Studentski kutak

Tajni život pjesnika: osvrt na zbirku »Dva puta za jug« Lare Mitraković

(Mitraković, Lara. 2019. Dva puta za jug. Zagreb: Fraktura)

I go through all this
Before you wake up
(Björk, »Hyper-ballad«)

[o tome se ne govori]
ali noću obijam grobove
(Mitraković, »o tome se ne govori«)

U travnju 2019. u izdanju Frakture objavljena je druga zbirka poezije Lare Mitraković pod naslovom Dva puta za jug. Riječ je o zbirci koja je zrelija od autoričina prvijenca (Brojanje pogrešaka, 2016), no koja ujedno nastavlja i razvija mnoga obilježja njezine poezije zamjetna već u prvoj zbirci. Iako bi se moglo pomisliti da je naslovnica zbirke izabrana tek prema istom konceptualnom rješenju primijenjenom i na ostale Frakturine pjesničke zbirke objavljene ove godine, minimalistička naslovnica pretapanjem ljubičaste u narančastu boju asocira na suton (a time i na ljeto) te upućuje i na bitnu karakteristiku zbirke Dva puta za jug (a možda i autoričine poetike), a to je jednostavnost pjesničkog izraza iza koje se međutim krije bogatstvo metafora i pjesničkih slika koje nas preplavljuju čim počnemo čitati zbirku. Kako spojiti tu jednostavnost jezika, kako je primijetilo povjerenstvo pri dodjeli nagrade »Zdravko Pucak« za njezinu zbirku Brojanje pogrešaka (2016), s virtualnom i transformativnom snagom pjesništva koju taj jezik proizvodi? To je pitanje koje ne odgovara samo Larinoj zbirci, već i dijelu suvremenog pjesništva uopće.

Kao što je već primijećeno, poezija Lare Mitraković, ali i mnogih drugih pjesnika mlađe generacije, obilježena je »osjećajem generacijske bespomoćnosti i zarobljenosti u svijetu bez prave ideje, pa lirski subjekti bezizlazno lutaju vlakovima, biciklima, pješice u potrazi za ljubavlju i smislom«.1 Iako je to prikladan okvir za razumijevanje Mitrakovićine poezije, ono što njezinu poeziju izdvaja iz općeg generacijskog okvira jest snaga pjesničke riječi (i pjesničkog glasa,2 možemo dodati). Obrisi stvarnosti nikad ne iščezavaju iz njezinih pjesama, međutim oni također u svakoj pjesmi bivaju transponirani kroz pjesničke metafore. Ako stvarnost i predstavlja polazište, ona u poeziji Lare Mitraković biva preobražena na takav način da njezine pjesme nije moguće jednostavno podvesti pod takozvanu stvarnosnu poetiku. Baš zbog toga se ni lirski subjekt nikad posve ne prepušta očajavanju, već radije zažmiri, zaroni dublje i, kako kaže naslov jedne pjesme, »suspendira stvarnost«. Tako događaji poput pretvorbe klupe u livadu ili pak pretvorbe ljudskog bića u stablo, sažimanja jeseni u žuto-narančastu kockicu leda ili ponovnog spajanja mrvica u krišku kruha u njezinoj poeziji, postaju mogući. To nije puko maštanje ili dnevno sanjarenje, već pristupanje virtualnom odnosno aktualizacija virtualnog kroz pisanje.3 Svijet Mitrakovićinih pjesama je hiperrealan. To nije ni stvarni ni imaginarni svijet, već svijet koji nastaje transponiranjem elemenata stvarnog svijeta posredstvom jezika u jednu novu ontološku dimenziju. Pjesma koja nas ponajbolje uvodi u tako shvaćen proces pisanja i pjesničke kreacije jest pjesma »mala lara« koja otvara zbirku.

ja imam malu laru
stavim je u džep i kažem
hajde mala lara budi kosjenka
hajde budi malo nešto drugo
a mala lara uzme olovku i napiše
ujesen livade uvenu,
ali ja ih vidim zelene
ujesen ih uberu da nahrane stoku
ali ja nacrtam nanovo svaku travku

(Mitraković 2019: 7)

Zbirka je podijeljena na dva dijela naslovljena »Ožiljci od gusjenica« i »Dobro sam, tata«, pri čemu tri pjesme, »mala lara«, »dva puta za jug« i »upute za pripitomljavanje« stoje izdvojeno na početku, u sredini odnosno na kraju zbirke. Taj postupak ne iznenađuje jer pjesme »dva puta za jug« i »upute za pripitomljavanje« obje završavaju riječju »jug«, upućujući na temeljnu riječ iz naslova zbirke, dok se pjesma »mala lara«, vidjeli smo, može čitati kao autopoetički iskaz koji čitatelja uvodi u sam stvaralački proces. Prvim dijelom zbirke dominira tema sjećanja na djetinjstvo u rodnom kraju, dok drugi dio zbirke donosi pjesme usidrene u sadašnjosti, među kojima su mnoge ljubavne pjesme upućene po svemu sudeći jedinstvenom adresatu.4 Među pjesmama u prvom dijelu zbirke mogu se razlikovati: a) one pisane u prezentu, iz perspektive doživljajnog (dječjeg) ja, koje tematiziraju svakodnevne (iterativne) prizore,5 kao što su »polupani lončići« i »možemo samo vikati upomoć«; b) pjesme u perfektu, pisane iz perspektive pripovjednog ja, koje tematiziraju razdaljinu između »ovdje« i »tamo«, »nekad« i »sad«, poput pjesama »mirenje« i »smrt« te c) pjesme u kojima se isprepliću te dvije perspektive, a to su »lov na ptice pjevice« i »KŽ 121«.

Drugi dio zbirke pak donosi pjesme koje često vrlo izravno progovaraju o iskustvima, što ne znači da su lišene metafora. Riječ je o pravim poetskim paljbama ispunjenim emocijama tuge, usamljenosti pa čak i ljutnje. Navedimo nekoliko stihova iz kojih se to vidi:

Bit će to najprodavanija fotografija u albumu čovjeka
koji će jednom možda napisati moju biografiju
zaboravit ću te spomenuti

(Mitraković 2019: 91)

još jedan beep i raznijet ću ti glavu
s balkona će izgledati kao krvavi zalazak
u idilično ljetno popodne

(Mitraković 2019: 92)

Nitko me ne jebe tata
Svi kruže oko moga gnijezda žalcima
Ali nitko ne ubada
Naučila sam sklapati noge smrtonosno
I zauvijek poput bogomoljke

(Mitraković 2019: 94)

U Mitrakovićinim se pjesmama zapaža utjecaj poezije Danijela Dragojevića, Anke Žagar, Ivice Prtenjače i drugih, a ne treba zanemariti ni utjecaje iz popularne kulture (primjerice Björk).6 Njezin je jezik jednostavan, teži davanju jedinstvenog imena svakoj pojedinoj stvari, ali, kako je već naglašeno, sposoban je i za snažne transformacije predmetnoga svijeta. Osim sličnih emocija, dvije zbirke povezuje i sklonost narativizaciji zbog čega pojedine pjesme poprimaju upečatljive zaplete i završetke, dok je pjesma »koji su čekali smrt« čitava sastavljena od narativnih fragmenata (lirskih mikropriča).

Mitrakovićine su pjesme većinom sastavljene od jedinstvenih oblika (strofoida) koji se ponekad protežu i na dvije stranice.7 Za razliku od prve zbirke u kojoj su prevladavale jednostavne rečenice, u pjesmama zbirke Dva puta za jug zamjetna je veća upotreba složenih rečenica koje nisu odijeljene točkama (ni zarezima) pa je katkad teško odrediti gdje jedna rečenica kao smisaona cjelina završava, a druga počinje. Osobit postupak koji prepoznajemo u Mitrakovićinim pjesmama jest taj da ista riječ (može to biti riječ na početku ili na kraju stiha) ili ista surečenica istodobno označavaju kraj prethodne rečenice, ali i početak nove. Evo dvaju primjera:

sve stane u osam puta osam
balkon i tri sobe i kuhinja i hodnik
dvije kupaonice
u osam puta osam
sam je puta sanjala nakon smrti

(Mitraković 2019: 12; podebljanje dodano)

i onda je tijelo otkriveno, koža je
površina mora uz blagi vjetar,
nemirna i mokra kao oči
nakon dugih rastanaka
izgubim znanje govora i hodanja

(Mitraković 2019: 102; podebljanje dodano)

Vidimo kako njezini stihovi odbijaju dozvoliti da budu prevedeni u prozu.8 Svjedočimo dakle da i na formalnoj razini njezina poezija dopušta, štoviše potiče, višestruke aktualizacije odnosno mogućnosti čitanja.9 Njezini stihovi kao da nam poručuju: »Točku biste mogli staviti i tu i tu«. Poeziju Lare Mitraković treba stoga čitati kroz odnose između realnosti i hiperrealnosti,10 između aktualnog i virtualnog, koje ona uspostavlja. Ponavljamo, ne više kroz opreku između stvarnog i imaginarnog jer ono što je virtualno nije zbog toga manje stvarno. Instanca boga i pojam igre11 tako postaju ključnim za takvu poeziju. I dok se u pjesmi »Jesen« iz prethodne zbirke lirski subjekt oprezno, ali ironično stavlja na mjesto boga formulom »da sam na jedan dan / Bog ili bog«, Mitrakovićina poezija već je sama zauzela to »mjesto«.12

Dva puta za jug svakako je naglašeno autobiografska zbirka.13 Prva i posljednja pjesma zbirke poigravaju se autoričinim imenom, dok se u posljednjoj aludira i na ime adresata kojem su upućene ljubavne pjesme. U pjesmama se spominju još neka imena te članovi obitelji, a kao što je već rečeno, jedna od glavnih tema zbirke je djetinjstvo provedeno na otoku (Vis) na kojem je autorica rođena. Iz toga se međutim nikako ne bi smio izvoditi zaključak kako su pjesme u zbirci Dva puta za jug namijenjene uskom krugu čitatelja i da ih nije moguće razumjeti bez poznavanja autoričine biografije odnosno osobnog poznanstva s njom. Kao što je već rečeno, ako i stvarnost predstavlja polazišnu točku, daje početne koordinate, pjesme iz njih grade svoj vlastiti svijet kojem nitko nema povlašten pristup.

Bilješke

1 Vidi komentar na koricama knjige Netko podvikne, djeca odrastu, Zagreb: Fraktura, 2018.

2 O snažnom glasu pjesničkog subjekta u Mitrakovićinim pjesmama pohvalno je pisao Tomislav Augustinčić u kritici zbirke Brojanje pogrešaka. Vidi https://aktivirajkarlovac.net/2018/06/imati-muda-a-biti-prepustena-sebi/.

3 Mogli bismo to nazvati i tajnim životom pjesnika, kao što sugerira i pjesma »o tome se ne govori« (str. 84).

4 Te se pjesme po svome tonu uvelike nastavljaju na ljubavne pjesme iz njezine prve zbirke.

5 Ponekad se ti svakodnevni prizori otkrivaju kao poprišta traumatičnih događaja kao u pjesmi »polupani lončići«.

6 U ovom potonjem slučaju bilo bi možda prikladnije govoriti o poetičkoj srodnosti nego o utjecaju.

7 Samo su četiri pjesme (»fragmenti o djetinjstvu«, »koji su čekali smrt«, »tamo dolje« i »upute za pripitomljavanje«) sastavljene od nekoliko segmenata (strofoida), dok dvije pjesme (»kraj brojanja« i »božić na«) imaju izdvojen posljednji stih.

8 Pa ipak se u zbirci našla i jedna pjesma u prozi – »tamo dolje«.

9 Ne treba stoga čuditi što zeugma kao figura višestruke aktualizacije riječi igra istaknutu ulogu u Mitrakovićinoj poeziji.

10 Pjesma »Hyper-ballad« islandske kantautorice i pjevačice Björk pokazuje se tako kao ključ za čitanje mnogih Mitrakovićinih pjesama ili barem kao njihov su-tekst.

11 Za autoričine pjesme koncipirane oko pojma igre, vidi http://strane.ba/lara-mitrakovic-tri-pjesme/.

12 Kao što je Deleuze pisao u Logici smisla: »To je dakle igra koja pripada samo mišljenju i umjetnosti (... Ta igra, koja postoji samo u mišljenju i nema drugog posljetka osim umjetničkog djela, jest i ono s pomoću čega su mišljenje i umjetnost stvarni i remete stvarnost, moralnost i ekonomiju svijeta« (Deleuze 2015: 61).

13 Zbirka je uostalom posvećena »noni Luciji i nonotu Mladenu«.