku kod muškog subjekta prikazuju stihovi:

Ako uđem u dućan, ja sam samo, samo kupac
ako uđem u tramvaj, ja sam samo, samo putnik
ako uzmem novine, jedan sam od miliona
ako poželim biti bar malo ono što jesam
I okrenem svemu, svemu, svemu baš leđa
bit ću buntovnik bez razloga

(Buntovnik bez razloga, 1983.).

Grad u pjesmama nosi i neke druge negativne konotacije, npr.:

Ovaj grad je tako prazan
Ovaj grad je tako tužan
Nedjeljom ujutro, nedjeljom ujutro
(Nedjeljom ujutro 1980.),

Grad je bio u plamenu cijelu noć

ili

Ovaj grad je
samo groblje slonova

(Groblje slonova, 1985.).

Za razliku od Dubrave u kojoj se čekaju vjerni prijatelji:

Stojim na uglu i brišem cipele
promijenila se Ulica Druge armije32
tu sam nekad ček'o prijatelje
svoje vjerne ratnike,

grad označava mjesto na kojem subjekt ostaje bez društva tj. djevojke:

Kad završi posljednji ples
Ti otići ćeš s nekim drugim

(Sam, 1980.),

a gradski prostor odražava i njegove intimne osjećaje:

Iako osjećam da gorim
Srce mi je hladno kao rijeka
Hladno kao rijeka što protječe kroz grad

(Široke ulice, 1981.).

8. Buntovnički otpor – muški subjekt u gradu

Iz temeljne opozicije periferija – centar (Dubrava – Zagreb) proizlazi i društveni habitus subjekta koji ću pokušati ukratko skicirati prema nekoliko stihova u kojima se on sam identificira tj. pozicionira. U popisu koji slijedi nalaze se neke ključne odrednice društvenog habitusa muškog subjekta koje se pojavljuju u većem broju pjesama iz ovog razdoblja.

1. Opisuje sebe kao mladog čovjeka.

Jer ja sam mladić u najboljim godinama33
I zato što sam tako mlad34

2. Stanovnik je Dubrave (periferije).

Ja sam običan mladić s druge strane grada
Dubrava iz mojega djetinjstva
Dubrava iz koje smo ti i ja

3. Zauzima nižu poziciju u društvu, tj. ne pripada političkoj eliti.

Oni se brinu za moj mali život
Oni brinu za moju budućnost

4. Nema novca.

…nisam imao novaca
…i zato što nemamo love za skupe provode35

5. Pronalazi snagu na svojim ulicama.

Sam sjest ću u neki tramvaj
Požurit u svoje ulice
Tu se osjećam jak
Ulice Dubrave me zovu
stisni zube i ne plači

Ti to možeš, ti si jači

6. Uživa u skitnjama.

ja sam samo bitanga,
ne mogu sad bez skitanja

7. Osjeća se odbačeno od drugih ljudi.

U sjeni, svi bježe od mene
Ljudi su mi okretali leđa

Kratki prikaz trebao bi poslužiti za izvlačenje zaključaka o položaju subjekta unutar urbanih struktura. Budući da dolazi s ruba grada, skita po ulicama, ne posjeduje novac ni političku moć, djelovanje subjekta predstavlja otklon od tradicionalnih društvenih i kulturnih struktura. Likove sličnog habitusa (mlade gradske marginalce) Maša Kolanović prepoznaje u romanima Zvonimira Majdaka,36 a „iz takve pozicije proizlazi temeljni modus provođenja vremena u urbanoj svakodnevici.“37 Kolanović prepoznaje simbolički kapital supkulturnih rituala koje Paul Corrigan povezuje pojmom doing nothing i koji predstavlja niz radnji koje karakterizira izostanak svrhe.38 Svakodnevne prakse subjekta iz pjesama Prljavog kazališta obuhvaćaju niz društveno nekorisnih radnji kojima se simbolički opire socijalističkoj radnoj etici i drugim uvriježenim vrijednostima. Urbana sredina tako postaje prostorom u kojem se lirski subjekt vozi tramvajem (Sam sjest ću u neki tramvaj), pije (Mi pijemo cijeli dan i noć39 ili Cijelu noć lutam i pijem sam), puši (Palim cigaretu / Lagano udišem ili Zatvaram oči / Palim cigaretu), susreće djevojke (Sreo sam je jednog dana / na ulici kraj dućana), sluša rock'n'roll glazbu (samo pusti nek' svira / glasno rock 'n' roll ili Ja ne mogu mirovati dok slušam rokenrol), sudjeluje u tučnjavama (...uz česte tučnjave u školi ili pamtim samo udarce), odlazi na ples (Sve gradske bitange / i sve gradske djevojke / krenut će večeras da plešu rock'n'roll / o zašto ne bi, djevojko i mi), stoji na ulici (Stajao sam na ulici ili Stojim na uglu) ili njome korača.

Najveća povezanost subjekta i ulice izražena je na trećem studijskom albumu Prljavog kazališta, Heroju ulice iz 1981, čiji je nastanak obilježio i privremeni i nenajavljeni izostanak tadašnjeg pjevača Davorina Bogovića sa snimanja u Švedskoj. U nepotpunom sastavu bend je morao otići na snimanje, a pjesme je otpjevao sam tekstopisac i gitarist Jasenko Houra. Prva i posljednja pjesma na ploči simbolički naznačuju prostor kretanja subjekta na ovomu albumu, kojeg otvara pjesma Široke ulice (koje vode u grad), a zatvara Heroj ulice, kao potresni krik malog čovjeka s ulice:

Uvijek sam želio biti heroj
ne kao James Bond,
prokleti tajni agent
želio sam biti heroj ulice
bar jedan dan
djevojko, bar jedan sat
Uvijek sam sanjao
da je neko drugo vrijeme
ja bih bio Romeo
a ti Julijet.
Uvijek sam sanjao
da sam ja heroj
koji će promijeniti
baš čitavi svijet
Prisiljen da razmišljam
ja shvatio sam sve:
Nisam rođen da
budem heroj
o, ne, ne, ne.40

9. Hodanje ulicom

Subjekt koji luta gradskim ulicama u hrvatskoj se kulturi pojavljuje s Matošem, koji uvodi u hrvatsku književnost figuru flâneura tj. šetača ili dokoličara-promatrača,41 a na tu se tradiciju nadovezuju brojni književni likovi i figure koji se pojavljuju u popularnoj kulturi. Na sličan bi se način moglo govoriti i o gradskom šetaču koji se pojavljuje u nizu pjesama Prljavog kazališta:

  1. Dan za danom
    uvijek ista stvar, uvijek ista stvar
    kotrljam se gradom
    kao snježna lavina, kao snježna lavina
    (Dan za danom, 1985.)
  2. I sada dobro znam
    Dok ulicama skitam
    I nevjeran je san
    Ti si bila sklonište za svaki loš dan
    (Loš dan, 1983.)
  3. O bježi ptico od mene,
    ne nisam ja za tebe,
    ja sam samo bitanga,
    ne mogu sad bez skitanja

    (Bježi ptico od mene, 1988.)
  4. Noćima kao lopov
    Klizim kroz grad

    (Čini mi se,1983.)
  5. Široke ulice vode me u grad
    Cijelu noć lutam i pijem sam
    (Široke ulice, 1981.)
  6. Noćas sam izašao na kišu
    Došao na ovu stranu grada
    Grad je bio u plamenu cijelu noć
    (Noćas sam izašao na kišu, 1981.)
  7. Sam, ostat ću sam
    Kad završi posljednji ples
    Ti otići ćeš s nekim drugim
    Ništa neću reći
    Sam sjest ću u neki tramvaj
    Požurit u svoje ulice
    Tu se osjećam jak
    Sam dočekat ću novo jutro
    Ispratit ću prve jutarnje radnike
    (Sam, 1980.)

Osim što se u navedenim primjerima može uočiti samotno hodanje gradom, koje je iskazano različitim upotrebama glagola (kotrljati se, skitati se, kliziti, lutati…), u primjerima 4–7. može se uočiti da subjekt korača noću.42 U istu skupinu može se dodati i pjesma Noć (1979.), koja također tematizira noćni izlazak muškarca:

Noć
Kuda si krenuo?
U sjeni, djevojke bježe od mene

Noć
Kuda si
krenuo?
U sjeni, svi bježe od mene

Noć
Kuda si krenuo?
U sjeni, i psi bježe od mene
I psi bježe od mene.

Hodanje gradskim ulicama stalni je motiv na albumima Prljavog kazališta iz ovog razdoblja. Za razliku od Matoševe figure flâneura, čije je lutanje motivirano potragom za estetskim doživljajima (a zatim i egzistencijalno),43 šetač druge polovice 20. stoljeća spoznaje grad na bitno drugačiji način i njegovo koračanje u urbanom sustavu Michel de Certeau, u okviru teorije otpora, uspoređuje s činom iskazivanja:

Čin koračanja u urbanu je sustavu ono što je iskazivanje (speech act) u jeziku ili u izgovorenim iskazima. Na najelementarnijoj razini ima on ustvari trostruku 'iskazivačku' ulogu: na djelu je proces prisvajanja topografskog sustava od strane pješaka (jednako kao kad govornik prisvaja ili prihvaća jezik); nadalje dolazi do prostornog ostvarenja mjesta (jednako kao što je čin govorenja zvučno ostvarenje jezika); napokon, on podrazumijeva odnose među razlučenim položajima...44

Hodanje tako dobiva svoje prvo određenje kao prostor iskazivanja. Takvo „lutanje koje umnožava i sabire grad predstavlja golemo društveno iskustvo lišenosti mjesta.“45 Izdvojeni stihovi Prljavog kazališta (uključujući i Heroja ulice) tako bi se mogli tumačiti kao potreba subjekta da grad preoblikuje prema vlastitoj mjeri, a njegovo koračanje kao traganje za vlastitošću.46

10. Ženski subjekt u gradu

Premda je veći dio pjesama Prljavog kazališta dominantno prikazuje perspektivu muškog subjekta koji se nalazi u gradskoj sredini dekadentnog socijalizma, postoji određeni broj tekstova u kojima se pojavljuje ženska osoba. No ne bi se moglo govoriti o jednog tipu subjekta jer se u pjesmama pojavljuju različiti profili, npr. radnica u tvornici, hipi-djevojka, udana gospođa. Ipak, može se pratiti arhetip moderne djevojke dekadentnog socijalizma koji Kolanović uvodi likom Štefice Cvek (1981.) te djevojkom iz pjesme Moderna djevojka Prljavog kazališta (1980.):47

Ona radi u tvornici
ne sanja isto što i druge žene
ona sanja drugi svijet
crvena svjetla, kabare
Nešto je zove pusti stroj
Ti si tako moderna djevojka

Ona radi u tvornici
ona pomalo vene
ona sanja drugi svijet
crvena svjetla sad se pale
ona ulazi u kabare
Ona je našla svoj svijet

Nešto je zove pusti stroj i ostani tu
Ti si tako moderna djevojka.

Otpor mlade socijalističke radnice očituje se u sanjanju dokolice i potrošačkog svijeta (kabarea), dok vene u tvornici i tako negira rad kao najveću simboličku vrijednost socijalizma. Na sličan su način takvu arhetipsku modernu djevojku koja utjehu traži u popularnoj kulturi i dokolici opisali i drugi bendovi, primjerice Parni valjak:

Radi u Nami od sedam do tri,
Samo još, samo još jedna u gomili,
Bez one prave šanse, bez izgleda,
I suviše obična.
Vjerovala je u ljubav k'o na filmu, svašta!
Gutala vikend ljubavne romane.
Njen Valentino bio sam ja,
Još uvijek nema svoga čovjeka!48

ili grupa Film, čija moderna djevojka stoji u kafeu i čeka nekog da ju odvede.49 Motivi mladih djevojaka koje maštaju o Zapadu, zapadnjačkim vrijednostima i pomicanju iz svoga klasnog položaja mogu se povezati s jugoslavenskom društvenopolitičkom zbiljom.

Takav se motiv može naći i na prvom albumu Prljavog kazališta, na kojem se subjekt obraća djevojci koja uživa u gradu (središtu potrošnje)50 i ondje pronalazi utočište:

Subotom uveče ideš u disko
to je tvoj čarobni svijet
tvoj lažni džet set
ti voliš kad te grle mladi studenti
ti voliš kad ti šapuću na uho.51

Kao što je već ranije bilo naznačeno, odnos muškog subjekta prema gradu je znatno drugačiji, a proizlazi (između ostalog) iz činjenice kako je za uživanje gradskih prostora (kafića, diska i sl.) potreban novac. Ženske snove Kazalište je opjevalo na albumu Heroj ulice (1981.):

Djevojke bi htjele da znaju
Zašto od života tako puno očekuju
a njihovi se snovi tako rijetko ostvaruju
zašto bogate momke stalno sanjaju
a u iskrenu ljubav one, one vjeruju,

a na sljedećem albumu mladić dolazi po djevojku kao zvijezda američkog filma (onakva kakvu ona priželjkuje):

I potpuno je jasno da si ti veliki pogodak za mene
Večeras dolazim po tebe kao drugi čovjek
Bit ću trijezan i obrijan, bit ću bogat i fin
Ako treba bit ću i sam Montgomery Clift.

Bitna novost za žene u Jugoslaviji bilo je njihovo primanje u vojsku Jugoslavenske narodne armije. Premda se već 1979. pisalo o toj mogućnosti,52 žene su pozvane za pridruživanje klasi vojnika prvi put 1983. godine. Polet je u veljači iste godine proveo ankete u kojem su pitali djevojke što misle o ženama u vojci. Odgovori na pitanje bili su različiti, pa je primjerice sedamnaestogodišnja Snježana rekla: „Ja ne bih u vojsku, jer mislim da bih izgubila vrijeme. Glupo bih se osjećala da na ulici fućkam za dečkima. No, bilo bi zgodno vidjeti da li bi nas oni čekali kao mi njih.“53 Intervjuirana djevojka intuitivno je zamijenila tradicionalne muške i ženske uloge, prema kojima je očito bilo uobičajeno da momci zvižde za drugim djevojkama na ulici dok ih njihove djevojke čekaju da se vrate u rodne gradove. Sličnu je ideju imalo i Prljavo kazalište koje se poigralo s odlascima žena u vojsku pritom ironizirajući mentalitet vojnih struktura:

Moja je draga otišla u armiju
iznad kreveta stavila je sliku Breninu
Starješine su dobre, o djevojkama brinu
vojnici se trude nježnim metkom da ih skinu

(Moja djevojka je otišla u armiju, 1985.).

Houra je u dugogodišnjoj karijeri napisao mnoštvo ljubavnih pjesama u kojima se pojavljuju žene, no postoji nekoliko onih u kojima postoje i neke aluzije na politiku. Tako primjerice pjesma Prisluškuju nas susjedi (1988.) izravno dovodi u vezu znatiželjne susjede i ruski odbor državne sigurnosti – subjekt opominje ženu:

Glasno, ne govori glasno
Zar ti nije jasno
Da su kao KGB, KGB, KGB, KGB,

a njihov privatni intimni prostor postaje javan.

11.Jugoslavija – početak kraja

Još se 1978. godine na Jedanaestom kongresu SKJ Jugoslavija našla pred teškom krizom,54 koja je nakon Titove smrti 1980. postupno bujala. Inflacija, nezaposlenost, vanjski dug i ostali ekonomski problemi rješavali su se odgađanjem otplate dugova, proizvodnjom novca i sličnim neefikasnim potezima.55 Neodrživost takvog političkog i ekonomskog djelovanja te život u siromaštvu doveli su Jugoslaviju na rub, a u zemlji su se pojavile želje za demokracijom, višestranačjem, pluralizmom i autonomijom. Nigdje nema socijalizma, Jugoslavenstvo jučer, danas, sutra, Dolaze li jugoslavenska olovna vremena?, Vjeruju li mladi u partiju, Nacionalnost: Srbin ili Hrvat samo su neki od Poletovih naslova koji su popratili neizdrživu situaciju s kraja osamdesetih.

U takvim okolnostima 1988. nastaje Zaustavite Zemlju, šesti studijski album Prljavog kazališta. Naslovna pjesma albuma na poseban je način pokušala reći što se događa s polariziranim svijetom:

Jedni viču: Hej, k'o komunist
drugi viču: A-anarhist.
Jedni viču: Hej, čitaj „Borbu“
drugi viču: Čitaj „Mladinu“
Jedni viču: Hej, slušaj Brenu
Drugi viču: Hapsi Boru.
ma koga da slušam ja
U ova šugava vremena?
Zaustavite Zemlju silazim
nije mi do ničeg, odlazim.56

Subjekt se osjeća zbunjeno u vremenu koje pred njega stavlja različite opcije, poput odabira između politički obrnuto usmjerene Borbe i Mladine ili Lepe Brene i Bore Đorđevića. U nemogućnosti da izabere jer ne zna koga slušati u šugavim vremenima, subjekt u refrenu poželi zaustaviti Zemlju.

Četiri mjeseca kasnije novinar Neven Kepeski za Pop Rock postavlja Houri sljedeće pitanje:

Situacija u zemlji nije baš blistava. Nije li možda rock and roll, kao nekakva, u principu, muzika bunta, upravo sada najpogodnija? Ti si ranije na svakom albumu imao po nekoliko angažiranih pjesama. Danas ih više nemaš, osim, možda, naslovne…,

a Houra odgovara:

Mislim da je vrlo teško raditi političke pjesme u trenutku kada nas je politika sasvim okružila. Mislim čak da za to i nema razloga. Takve pjesme funkcioniraju kada se ljudi uljuljkaju u 'lijepo', kada im je dobro, one su nešto čime ih budiš… Ali ovog trenutka ne vidim čime bih ih mogao probuditi…57

Osim sadržaja Hourina odgovora, bitan je izbor glagola buditi; Houra tada očito nije mogao znati niti pretpostaviti da će mu do danas, jednu sasvim nepolitičku pjesmu s istog albuma nazivati budnicom nacionalne svijesti u Hrvatskoj. Danas kultna Ruža hrvatska, službenog naziva Mojoj majci, napisana je kao intimna posveta preminuloj majci autora, a zbog stiha zaspala je zadnja ruža hrvatska58 doživjela je radikalan transfer značenja te priskrbila autoru, bendu i organizatorima pojačan nadzor nadležnih struktura na turneji Zaustavite Zemlju 1989. godine. Slično se događalo i velikim američkim zvijezdama poput Brucea Springsteena (s pjesmom Born in the USA), na temelju čega Simon Frith objašnjava kako se u popularnoj glazbi politička moć pjesme kao slogana (paradoksalno) ne mora niti približno podudarati s autorovom namjerom.59

Kulminacija turneje zbila se na Trgu Republike 17. listopada 1989. kada je Kazalište održalo najveći koncertu povijesti Jugoslavije (a kasnije i Hrvatske). Na Trgu i okolnim ulicama se prema neslužbenim procjenama skupilo između dvjesto i tristo tisuća ljudi60 te je koncert zamalo otkazan zbog procjene o visokoj rizičnosti njegova izvođenja. Iste je večeri Ruža hrvatska zbog želja publike izvedena dva puta te je „jedna melankolična balada na nekonvencionalan i za rock 'n' roll standarde potpuno neuobičajen način postala hrvatskom pučkom himnom, nadrastajući tako intencije svoga autora za čitavu dimenziju.“61 U trenutku najveće gužve Houra je poručio masi neka mu ne sruše Trg jer tu dolazi konj, aludirajući na kip bana Josipa Jelačića koji su 1945. komunističke vlasti bez objašnjenja uklonile s Trga i za čije se vraćanje na Trg svega nekoliko tjedana ranije potpisivala peticija. Spornu Hourinu rečenicu je na putu do televizije izrezao Antun Vrdoljak kako bendu ne bi izazvala nove probleme s milicijom, ali bend je svejedno sljedećeg jutra bio pozvan na informativni razgovor zbog optužbi o održanom nacionalističkom skupu.62

Za razliku od klasičnog koncerta, dobar je rock koncert prema Simonu Frithu mjerljiv fizičkim odgovorom publike – bitno je koliko brzo ona kreće plesati ili koliko glasno viče i vrišti,63 a sudjelovanje u glazbi najlakše se ostvaruje kroz ritam i pokrete tijela.64 Ako je suditi prema snimci koncerta65 i YouTube komentarima koji se nalaze ispod nje, biti na Trgu te večeri bilo je neponovljivo iskustvo, koje bi se osim brojem ljudi i političkim kontekstom vjerojatno moglo objasniti i činjenicom da je publika kroz sinkronizirane pokrete i pjevanje kolektivno sudjelovala u jednom kratkom glazbenom trenutku povijesti koji nije moguće reproducirati, ali koji je upravo kroz kolektivne kretnje pridao publici osjećaj intenzivne prisutnosti.66

Kao što je gradski prostor dosad obilježio stihove Prljavog kazališta, tako je Kazalište sa svojom publikom te večeri obilježilo prostor grada (Trga). Koncert je u povijesti zapamćen kao najveće okupljanje hrvatskog naroda, ali i kao jedan od događaja koji su najavili raspad jugoslavenske državne zajednice i uspostavu Republike Hrvatske.67

12. Odlaze crveni karanfili

Sljedeći album Devedeseta (1990.) posljednji je koji službeno izašao u Jugoslaviji te se temama nadovezao na (pseudo)političnost prethodnog albuma. Naslovna pjesma albuma postala je smjerokaz za ono što će se na prostoru Jugoslavije dogoditi ranih devedesetih:

Jer devedeseta
polako baš prolazi,
ispod mog prozora
pjevaju združeni odredi
Božuri cvjetaju al' po krvi mirišu
O, Bože oprosti im
to što rade valjda ne znaju.68
Jer devedeseta
polako baš prolazi,
ispod mog prozora
odlaze crveni karanfili
Odavde do Bleiburga
Križni put i teški koraci
O, Bože oprosti im
to što rade valjda ne znaju.69

Društvenopolitički kontekst se u stihove prenio u dvama glavnim simbolima cvjetova – božurima (koji cvjetaju) i crvenim karanfilima (koji odlaze). U simbolu crvenog karanfila koji odlazi ispod prozora kriju se socijalizam i radnički pokret koji polagano umiru. S druge strane božuri, već ranije opjevani kao kosovski cvijet, utjelovili su kosovski otpor tj. sukobe između Srba i Kosova.70 Godinu dana ranije sarajevski je bend Zabranjeno pušenje u pjesmi Na straži pored Prizrena ironizirao stanje pripravnosti:

Metak je u cijevi, u ušima zvoni naredba
Pucaj u sve što je sumnjivo, momče, i ne žali iredentista
Čula luđački rade, da shvatiš nema vremena
Prst na obaraču i kletva u zraku, na straži pored Prizrena.71

Izravna politička referenca jest i spominjanje Bleiburga i Križnog puta, tj. podsjećanje na ratne zločine koje je 1945. počinila Jugoslavenska narodna armija. Pokazatelj da se Jugoslavija radikalno mijenja i raspada leži već i u samoj činjenici da se Bleiburg javno spominje (posebno s ovakvim konotacijama), budući da je o blajburškim događajima od 1945. do 1989. pisalo samo sedam autora (sveukupno trinaest tekstova).72

Prikaz zbunjene svijesti subjekta, koji se nalazi usred velikih promjena na području Jugoslavije (ali i globalnije), koju je nagovijestila pjesma Zaustavite Zemlju na prethodnom albumu, na Devedesetoj će se ostvariti u pjesmi Strah od letenja:

Netko šeta u mojim snovima.
Šeće U-U-DBA, šeću tenkovi,
Šeće heroin, šeće Saddam Hussein,
Šeće si-si-da, sretna Nova Godina.

Nakon prvog refrena u kojem subjekt govori o kišnim oblacima, ratnim brodovima i propasti vlastitih snova slijedi strofa u kojoj se nabraja kako plaču Peking, Bukurešt, Priština, Moskva itd.

Posljednja i oproštajna pjesma na albumu je Zbogom dame, zbogom prijatelji73 koja se može interpretirati kao odlazak mladića u rat te kao nagovještaj prve pjesme sljedećeg albuma Lupi petama,… (reci evo sve za Hrvatsku), jedinog albuma Prljavog kazališta koji nastaje za vrijeme Domovinskog rata (1993.).

13. Postsocijalistički pogled

Ovdje analizirane teme i motivi tekstova Prljavog kazališta bili su promatrani s jedne strane kao odraz, a s druge kao oblikovanje svakodnevice u društvenopolitičkom uređenju koje će na prijelazu desetljeća službeno prestati postojati. Osim državnih granica, u periodu koji je nastupio štošta se promijenilo: Zagreb se proširio, Trg Republike je ponovno postao Trg bana Josipa Jelačića, Dubrava se prestala percipirati kao predgrađe, a od 1990. nema više ni status općine koji je opisan na albumu Prljavo kazalište (1979.). Mnoga stalna mjesta osamdesetih koja su se spominjala u pjesmama Prljavog kazališta, poput telefona, pisama, televizora, radija, tiskanih novina itd., u 21. su stoljeću pod utjecajem novih medija postupno gubila svoj značaj. Odlasci u vojsku su postali neobavezni, a sudbine radnika i tvornica su se u tranziciji promijenile nagore. Uvođenjem višestranačja građani su dobili priliku sami odabrati tko će brinuti o njihovim malim životima, ali i dobili veći prostor za izražavanje vlastitog mišljenja.

Osamdesete su za jugoslavensku i hrvatsku kulturu ostale izuzetno važne, a zanimanje za njih i dalje postoji – 2015. u Domu HDLU-a bila je postavljena izložba Osamdesete – slatka dekadencija postmoderne, od 2015. do 2019. prikazane su tri sezone serije Crno bijeli svijet, 2018. je nanovo otvoren Kavkaz, a godinu dana ranije Zagreb je postao bogatiji za muzej o svakodnevnom životu u osamdesetima (Zagreb 80-ih). Houra se tom razdoblju povijesti vraćao na nekoliko albuma i nakon Domovinskog rata, primjerice u pjesmi Anarhist (2003.):

Ja nisam nikad volio satove iz matematike,
bjež'o sam u podrum, slušao sam bendove
Volio sam Azru, Parafe i Pankrte,
volio sam kad gitare bas i bubanj zapraše

Jer ja sam anarhist, anarhist,
pankrt, pankrt i ludist
Ja nisam nikad volio satove iz matematike,
vucar'o sam gitaru, kao Strummer šiš'o se
Mišljenja su tuđa oduvijek me gnjavila,
u mom svijetu vrijede samo moja pravila

Ja nisam nikad volio satove iz fizike,
Polet mi je bio nešto poput Biblije
Gdje su danas oni buntovnici od nekad?
Skinuli kravate, barem tajno ponekad.74

Promijenila se i glazbena scena; neka lica iz sedamdesetih i osamdesetih kontinuirano nastupaju i danas, neka se pojavljuju povremeno, dok se neki potpuno povlače s scene i odlaze u neku vrstu izolacije. Najpoznatiji takav primjer sa zagrebačke novovalne scene definitivno je Branimir Johnny Štulić koji je zbog svoga doprinosa popularnoj kulturi, ali i polumisterioznog povlačenja iz svijeta show businessa krajem osamdesetih postao gotovo mitska figura. Iako simbolički umire sa socijalizmom, Dean Duda ga smatra nezaobilaznim u stvaranju slike (dekadentnog) socijalizma,75 na isti način na koji Geil Marcus piše o nezaobilaznosti određenih izvođača (npr. Elvisa Presleyja) za stvaranje slike Amerike kroz rock 'n' roll.

Sudbina Prljavog kazališta bila je drugačija od Johnnyjeve – opisavši svakodnevni život u socijalističkoj Jugoslaviji te zabilježivši njezine brojne probleme, Kazalište je zajedno s ostatkom (crno bijelog) svijeta uplovilo u tranziciju. Naslovima budućih radova poput Moj dom je Hrvatska ili Dani ponosa i slave Kazalište si je priskrbilo etiketu nacionalnog benda čije se pjesme u Republici Hrvatskoj puštaju na proslavama državnih praznika ili nogometnim utakmicama nacionalne važnosti. Takvo etiketiranje velikim je dijelom proizlazilo iz slušanja refrena, pa su tako stihovi Moj dom je Hrvatska, ja dižem zastavu do neba dočekani kao izraz jeftinog domoljublja, premda je pjesma ironično progovarala o zemlji u kojoj su oranice puste, radnici bez posla i u kojoj se starci guraju u pučkim kuhinjama.

Već je devedesetih godina Houra pisao o gladnoj djeci za koju ne mare političari,76 i o tome kako nema razlike između vlasti i oporbe77 a početkom 2000-ih o unutarnjim društvenim podjelama u kojima partizani i ustaše bore se za pristaše.78

Ironija je ostala prepoznatljiv način za oblikovanje stihova do danas, a prepoznaje se i u stihovima pjesme Viva79 s posljednjeg albuma Prljavog kazališta, u kojoj Houra nazdravlja Europskoj uniji, Berlusconiju, Modnom Mačku te Onuru i Šeherezadi, tj. onima koji su kreirali svakodnevicu početka 2010-ih.

Ako je Štulić u pop-kulturi nezaobilazan za kreiranje slike (dekadentnog) socijalizma, Prljavo kazalište svakako ima potencijal biti markirano kao bend čije su pjesme stvorile priču o raspadu Jugoslavije i uspostavi Hrvatske.

14. Zaključak

Rock 'n' roll pjesma je kratka jedinica – ona ne može biti detaljna kao književnoumjetnički tekst, ali budući da funkcionira kao narativ,80 u svojim temama može dijalogizirati s društvenom stvarnošću. U pjesmama Prljavog kazališta iz razdoblja socijalizma tako su ostali pohranjeni brojni elementi socijalističke gradske svakodnevice, a otpor subjekta mogao se pratiti kroz sukobe s različitim ograničenjima, tj. otpor prema konkretnim problemima ili mjestima, ali i kroz simbolički otpor koji također ima svoju političku vrijednost. Prostora za daljnje analize pjesama svakako ima, posebice za promatranje svakodnevice u ratnom i postratnom razdoblju.

Za razliku od mnogih novovalnih aktera koji su se iz glazbe povukli još u prošlom stoljeću, Kazalište je bez hibernacija nastavilo svirati do danas, a njihov doprinos hrvatskog i zagrebačkoj popularnoj kulturi prepoznao i grad Zagreb, dodijelivši im 31. svibnja 2019. Nagradu Grada Zagreba „za najviše zasluge i iznimne rezultate u glazbenoj umjetnosti u četrdesetogodišnjem kontinuiranom djelovanju jednoga od najpopularnijih i najkomercijalnijih hrvatskih rock-sastava. U njihove su pjesme upisani mnogi zagrebački toponimi po kojima Zagreb postaje prepoznatljiv.“81

Upravo zbog svoje dugotrajnosti Prljavo kazalište u povijesti hrvatske glazbe ostaje zapamćeno kao bend koji je prehodao različite ekonomske, političke i nacionalne krize te bend koji je u svojim tekstovima i glazbi pohranio duh vremena dvije republike i njihovog zajedničkog (jednog) grada, možda i više nego bilo koji drugi zagrebački bend.

15. Literatura

  • Bagić, Krešimir. Uvod u suvremenu hrvatsku književnost 1970.–2010, Školska knjiga, Zagreb, 2016.
  • Barić, Vinko. Hrvatski punk i novi val 1976–1987, Edicija Sonic rider, Solin, 2011.
  • Buhin, Anita. Jugoslavenska popularna kultura između zabave i ideologije. Stvaranje socijalističkog čovjeka, ur. Igor Duda. Zagreb, Pula 2017: 221–244.
  • Corrigan, Paul. Doing nothing. Resistance through Rituals. Youth subcultures in post-war Britain, ur. Stuart Hall i Tony Jefferson. London, New York 2004: 103–105.
  • De Certeau, Michel. Invencija svakodnevice, Naklada MD, Zagreb 2002.
  • Duda, Dean. „Užas je moja furka“. Socijalistički urbani imaginarij Branimira Štulića. Devijacije i promašaji, ur. Lada Čale Feldman i Ines Prica. Zagreb 2006: 95–120.
  • Duda, Igor. Pronađeno blagostanje. Svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-ih i 1980-ih, Srednja Europa, Zagreb, 2010.
  • Crljenko, Ivana i Šakaja, Laura. Ulično nazivlje i spomenici zagrebačke Dubrave u semiotičkoj perspektivi. Etnološka tribina, 40, 2017, str. 236–259.
  • Gall, Zlatko. Pojmovnik popularne glazbe, Ljevak, Zagreb, 2011.
  • Glavan, Darko i Horvat, Hrvoje. Sve je lako kad si mlad, Minerva, Zagreb, 2001.
  • Frith, Simon. Performing Rites: On the Value of Popular Music, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, 1996.
  • Jasenko Houra. ur. Zrinko Tutić. Cantus, Zagreb 2018.
  • Jeruzalemska Biblija. ur. Adalbert Rebić et al. Kršćanska sadašnjost. Zagreb, 2007.
  • Jurković, Josip. Bleiburg u historiografiji i publicistici. Diplomski rad. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 2004.
  • Kolanović, Maša. Udarnik! Buntovnik? Potrošač…, Ljevak, Zagreb 2011.
  • Milanović, Toni. Kriza 1980-ih u Jugoslaviji i međunarodni pogledi, Rostra: Časopis studenata povijesti Sveučilišta u Zadru IV, 2011, str. 85–92.
  • Opća enciklopedija. sv. 2, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977.
  • Nemec, Krešimir. Čitanje grada, Ljevak, Zagreb, 2010.
  • Perković, Ante. Sedma republika. Pop kultura u YU raspadu, Novi Liber, JP Službeni glasnik, Zagreb, Beograd, 2011.
  • Zagrebačka Dubrava – od predgrađa do grada, ur. Kristian Strukić. Zagreb, 2012.

Prilozi s nosača zvuka

  • Film, Novo! Novo! Novo! Još jučer samo na filmu a sada i u vašoj glavi, Helidon, 1981.
  • Parni valjak, Glavnom ulicom, Suzy, 1983.
  • Prljavo kazalište, Televizori (EP), Jugoton, 1978.
  • Prljavo kazalište, Prljavo kazalište, Suzy, 1979.
  • Prljavo kazalište, Crno bijeli svijet, Suzy, 1980.
  • Prljavo kazalište, Heroj ulice, Suzy, 1981.
  • Prljavo kazalište, Korak od sna,Suzy, 1983.
  • Prljavo kazalište, Zlatne godine,Jugoton, 1985.
  • Prljavo kazalište, Zaustavite Zemlju, Suzy, 1988.
  • Prljavo kazalište, Devedeseta, Jugoton,1990.
  • Prljavo kazalište, Lupi petama,… CBS, 1993.
  • Prljavo kazalište, S vremena na vrijeme, Croatia Records, 1996.
  • Prljavo kazalište, Dani ponosa i slave, Croatia Records, 1998.
  • Prljavo kazalište, Radio Dubrava, Dallas Records, 2003.
  • Prljavo kazalište, Moj dom je Hrvatska, Dallas Records, 2005.
  • Prljavo kazalište, Možda dogodine, Croatia Records, 2012.
  • Zabranjeno pušenje, Male priče o velikoj ljubavi, Diskoton, Sarajevo, 1989.

Videoizvori

  • Kulenović, Goran, Pjevajte nešto ljubavno, Blitz film, Zagreb, 2007.
  • Mirković, Igor, Sretno dijete, Continental film, Zagreb, 2004.
  • Prljavo kazalište, Devedeseta, 25. lipnja 2019.
  • Prljavo kazalište, Voljenom gradu, 25. lipnja 2019.

Prilozi s Interneta

Prilozi iz novina

  • Desnica, Darko, Ime Ruže na Trgu Republike, Studentski list (Zagreb), 1. studeni 1989, str. 23.
  • Drach, Saša i Klima, Bojan, Nacrt zakona o vojnoj obvezi. Prvo vojska onda faks, Polet (Zagreb), 12. prosinca 1979, str. 7.
  • Fras, Vlatko i Semenčić, Sven, Punk u HNK, Polet (Zagreb), 3. listopada 1978.
  • Kapeski, Neven, Kokan, Boro i Semenčić, Sven, Neki (jako talentirani) dječaci, … i njihovi staratelji, Polet (Zagreb), 10. listopada 1979, str. 16–17.
  • Mrkić, Željka, Žene u vojsci, anketa. Išla bih! I ja!, Polet (Zagreb), 16. veljače 1983, str. 2.
Bilješke

1 Perković, Ante. Sedma republika. Pop kultura u YU raspadu. Novi Liber, JP Službeni glasnik, Zagreb, Beograd, 2011, str. 22.

2 Iako je većinu tekstova napisao gitarist Jasenko Houra, u tekstu će se o njima govoriti kao tekstovima njihovog izvođača (Prljavog kazališta), upravo zbog nekoliko iznimki koje postoje u ovom razdoblju.

3 Korpus obuhvaća prvih sedam studijskih albuma koji službeno izlaze u Jugoslaviji: Prljavo kazalište (1979.), Crno bijeli svijet (1980.), Heroj ulice (1981.), Korak od sna (1983.), Zlatne godine (1985.), Zaustavite Zemlju (1988.) i Devedeseta (1990.), uz nekoliko pjesama izvan tih albuma koje će biti posebno naznačene.

4 Usp. Frith, Simon. Performing Rites: On the Value of Popular Music. Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, 1996, str. 159.

5 Usp. Buhin, Anita. „Jugoslavenska popularna kultura između zabave i ideologije“. U: Stvaranje socijalističkog čovjeka, ur. Igor Duda. Zagreb, Pula, 2017, str. 240.

6 Stihovi preuzeti iz zbirke notnih zapisa: Jasenko Houra, ur. Zrinko Tutić, Zagreb, 2018, str. 46.

7 Tekstovi pjesama koji se nisu našli u zbirci notnih zapisa (Jasenko Houra, ur. Zrinko Tutić, Zagreb, 2018.) za potrebe ovog rada su preuzimani s internetskih stranica Slovoposlovo.blogspot.com, Tekstomanija.com, Flashlyrics.com, Svastara.com, Tekstovi.net , Genius.com, Hitrecords.hr, Tekstovipjesamalyrics.com, Paroles-musique.com, Cuspajz.com, Lyrics.wikia.com i Musixmatch.com. Radi lakšeg čitanja tekstovima preuzetima s Interneta dodani su dijakritički znakovi, ispravljeni su eventualni tipfeleri, a pisanje riječi prilagođeno je hrvatskom pravopisu.

8 Usp. Duda, Igor. Pronađeno blagostanje. Svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-ih i 1980-ih. Srednja Europa, Zagreb, 2010, str. 37.

9 Prljavo kazalište, Dan za danom, s albuma Zlatne godine, Jugoton, 1985.

10 Prljavo kazalište, Crno bijeli svijet, s albuma Crno bijeli svijet, Suzy, 1980.

11 Izvori punka na europskom tlu mogu se tražiti u Velikoj Britaniji u vrijeme vladavine Margaret Thatcher.

12 Usp. Barić, Vinko. Hrvatski punk i novi val 1976–1987. Edicija Sonic rider, Solin, 2011, str. 12.

13 Isto, str. 13.

14 Usp. Gall, Zlatko. Pojmovnik popularne glazbe. Ljevak, Zagreb, 2011, str. 242.

15 Cenzura. Opća enciklopedija. sv. 2, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977, str. 45.

16 Usp. Kapeski, Neven, Kokan, Boro i Semenčić, Sven. Neki (jako talentirani) dječaci, … i njihovi staratelji. Polet (Zagreb), 10. listopada 1979, str. 16.

17 Isto, str. 17.

18 Usp. Barić, Vinko. Hrvatski punk i novi val 1976–1987. Edicija Sonic rider, Solin, 2011, str. 318.

19 Usp. Glavan, Darko i Horvat, Hrvoje. Sve je lako kad si mlad. Minerva, Zagreb, 2001, str. 29.

20 Usp. Fras, Vlatko i Semenčić, Sven. Punk u HNK. Polet (Zagreb), 3. listopada 1978. str. 21.

21 Usp. Duda, Dean. „Užas je moja furka“. Socijalistički urbani imaginarij Branimira Štulića. U: Devijacije i promašaji, ur. Lada Čale Feldman i Ines Prica, Zagreb, 2006, str. 99.

22 Usp. Bagić, Krešimir. Uvod u suvremenu hrvatsku književnost 1970.–2010. Školska knjiga, Zagreb 2016, str. 37.

23 Mirković, Igor. Sretno dijete. Continental film, Zagreb, 2004.

24 Jura Stublić u centar grada dolazi iz Sesvetskog Kraljevca, a Branimir Štulić iz tada tek izgrađenog Sigeta.

25 Usp. Crljenko, Ivana i Šakaja, Laura. Ulično nazivlje i spomenici zagrebačke Dubrave u semiotičkoj perspektivi. Etnološka tribina, 40, 2017, str. 239.

26 Usp. Zagrebačka Dubrava – od predgrađa do grada, ur. Kristian Strukić. Zagreb, 2012, str. 13.

27 Usp. Zagrebačka Dubrava – od predgrađa do grada, ur. Kristian Strukić. Zagreb, 2012, str. 57.

28 Na istom je stadionu Prljavo kazalište 31. svibnja 2018. održalo veliki koncert povodom Dana grada Zagreba i proslave četrdeset godina karijere (kao jedini hrvatski bend koji je ikad ondje nastupio). Koncert su otvorili upravo pjesmom Zagreb, a zatvorili pjesmom Laku noć tebi Zagrebe.

29 U historiografiji, sociologiji, popularnoj kulturi, književnosti i drugim znanostima postoje razvijena istraživanja svakodnevice.

30 Prema: http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search.

31 Barić, Vinko, Hrvatski punk i novi val1976-1987, Edicija Sonic rider, Solin, 2011, str. 289.

32 Današnja Ulica Hrvatskog proljeća u Dubravi.

33 Prema: Jasenko Houra, ur. Zrinko Tutić. Cantus, Zagreb 2018, str. 14.

34 Isto, str. 27.

35 Isto.

36 Usp. Kolanović, Maša, Udarnik! Buntovnik? Potrošač…, Ljevak, Zagreb 2011, str. 256–259.

37 Isto: 258.

38 Usp. Corrigan, Paul, Doing nothing. Resistance through Rituals. Youth subcultures in post-war Britain, ur. Stuart Hall i Tony Jefferson. London, New York 2004: 103.

39 Pjesma na studijskom albumu (Crno bijeli svijet,1980.) ima stih Mi plešemo cijeli dan i noć, ali se na koncertima oduvijek izvodila s glagolom piti.

40 Stihovi preuzeti iz zbirke notnih zapisa: Jasenko Houra, ur. Zrinko Tutić. Zagreb 2018, str. 10-11.

41 Usp. Nemec, Krešimir. Čitanje grada. Ljevak, Zagreb, 2010, str. 75-77.

42 Redatelj Goran Kulenović tako je pjesmu Noćas sam izašao na kišu iskoristio za scenu u igranom filmu Pjevajte nešto ljubavno (2007.), u kojoj mladi buntovni glazbenik po kiši i usred noći tramvajem, a zatim i pješice, odlazi u elitni dio grada k djevojci s kojom je prekinuo ljubavnu vezu.

43 Usp. Nemec, Krešimir. Čitanje grada. Ljevak, Zagreb, 2010, str. 77.

44 De Certeau, Michel. Invencija svakodnevice. Naklada MD, Zagreb 2002, str. 162.

45 Isto, str. 168.

46 Isto.

47 Usp. Kolanović, Maša. Udarnik! Buntovnik? Potrošač… Ljevak, Zagreb 2011, str. 304-305.

48 Parni valjak, Nataša, s albuma: Glavnom ulicom, Suzy, 1983.

49 Usp. Film, Moderna djevojka, s albuma: Novo! Novo! Novo! Još jučer samo na filmu a sada i u vašoj glavi, Helidon, 1981.

50 Na sličan način žensko privilegiranje centra opisuje i Jura Stublić stihom: Srca djevojaka su otvorena u srcu grada (Film, Odvedi me iz ovog grada, s albuma: Novo! Novo! Novo! Još jučer samo na filmu a sada i u vašoj glavi, Helidon, 1981.).

51 Stihovi preuzeti iz zbirke notnih zapisa: Jasenko Houra, ur. Zrinko Tutić. Zagreb 2018, str. 50.

52 Usp. Drach, Saša i Klima, Bojan. Nacrt zakona o vojnoj obvezi. Prvo vojska onda faks. Polet (Zagreb), 12. prosinca 1979, str. 7.

53 Mrkić, Željka. Žene u vojsci, anketa. Išla bih! I ja!. Polet (Zagreb), 16. veljače 1983., str. 2.

54 Usp. Milanović, Toni. Kriza 1980-ih u Jugoslaviji i međunarodni pogledi. Rostra: Časopis studenata povijesti Sveučilišta u Zadru IV, 2011, str. 85.

55 Isto.

56 Stihovi su preuzeti iz zbirke notnih zapisa: Jasenko Houra, ur. Zrinko Tutić. Zagreb 2018, str. 60.

57 Prijepis intervjua preuzet je s internetske stranice Yugopapir: http://www.yugopapir.com/2014/06/jasenko-houra-istina-je-davor-gobac-je.html.

58 U njenu sobu, uđem tiho
tiho baš, na prstima
Bojim se, da ne zalupim glasno vratima
zaspala je zadnja ruža hrvatska

I tek sad, kad te nema
tko će jutrom, da me budi
I tek sad, kad te nema dobro znam
ti si bila zadnja ruža hrvatska

Ružo, moja Ružice
sve sam suze isplak'o, noću zbog tebe

I kako sad, ovako sam
protiv tuge i oluje

Kad smo bili, kao prsta dva
prsta dva jedne ruke.

59 Usp. Frith, Simon. Performing Rites: On the Value of Popular Music. Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, 1996, str. 165.

60 Usp. Glavan, Darko i Horvat, Hrvoje. Sve je lako kad si mlad. Minerva, Zagreb, 2001, str. 59.

61 Desnica, Darko. Ime Ruže na Trgu Republike. Studentski list (Zagreb), 1. studeni 1989., str. 23.

62 Usp. Glavan, Darko i Horvat, Hrvoje. Sve je lako kad si mlad. Minerva, Zagreb, 2001, str. 60.

63 Usp. Frith, Simon. Performing Rites: On the Value of Popular Music. Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, 1996, str. 124.

64 Isto, str. 142.

65 Prljavo kazalište, Voljenom gradu, https://www.youtube.com/watch?v=x0upZDT9rvg&t=1s.

66 Usp. Frith, Simon. Performing Rites: On the Value of Popular Music. Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, 1996, str. 144.

67 Povodom tridesete obljetnice koncerta Prljavo kazalište će 18. i 19. listopada 2019. u zagrebačkoj Areni održati dva koncerta na kojima će izvesti i dio repertoara s koncerta iz 1989.

68 Stihovi O, Bože oprosti im / to što rade valjda ne znaju koji se u pjesmi ponavljaju dva puta jasna su referenca na Evanđelje po Luki: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine“ (Lk 23, 34 b). Tumačeni u kontekstu Kristove muke i smrti stihovi mogu interpretirati kao priklanjanje kosovskim težnjama koje su bile gušene od početka osamdesetih.

69 Stihovi preuzeti iz zbirke notnih zapisa: Jasenko Houra, ur. Zrinko Tutić. Zagreb 2018, str. 8-9.

70 U videospotu pjesme korištene su snimke sukoba na Kosovu: https://www.youtube.com/watch?v=jWcPivc5TKs.

71 Zabranjeno pušenje, Male priče o velikoj ljubavi, Diskoton, Sarajevo, 1989. Stihovi preuzeti s: http://www.zabranjeno-pusenje.com/home/audio/male-price-o-velikoj-ljubavi/.

72 Usp. Jurković, Josip. Bleiburg u historiografiji i publicistici. Diplomski rad. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 2004, str. 27-29.

73 A sad zbogom dame, zbogom prijatelji /
ja baš moram, da odem
da odlazim

I šteta što je jutro tako brzo svanulo /
nisam stigao, od svih vas
da se oprostim

A sad zbogom oče, reci zbogom Dubravi
tamo mi je mati
i prve ljubavi

Iza sebe ostavit' ću trag od krvi, a i suza
da se jednom kući
mogu vratiti

Ceste sve, kud me vodite
u rodni grad, sad me vratite...

74 Tekst (u nemogućnosti pronalaska točne verzije na Internetu) zapisujem sama.

75 Usp. Duda, Dean. „Užas je moja furka“. Socijalistički urbani imaginarij Branimira Štulića. U: Devijacije i promašaji, ur. Lada Čale Feldman i Ines Prica, Zagreb, 2006, str. 97. Duda zaključak izvodi iz teksta Mystery train. Images of America in rock 'n' roll music.

76 Usp. Sretan Božić, s albuma S vremena na vrijeme, Croatia Records, 1996.

77 Usp. Dobro jutro šezdesetosmaši, s albuma Dani ponosa i slave, Croatia Records, 1998.

78 Radio Dubrava, s istoimenog albuma: Prljavo kazalište, Radio Dubrava, Dallas Records, 2003. Stih donosim prema: Jasenko Houra, ur. Zrinko Tutić. Cantus, Zagreb 2018, str. 43.

79 Usp. Viva, s albuma Možda dogodine, Croatia Records, 2012.

80 Usp. Frith, Simon. Performing Rites: On the Value of Popular Music. Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, 1996, str. 169.

81 http://www.skupstina.zagreb.hr/default.aspx?id=2539