Stilistički arhiv

Matošiana u istraživačkome opusu Krunoslava Pranjića

Josić, Ljubica. 2011. Matošiana u istraživačkome opusu Krunoslava Pranjića. Književna republika 10-12: 46-56.

1. Umjesto uvoda: Matoš kao član »napadačkoga trojca« koji je trajno »zakapario« Krunoslava Pranjića

Književni opus jednoga od najvažnijih pisaca međaša u razvoju novijega hrvatskog književnog izraza potvrđuje se sidrištem istraživačkoga interesa Krunoslava Pranjića. U brojnoj literaturi o Matošu koja premašuje tisuću i petsto bibliografskih jedinica,1 Pranjićeva matošiana izdvaja se svojom kronološkom protegnutošću kroz više od pola stoljeća te metodološkom konzistentnošću, budući da joj je trajno obilježje usredotočenost na »izraznu supstanciju« Matoševa stvaralaštva. Biografski, prema Pranjićevim riječima »izborenima« unutar nogometnoga rječnika u jednome od novinskih razgovora,2 Matoš je, uz Krležu i Andrića, dio »napadačkoga trojca« koji ga je formativno »zakapario« još u gimnazijskim danima. Bibliografski, od doktorske disertacije,3 preko članaka objavljivanih kroz nekoliko desetljeća u raznim časopisima koji su sabrani u autorskim knjigama4 pa sve do uredničkih izdanja,5 matošiana unutar Pranjićeva akademskoga curriculuma ima svoje trajno mjesto, sugerirajući kako iznimni književni opusi nikada ne mogu biti iscrpljeni do kraja i kako im se čitatelji, među njima i istraživači književnoga izraza, uvijek iznova vraćaju. U ovome osvrtu na onaj dio istraživačkoga opusa K. Pranjića koji se bavi Matošem opisuje se način na koji Pranjić čita teksturu Matoševih djela te se ukazuje na svrsishodnost takva čitanja za bolje razumijevanje Matoševa književnoga izraza, ali i Matoševa opusa u cjelini. Riječ je o opisu Pranjićeva doprinosa potvrđivanju mjesta A. G. Matoša kao jednoga od naših najistaknutijih modernista koji je na razmeđu stoljeća u hrvatski književni izraz utisnuo vlastitu formu, sagradio prepoznatljiv govor u jeziku kao mediju književnosti iskorištavajući pritom metričku figuraciju, zvučnost i sugestibilnost hrvatskoga jezika do te mjere i na takav osobit način da su ga neki nazvali »hrvatskim doktorom hrvatskoga stila«.6 Nesumnjivo je da Matošu pripada nezaobilazno mjesto u hrvatskome nacionalnom književnom kanonu gdje je utisnut kao književna i kulturna reprezentativna pojava prepoznatljivih stilskih osobitosti; kritika Matoševa doba parafrazirajući Buffona sažela je navedeno u krilaticu »stil je sâm Matoš«, neke od najvažnijih studija o Matošu u naslovu sadrže termin »stil«, a nova čitanja Matoša u prvi plan ističu bujnost Matoševa stila u svim žanrovskim područjima njegova stvaralaštva. Stoga, govoriti o Matošu znači govoriti o stilu pisanja kojim se izgrađuje tekst sa znacima upućivanja na sebe sâma.7

Premda je u mnoštvu jedva sagledive literature o Matošu velik broj napisa autora koji su se barem načas osvrnuli na ritmičnost, melodioznost, lapidarnost, inovativnost, živost i svježinu matoševskoga stila, rijetki su oni koji su tomu književnom izrazu uspjeli »rastvoriti« nijanse, uočiti one jezične suptilnosti koje Matoša čine iznimnom artističkom pojavom, a da pritom vlastiti rad nisu »zarobili« u formalističko raščlanjenje ili niz općih tvrdnji o »ljepoti« piščeva jezika. Pranjićeva matošiana tomu se otela te se pred svojim čitateljima otvara kao rafinirano predivo koje dokazuje da lingvostilistika može uspješno posredovati između jezikoslovlja i znanosti o književnosti te, eksplicitnije negoli ijedna druga metoda, ukazati na to zašto je Matoševo umijeće pisanja sinkretizam glazbe i riječi.

Pranjićeva je matošiana eminentno stilografijski, odnosno lingvostilistički metodološki uokvirena, a baveći se stilskim vlastitostima drugoga, ostvaruje se u vlastitim stilskim obilježjima. U tome dvostruku stilskom rukopisu, stil je dominantna predmetnica, ekvivalencija između vlastitoga i tuđega teksta, bez obzira na mijenjanje pozicije čitatelja: sagledavajući čas književni diskurs Matošev, čas interpretacijsko-znanstveni diskurs Pranjićev, »način na koji se nešto govori« važan je u oba slučaja – unikatnost se potvrđuje u oboma. S druge strane, u tome, rekli bismo, »sretnome spoju« analiziranoga literarnog predloška i teorijsko-metodološkoga plana, otvaraju se brojne mogućnosti dokazivanja Matoševa majstorstva u ostvarivanju raznovrsnih stilogenih mogućnosti hrvatskoga jezika u književnome stvaralaštvu.

2. Ponešto o metodološkoj uokvirenosti Pranjićeva mikrostilističkoga čitanja Matoša

Lingvostilistika koju Pranjić zagovara u svojim čitanjima Matoša ostaje u okvirima deskriptivne stilistike kojoj je utemeljitelj Ch. Bally, ali, primijenjena na književnu umjetninu, interpretira jezični podatak (stilem) u konkretnome kontekstu, spajajući jezikoslovnu raščlambu jezičnoga podatka s heurističkim završnim korakom. Lingvostilistički se postupak Pranjićeve analize književnoga predloška, u ovome slučaju Matoša, može sažeti u nekoliko temeljnih postulata:

1. Jezična sredstva koja pojačavaju stilsku izražajnost, odnosno ekspresivno pojačavaju sadržaj nazivaju se stilski obilježenim jedinicama ili stilemima. Svaki stilem može implicirati stilistički neutralnu ili stilistički izraženiju varijantu, a izražajnost ostvaruje ovisno o kontekstu jer je bilo koji odnos između jezičnih sastavnica književnoumjetničkoga djela potencijalno funkcionalan. Pranjić stileme uvjetno »etiketira« – dijeli ih prema »njihovim izvorištima«, prema dijelu raslojenosti leksika kojemu pripadaju te prema funkciji koju u kontekstu poprimaju. One jedinice koje su funkcionalno iskorištene, u kojima je »izraz adekvatan doživljaju, izraz koji usklađuje funkciju estetičku i etičku«, mogu se smatrati stilogenima ili stilski funkcionalnima. Zadatak je lingvostilističke analize, provedene sa sviješću o relativnosti svih tipologizacija i etiketizacija, istražiti stilogenost piščevih izbora, analizirati odnos izabrane varijante i njezine kontekstualne motiviranosti.

2. Baveći se individualnim stilom, lingvostilistika primijenjena na književni tekst postaje ars inveniendi – lingvostilističar iznalazi izražajna sredstva i stilističke postupke »intuirajući« stileme u književnome tekstu. Potom uočene stileme analizira u njihovoj dijalektičkoj trovalentnosti (pojmovnoj, impresivnoj i ekspresivnoj vrijednosti) te ih funkcionalno vrjednuje na svim ili nekim od planova jezičnoga izraza književnoga teksta koji su analogni gramatičkim razinama – fonostilističkoj, morfo(no)stilističkoj, semantostilističkoj, sintaktostilističkoj, tekstostilističkoj i grafostilističkoj razini. Zadnji korak, prosudba funkcionalnosti stilema svojevrsna je ocjena pojačanja izražajnosti jezičnog izraza u konkretnome kontekstu, njegovih »sugestibilnih i plastičnih moći« – komentiranje kontekstualne motiviranosti piščevih izbora.

3. Lingvostilistička analiza književnoumjetničkoga teksta nikad nije zatvoren, dovršen sustav opisivanja i komentiranja jezično-stilskih značajki pojedina piščeva izraza.

4. Lingvostilistička se analiza može doimati kao »nasilje« nad tekstom jer ona književnoumjetničko djelo podvrgava preciznim jezičnim raščlambama, ali svoje opravdanje za to pronalazi u konačnome cilju: jezične se činjenice teksta izdvajaju da bi se lakše opisale, potom i bolje razumjele, dok se u završnom koraku takve analize ponovno povezuje analizirani podatak i cjelina iz koje je taj podatak izdvojen.8 Lingvostilističkom se analizom ne želi niti može ući u »totalitet pjesmotvora«.9 Svrsishodnost joj je u boljem razumijevanju tkanja književnoumjetničkoga djela, u upoznavanju stvaralačkoga potencijala jezika kao medija književnoumjetničkoga djela te je nadopunjujuća s drugim pristupima proučavanju književnoga teksta: »...kad stilistički analitičar, pogotovu ako je lingvistički, preže od estetske valorizacije analiziranoga teksta kao cjeline – kako se on postavlja prema kome tko vrednovati hoće, prema književnom kritičaru i književnom historičaru, na primjer? – Komplementarno, rekao bih. Sáma tako ne vrednujući, lingvostilistička analiza može i književnoj kritici i književnoj povijesti privrijediti dragocjenih podataka i tumačenja na temelju kojih će one kudikamo pouzdanije, suverenije i objektivnije zasnivati svoje sudove. Bez okolišanja, domišljanja, bez metaforiziranja dojmova; što striktnije to uvjerljivije jer je izravnije i dokumentiranije. I nepobitnije.«10

Navedene premise ukorijenjene su u Pranjićevu matošianu kojoj su temeljni obrisi zacrtani šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća, u vrijeme afirmacije lingvostilističke discipline.11 S druge strane, premda glavninu Pranjićeve matošiane možemo promatrati kroz metodološku lingvostilističku vizuru, i usporedo s time pratiti kovanje pranjićevske stilističke nomenklature u »terminološkim ekskursima«, u novijim se Pranjićevim knjigama matošiana metodološki proširuje kulturološkim, književnopovijesnim, filozofskim i civilizacijskim komentarima. U tome je smislu Pranjićeva matošiana, gledana u cjelini, povijest lingvostilističke metode u nas: njezine inauguracije šezdesetih godina, teoretske razradbe i praktične primjene na stileme na dorečeničnoj razini, potom izlaženje iz tih okvira u smjeru nadrečenične analize književnoga teksta.

3. Pranjićeva matošiana: od raščlambe jezičnoga artizma »majstorske radionice Matoševa stila« do biografizma

Sagledavajući istraživački opus K. Pranjića u cjelini, može se reći da je, izuzev disertacije, strukturno najopsežnija matošiana sadržana u knjizi Jezik i književno djelo: ogledi za lingvostilističku analizu književnih tekstova (1968, 21973, 31985). Orijentirana prema onomu što Pranjić imenuje »supstancijom izraza«, obuhvaća pet tematskih cjelina o Matoševu opusu u kojima se istražuju razni lingvostilistički aspekti piščeva izraza, od fonostilističkoga do sintaktostilističkoga. U poglavlju Iz Matoševe fonostilematike Pranjić tipološki klasificira fonostilematske primjere iz Matoševe proze, naglašavajući kako je riječ o stvaralačkome iskorištavanju glasovnih mogućnosti hrvatskoga jezika u prostoru jezika kao medija književnosti: »Nije samo da se Matoš rafinirano koristi postojećim onomatopejskim mogućnostima u jeziku. On ih i inovira; od indeklinabilnoga, u kolektivnom jeziku konvencionaliziranoga onomatopejskog živ-živ on stvara glagolsku paradigmu (živžikati). U datom opisu taj akt (fakt) afirmira princip ekonomije u jezičnom izrazu: živžikati, umjesto: glasati se, javljati se (i sl.) živ-živ«.12 Takav pristup pretpostavlja da su intenzivirana mjesta u jeziku književnoga djela svjesni piščevi postupci koji su »očitiji stupanj korespondencije, komplementarnosti, harmonije među opisivanom situacijom, opisivanom pojavom ili opisivanim predmetom i jezičnim njihovim izrazom kao simbolskim adekvatom«.13 S pomoću teorije obavijesti, Pranjić ističe da je lingvostilistički pristup proučavanju književnoumjetničke komunikacije posebice usmjeren na dva čimbenika komunikacijskoga lanca – kodiranje i obavijest, ali i da je lingvostilističar uvijek u opasnosti da promotri čitav komunikacijski lanac pa čak i da se u ocjenjivanju funkcionalnosti (stilogenosti) pojedinih stilskih izbora upusti u estetičku analizu. Međutim, tu granicu Pranjić u teoretsko-metodološkoj razradbi lingvostilističke discipline na mnogim mjestima matošiane podvlači jer opetovano ističe da lingvostilistika ne napušta područje jezičnih činjenica te da vrjednovanje djela u cjelini prepušta drugim književnim disciplinama. S obzirom na to, analitičkim rastvaranjem književnoga tkanja Matoševe pripovijedne proze, Pranjić ukazuje na slobodu piščeva izbora – Matoš po potrebi poseže za kolektivnim stilogenim mogućnostima hrvatskoga jezika te »preuzetim« jedinicama daje nove funkcije u jeziku književnoumjetničkoga djela kao prostoru jezičnoga inoviranja: »Repertoire Matoševih fonostilema, nadam se: vidjelo se, zaista je bogat. No većina tih stilema, valja ustvrditi, nisu specifično matoševski; oni su svojina i jezika kolektivnog i njegove stilistike. Individualan matoševski je njihov izbor, njihovo funkcionalno uklapanje u kontekste gdje su postizali svrhu koja im je bila namijenjena: pojačanje izražajnosti jezičnog izraza, njegovih sugestibilnih i plastičnih moći«.14 U poglavlju Matoševe leksičke varijante (stilističke) Pranjić izdvaja nijanse, »sitnice jedne jezikoslovne« koje »otkrivaju svjetove«, pružaju indicije za bolje razumijevanje raznih aspekata Matoševa stvaralaštva. Izdvajajući i komentirajući stilističke leksičke varijante u funkciji ironizacije, pejorizacije, kontekstualno motivirane varijante, kolokvijalne i žargonske varijante, varijante tzv. »prevarena očekivanja« i varijante gradacijskih nizova, dokazuje Matoševo »osjećanje za moć osobito konotativne (=kompleksne, slojevite) prema nagoti denotativne (=jednoznačne) vrijednosti riječi«.15 Treba nadodati da u tome poglavlju matošiane Pranjić upozorava i na kontekstualno neusklađene varijante koje pronalazi u zbirci Iverje (1899) te utvrđuje da u Umornim pričama (1909) takvih neusklađenosti više nema, iz čega proizlazi da se lingvostilističkim zapažanjima mogu naznačiti obrisi »rasta Matoša kao stilista rafiniranijeg jezičnog (doživljajnog, zapažačkog) senzibiliteta«.16 Poglavlje Lingvostilistička analiza jedne Matoševe proze sadrži interpretativno čitalačko raščlanjenje nekoliko odlomaka »novelete« Samotna noć, potom i lingvostilističkom aparaturom utvrđivanje raspodjele govornih vrednota (Pranjić ih naziva »vrednotama govorenoga jezika«) te analizu njihove funkcionalnosti (kontekstualne motiviranosti u odnosu na cjelovit tekst). Provedenom analizom Pranjić, povezujući Matošev senzibilitet s refleksom nove povijesne i civilizacijske situacije i u tome kontekstu s iznalaženjem novih izražajnih mogućnosti u književnome izrazu, potvrđuje da je Matoš »prvi u hrvatskoj književnosti svojim stilom afirmirao moderni jezični senzibilitet«.17 U poglavlju Fuga Matošiana izdvaja postupak reduplikacije u Matoševoj »noveleti« Iglasto čeljade te u Ekskursu u muzikološke analogije »intuira« glagolsku i imeničku triplikaciju kao ekspoziciju fuge. Strukturnom se analogijom ističe jedna od vlastitosti Matoševa izraza, a to je »muzička tehnika fraze«18 ili prožimanje dvaju medija umjetničke ekspresije, književnosti i glazbe. Peto poglavlje koje tematizira Matoša naslovljeno je Tipologizacija stilskih postupaka (Iz Matoševe stilematike). U uvodnome se dijelu obrazlaže dio stilističkoga nazivlja, potom izdvajaju i komentiraju morfonostilemski i semantostilemski primjeri. Jezični detalj, ili, kako ga Pranjić uvjetno naziva »izborena varijanta«, nije samo izbor iz postojećega nego inoviranje, stvaranje novoga, koje je po svojoj naravi »postajuće«. Vrijednost jezičnoga detalja u Matoševim se pripovijednim tekstovima ogleda u presudnoj ulozi u stvaranju poetskih ugođaja, postizanju jezične harmonije, onomatopoetičnosti izraza i u ostvarivanju afektivne evokacije. Izdvajanje pak i analiza tih jezičnih detalja ili stilema u matošiani zbirke tekstova Jezik i književno djelo potvrđuju Matoša kao artista iznimno rafinirane jezične osjećajnosti, posebice prema stilotvornom iskorištavanju glasovnih mogućnosti hrvatskoga jezika. U središtu je Pranjićeve analize postupak utvrđivanja »kako je što rečeno«, otkrivanje vrijednosti samoga teksta, ali taj se postupak ne zaustavlja na formalistički raščlanjenu detalju, već pruža vezivo za daljnju interpretaciju i za niz važnih zapažanja, poput onih o razvojnim fazama Matoša kao stilista, artista, slikara i glazbenika riječi.19

U knjizi Jezikom i stilom kroza književnost (1986, 21991) poglavlje Matošiana, metodološki stilografijski određena, obuhvaća tri cjeline: Antun Gustav Matoš – nama suvremen, potom Lingvostilističku interpretaciju jednoga pejzaža (A. G. Matoš: Oko Lobora) te Tvorbene leksičke inovacije (Matoševe neologizme). Raspravu o suvremenosti A. G. Matoša Pranjić uvodi rekapitulacijom dijela kritičkih napisa koji sadrže negativne sudove o Matoševu stilu, odnoseći se glavninom na »razbarušenost i površnost« njegova pisanja. Pranjić ih opovrgava govoreći da je dostatno da se usporede rukopisne varijante nekih Matoševih tekstova kojima se potvrđuje s kolikim je marom Matoš pisao i s kolikom je brigom izgrađivao svoj izraz: »Sam Matoš jednom je to ovako formulirao: Izrađen stil ne smije nositi tragove rada. Takve varijante, primjerice, varijante njegovih stilski najboljih novela i pejsaža, ili barem: ponajboljih mjesta u njima upravo su ta zahtijevana njegova književna fabrika«.20 U nekim je kritičkim napisima o Matoševu stilu isticana aforističnost kao zamjerna stilska osobina njegova pisanja. Pranjić spomenutim napisima sučeljava citate iz Matoševih djela te se poglavito usredotočuje na rastvaranje aforističnoga tipa iskaza, raslojavajući ga na stilsku sposobnost oblikovanja iskaza s jedne strane, i na umješnost kondenziranja životnoga iskustava i nazora u jezične jedinice nezastarijevajućega sadržaja s druge strane. Kako se bez maestralna pera to dvoje ne može ostvariti u skladnu spoju svevremenske aktualnosti, Pranjić poentira razlog zbog kojeg je Matoš svojim, sada već postmodernističkim čitateljskim naraštajima, i sugovornikom i suvremenikom: »Jer u Matoševim prerazličitim aforizmima ne očituje se tek njegova stilska sposobnost i vještina da misao ekonomično zarobi u riječi, da je efektno poentira nego se očituje i jedno vrijedno životno iskustvo i nazor o svijetu od kojeg se i danas može preuzimati unatoč već gotovo stoljetnoj distanci što nas fizički razdvaja od njihova autora«.21 U cjelini naslovljenoj Lingvostilistička interpretacija jednoga pejzaža u središtu je Pranjićeva istraživanja dio Matoševa teksta, koji po svojim stilističkim značajkama zauzima iznimno, reklo bi se, unutarnje mjesto Matoševa opusa. Riječ je o lirskome uvodu22 putopisa Oko Lobora,23 za koji Pranjić govori da je »dovoljan i taj krnji dijelak da bude reprezentativan po ono što svatko tko uspiše o Matošu ne može ne zamijetiti: briljantnost njegove stilistike – njegova izraza, izbora riječi, rečeničnih i fraznih konstrukcija, slikovnosti i prozne ritmizacije«.24 U ulomku se između ostaloga izdvaja postupak višestruka (najčešće trostruka) atribuiranja imenica, što se posebice ogleda u atribuiranju ključne i tematske riječi oblak (i nadodanih joj atributa teški, crni, zabrinuti u impresionističkoj maniri vizualnih tamnih tonova), potom stilografijskom metodom preoblike ili transformacije dokazuje njegovu izražajnost te za nj napominje da je ritmička konstanta načina na koji Matoš organizira tekst. Izdvojenim primjerima stilističkih postupaka u Matoševu putopisu Pranjić, hoteći dokazati rafiniranost Matoševa stila i uspijevajući u tome, nadodaje da stilistički repertoar Matošev obiluje vlastitostima »kakvima do njega nije pisao nitko, nakon njega rijetko još tko«.25 Treća cjelina matošiane knjige Jezikom i stilom kroza književnost svojevrstan je katalog Matoševih neologizama kao stilogenih jezičnih stvaralačkih zahvata koji svjedoče o Matoševu rječotvorju.

U knjizi Iz Bosne k Europi: stilografijske svaštice (1998, 22006), u tematskoj cjelini Varia & Europea sadržana su dva potpoglavlja o Matošu: Antun Gustav Matoš (1873-1914) kronologija kroza životopis & opus mu (Povod: stotinuitrideseta obljetnica rođenja) i Panorama pogleda, misli, ocjena, impresija i opservacija Antuna Gustava Matoša. Sukladno metodološkoj usmjerenosti knjige u cjelini, a razabire se iz naslovā, navedena potpoglavlja nadrastaju lingvostilističke okvire. Uporište im je i dalje stilografijsko, ali tematska zaokupljenost kronologijom Matoševa života te leksikografsko predstavljanje pojmovlja poput artizma, bogatstva, čovječanstva, klerikalizma i drugih sadržanih u Matoševim Mislima i pogledima otkrivaju posve novu matošianu. Biografska matošiana ove knjige uronjena je u citatnost, interkulturalnost, aluzivnost i u humorističnost. Glavni joj je junak Matoš, a njezin pripovjedački ton stvara tople obrise portreta u kojem pratimo Matoša kao sudionika javnoga života prve polovice dvadesetoga stoljeća. Podjednako se pred nama nižu događaji koji su mu trajno obilježili životni put poput »autoegzilantske odisejade« kao i oni intimni detalji, ljubavi, politički nazori i umjetničke sklonosti, otkrivajući nam nov način na koji čitatelj može posredstvom detalja osjetiti bliskost i toplinu ne samo prema piščevu literarnom svijetu, već i prema književniku samu, budući da je stil, matoševski rečeno, »odnošaj duše na dušu«.

U posljednjoj objavljenoj autorskoj knjizi K. Pranjića O Krležinu stilu & koje o čem još (2002), matošiana je, u odnosu na svoje prethodnice, u nekoliko cjelina knjige integrirana kolažnom tehnikom. Fuga Matošiana dobiva u naslovu svoje proširke (Krležianu & Matijevićanu). Intersemiotičkim se povezivanjem, utemeljenim na jezično-stilskoj analizi glagolskih i imeničkih triplikacija, otkriva nadrečenični ili tekstualni stilem – šesteroglasna literarna fuga, koja se potom »intuira« i u Krležinu i Matijevićevu tekstu. Time se stilska činjenica Matoševa rukopisa intertekstualno povezuje s tipološki srodnim teksturama te se u tkanju triju književnih tekstova otkrivaju »prave male orkestralne partiture«.26

Ono na što su kritičari, Matoševi suvremenici, upozorili već početkom dvadesetoga stoljeća, a to su vlastitosti Matoševa stila, živost, lapidarnost, inventivnost, iskorištavanje zvukovnih značajki riječi kroz onomatopoetičnost, ritmičnost i melodioznost, jednom riječju, apartnost, u istraživačkome opusu Krunoslava Pranjića, jednako apartnome, dobiva svoju znanstvenu razradbu. Zacijelo nije slučajno podudaranje što Matoš svoju kritiku i esejistiku gradi na analizi stila i pjesničke forme, što pažnju usmjerava na piščev izraz, ističući da je ideja uočljivija od nijanse te da je time za puno doživljavanje čije umjetnosti važnije ono što je teže prepoznatljivo, a to su detalji. Iz toga proizlazi da Matoš nije samo literarni predložak za dokazivanje plodnosti lingvostilističke metode, on je uporište mnogih Pranjićevih nazora o književnome izrazu i umjetnosti uopće.

Kao završni prilog opisu Pranjićeve matošiane može poslužiti skica paralelna čitanja »izrazne supstancije« dvaju opusa, književnoga A. G. Matoša i stilističkoga K. Pranjića. Premda stilski pripadaju različitim funkcionalnim jezicima, riječ je o dvama komplementarnim rukopisima. Oni se dijaloški nadopunjuju, ogledaju jedan u drugome, oba su kozmopolitska, erudicijska, kulturno-povijesno asocijativna, harmonično jedinstvena, lirski intonirana, odaju izvrsna poznavatelja naglasnih mogućnosti hrvatskoga jezika, razmiču granice dvaju tipova diskursa, jedan književnoga, a drugi znanstvenoga. Ako izbor predmeta istraživanja, odnosno autora, ponajprije govori nešto o onome tko je taj izbor učinio, tada kao da je Krunoslav Pranjić, »optirajući« za Matošev opus, pronašao i sebi slična, vrsna majstora riječi, njezine »nevažne« i »prevažne« nijanse.

Literatura

  1. Anić, Vladimir. 1985. »Što je jezik pisca?«, u: Sović, Ivan. Jezik Ksavera Šandora Gjalskoga. Zagreb: Školske novine.
  2. Bagić, Krešimir (ur.). 2003. Važno je imati stila. Zbornik. Zagreb: Disput.
  3. Frangeš, Ivo. 1963. Stil Matoševe novelistike. Rad JAZU, knj. 333., str. 239-297. Zagreb: JAZU.
  4. Frangeš, Ivo. 1967. Studije i eseji. Zagreb: Naprijed.
  5. Frangeš, Ivo. 1974. Matoš, Vidrić, Krleža. Zagreb: Liber.
  6. Guberina, Petar. 1955. »Stilistički i stilografski postupci: naučna i literarna analiza«. Pogledi, almanah za pitanja teorije književnosti, Zagreb, str. 167-172.
  7. Horvat, Vladimir. 1994. Prilog Matoševoj poetici. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
  8. Jelčić, Dubravko. 2006. Antun Gustav Matoš. Drugo izdanje. Jastrebarsko: Naklada Slap.
  9. Jelčić, Dubravko. 2011. Literatura o Antunu Gustavu Matošu (1896.-2009.). Drugo, dopunjeno izdanje. Zagreb: Školska knjiga.
  10. Jergović, Miljenko. 2002. »Pomalo ziheraški imenujem svoj idealni napadački trojac: Matoš, Krleža i Andrić« (razgovor s Krunoslavom Pranjićem). Jutarnji list, god. V., br. 1465., str. 28., Zagreb, 29. svibnja.
  11. Kalenić, Vatroslav. 1971. »Lingvostilističko proučavanje hrvatskoga jezika«, Jezik, god. 19., br. 2-3., Zagreb, str. 65-80.
  12. Kravar, Zoran – Oraić Tolić, Dubravka. 1996. Lirika i proza Antuna Gustava Matoša. Zagreb: Školska knjiga.
  13. M. 1914. »A. G. Matoš«. Hrvatska misao, god. II., br. 17., str. 2., Šibenik, 28. veljače.
  14. Pranjić, Krunoslav. 1985. Jezik i književno djelo: ogledi za lingvostilističku analizu književnih tekstova. Treće, prošireno izdanje. Beograd: Nova prosveta.
  15. Mandić, Igor. 1998. Fanatično dubljenje u jeziku, Vjesnik, god. 59., br. 18285, Zagreb, 23. rujna.
  16. Pranjić, Krunoslav. 1986. Jezikom i stilom kroza književnost. Zagreb: Školska knjiga.
  17. Pranjić, Krunoslav. 2002. O Krležinu stilu & koje o čem još. Zagreb: Artresor naklada.
  18. Pranjić, Krunoslav. 2006. Iz-Bo-sne k Europi: stilografijske svaštice. Drugo, dopunjeno izdanje. Zagreb – Sarajevo: Synopsis.
  19. Samardžija, Marko. 1972. »Ars expressionis Matošiana«. Telegram, n. s., god. 2(12), br. 53(569), str. 9. Zagreb, 6. listopada.
  20. Škreb, Zdenko. 1956. »Jezik i umjetnička cjelina«. Jezik, god. 5, br. 2., Zagreb, str. 33-37.

Bilješke

1 Deskriptivan opis bibliografskih jedinica u Literaturi o Antunu Gustavu Matošu (1896.-2009.) D. Jelčića upućuje na to da je književna kritika zarana istaknula vlastitosti matoševskoga stila, ali i da je dio tih vlastitosti u nekih kritičara neblagonaklono proglašavan zamjernim stilskim osobinama koje »kvare« »dotjeran« književni izraz. U kontekstu takvih previranja važan je Pranjićev članak »Veliki umjetnik riječi (Jezik i stil A. G. Matoša)« u časopisu 15 dana, god. VII., br. 5-6., str. 36-37., Zagreb, 1. travnja 1964. Ondje Pranjić upozorava da je Matošev jezični izraz, izražajno iznijansiran i ekspresivno intenziviran, izgrađen »bez prethodnika« i »bez uzora«, ali sa »sljedbenicima i nasljednicima«.

2 M. Jergović, »Pomalo ziheraški imenujem svoj idealni napadački trojac: Matoš, Krleža i Andrić« (Razgovor s Krunoslavom Pranjićem), Jutarnji list, god. V., br. 1465., str. 28., Zagreb, 29. svibnja 2002.

3 Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze, Rad JAZU, knj. 361., Zagreb, 1971., str. 29-194.

4 Jezik i književno djelo: ogledi za lingvostilističku analizu književnih tekstova (1968, 21973, 31985), Jezikom i stilom kroza književnost (1986, 21991), Iz-Bo-sne k Europi (1998, 22006), O Krležinu stilu & koje o čem još (2002).

5 Hrvatska književnost prema europskim književnostima: od narodnog preporoda k našim danima (1970), Croatica, Prinosi proučavanju hrvatske književnosti, III, sv. 3 (1972), VII, sv. 7/8 (1976), Hrvatska književnost u europskom kontekstu (1978, sve suurednik A. Flaker).

6 Usp. M., »A. G. Matoš«, Hrvatska misao, II., br. 17., str. 2., Šibenik, 28. II. 1914.

7 »Matošev arhaični jezik, bujne stilske figure i citatni klišeji isticali su u prvi plan vrijednosti samoga teksta bez obzira na njegov predmet. Štoviše, oni su predmet ironizirali, aluzivno rasplinjivali, zamagljivali, univerzalizirali ili naprosto ornamentalizirali. Tekst više nije trebao nikakve motivacije doli samoga sebe i svoga jezika. Matošev začudni jezik i stil bili su oblik bijega od iluzionističkoga mimetizma realističke i naturalističke poetike – oblik visokoga artizma« (Oraić Tolić 1996: 112).

8 Pranjićeva je lingvostilistika dvostruko orijentirana: naslanja se na gramatički utvrđene jezične činjenice te rubno ulazi u područje estetskoga, tj. umjetničkoga. Takav koncept stilografije zagovarao je P. Guberina, potom i V. Kalenić, naglašavajući da se stilografija (lingvostilistika) ne izdiže na stupanj estetski vrijednosne metode: »Lingvostilistika, dakle, ima svoj temelj i svoje polazište u jezičnim kategorijama, ali u njima se niti iscrpljuje niti se u njih zatvara. Jezična je kategorija u njoj samo mjerna jedinica, koja je, u osobitoj jezičnoj upotrebi, opterećena, obogaćena, oplemenjena funkcionalnošću, pa se upravo u toj sveukupnosti ostvaruje ona cjelovitost zbog koje je upotrijebljena i pružena za spoznaju« (Kalenić 1971: 70).

9 Jedna je od zamjerki lingvostilističkoj metodi proučavanja jezika književnoumjetničkoga djela upućena iz redova književnih teoretičara, a odnosi se na granicu između interpretacije jezičnoga podatka i interpretacije konteksta u kojem se taj podatak nalazi. P. Guberina u obrazlaganju zadataka stilografije među ostalim navodi da se ona detaljno bavi »oblikovanjem slika i funkcijom klišeja« (usp. Guberina 1955: 170), što Z. Škreb (1956: 35) smatra dvojbenim jer se time zalazi u područje estetskih kategorija koje pripadaju nadležnosti poetike. Zalažući se za očuvanje razlike između »stilskih« kategorija kao estetskih ostvaraja te »stilističkih« kategorija kao jezikoslovnih, Škreb ističe da »slike« koje Guberina izdvaja pripadaju cjelini umjetničkoga djela te zahtijevaju primjenu estetskih kategorija da bi govorenje o njima bilo metodološki opravdano.

10 Jezik i književno djelo, 1985., str. 187.

11 U tome je kontekstu važno Pranjićevo izlaganje na VII. kongresu jugoslavenskih slavista u Beogradu 1972. godine, objavljenom u Zborniku radova (Zagreb, 1972), potom pretiskanom u knjizi Jezikom i stilom kroza književnost (str. 9-12). Stajući u obranu kompetencije jezikoslovne stilističke discipline u istraživanju jezika književnoumjetničkoga djela (o čemu eksplicitno svjedoči naslov izlaganja: Legitimnost lingvističkoga-stilističkoga pristupa književnome tekstu), Pranjić ističe da se lingvostilistika bavi proučavanjem stila kao jezične činjenice književnoumjetničkoga djela ne negirajući njezinu estetsku vrijednost, ali estetsko vrjednovanje svjesno ostavlja intuiciji i ukusu, ili pak književnoj ili stilističkoj kritici koje podatke dobivene lingvostilističkom analizom kontekstualiziraju u sustavu estetskoga vrjednovanja.

12 Jezik i književno djelo, 1985., str. 64-65.

13 Ibid., str. 62.

14 Ibid., str. 81.

15 Ibid., str. 95.

16 Ibid., str. 91.

17 Ibid., str. 169.

18 Usp. Frangeš 1967: 150.

19 Pranjić upozorava na stilske razlike u Matoševu ranijem i zrelom opusu. U prvoj Matoševoj novelističkoj zbirci Moć savjesti (1899) uočava nasljedovanje stila usmene predaje, potom s pomoću lingvostilističke analize utvrđuje da Matoš nakon prvih objavljenih radova izražajno izvorište pronalazi izvan tradicije, premda je i dalje vezan njome, oslobađajući se od nje koliko joj i se utječući. U zreloj pak stilskoj fazi napušta takav tip nasljedovanja. Nadalje, kad je riječ o metaforičnosti Matoševa stila, Pranjić ističe da je Matoš u svojoj prvoj stilskoj fazi rabio metafore temeljene na »tradicionalno poredbenim standardima«, a u zrelijoj fazi »moderan« tip metaforičnosti u kojem se u slici spajaju »one osobine pojave koje ne bi mogle izdržati formalno-logičku kritiku jer bi se učinile alogičnima, nespojivima« (Pranjić 1985: 178-9). Navedeno je potvrda Matoševe ukorijenjenosti u hrvatskoj stilskoj tradiciji, dakako ne u smislu gotovih preuzimanja, već adaptacija, varijacija, kontekstualno uklopljenih i funkcionalno iskorištenih, ali i stilske emancipacije u čijim se okvirima potvrđuje da je »odlika Matoševa stila duboka nekoherentnost, koja se očituje u cjelini njegova djela, ali i u najsitnijim detaljima« (Oraić Tolić 1996: 140).

20 Jezikom i stilom kroza književnost, str. 56.

21 Ibid., str. 58.

22 Usp. Oraić Tolić 1996: 118.

23 »U svakoj antologiji Matoševih tekstova neizostavno će se naći upravo taj lirsko-feljtonistički zapis; svaki čitatelj koji barem donekle poznaje Matoševu umjetnost odmah će osjetiti da je upravo u tom putopisu pohranjeno ›ono nešto‹ po čemu se prepoznaje Matoš, što je na neki čudan način uvjerljivo reprezentira upravo njegovu osobu i njegovo djelo... Napokon, u tom su tekstu, kao ni u jednomu drugom u Matoševoj umjetničkoj prozi, na jednome mjestu sabrane i ravnopravno raspoređene sve stilske značajke njegova djela u cjelini, pa i umjetnosti oko prijeloma stoljeća« (Oraić Tolić 1996: 114-5).

24 Jezikom i stilom kroza književnost, 1986, str. 66.

25 Ibid., str. 70.

26 Unutar nekih novijih istraživačkih pristupa Matošu mogu se pronaći genetski tragovi Pranjićeva čitanja Matoša; njihovi se autori izravno pozivaju na Pranjićeva zapažanja te pomoću njih grade i vlastita preosmišljavanja Matoševa opusa, istodobno nam nude nova čitanja Pranjićeve matošiane. U kontekstu muzikalnosti Matoševa stila primjer za navedeno nalazimo u nasljedovanju Pranjićeva »ekskursa u muzikološke analogije«. U knjizi Prilog Matoševoj poetici (1994) V. Horvata pozivanjem se na Pranjićev postupak u Matoševu stvaralaštvu pronalazi čitava novela koja svojom cjelovitom strukturom odgovara glazbenoj shemi – novela Camao analoški se promatra kao klasičan sonatni oblik.