Stiloteka

Perspektivni nositelji hrvatske književne budućnosti

(Iva Hlavač, Svi smo dobro, Profil, Zagreb, 2015. / Valent Pavlić, Evanesco, Hena com, Zagreb, 2016.) Tekst je izvorno emitiran u emisiji Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija.

Kada je prije godinu dana objavljeno koji će hrvatski grad biti europska prijestolnica kulture, vijest o tome kako je u samoj završnici proglašavanja osječku kandidaturu ipak pretekla Rijeka dio je osječke kulturne scene primio na vrlo paradoksalan, ali za ovaj grad zapravo posve karakterističan način. Premda je Osijek bio posve ozbiljan kandidat, nemajući ni više ni manje pluseva i minusa u kandidacijskim rubrikicama u odnosu na Rijeku, pa imajući čak i potencijalnu prednost, u smislu značajnog geopolitičkog i multikulturalnog susjedstva sa Srbijom i BiH, susjedstva kojeg bi bilo dobrodošlo integrirati i projektom kao što je europska prijestolnica kulture, grad na Dravi je takav ishod doživio kao najbolji poraz koji mu se mogao dogoditi. Konačno proglašenje europske prijestolnice kulture nije u Osijeku dočekan kao negativan odgovor, nego kao trijumfalna potvrda s najviših i najozbiljnijih instanci svima onima koji su godinama za šankom ogorčeno besjedili kako je Osijek najkatastrofalniji grad za ikakvu kulturu. Sada su pak danima ozareno paradirali pola metra iznad zemlje po frekventnijim osječkim okupljalištima jer vječne interne osječke svađe o kulturi grada rezolutno su presuđene u njihovu korist priznanjem najviših europskih komisija.

O takvom mentalitetu, mentalitetu nasukanih u panonskom bazenu, mentalitetu koji svu svoju kreativnost troši u verbalno osnaživanje razloga za ostajanje u takvome stanju, izvrsnom preciznošću piše Iva Hlavač u zbirci priča Svi smo dobro. Iva Hlavač piše o mentalitetu koji bi vjerojatno i za njenu zbirku rekao da je značajan doprinos slavonskom realizmu 19. stoljeća.

Istina, u formalnoj organizaciji Ivinih priča, uvijek svedenih na pripovijedni portret izabranog prototipa iz galerije provincijskoga gradića i mahom ispisanih u tehnici koju smo nekad radije nazivali crticom nego pričom osjetno je prisutan nekakav retro ugođaj kojim nam se blago priziva uspomene na lektirske dane s Josipom Kosorom i braćom Kozarcima. Oni koji su skloniji još crnjoj perspektivi rekli bi da ta čudnovata sličnost jedne zbirke iz 21. stoljeća sa slavonskim klasicima od prije sto godina samo svjedoči kako se u sudbini slavonske provincije baš ništa nije promijenilo: Mrtvi kapitali su i dan danas aktualan naslov, a kronična depresija univerzalni je i neiskorjenjivi geopsihološki spoj slavonskog tla i žitelja slavonskih ravnica uslijed kontinuiranih tretiranja pesticidom politike.

Iako tradicionalna u pripovijednome kazivanju, tradicionalna u tom jednom pozadinskom tonu spomenutog lektirskog realizma koji se može čuti iz jednostavnosti njene rečenice i zrcalne vjernosti njenih deskripcija prema zbilji, to nipošto ne znači da je Iva Hlavač napisala anakronu zbirku. Baš naprotiv. Ona je paletu tih raznovrsnih pripovjednih portreta uvezala u čvrstu, koherentnu, zaokruženu sliku grada tako što je sporedni ili prolazni lik iz svake priče već u sljedećoj priči promovirala u glavnu temu daljnjeg portretiranja. Na idejnoj razini, riječ je o krajnje jednostavnoj konceptualnoj dosjetci, no izvedbeno je i te kako zahtijevna. Na kraju krajeva, općenito se s konceptnim oblikovanjem pripovjednoga materijala uvijek može dogoditi dvostruki rizik: ili se sila pripovjednog razvoja otima konceptualnoj shemi i razvodnjava njenu nadređenu strukturu, razotkrivajući je tako kao pretencioznu ambiciju, ili se životnost pripovjedne dinamike robovski, protivno imanentnoj logici naracije, podređuje zadanom konceptualnom nacrtu, pa tako priča, silovana tim diktatom, biva hendikepirana za inherentan razvoj. Ukratko, konceptualizacija može uzdići kvalitetu rukopisa na višu potenciju, ali također može rezultirati i nesretnim, prenategnutim, artificijelnim spojem.

Kod Ive Hlavač to se nije dogodilo, nego se ta konceptualna nit, iako posve očita, provodi vrlo glatko iz priče u priču, čak pridonoseći napetosti praćenja teksta. To fino preljevanje likova iz priče u priču na neki način možemo iščitavati i kao vrlo suptilnu reprodukciju osnovnog načina funkcioniranja hiperteksta u smislu da je spomenuti lik u jednoj priči link kojim se otvara novi prozor, odnosno novi tekst, nova priča.

Kvaliteta ove zbirke je i u tematskoj reprezentaciji, posebice ako ćemo naglasiti njenu srodnost s trendovima tzv. stvarnosne proze. Naime, ta naša slavna stvarnosna proza zapravo je vrlo učahurena, zatvorena u svega nekoliko karakterističnih toposa, prije svega: u četiri obiteljska zida, u birtiju i novinsku redakciju. Iz skromnog se broja tih par pozicija onda nizanjem brojnih dnevno-političkih komentara tobože poetički najadekvatnije ostvaruje literarno mapiranje prezasićene (post)tranzicijske zbilje. Ali u kojoj smo našoj stvarnosnoj prozi pročitali jedan dan u životu skupljača ambalaže po kontejnerima? U kojoj smo našoj stvarnosnoj prozi pročitali razgovore koji se vode u bankama kada se natežete oko kredita, saniranja minusa ili deblokade računa? U kojoj smo našoj stvarnosnoj prozi pročitali dramu bračnog para koji smišlja kako preživjeti do kraja mjeseca nakon što im glavninu prihoda pojedu režije i švicarac? U kojoj smo našoj stvarnosnoj prozi pročitali što se zbiva u glavi radnika koji odlazi na posao bez primanja plaće već pola godine?

Za razliku od tih salonskih realista, koji samo kolažiraju novinske izreske i šlepaju se uz udarne vijesti TV-dnevnika, Iva Hlavač je tekstom doista ušla u krug tvornice, Iva Hlavač je doista tekstom otišla na biro te opisala stid, frustraciju i bijes ljudi izgubljenog dostojanstva, doista je opisala muku ljudi prinuđenih robijati niskokvalificirane poslove za sitniš i pri tom trpiti sadizam našeg novokomponiranog poduzetništva. Ekstenzivnost kojom je snimila seriju poniženih lica iz jednog propalog društvenog sloja i uhvatila atmosferu njihovih psihosocijalnih drama, drama vrtloženih oko onog slavnog Carverovog »praznog frižidera«, čini je jednom od najbližih domaćih inačica tom klasiku američke socijale i njegovoj veličanstvenoj galeriji gubitnika s dna američkog sna. Ta bliskost je u konačnici podcrtana i završnicom zbirke u maniri filma Short Cuts, tj. objedinjavanjem svih likova problemom nestašice vode u gradu, gradu koji je, sudeći po vrlo jasnim aluzijama, zapravo slavonski duopolis sačinjen od Valpova i Belišća, dva urbanistički srasla gradića, poput sijamskih blizanaca.

I Valent Pavlić je svakom pričom debitantske zbirke Evanesco monomanski fokusiran na portretiranje anonimnog pojedinca, no time prestaje baš svaka sličnost u poetičkim orijentacijama i pripovijednim izvedbama s Ivom Hlavač. Za razliku od ove mlade slavonske autorice, Pavlić ne koristi likove da bi kroz njihovu životnu priču reflektirao prepoznatljive motive i teme naše turbulentne društvene zbilje, nego im ponire duboko u psihološke nutrine da bi došao do žarišne točke njihove egzistencijalne krize. I ono malo nužnih interakcijskih veza koje njegovi likovi imaju s okolinom u potpunosti je očišćeno od izazova referiranja na atrakcije naše aktualne društvene dinamike, pa se toliko dekontekstualizirane drame njegovih likova mogu zapravo zbivati bilo kad i bilo gdje. Štoviše, u većini se priča Pavlićevi likovi svojevoljno, čak programatski ili, s druge strane, zbog okolnosti životnog puta isključuju iz svijeta, zatičući se na rubu na kojem ih za nagradu ili za kaznu, ovisno od priče do priče, čekaju samo plime samoće i razni stupnjevi nevidljivosti. Tako da je u pravu Ivica Ivanišević kada u kratkoj pogovornoj bilješci jezgrovito konstatira kako zajednički nazivnik svih Pavlićevih priča čine kronike nestajanja. Pavlićevi se likovi iz našega svijeta poput rakova povlače unatraške u neke svoje školjke ili čak doslovno u ništavilo, no također nam pripovijeda i o likovima koji iz neupitnog samozadovoljstva uređenih života odjednom, kada ih pogodi apsurd ipak promašene egzistencije, propadnu kroz ambis raspale slike o svrhovitosti cjeloživotnog dizajniranja svog mikrouniverzuma.

Pavlić nas do fatalnih ishoda svojih priča vodi izuzetno polagano, pa bi nestrpljiviji čitatelji možda ocijenili kako mu je pripovijedni ritam možda i odveć spor, posebice ako nemaju sluha za stilističku izbrušenost Pavlićevih rečenica, rečenica koje zovu da se uživa u njihovom elegantno poetiziranom gibanju bez obzira opisuje li ljeto na otoku Pestosu ili ispisuje struju banalnih misli o trivijalnostima svakodnevice u jednoj brijačkoj radnji pred zatvaranje. Uistinu, Pavlićevo pripremanje terena za konačni rasplet je rastegnuto, kao da nas želi bajkovito uspavati ljepuškastom pričom za laku noć, da bi nas onda tjeskobnom, pa ponekad čak i morbidnom završnicom razbudio do neko doba noći, ostavljajući nas uznemirene pitanjima o razlozima začudnih postupaka njegovih likova, onih koji – kako autor navodi na kraju jedne izvrsne priče o samoubojstvu – »više nikada nikamo neće stići«.

Čitano s naglaskom na te aspekte zbirke, Pavlićev pripovijedni svijet u nekim pričama kao da se rascvjetao iz fascinantnih minijatura kultne knjižice Imitator glasova Thomasa Bernharda. Na kraju krajeva, opisujući u jednoj priči razmjenjivanje pogleda između Njega i Nje na pragu potencijalnog flerta, Pavlić piše: »Uopće ga ne zanima što bi ona imala za reći, kao niti nju ono što bi on rekao, pretpostavlja Michel. Nema više iznimnosti, svi su sve već čuli. Ostaje samo ponavljati. Reciklirati«. Nakon ovako parafrazirane dijagnoze postmodernog stanja, Pavlićeva je autorska procjena, čini se, kako je tu evidentiranu krizu istrošenih mehanizama literarne proizvodnje ipak moguće prevladati investicijom u kreativnosti stilizacije i nepopustljivom ambicijom prema nekom osobnom idealu književnog majstorstva, pa čak i prema potencijalnoj autoperfekciji.

Takav poetički svjetonazor rezultirat će vjerom u ljepotu i vrijednost, estetsku i narativnu smislenost svake napisane rečenice, što površniji čitatelj neće tolerirati, paušalno ocjenjujući već nakon prvih par stranica da Valent Pavlić zasigurno pripada onoj kategoriji elitista sklonih demonstriranju samodopadnog artizma, u kojem se lepeza ekstravagantnih rečenica širi poput paunovog perja. Međutim, Pavlić nije prvoloptaški autor i ne hrli podilaziti očekivanjima onih čitatelja čiju su sposobnost pozornosti deformirali servilni mediji, nego traži strpljivost u praćenju sporohodne naracije i spremnost rafiniranog uživanja u tekstu, kao i osjetljivost za bravure stilističkih invencija. Pavlić je u toj kampanji toliko odvažan da si dopušta luksuz zanesenosti do kićene metaforičke zapletenosti gotovo šekspirijanske retoričnosti, pa će jedan njegov lik izjaviti: »Mrak neka izbriše sve, tužnih činova vidio sam dovoljno. Jutro neka podigne zastor za novu predstavu«.

I nije to iznimka. Kod Pavlića »šalica kave brzo je odstranila neprivlačnu galeriju podsvijesti kroz koju ga je noć provela«, a prostituke su, kaže Pavlić finim, gospodskim tonom, »žene koje svojem društvu postavljaju cijenu«. Jasno, to je krasopis kojim se rečenice u hrvatskoj prozi više ne pišu, niti ih itko više zna tako pisati. A Valent Pavlić uspio je izbjeći opasnost da ga nazovemo anakronim, poetički zalutalim i postići posve suprotno: zadiviti nas obnovljenom ljepotom stila iz onih vremena kada je knjiška rečenica bila profinjenija.