Stiloteka

Rasprave

Semantika vjetra

Vjetar moguće je razmatrati u zemljopisnim, mitološkim, simboličnim, filozofskim, religioznim, psihološkim i književnim kategorijama. U svim se definicijama vjetra naglašava da je njegova bit, srž, narav – pokret. Smjer, brzina (jačina) osnovni su parametri koji služe za njegov opis. Brzinu (jačinu) vjetra mjeri se u metrima na sekundu ili kilometrima na sat. Moreplovci za tu svrhu koriste 12-stupanjsku Beaufortovu ljestvicu. O smjeru vjetra obavješćuju nas vjetrokazi. Često njihov oblik ovisi o mašti konstruktora. Neki su od njih postali pravim umjetničkim djelima, poput poznatog zadarskog anđela ili rovinjske Sv. Eufemije. Od antičkih je spomenika arhitekture sačuvana osmokutna Kula vjetrova u Ateni. Sagradio ju je Androkinos u 1. st. pr. Kr. Njezine bokove ukrašavaju kipovi koji prikazuju vjetrove. Na vrhu je kule bio pokretan kip čovjeka koji je pokazivao smjer vjetra.

Novogovor – retorika hrvatskih komunista

U članku se analizira retorika hrvatskih komunista ili – orvelovski rečeno – novogovor. Cilj je rada pokazati kakvim se jezičnim i izvanjezičnim crtama takav diskurs odlikovao. Građa za istraživanje je četverostruka: govori i javni nastupi Josipa Broza Tita, jugoslavenska historiografija, tisak i poslijeratna proza.

Beletristički stil

Naši se jezikoslovci, navlastito kroatisti (ali i drugi), u različitim prigodama i s raznolikim intencijama dotiču jezika književnosti. Uz nerijetka vrlo poticajna i inovativna promišljanja književnoga fenomena iz lingvističke perspektive, uvriježilo se i nekoliko dvojbenih stavova koje generacije znanstvenika – u gotovo neizmijenjenu obliku – ponavljaju iz desetljeća u desetljeće. Ovdje ću se usredotočiti na dva takva stava.

Beletristika i standardni jezik

Poznato je da standardnojezične norme, kada ih motrimo iz povijesne perspektive, obično imaju svoju teritorijalnu te svoju socijalnu i funkcionalnu osnovu. Kada je riječ o teritorijalnoj osnovi, tada se u standardološkoj literaturi nerijetko ističe da vodeću ulogu u oblikovanju normi standardnoga jezika obično ima područje glavnoga grada – glavnoga u kulturnom, političkom ili ekonomskom pogledu (Serébrennikow [ur.] 1973: 482). Upravo okolnost da se neki varijetet govori u području koje je u zemljopisnom smislu središnje, u području koje je centar političke i ekonomske moći, pogoduje tome da se taj varijetet promovira u standardni jezik (Bartsch 1985: 238–239). U ovome tekstu pozornost ću usmjeriti na socijalnu/funkcionalnu osnovu standardnojezičnih normi odnosno na činjenicu da je u procesu oblikovanja standardnojezičnih normi nužno oslanjanje na jezik određenog komunikacijskog područja.

Stilistika i kriza

U uvodu se pojam ekonomske krize dovodi u vezu s akademskom i institucionalnom pozicijom koju stilistika ima unutar okvira hrvatske nacionalne filologije i humanistike općenito. U prvom poglavlju se propituje krizni aspekt same discipline tako što se kriza se ne motri kao njezino iznimno ili rubno stanje, nego kao zaoštravanje kontinuirane metodološke napetosti u kojoj se od pedesetih naovamo formirala moderna stilistika. U drugom poglavlju se analiziraju mogućnosti stilističkog čitanja krizne retorike, odnosno, literarnih aspekata koji su vidljivi u jezičnim i tekstualnim praksama suvremenog ekonomskog diskurza. Predlažu se moguća područja interesa, analitičke razine i metodološki alati kojima bi potencijalna ekonomska stilistika mogla prokazati ideološku pozadinu konceptualnih metafora i stilskih postupaka koji sačinjavaju retoriku ekonomije.